Snježana Berak : Uz slikovnicu dijete svladava jezik i govor, vježba zapažanje i razvija maštu, ali i uči o moralnim načelima

Snježana Berak

Snježana Berak viša je knjižničarka u Narodnoj knjižnici "Petar Preradović" u Bjelovaru koja je zvanje magistre knjižničarstva stekla na Odjelu informacijskih znanosti Sveučilišta u Zadru. Uz redoviti rad s odraslima i suradnju s kolegama knjižničarima, ali i odgojiteljima, učiteljima, volonterima i ostalim zainteresiranim pojedincima, udrugama, organizacijama i ustanovama, po čemu je poznata diljem Hrvatske, već godinama intenzivno radi na poticanju čitanja od najranije dobi, tako da radi s dojenčadi i malom djecom, djecom predškolske dobi i njihovim roditeljima, a posebno se bavi razvijanjem knjižnične kulture djece i mladih te promocijom kvalitetne književnosti za djecu i približavanjem književnoumjetničkih tekstova najmlađim čitateljima. Uz to, kad god ima priliku, a prilike nerijetko pronalazi sama, radi s djecom i odraslima s posebnim potrebama te s gluhim i nagluhim osobama.

Svojim brojnim aktivnostima, pa i korištenjem novih tehnologija, već godinama doprinosi boljoj vidljivosti knjižnice u zajednici te promicanju vrijednosti pismenosti gdje god se ukaže prilika. U tom je svojstvu sudjelovala u međunarodnim projektima i udruženjima, osmislila inovativne programe za poticanje čitanja,  izlagala na brojnim domaćim i inozemnim skupovima i konferencijama, a piše i u stručnim časopisima.

Kao izuzetno aktivna i entuzijastična žena, Snježana je kao predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva u dva mandata, a nakon toga dva puta i dopredsjednica, aktualno zadužena za ogranak HČD-a u Bjelovaru, pokrenula i omogućila brojne akcije i programe za promociju pismenosti i čitanja, među kojima je jedna od najvažnijih nacionalna kampanja za poticanje čitanja od najranije dobi Čitaj mi! čija je jedna od koordinatorica. Uz to je jedna od osnivačica ELINET-a (Europske mreže opismenjavanja), a angažirana je i u uredništvu časopisa Hrčak Hrvatskog čitateljskog društva. Godinama je aktivna u Programskom i organizacijskom odboru Mjeseca hrvatske knjige, kao i pazinskog festivala Ovca u kutiji.

Dobitnica je nekoliko prestižnih nagrada, domaćih i stranih, među ostalima Godišnja nagrada za promicanje prava djeteta za 2014. Za provođenje dvogodišnjeg projekta Čitateljski program za zatvorenike i djecu 2017. je godine, dobila Nagradu za inovativnu promociju čitanja u Europi koju dodjeljuje najveća svjetska organizacija za promicanje pismenosti ILA – International Literacy Association. Taj je projekt, u suradnji s udrugom RODA, nastavila voditi još tri godine za roditelje zatvorenike u svim kaznionicama i zatvorima u Hrvatskoj. A onda je 2020. stigla i Crna ovca, posebno priznanje za popularizaciju hrvatske slikovnice.

Anita Peti Stantić: Prije nego što vas zamolim da odgovorite na nekoliko pitanja vezanih uz kampanju Čitaj mi!, molim vas da nam kažete što je Hrvatsko čitateljsko društvo? Tko su njegovi članovi i koje aktivnosti provodi?

Snježana Berak: Prvi poticaji za osnivanje Hrvatskoga čitateljskog društva (HČD) pojavili su se krajem 1991. godine kada skupina entuzijasta pod vodstvom dr. sc. Đurđe Mesić osniva Hrvatski čitateljski klub. Već sljedeće godine osnivaju se podružnice i pokreće se glasilo Hrčak koje od 1997. izlazi kao glasnik Hrvatskoga čitateljskog društva. Osnivačka je pak skupština Hrvatskoga čitateljskog društva održana 11. listopada 1995., a ove je godine ustanovljena i nagrada Priznanje Đurđa Mesić koje HČD dodjeljuje pojedincima i/ili ustanovama i drugim organizacijama za izvanredan doprinos na području čitanja i pismenosti.

