Monika Herceg : Početne koordinate

Monika Herceg: Početne koordinate

Početne koordinate Herceg Monika

Za vrijeme mog studija, profesor Stipe Botica na mostarskom Filozofskom fakultetu predavao je hrvatsku usmenu književnost. Jednom smo dobili zadatak da odemo u sela odakle potiču naši roditelji i prikupimo narodne priče i legende. Baš kao što je u njegovoj knjizi "Hrvatska usmenoknjiževna čitanka" prikupljeno mnogo takve građe i ona svjedoči onome što je gurnuto u prašinu, ali ne i zaboravljeno. Onome što treba sačuvati. I onda me povremeno neke druge knjige na to podsjete, a jedna od njih su "Početne koordinate" Monike Herceg.

Slavenska mitološka predaja u naslijeđe nam je ostavila mnoge stvari, a jedna od onih koje je povezuju sa taoističkom je štovanje prirode. Šume su kultna mjesta, gdje u drveću poput hrasta spavaju duhovi i koje vrve nevidljivim silnicama kojima su izloženi bespomoćni i preplašeni. Drvo se pojavljuje u Starom zavjetu kao Drvo spoznaje, u keltskoj predaji kao Ygdrassil, drvo svijeta čiji je korijen duboko u zemlji, stablo prolazi kroz Midgard (svijet ljudi) a krošnja ili Asgard  je visoko na nebu, povezujući to sve u jednu veliku cjelinu. Elementi ovih starih priča „provukli“ su se sve do kršćanske predaje i ugradile u njene temelje, posebno kod Slavena.  Kada sam otvorio zbirku „Početne koordinate“, za koju je autorica Monika Herceg nagrađena Goranom za mlade pjesnike, doživio sam nekoliko iznenađenja.

Ako poezija doista dolazi iz onostranog, onda je ova knjiga iskustvo blisko nadzemaljskog, mitološkog. Ona je puna zime, suprotstavljene toplini koja isijava iz ognjišta u kući, oko kojeg autorica okuplja likove koji su svojevrsni nosioci narativa u svakoj pjesmi, a to su članovi obitelji, bake i djedovi, koji su na granici između zemaljskog i prekogrobnog cijelo vrijeme, kazivači skrivenog i suptilnog u svijetu koji okružuje čitatelja. Zima Monike Herceg razapeta je među visokim stablima u šumi, čija se krošnja gubi u magli i noći, a korjen je negdje duboko ispod zemlje. Gotovo poput stabla Ygdrassil, stabla svijeta iz nordijske mitologije.

Smrt je također sveprisutna, ne samo u nazivima poglavlja u zbirci (zmijske smrti, ptičje smrti, mačje smrti, zečje smrti) nego i lakoći morbidnog koje prožima skoro svaki tekst, kao u pjesmi Gluhe mačke, gdje autorica pokazuje svoj iznimni talent za sublimaciju jednog mnogo šireg, gotovo proznog narativa u prividno ograničeni prostor lirike. U njoj, djevojku je udario grom i zakopali su je u zemlju u vrtu kao da sade biljku, čekajući da zemlja proklija. Vjerovatno jedino netko poput Federica Fellinija može zamisliti scenarij u kojem ovakva scena može imati neki vlastiti ratio, ali u tome i jeste čar ove zbirke. Kao neka književna varijanta njegova remek-djela Satyricon, smisao je u dekadenciji uronjenoj u nešto sirovo, primordijalno i autentično:  

Zakopali su je do glave
U vrt kraj gredica luka
I čekali dva dana
Da joj proklijaju ruke 
Iz mokre crnice  

Ova poetika ima u sebi ponešto od univerzalno biografskog jer postoje mnogi elementi koje neki čitatelji pamte iz vlastitog djetinjstva, od običaja i vjerovanja do tzv. veltanšaunga. Ovdje nema urbane scenografije i diskursa koji forsiraju mnogi autori mlađe generacije kako bi izgradili jasnu cezuru između vlastitog gradskog miljea i ruralnog svijeta koji u slučaju Monike Herceg poprima nijanse magijskog realizma. Herceg također ima svoj Macondo, u njemu isto tako sa neba pada cvijeće, ali u ovom slučaju, na rahlu, šumom pokrivenu zemlju. Mogli bismo ići još dalje u tom smjeru pa u njenom Djedu prepoznati Marquezova Pukovnika, iako prvi nema nikakvih nadrealnih osobina - on tek jeste, živi u nekoj vrsti duhovne harmonije sa svijetom oko sebe.

Čitajući, pronalazimo ljepotu u primordijalnom i nerafiniranom. Pritom čitatelju uvijek nešto izmiče, mada još uvijek nisam odlučio radi li se tu o svjesnoj odluci autorice ili prirodnom razvoju teksta. Lirske slike formulirane su gotovo poput usmenih legendi čija ih aroma zavodljivo i opojno obavija. Ivici i Marici u autoričinoj šumi mrvice ne bi  pomogle da se snađu, estetika mračnog bubri negdje ispod površine i suptilno proviruje ispod stihova.

