Sanja Lovrenčić : Žrtvovanje čarolije

Sanja Lovrenčić: Žrtvovanje čarolije

Rijetko naiđem na tako studiozan pristup liku i djelu nekog autora kao što je to uspjelo Sanji Lovrenčić u mini seriji knjiga kojima je u fokusu Ivana Brlić Mažuranić. Nakon što je prvo objavila vlastitu knjigu „U potrazi za Ivanom“ (Autorska kuća, 2006., Mala zvona, 2013.) u svojoj izdavačkoj kući Mala zvona objavila je i Mažuranićkine dnevničke zapise „Dobro jutro, svijete!“ (2010.), a za novu knjigu Sanje Lovrenčić "Žrtvovanje čarolije" (Mala zvona, 2024.) možemo reći da je sinteza u kojoj je autorica poprilično pomno sublimirala sve što bi neupućen čitatelj mogao doživjeti intrigantnim kod Brlić Mažuranić, književnice koja je već dugo opće mjesto hrvatske književnosti, prije svega zbog djela kao što su "Priče iz davnine" i "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", te njihova statusa u našoj popularnoj kulturi.

U prologu knjige koja sadrži četiri eseja i ciklus od deset pjesama, Lovrenčić obrazlaže motivaciju, autorice koje su su je nadahnule (Sandra Gilbert i Susan Gubar), a sve kroz prizmu feminističkog kritičkog ključa koji u današnje vrijeme više nije posebno inovativan, ali je u ovom slučaju prikladan, a sam naziv knjige "Žrtvovanje čarolije" inspiriran je istoimenim predavanjem u zagrebačkom Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke.

Autoričin uvod na određeni način funkcionira kao instrukcija za čitanje jer pojašnjava genezu i veze između pojedinačnih dijelova kako u knjizi tako i u kontekstu knjige koja joj je prethodila („U potrazi za Ivanom“). Tu se, slučajno ili ne, otvara i dodatni narativni sloj o dva lica ženske emancipacije u tadašnjem hrvatskom društvu, pri čemu spol možda jest bio otežavajuća okolnost, ali svakako ne i primarni diskriminacijski faktor koji se, kao i danas, manifestira klasizmom. U odnosu na patetiku glorifikatorskih biografija kakve se danas viđaju, knjiga Sanje Lovrenčić ne povlađuje bezuvjetno ni njenoj junakinji ni čitatelju, već služi kao edukativno i pitko pisano iskustvo.

Žrtvovanje čarolije Lovrenčić Sanja

Knjiga „Žrtvovanje čarolije“ primjer je detaljne analize u kojoj je predmetno djelo raščlanjeno jednostavnim jezikom, s naglaskom na broj, karakteristike i međusobne odnose likova. Posebno se fokusira na dva najpoznatija djela Ivane Brlić Mažuranić: "Priče iz davnine" i "Čudnovate zgode šegrta Hlapića". Prvo promatra kroz prizmu slavenske mitologije i njoj srodnih arhetipa a drugo kroz lik Gite i načina na koji njene karakteristike sublimiraju problematičnu ulogu žene u patrijarhalnom društvu. Slavenska mitologija još uvijek je, barem medijski, u zaostatku u odnosu na grčku ili rimsku, pa iako je pokrštavanje sve ove predaje prekrilo prašinom povijesti ili reduciralo na bajke za djecu, Sanja Lovrenčić ih vraća u život. Ostaci slavenske tradicije koji su preživjeli (imena planina i cvijeća) te kristijanizirane vile ili božanstva, u ovom slučaju pokazuju jedno drukčije lice.

Arhetipi o kojima je riječ imaju karikaturalnu crno-bijelu strukturu, gdje su žene svedene na nedužne djevojčice ili zle vještice. U kanonu europskih bajki izvor tog zla često je površno materijalistički – ljubomora zbog gubitka mladosti, koju suparnica još uvijek posjeduje. Time se motivacija ženskih likova u mitološkom diskursu banalizira, dok su muškarci prikazani kao epski junaci koji se bore za čast obitelji. Nasuprot tome, sintagma „čudesno žensko“ simbolizira suprotnost toj nametnutoj inferiornosti.

Sva trojica Vjestovih unuka bave se tipično muškim poslovima: stjecanjem materijalnih dobara, osvajanjem moći oružjem i traženjem mudrosti. S druge strane su bjesovi koji luduju i brbljaju, lakomisleni su i šašavi, beskorisni i nasmijani, skloni besposlicama i ludim igrarijama (svojstva koja se u patrijarhalnim klišejima vežu uz žensko, napose djevojačko ponašanje).