Hrvatsko čitateljsko društvo dobrovoljna je udruga čiji su članovi stručnjaci i znanstvenici svih profila  – knjižničari, učitelji, nastavnici, sveučilišni profesori, pedagozi, psiholozi, defektolozi, pisci, nakladnici, kulturni i javni djelatnici te ostali zainteresirani (umirovljenici, studenti i učenici) koja se bavi poticanjem, istraživanjem i unaprjeđivanjem čitanja i pismenosti. Uz organizaciju stručno-znanstvenog skupa povodom Međunarodnog dana pismenosti, 8. rujna i organizacije foto-natječaja Smiješak...Čitajte!, HČD potiče osnivanje čitateljskih klubova, sudjeluje u kreiranju i aktivnostima u Mjesecu hrvatske knjige (Minuta za čitanje), podržava Nacionalno natjecanje u čitanju naglas te sudjeluje u programima Noći knjige.

HČD je član Međunarodne čitateljske udruge (International Literacy Association – ILA) te FELA – Federation of European Literacy Associations. Jedina je hrvatska udruga koja je bila uključena u dvogodišnji projekt The European Literacy Policy Network – ELINET (2014. – 2016.). Bila je to kombinacija istraživanja, izrade smjernica i stručnih materijala, alata za podizanje svijesti o važnosti pismenosti i prikupljanje sredstava, i posebna analiza primjera dobre prakse i izvješća o pismenosti 28 europskih zemalja. U okviru tog projekta uspostavljen je zajednički okvir vrednovanja koji uključuje sve dobne skupine The Frame of Reference of the Country Reports na osnovu kojeg su izrađeni izvještaji o razvoju i poticanju pismenosti u Hrvatskoj. Predstavnice HČD-a u udruzi Elinet smo kolegica Kristina Čunović i ja, a sve informacije su dostupne na internet stranici udruge. 

Hrvatsko čitateljsko društvo je, uz Komisiju za knjižnične usluge za djecu i mladež Hrvatskog knjižničarskog društva, Hrvatskog pedijatrijskog društva, Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti i UNICEF-a i pod pokroviteljstvom tadašnjeg Ministarstva socijalne politike i mladih, od samog početka aktivno u pokretanju, organiziranju i provođenju prve nacionalne kampanje za poticanje čitanja naglas djeci "Čitaj mi!" 2013. godine.

Kada se i zašto rodila ideja za kampanju "Čitaj mi!"?

Na jednom smo međunarodnom skupu krajem 2012. godine u Goethe institutu u Zagrebu od njemačke gošće saznali da će 2013. biti proglašena Europskom godinom čitanja naglas. To je bilo dovoljno da donesemo odluku, i to u stilu sad ili nikad.

Komisije za knjižnične usluge za djecu i mladež HKD-a godinu prije je u narodnim knjižnicama provela istraživanje pod nazivom Knjižnične usluge za djecu rane dobi i roditelje u Hrvatskoj. Rezultati su pokazali da se u pojedinim sredinama intenzivno radi na poticanju čitanja, ali ništa sustavno što bi uključilo i druge aktere važne u tom procesu.

Zašto kampanja? Kada govorimo o ranoj pismenosti, govorimo o vremenu najintenzivnijeg razvoja djeteta. To je vrijeme u kojem se ono što je propušteno gotovo ne može kasnije nadoknaditi. Djeca su u toj ranoj dobi najzainteresiranija za okolinu te, ukoliko im čitamo, brže uče i bolje se snalaze u komunikaciji s drugima. Unatoč tomu što brojna svjetska istraživanja ukazuju na to da djeca kojoj roditelji i drugi skrbnici čitaju i s njima razgovaraju od najranije dobi brže uče, bolje se snalaze u komunikaciji s drugima, razvijaju predčitalačke vještine, što je izravno povezano s kasnijim uspjehom u školi i životu.

Istraživanje koje je UNICEF proveo 2012. godine pokazalo je da 23 posto roditelja šestomjesečne djece ne čita i ne gleda slikovnice sa svojim bebama te devet posto roditelja jednogodišnjaka. Zbog svega navedenog, s čitanjem valja započeti od rođenja djeteta kako bi ono postalo dio svakodnevnog ugodnog druženja roditelja i djece. Imam dvoje djece, razlika je nešto manje od četiri godine. Sjećam se kad sam čitala kćeri da bi se stariji sin, bez obzira na to što je već znao čitati sam, ušuškao u krevetu pored nas i jednostavno uživao u tim zajedničkim trenucima.

