Autorica gotovo da je posve odsutna iz medijskog i društvenog javnog prostora u kojem se tako rado kreće mnoštvo autora svih žanrova i profila, što iz karakternih, što marketinških pobuda. Žagar je u tom smislu slična Danijelu Dragojeviću, koji svoj svojevrsni socijalni autizam kompenzira time što umjesto vlastitog lica, vanjskom svijetu svjesno prezentira tek lice vlastitog teksta.

Dorta Jagić ima sposobnost da na ograničenom formatu poezije ispriča mnogo dublje narative, što prekrasno dolazi do izražaja u ovoj zbirci. Njezino vladanje jezikom je vrsno, pjesme imaju unutarnju melodiju jezika koja je nježna i teče lako i beskonačno.