Promišljanjem mitskih junakinja kao što su Kosjenka, Neva Nevičica ili Mokoš, autorica prikazuje različite nijanse tog „skrivenog“ ženskog elementa te nemogućnost promjene uloge koja mu je namijenjena. Postavlja se i pitanje je li u tradicijskom ključu u kojem je imaginacija Ivane Brlić Mažuranić čvrsto ukorijenjena moguća ikakva druga dominanta osim muške ili je ona tek jedna od onih koji tu podčinjenu ulogu igraju bez previše otpora dok god od nje mogu egzistencijalno ili društveno profitirati.  A tu već ulazimo u teritorij klasičnog oportunizma.

Drugi dio knjige bavi se "Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića", ali sada gledamo kroz Gitine oči, što pomalo asocira na roman „Mersault, protuistraga“ gdje Kamel Daoud daje identitet i glas Arapinu kojeg je Camusov Mersault ubio. Sanja Lovrenčić afirmira njenu ulogu i perspektivu kao ravnopravne Hlapićevoj, obrazlažući zašto "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" perpetuiraju jedan te isti model binarne hijerarhije likova kao i "Priče iz davnine". Čak i u trenucima kada preuzima neku inicijativu, Gita se ponovno vraća u svoje predviđene, ograničene okvire, odbacujući mogućnost drukčijeg scenarija.

Dobro jutro, svijete! Brlić Mažuranić Ivana

U potrazi za Ivanom Lovrenčić Sanja

Dakle, "Žrtvovanje čarolije" kulminacija je prethodno objavljene dvije knjige, a prije svega dnevnika Ivane Brlić Mažuranić „Dobro jutro, svijete!“ iz kojeg je proisteklo sve ostalo. U njemu vidimo sliku zaigrane i zaljubljive djevojke koja uživa u prednostima života u Zagrebu koji stalno promatra sa svog „obloka“ ili prozora. Može se reći da je i dnevnik sam neka vrsta prozora u tadašnje društvo sa svim društvenim slojevima, mlada Ivana se istovremeno osvrće na sirotinju i visoko društvo, sa indignacijom i idealizmom. Nužno je reći da su Ivanini stavovi, izneseni u toj knjizi, obojeni ideološkim tonovima tog vremena i retorikom koja stalno balansira između internaliziranog patrijarhata i prijesne mizoginije. Pritom treba uzeti u obzir i utjecaj njenog uzrasta.

Pak koliko muževi imaju čvrste karaktere, bar popriečno! Koliko mogu podnesti! Oni su muževi a žene su ništ, osim majke dobre i mile, a i to je mnogo, mnogo.

Svi smo na svoj način proizvod vremena i društva u kojem živimo, koje nas oblikuje. Američki komičar Bill Maher govori o teoriji „prezentizma“, odnosno vrednovanju prošlosti po kriterijima sadašnjosti. No stvari ipak nisu tako jednostavne. Kao član moćne političke dinastije Ivana Brlić Mažuranić je imala izravan uvid a ponekad i udio u procesima koji su utjecali na živote običnih ljudi. Stoga ju se ne može odbaciti samo kao promatrača jer je njena pozicija bila privilegirana u svakom smislu te riječi. Upravo u njenom brodskom domu organizirana je prva sjednica Narodnog vijeća kojim predsjedava njen suprug, Vatroslav Brlić, 1918. godine. Drugim riječima, Ivana je antipod Zagorke čija je ostavština od većeg značaja za povijest borbe za prava žena u Hrvatskoj.

Ironija je tim veća što je slavna novinarka i spisateljica jedno vrijeme bila prisiljena pisati pod muškim pseudonimom, dok Ivana muški identitet preuzima samoinicijativno na pojedinim mjestima u „Dobro jutro, svijete!“. Zbog svega toga je kontekst klasizma ovdje ipak najbitniji interpretacijski okvir, u potleušicama je patrijarhat jednako prisutan kao i u  palačama. Ali bogeci, za razliku od obitelji Mažuranić, unatoč svemu nemaju moć da ugroze ikoga osim drugih boraca za komadić ukradenog kruha. Iako je bila prva žena članica JAZU, neosporno je da joj je u tome pomogao sustav koji je upravo Zagorku pretvorio u našu feminističku prvomučenicu.

Lovrenčić je već u knjizi "U potrazi za Ivanom" otvorila prostor za novo tumačenje književne ostavštine Ivane Brlić Mažuranić. Ta knjiga prati autoričin put kroz prostor i vrijeme, rekonstruirajući adrese, ulice i gradove koji su obilježili Ivanin život, a Lovrenčić na to literarno putovanje kreće u društvu sina, kojem poput turističkog vodiča pokazuje jedan davno izgubljeni grad – onaj koji danas postoji samo u arhivima Zagreba, gdje traga za dodatnim informacijama. Iz Ivaninih pisama razvidno je da je, barem podsvjesno, njezin život krenuo nizbrdo nakon odlaska iz Zagreba. Putovanja u zavičaj, na more ili ljetnikovac Brlićevac su pogonsko gorivo koje napaja njezinu maštu.