Naši ciljevi bili su prije svega pokretanjem kampanje za rano glasno čitanje djeci uključiti pedijatre, knjižničare, roditelje, odgajatelje, logopede, istraživače, medije. Posebna suradnja bila je usmjerena na suradnju s pedijatrima koji imaju priliku velikom broju roditelja istaknuti pozitivne strane čitanja od najranije dobi. Glavni ciljevi su poticanje roditelja, odgajatelja i drugih stručnjaka koji rade u odgojno-obrazovnom sustavu na rano glasno čitanje djeci te na što raniji dolazak djece u gradsku/ lokalnu knjižnicu i korištenje kvalitetnih slikovnica i drugih izvora kako bi se razvila ljubav prema čitanju.

Nadali smo se da ćemo kampanjom povećati broj roditelja i djece u knjižnicama te da će više roditelja čitati djeci naglas od najranije dobi, čime se osigurava da i najranjivije skupine djece dobiju priliku za ranim čitanjem. Nadali smo se suradnji s nakladnicima i medijima i snižavanju cijena slikovnica. I da, svakako smo očekivali da će iz kampanje "Čitaj mi!" proizaći nove akcije, nove ideje, novi programi. Što se na koncu i ostvarilo, a ostvaruje se i danas.

Kako funkcionira kampanja "Čitaj mi!" i gdje se provodi?

Tijekom kampanje "Čitaj mi!" s dobrobitima čitanja djeci od rođenja roditelji se mogu upoznati u svakoj knjižnici, u domovima zdravlja i rodilištima u kojima su postavljeni plakati i letci s informacijama i savjetima o tome kako i kada čitati djeci te koje su slikovnice primjerene za pojedinu dob. S time smo dakle krenuli na samom početku. Iznenadim se kada uđem u neku čekaonicu, ne samo kod pedijatra, stomatologa, na odjelima kao što su kirurgija, otorinolaringologija ili pak ginekologija i ugledam naš prvi plakat, uokviren i postojan. Generacije novorođenčadi su u pojedinim rodilištima dobile promotivne paketiće u kojima je i prva djetetova slikovnica. Tu ističem Koprivnicu.

U mnogobrojnim narodnim knjižnicama organizirane su pričaonice za najmlađu djecu i njihove roditelje. U pedijatrijskim ordinacijama u Bjelovaru, Koprivnici, Zadru, Splitu… i dječjim vrtićima u Rijeci, Velikoj Gorici, Čakovcu, Labinu, Samoboru, Osijeku… otvorene su male libroteke, a knjige koje se u njima nalaze darovale su nakladničke kuće, knjižnice i roditelji.

Akcija koju provodimo već godinama povodom Međunarodnog dana darivanja knjiga 14. veljače pod nazivom Čitam, dam, sretan sam prikupljaju se slikovnice i knjige i nadopunjuju postojeće ili otvaraju nove male libroteke. Tu su se u početku događale brojne nemile situacije. Sjećam se kako je jednoj medicinskoj sestri bilo neugodno kada me srela na ulici. Ispričavala se u ime doktorice te mi je rekla kako su sve slikovnice koje smo donijeli nestale. Nikome nije bilo drago, a onda smo sve preokrenuli na pozitivu. Ako su nestale da bi bile čitane, super. Sada smo došli u situaciju da su te iste libroteke pune.

Pitanje je trebamo li se veseliti tome, znači li to da ih sada više nitko ne čita… Mi, s druge strane, uvijek mislimo pozitivno -  kad su slikovnice nadohvat ruke i očiju, sigurno će za njima posegnuti dijete i roditelj u skraćivanju vremena čekanja ili pak smirivanju napetosti i plača.

Mi koji se bavimo čitanjem i poticanjem čitanja djeci znamo da je vrlo važno čitati najmlađima od rođenja, no mnogi roditelji i dalje postavljaju pitanje je li to potrebno, je li dobro čitati djeci stalno istu slikovnicu kad to traže... Zašto je toliko važno da roditelji čitaju djeci od rođenja?

