Andrija Škare : Društvene igre
Društvene igre
Miroslav Krleža navodno je svojedobno izjavio da Europa završava na terasi zagrebačkog hotela Esplanade. Od tada je mnogo vremena prošlo, a Andrija Škare u svojoj novoj knjizi kratkih priča „Društvene igre“ pokazuje da i preko Save postoji život, njegove priče pretežno su smještene u milje novozagrebačkih kvartova, posprdno nazvanih spavaonicama u suvremenom urbanističkom diskursu.
Knjigu otvara priča „Na mostu“ koja s posljednjom pričom „Moralo je jednom izaći“ čini okvir u koji je radnja knjige postavljena, jer se u obje pojavljuje motiv Hendrixova mosta kao svojevrsnog urbanističkog statementa koji je sam sebi svrhom te u srazu sa suvremenom svjetlosnom instalacijom koja je subverzivni čin pretvorila u atrakciju. Motiv mosta autor također koristi kao metaforu za duhovno stanje svojih likova, koji su slijedom životnih okolnosti zaglavili negdje između starta i cilja, u vječnoj privremenosti koja ih ne vodi nikamo nego permanentno paralizira u sadašnjem trenutku, između dvije obale Save koje su naizgled obadvije udaljene svjetlosnim godinama od glavnih likova.
Već u uvodnoj priči pojavljuje se i motiv pretrpanog stola, i to je, na prvo čitanje, i dojam cijele knjige, koja se iz poglavlja u poglavlje polako čisti, ritam je radnje brz i sugestivan, a takvi su i likovi. Nisu stereotipni, ali su taman dovoljno arhetipski da bismo njihove osobine mogli prepoznati u stvarnim ljudima. Muškarci su zavodnici na varirajućem nivou privlačnosti, no žene su u tekstu mnogo bolje nijansirane - od koketnosti do deprimiranosti, cijela skala boja. Škarini junaci oblače se na Hreliću i izlaze u šatro-avangardna mjesta poput galerija i umjetničkih birtija, pa samim time i njihov vlastiti jezik povremeno skrene u iritantnu šatru („rista“).
Mnogo se toga može iščitati iz uvodne priče, ona čitatelju daje jasne naznake i ostatka knjige, postavlja „metodologiju“ upoznavanja s intimnim traumama likova do kojih se npr. trebamo probiti kroz glazuru urbanih i generacijskih referenci. A upravo kad uspijemo doći do te naracijske jezgre, često nas neka od zafrkantskih replika ponovo vrati na površinu, i onda se vrtimo u začaranom krugu ozbiljnog i humornog sve do kraja priče. Mnogo je dijaloga, što s drugima, što sa samima sobom, no Škare izbjegava zamku beskonačnog esejiziranja ili detaljiziranja koje kod drugih katkad previše odvuče našu pažnju od radnje.
Kroz knjigu se suptilno provlači još jedna konstanta: varijacije na temu odnosa s roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.
Čitajući „Društvene igre“ čitatelj brzo uviđa da ova knjiga nije autorov prvijenac, Škare je ovladao potrebnim književnim tehnikoma i zna efektno zaokružiti priču te zadržati čitateljevu pažnju. Njegov stil nije minimalistički, voli pridjeve i njima obilato ukrašava narativ kako bi dodatno naglasio karakter likova (ponekad ide i do karikaturalnog). Osim fizičkih obilježja likova („blesavo lice s nosom oblika patlidžana“) u karakterizaciji koristi i njihov glazbeni ukus pa osim oblika nosa o nekom od likova jednakovrijedno govori i njegova playlista. Tu se pojavljuje doista svašta, od Neila Younga, Beatlesa, Nirvane, The Flaming Lips itd., i sve to moglo bi se protumačiti i kao socijalno-identifikacijski kod, pa umjesto onog uobičajenog ono si što jedeš imamo ono si što slušaš.
