Željka Horvat Čeč : 4 brave
Jedna od važnih generacijskih cezura u novijem periodu hrvatske književnosti, kad je tematika rata devedesetih u pitanju, jest uzrast autora, jedan od ključnih utjecaja na formiranje stila i pristupa estetici teme koja je koliko isprana toliko i vječno aktualna, s obzirom na stalno stanje sukoba koji vreba iz svih medija do te mjere da postajemo neosjetljivi na prizore grozota iz Aleppa ili Benghazija. Ove dvije skupine autora mogu se ugrubo podijeliti na one koji su u ratu sudjelovali i one koji su bili premladi i taj period proveli po raznim izbjegličkim kampovima ili u skloništima.
Jedna od autorica koja se profilirala u kontekstu te druge skupine svakako je Ivana Simić Bodrožić, čiji roman „Hotel Zagorje“ govori upravo o iskustvu izbjeglištva. Budući da sam i sam proveo dio rata u nekom sličnom hotelu, moglo bi se reći da se s njezinim romanom može poistovjetiti većina tzv. ratne djece iz čijih očiju je sve to manje-više izgledalo kao igra, jer su od njene realne slike bili zaštićeni sigurnom distancom.
4 brave
Željka Horvat Čeč svojom knjigom „4 brave“ uklapa se u ove nevidljve svjedoke jedne društvene traume, koji sada pišu o vlastitim traumatskim iskustvima, nakon što su sa njih skinuli celofan nostalgije djetinjstva.
Glavna junakinja je djevojčica koja ratne godine provodi u Međimurju, u selu u koje se ne uklapa zbog ateizma svoje obitelji i njihovog članstva u bivšoj Partiji. Njezine priče - zapravo crtice - oslikavaju okrutnost male sredine koja ne tolerira drugačijost i pršti od licemjerja. Međutim, ona svijetu pristupa s čuđenjem i analitičkim, umjesto emotivnim pristupom:
Ona i ja smo tužne. Ja puno više. Jedino ona zna čovjeka koji nas želi zaklati.
„Čovjek koji nas želi zaklati“ pojavljuje se na više mjesta u knjizi i gotovo bi se moglo reći da djevojčica shvaća njegove namjere. Naravno, kao što djeca i inače čine, dovoljno se čudi svemu kako bi stvorila gotovo pa humornu distancu od užasa oko sebe, a s druge strane, direktno provocira čitatelja da se upita zašto zločin i diskriminacija u ratu najednom postaju moralno prihvatljive stvari. Pomalo me tu podsjeća na Camusovu slavnu rečenicu iz Stranca: „danas je umrla majka“. Naratorici se ne treba pripisivati hladnu nezainteresiranost niti rezignaciju: naprosto naziva stvari onakvima kakve jesu, barem u njezinim očima. Ako doista postoji samo ono što možemo imenovati, onda se imenovanjem Čovjeka iz citata potiče individualizacija krivnje kao protuteža sveprisutnoj inkriminirajućoj generalizaciji Drugih. Autorica sugerira da djeca razumiju društvo u kojem žive, no nisu sposobna na njega utjecati:
Mi djeca često se igramo kauboja i Indijanaca. Renato je jednom rekao ajmo se sada igrati da smo Srbi i Hrvati. Ali nitko od nas nije htio biti Srbi.
(Vestern)
„4 brave“ govore o pervertiranom vrlom novom svijetu u kojem se žrtve komunizma pretvaraju u progonitelje. Kao u priči Svećenik u kojoj djevojčica trči kod susjede posuditi raspelo kako se svećenik ne bi uzrujao nakon što je u kući vidio Titovu sliku, da bi se potom i krstila, te tako uklopila u sredinu u kojoj se mali Jovica prekrstio u Ivana. U knjizi se djeca, po definiciji nevina bića koja se tek trebaju formirati u što zdravijoj društvenoj klimi, već od početka uče vokabularu mržnje svojih roditelja kako bi na vrijeme naučila razliku između „naših“ i „njihovih“. Svi koji su ikad bili prisutni na obiteljskom ručku na kojem se raspredalo o „njima“, znaju što je suptilna indoktrinacija.
Čitajući ovu knjigu, koja lakoćom i pitkošću relativno dobro kamuflira svoju skrivenu gorčinu, iznenadila me efikasnost s kojom roditelji vlastite intimne patologije usađuju svojoj djeci, a da se nikada nisu upitali žele li djeca preuzeti taj teret na svoja ramena. Mala naratorica jednostavnim, gotovo infantilnim tonom piše o svojoj obitelji, prijateljima, stvarima kojima se čudi. Ide toliko daleko da sama testira granice vlastite boli kako bi ih prevazišla i očvrsnula:
Ivana plače kad je opeku koprive. Ja ne. Meni je to kao da se ništa nije dogodilo. Pravim se da me ne boli i ne peče i onda nakon nekog vremena stvarno ne boli.
(Štednja)
Ovaj odlomak najbolje ilustrira narativni univerzum knjige Željke Horvat Čeč: borba za preživljavanje i opstanak vlastite nevinosti u vremenu u kojem je nevinost iluzija. U krajnjem slučaju, i sama autorica zaključuje: „rat nije za svakoga.“ Između redova se mogu iščitati aluzije na Veliku bilježnicu mađarske autorice Agote Kristof, koja u svojoj maestralnoj knjizi priča relativno sličnu priču. Naravno, važna razlika je u tome što Kristof, za razliku od Čeč, ide u ekstreme te kroz tekst provlači motive seksualnih perverzija i nihilizma. Imenovanje protagonista po njihovim ulogama („majka“, „posilni“, „baka“) u Kristofove je konzekventno, dok likovi u „4 brave“ ipak imaju svoje vlastita imena, s ponekim iznimkama („druga baka“). Jedna od mogućih interpretacija ove razlike je u tome što jedna promatra sukobljene strane kao dvije homogene mase u kojima se gubi svaka individualnost, dok druga upravo individualiziranjem likova naglašava kako se u ratu svaki pojedinac bori prije svega za spašavanje vlastite kože.
Dodatna razlika među autoricama je i ta što su u ovoj knjizi uključeni prikazi dječjih crteža, sastava, pjesama i sl. kako bi pojačali efekt teksta. Usudio bih se reći da nisu potrebni, jer je knjiga sama po sebi istovremeno potresna i impresivna. Ljudi iz ovih priča su čudovišta, no glavna junakinja odbija da ih sama tako nazvati - to prepušta čitatelju. U konačnici bi se moglo zaključiti da je čovjek u stanju pretrpjeti mnogo više zla nego što bismo se usudili pomisliti, no da je, ponekada, cijena koju pritom mora platiti njegova vlastita savjest.
Pisci poput Željke Horvat Čeč pokazuju nam drugu stranu „ratnog pisma“ koja sada polako daje naslutiti puni pripovjedački potencijal narativa koji je sve, samo ne infantilan. Za očekivati je stoga da će protagonista ovog „novog vala“ u hrvatskoj književnosti u budućnosti biti još više.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
4 brave : (crtice sa sela, bez svinje)
- V.B.Z. 11/2016.
- 136 str., meki uvez
- ISBN 9789533048390
'4 brave' donose priču djevojčice, infantilne pripovjedačice o njezinu odrastanju i školovanju od prvoga do šestoga razreda, u međimurskom selu, u razdoblju 1991 – 96. Njezina 'krivnja' je u tome što ne ide na vjeronauk kao sva druga djeca, te što su neki članovi njezine obitelji bili članovi Saveza komunista, baš kao i dobar dio Hrvata prije toga doba presvlačenja uvjerenja i nove gorljivosti.