Prva knjiga s kojom se dijete susreće je upravo slikovnica. Osim što je prva, dugo će biti i njegova najdraža knjiga. Uloga slikovnice u ranom dječjem razvoju ima nekoliko funkcija koje korespondiraju s potrebama u odgoju u predškolskoj, a onda i školskoj dobi. Njezine osnovne funkcije su informacijsko-odgojna, spoznajna, iskustvena, zabavna, estetska i ona najvažnija govorno-jezična. Uz nju dijete svladava jezik i govor, vježba zapažanje i razvija maštu, ali i uči o moralnim načelima.

Kako dijete raste omjer teksta i slike se mijenja. U ranijoj dobi slika ima veće značenje. Dijete prati priču i ilustracijama koje gleda više nego tekstom koji mu netko čita. Kasnije, ilustracija služi kako bi upotpunila priču i kao pomoć za vizualizaciju sadržaja. Govorno-jezična funkcija slikovnica potiče i podupire razvoj fonemske i fonološke osviještenosti, razvoj govora, bogaćenje rječnika, upoznavanje karakteristika teksta i načina njegova funkcioniranja te drugih predčitačkih vještina. Dobri temelji za razvoj govora tijekom prve godine života uvjet su za uspješno ovladavanje govorom kroz život, za uspješnu komunikaciju sa socijalnom okolinom.

Poticanje male djece na učenja jezika izuzetno je važno. Što se prije započne s poticanjem govorno-jezičnog razvoja, to će dijete brže i bolje napredovati. Najprihvatljiviji oblik učenja govora je igra. Slikovnicu ili priču potrebno je uvoditi u djetetov život tako da ona od igračke koju dijete opipava, razgledava i prelistava postane omiljeni predmet poput igračke. Roditelj i drugi odrasli koji djetetu čita već od najranije dobi s djetetom izgrađuje poseban osjećaj bliskosti i povezanosti, što je za dijete velika dobrobit, čak i onda kada zna da dijete ne razumije što mu se govori. Stoga je vrlo važno da pedijatri, logopedi, knjižničari, kroz različite oblike, programe i akcije, udruženi u zajedničkoj misiji, pomažu roditeljima, zajednici i društvu u ostvarivanju cilja razvijanja pismenosti kao prioriteta današnjeg doba.

Ako se pitate što se događa kad roditelj čita djetetu, evo nekih odgovora koji su dokazivi… stvara se čvrsta emocionalna veza, čitanje naglas izaziva zadovoljstvo i ugodu djeteta, uvelike unaprjeđuje djetetove sposobnosti slušanja, razvija pozornost, pamćenje, mišljenje, dijete puno lakše dolazi do logičkog zaključivanja, čitanje naglas uvodi dijete u raznoliki svijet zbivanja i iskustava, njegova mašta je bogatija, razvija se  kreativno mišljenje o kojem se danas dosta govori, a da ne govorimo o tome kako se upravo glasnim čitanjem djetetu od najranije dobi razvijaju predčitalačke vještine. Ukoliko upravo roditelj svome djetetu čita od najranije dobi, a na čitanju se ne radi smo u predškolskim ustanovama, u okviru razvoja predčitalačkih vještina, velika je vjerojatnost da će dijete tijekom odrastanja postati čitatelj.

Zato to treba sustavno podržavati. No tu smo spori. I zato se vraćam na početak i svoja nastojanja da u svakoj prilici govorim mladim roditeljima o njihovoj velikoj ulozi i na tom planu, a to je gotovo svakodnevno.

Tko su nositelji kampanje i kako je došlo do suradnje različitih udruga i institucija? Postoji li podrška ministarstava toj kampanji?

U početku je bilo važno okupiti sve zainteresirane. Tako se u organizaciju kampanje uključilo Hrvatsko knjižničarsko društvo u sklopu kojeg djeluje Komisija za knjižnične usluge za djecu i mladež (na čijem je čelu te godine bila Kristina Čunović koju volim nazivati mamom kampanje "Čitaj mi!", a sudjelovale su i mnoge izuzetno entuzijastične članice), Hrvatsko čitateljsko društvo, Hrvatsko pedijatrijsko društvo, Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti, Hrvatsko logopedsko društvo, Hrvatski centar za dječju knjigu,  a uslijedila je podrška UNICEF-a i Ministarstva kulture i medija RH.

