Periš ovom zbirkom poeziju vraća sa razine dekadentnih estetsko-ligvističkih vratolomija na nivo megafona čija je, manje ili više uspješna, funkcija (nezahvalna, no neizbježna imenica u ovom kontestu) da govori destruktivnim procesima na koje je društvo otupjelo zbog stalne izloženosti njima.

Alen Brlek je homo ludens mlade hrvatske poezije, koji tek treba otkriti što sve krije u rukavu u sljedećoj zbirci. Zato je više nego prikladno usporediti ga upravo sa Magritteom, slikarom koji je promišljenu filozofsku konstrukciju svojih djela uvijek maskirao u intrigu i igru koja provocira uvriježena „pravila čitanja“ djela koja gledatelj neizbježno podsvjesno rabi kada percipira umjetničko djelo pred...

Autorica gotovo da je posve odsutna iz medijskog i društvenog javnog prostora u kojem se tako rado kreće mnoštvo autora svih žanrova i profila, što iz karakternih, što marketinških pobuda. Žagar je u tom smislu slična Danijelu Dragojeviću, koji svoj svojevrsni socijalni autizam kompenzira time što umjesto vlastitog lica, vanjskom svijetu svjesno prezentira tek lice vlastitog teksta.