Knjige „Dobro jutro, svijete“ i „U Potrazi za Ivanom“ spajaju se u "Žrtvovanju čarolije", uvjetno rečeno, u jednu cjelinu, gdje autorica, izvlači sve što možda već nije prošlo kroz neko kritičko sito. Riječi Sanje Lovrenčić oštre su poput noža, pogotovo kada piše o muškarcima iz "Priča iz davnine" i "Šegrta Hlapića":

Ribar Palunko od samog početka pokazuje se od samog početka svoje priče kao budalasti slabić; najjasnije se to vidi kad bježi od svoje „bijede i nevolje“ Kralju Morskome. Sin iz Šume Striborove kao da mu je brat; uzima guju za ženu jer „ga je stid da joj ne ispuni želju, kad se već radi njega pretvorila“. Crtu narcisoidne, kratkovidne gluposti s njim na svoj način dijeli i Potjeh, koji se silno uporno pokušava domisliti istini koja mu je pred nosom.

Sanja Lovrenčić sama ističe da je "strogost" njezina kritičkog stava prema Ivani Brlić Mažuranić istovremeno bila i svojevrsni izraz sućuti. No usudio bih se reći da je to zadnje što Ivani treba, jer ju patronizira jednako kao i mrski patrijarhat koji ju je toliko instrumentalizirao da je sve do vlastitog sloma pokušavala dorasti nametnutim dužnostima.  Njen suicid je prikazan kao konačni čin oslobođenja, tema koja je do određene mjere društveni tabu i danas. O tome govori imaginarni dijalog iz  poglavlja Raščarani svijet u "Žrtvovanju čarolije" gdje se autorica obraćaju izravno njoj:

Zašto se nisi oslobodila, barem onda kad te smrt oslobodila svih milih tamničara? Zašto si se do posljednjih snaga ulagivala toj patrijarhalnoj kulturi, njezinim desetercima, njezinoj nelijepoj realističnosti, pa vidjela si koliko je oskudno ono što ti daju zauzvrat? Zašto nisi mogla prekoračiti granice svoje privilegirane klase i shvatiti koliko su njezine ideje o životu pogrešne, nije ti nedostajalo pameti!

Knjigu zatvara dojmljiv lirski ciklus Deset predmeta za portret Ivane Brlić Mažuranić. Poziv je to na istraživanje skrivenog lica jedne žene koju smo, zahvaljujući školskoj lektiri, reducirali na spisateljicu za djecu iako je doista bila mnogo više od toga. Jednako kao i Marija Jurić Zagorka, predstavnica je niza hrvatskih književnica koje su utabale put mladim generacijama koje obilježavaju našu suvremenu lirsku produkciju. Sasvim je legitimno reći da je tijekom života Ivana možda barem za javnost zadržala stavove koje je iz suvremenog feminističkog kuta lako odbaciti kao skandalozno zaostale.

Pa ipak, najbolji odgovor na to sročila je upravo Lovrenčić. Kontekst vremena je najvažniji, jer se u njemu i u distanci koju podrazumijeva, krije ključ optimalnog pristupa njenom liku i djelu.

Ovo je, naravno, samo moja interpretacija, moje povezivanje nekih niti jednog tuđeg života. Niti zacijelo ima još, a neke se mogu i drugačije povezati. No nadam se da moj osvrt na život-u-književnosti jedne značajne autorice može poslužiti kao poticaj za daljnje razmišljanje o patrijarhatu i ženama koje su željele pisati.

S ovim se zaključkom doista nije teško složiti, jer je Sanja Lovrenčić u svom naumu uspjela. 

Sanja Lovrenčić

Žrtvovanje čarolije

• Mala zvona 10/2024.
• 152 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789538313943
• Cijena: 17.00 eur
• Kupi knjigu!

Eseji sabrani u knjizi 'Žrtvovanje čarolije' otkrivaju izvorišta i meandre višegodišnje potrage Sanje Lovrenčić za autentičnim likom Ivane Brlić Mažuranić. Esej se pritom pokazuje izuzetno podatnim žanrom koji autorici omogućava da se obrati širokoj publici ne samo kroz pomne analize nego i introspekcijskim umetcima, imaginarnim dijalozima te ciklusom pjesama kojim zaključuje knjigu.