U brojnim akcijama tijekom 10 godina priključuju se nakladnici, knjižare, ustanove, udruge, festivali, pojedinci, od ministara do gradonačelinka, od vatrogasaca do glumaca i slastičara, a kampanju je podržala i predsjednica države.

Moram reći kako podrška uvijek znači, no ako je ona još i financijska, omogućuje nam da kampanju učinimo sadržajnijom i vidljivijom, a ulaganje u to uvijek donosi dodatnu kvalitetu. Kada govorimo o kampanji na godišnjoj razini, ono što se dobije od ministarstva, odmah se ulaže u promidžbu. Sreća je bila u tome što smo vrlo brzo shvatili da je korisno omogućiti preuzimanje promotivnih materijala sa stranica kampanje, tako da su mnoge lokalne zajednice uključivale te materijale u svoje aktivnosti. Svakako bih istaknula izuzetnu suradnju s izdavačkom kućom Školska knjiga koja je prepoznala vrijednost kampanje i bila tu za nas kad god je trebalo. Tako su tiskali plakate, straničnike, vrećice, letke i financirali brojne naše ideje, a godinama su i domaćini našeg godišnjeg skupa.

Recite nam nešto o brojkama. Naime, ove ste godine kao predstavnica kampanje "Čitaj mi!" sudjelovali na panelu Od znatiželjnog legla do užurbane košnice čitatelja: Čarobni dodir promotora čitanja na sajmu knjiga u Frankfurtu, i to na poziv Slovenije, koja je bila počasna gošća na tom sajmu. Često uspoređujemo uspješnost slovenskih programa s onima koji se provode u Hrvatskoj, i to upravo po njihovoj dugotrajnosti i uključenosti velikog broja sudionika. Kakve su naše brojke?

Općepriznata je istina da izdavači i autori trebaju čitatelje za cijeli život - bez čitatelja se ne kupuju knjige, bez javne potražnje za knjigama nakladnici venu i nestaju. Cilj promicatelja čitanja je izgraditi mostove između izdavačke industrije, autora i čitatelja, njegovati cjeloživotne navike čitanja i poticati obiteljsko i međugeneracijsko čitanje, osvijestiti da postoji više načina čitanja te poticati pozitivan odnos prama različitim vrstama tekstova, istaknuti kvalitetne knjige i pomoći u stvaranju okruženja koje cijeni čitanje u slobodno vrijeme i potiče mlade i tinejdžere da postanu odrasli s navikama čitanja za cijeli život. Na panelu se raspravljalo o potencijalnim utjecajima nacionalnih kampanja čitanja.

Kada danas govorimo kampanji "Čitaj mi!" u brojkama, govorimo o 2000 prijavljenih aktivnosti. Posjetite li stranicu kampanje, tamo ćete pronaći savjete kako čitati djetetu, što čitati, pronaći ćete i natječaj za najbolju fotografiju (koja se nagrađuje slikovnicom), a vidjet ćete i tko nas sve podržava.

Aktivnosti koje su provode su stručne i praktične - to su predstavljanje kampanje na skupštinama regionalnih knjižničarskih društava, na konferenciji logopeda, edukacije za medicinsko osoblje, okrugli stolovi za odgajatelje, sudjelovanja  na  roditeljskim sastancima u vrtićima i školama, gostovanja na županijskim stručnim vijećima učitelja, edukacije volontera (Tete čitalice u bolnicama, vrtićima i dr.), edukacije radnih terapeuta, edukacija majki  u grupama za potporu dojenja, organizacija stručnih skupova (HČD), animiranje poznatih osoba kao ambasadora kampanje... Jedna od prvih javnih aktivnosti odvila se još prije predstavljanja kampanje. Bilo je to čitanje na otvorenom, u parku, pod  nazivom Maraton čitanja.

Posebno ističem da tijesno surađujemo s logopedima i pedijatrima, bilo da se  radi o aktivnostima za djecu i roditelje ili pak za logopede i pedijatre, kojima u  čekaonicama pomažemo u opremi polica sa slikovnicama, dok je u spomenutim grupama za potporu dojenja obavezna suradnja i s patronažnim sestrama. U doba korone, čim su popustile mjere, u suradnji s dječjim vrtićima organizirali smo okupljanja na otvorenom i u sklopu roditeljskih sastanaka  promovirali čitanje i važnost čitanja, čitali smo po vrtićkim grupama, snimali smo Priče za dobro jutro na lokalnom radiju i provodili brojne druge aktivnosti.