„Imaš vrlo malo prostora i on te zatvara, stišće i guši“, kaže autor u jednoj od svojih najlucidnijih rečenica. Nesvjesno podliježe potrebi da stvari prikaže većima nego što jesu, pa tako splitski Autobusni kolodvor u tekstu gotovo narasta do dimenzija londonskog St Pancrasa. Obilje kulturnih referenci služi kao putokaz kroz knjigu, i teško je doći do kraja a ne dođete u napast istraživati sve one bendove, adrese i umjetnike koji se spominju.
Čitajući „Društvene igre“ čitatelj brzo uviđa da ova knjiga nije autorov prvijenac, Škare je ovladao potrebnim književnim tehnikoma i zna efektno zaokružiti priču te zadržati čitateljevu pažnju.
Život svijeta koji će doći
Škare je najbolji kada se (konačno) uspijeva othrvati tematici gradskog white-collar hipsteraja , kao u priči „Golman“, koja ostavlja nedvojbeno najjači dojam u „Društvenim igrama“. Ovaj mali prozni dragulj je suočavanje s realnošću i problemom s kojim će se identificirati svi čitatelji (bez obzira izlaze li u Laubu ili Macolu), a to su emotivne ucjene i prisila biranja između osobnog morala i (tuđe)egzistencije. Škare se snalazi u oba slučaja, ovdje možda čak i bolje, pa imam osjećaj da je i na papiru to opušteniji što je dalje od metropole. Jezik i rečenica su mu jednostavniji, pridjevi svedeni na minimum, a šatra zamijenjena dopadljivom ikavicom. Patronizirajući diktat oca suprotstavlja se jednostavnoj logici dječaka, a otvaranje lokalne sportske dvorane prerasta u brešanovsku metaforu čitavog društva: „a ne znan, kad vidiš kako ovi u Saboru minjaju strane i krše obećanja, ne bi me nimalo iznenadilo da to učine i na ovoj maloj razini, kod nas“.
Naravno, ostaje otvoreno hoće li se hrabri dječak pretvoriti u licemjera poput vlastitog oca ali to za priču nije toliko bitno. Zanimljivost je da je „Golman“ jedna od rijetkih priča u kojoj se ne pojavljuje glazba, kao da želi poručiti da su protagonisti previše zauzeti borbom za najosnovniju egzistenciju da bi uopće razumišljali o tome. S druge strane, to pomalo miriše i na osudu površnosti problema stanovnika velikog grada, ali na čitatelju je da odluči koja mu interpretacija bliža.
Zato mi je pomalo krivo što se provincijom ne bavi još i više, iako su autori poput Damira Karakaša već odavno dokazali da su ljepota i užas mraka koji se tamo krije mnogo upečatljiviji od zagrebačkih klubova u kojima Škarini likovi primarno kreću.
S više mlijeka, molim
Andrija Škare dio je nove generacije na književnoj sceni, čiji protagonisti, poput prozaista Svena Popovića ili pjesnika Darke Šeparovića, nastupaju kao neformalna skupina na tragu FAK-ovaca (u sklopu programa Tko čita), neka vrsta putujućeg književnog cirkusa, često multimedijalne prirode (u istom krugu s glazbenicama poput Sare Renar). On je svojom dosadašnjom biografijom, od emisije Briljantin naovamo, dokazao da možemo (i trebamo!) od njega u budućnosti očekivati još više jer je na putu da postane ono što nazivamo kulturtregerom. A prostor ove knjige očito je premalen je za sve ono što nam pisac (očito) želi reći, iako se u samom tekstu dobro vidi da ga to nije obeshrabrilo.
Utoliko su možda „Društvene igre“ i kondicijski trening za neki budući roman.
Društvene igre
- Hena com 10/2017.
- 200 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789532591842
- Cijena: 14.47 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Zbirka priča 'Društvene igre' Andrije Škare je i zbirka urbanih legendi i prizora iz gradskih pejzaža u kojima mladi ljudi vode svoje tihe, samotne životne bitke. U društvu koje je zaokupljeno svime osim čovjekom sâmim, junaci ovih priča pokušavaju se nositi s odgovornostima i izazovima koje im nameće odrasli život, koji kao da ih je iznenadio žurbom na vremenskoj crti pa se nisu dospjeli ni oprostiti od prava na mladenačku bezbrižnost.