Vrijednost zbirke se krije i u tome što uspješno premoštava raspon između starog i novog, obraća se nečemu predcivilizacijskom, što je u čitatelju neopaženo preživjelo ispod svih ostalih identitetskih slojeva. U tom smislu, Monika Herceg mogla bi biti Lidija Bajuk mlade hrvatske poezije, jer to "staro" izvlači na svjetlost dana, u pravom smislu riječi. Posebno se to osjeti u pjesmama kao što je Plodnost:

Majčina briga hrapava je poput mačjeg jezika
Dugo ovija i čisti zemlju od nametnika
Liže krzna životinja koje zalutaju
Čisteći ih od loših navika ulaska u baštu (...)  

Jedan od prizora koji najbolje opisuje ovaj raskošni, novi pjesnički glas je sa jednog njenog nastupa, gdje pred mikrofonom stoji sa djetetom na rukama, kojem se možda i obraća kao „mladoj svjetlosti“. Imamo dijete kao simbol života, i knjigu, svojevrsno rođenje novoga pisca. Naš prvi susret sa pjesmama i pričama najčešće su uspavanke i priče za laku noć koje čujemo od svojih majki. Što li je to od svoje čula autorica da je uspjela napisati ovakve stihove? Njeni su slobodni, ritmični i pitki, nema suvišnih detalja jer je ono o čemu piše jednostavno i čisto u svojoj konstrukciji, malo je tu prostora za nesporazum i stoga njena poezija teče neometano i harmonično.

Monika Herceg još je jedna u nizu autorica koje su nagrađene Goranovom nagradom, čime se potvrdio svojevrsni novi val (da posudimo naziv iz rock glazbe) hrvatske ženske lirike, čije su protagonistice i Katja Grcić, Martina Vidaić, Matea Jurčević i dr. Kao što kuću treba provjetravati  da se ne bi usmrdjela, tako i književnosti periodično treba influks nove energije kako se i njoj ne bi dogodilo nešto slično. Tome Goran za mlade pjesnike i služi, kao detektor uzbudljivih novih imena čije vrijeme tek dolazi. Gledajući iz ovog kuta, definitivno dolazi to novo vrijeme, koje dodatno podcrtavaju aktualne i sjajne mlade pjesnikinje u BiH, Anita Pajević i Šima Majić. Sve njih povezuje jedan zajednički, delikatni senzibilitet koji se manifestira u različitim formama ali redovito sa jakim odjecima. Dođe mi da postavim pitanje: imamo li mi uopće književnost kakvu zaslužuju?  Kakav god odgovor bio, nema nikakve sumnje da će ljudi poput autorice "Početnih koordinata" biti jedni od njenih glavnih protagonista.

Ne samo zato što uvijek iznova pokazuje da je doista dorasla zadatku: osjećam sparinu o kojoj piše, mrazove koje crta riječima, toplinu kore drveća. Njena poetika je ima narativnost i izraženu asocijativnost, ali ne pretjeruje, to je dječja bolest svakog autora koju je Herceg očito već ostavila iza sebe. Ima tu, naravno, još dovoljno prostora poboljšanju, kako ne bi upala u zamku „zone komfora“ koju je izgradila u unutarnjem svijetu ove knjige.

Ukratko - na nama je da u njenu lirsku šumu uđemo, a na njoj je da iz nje izađe. I pokaže dokle sežu njene koordinate. Dobar bi indikator mogla biti najupečatljivija strofa iz zbirke, u pjesmi Zečje smrti:

Smrt kojom hranimo druge
Ponekad se nehotice 
Vrati i u nas

Ono čime čitatelje hrani Monika Herceg sve je samo ne mrtvo. Prije bi se moglo reći da je među korice zakopala mrak kako bi van njih ostala samo čista svjetlost. Ili obrnuto, možda se ta svjetlost na kraju vrati u onoga tko se usudi otškrinuti njen mrak.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Monika Herceg

Početne koordinate

• SKUD Ivan Goran Kovačić 03/2018.
• 88 str., meki uvez
• ISBN 9789536126552

Knjiga 'Početne koordinate' Monike Herceg (1990) čvrsto je koncipirana i iznimno dobro izvedena poetska zbirka. Njome se autorica upušta u avanturu promišljanja i ispisivanja događaja i osoba vezanih uz tematiku vlastitog porijekla, iznova gradeći iz pjesme u pjesmu vlastiti, fluktuirajući identitet, koji se od ishodišta neprestance mijenja u prostoru i vremenu, ali istovremeno se kreće po pravilnim putanjama životnih ciklus