Pritom nikako ne smijem izostaviti dva višegodišnja projekta, a to su Festival slikovnice Ovca u kutiji u Pazinu koji se ove godine održao osmi put, na kojem HČD kao suorganizator sudjeluje od samog početka, a kampanja "Čitaj mi!" je neizostavni dio programa i projekt Čitateljski program za roditelje zatvorenike i njihovu djecu za koji sam bila odgovorna, a provodio se u suradnji s Ministarstvom pravosuđa.

Osobno mislim da na vrijednost kampanje ukazuju i nominacije za najprestižniju međunarodnu nagradu u svijetu dječje knjige  Astrid Lindgren Memorial Award četiri godine zaredom.

U brojkama, uz podršku Ministarstva kulture RH uspješno smo do sada kroz sve ove godine uložili dobiveni novac u tiskanje 121.000 letaka, 3600 B1-plakata, 310 majica za djecu i volontere, 7000 straničnika  te 750 bedževa "Čitaj mi!", 3000 primjeraka Metra za čitanje na kojem su uz visinu i dob djeteta otisnute informacije za roditelje o mogućnosti poticanja čitalačkih i jezičnih kompetencija njihova djeteta, 3000 naljepnica s logom Čitaj mi! kojima knjižničari označuju slikovnice i knjige koje preporučuju za čitanje djeci od rođenja do treće godine života. Na brojnim događanjima sudjelovalo preko 30 000 djece i roditelja, u kampanju se uključilo više od 300 narodnih i školskih knjižnica i preko 10 000 volontera.

Sve je to postignuto, usudila bih se reći, minimalnim sredstvima MKM-a koja ne bih spominjala, stoga zahvaljujem i ovom prilikom svakom vrtiću, knjižnici, nakladniku, privatnoj osobi koja je doprinijela realizaciji naših ideja. I ovdje moram spomenuti kako smo svi mi volonteri koje vodi entuzijazam i ljubav prema onome što radimo. Da toga nema, odavno bi sve utihnulo.

No nije svugdje tako. Kada se pojavimo na konferencijama, ljudi nam ne vjeruju da to tako uspijevamo. Naši susjedi Slovenci mogu nam doista biti uzor. Dobro su sve posložili i usustavili, a mi možemo samo sanjati o njihovim brojkama, jer nam Nacionalna strategija poticanja čitanja nije donijela ono što smo očekivali, bar ja. Ne skrivam nezadovoljstvo i reagirala sam protestnim pismom, silno sam tužna, jer ovo što smo toliko godina gradili trebalo je postati izvrstan temelj za nacionalni program. Želim vjerovati da jednim dijelom to i jest, no žalim što je uzet talijanski model "Rođeni za čitanje", a ne naš "Čitaj mi!". Ne govorim da taj model nije dobar, no ono što smo mi napravili moglo se proširiti jer smo već uključili sve pobrojane pa bi proširivanje toga projekta garantiralo da bi trajna podrška sustava to zakucala.

Ovako možete naići na pitanja koja vam otkrivaju koliko su ljudi zbunjeni, kojem se projektu sad trebaju pridružiti, trebaju li prijeći na novi i prestati provoditi stari... To nije dobro. Voljela bih znati kakav je odaziv bio na promoviranju novog nacionalnog programa po velikim gradovima, obzirom da je upućen onima koji već godinama to rade kroz kampanju "Čitaj mi!", a i koja su sredstva za to odobrena.

Snježana Berak

Kako ste vi osobno uključeni u tu kampanju i je li, osim djelatnika knjižnica, u nju na neki način uključena i zajednica? Jesu li vam se po putu pridružili volonteri ili neki drugi pojedinci koji nisu bili uključeni na samom početku.

Osobno sam od prvog dana prisutna u provođenju, promicanju, educiranju, osmišljavanju akcija i programa. Kažu mi da sam nepresušni izvor ideja, a ja to priznajem, moj jedini problem je što sve želim odmah i sada, kraljica sam ad hock aktivnosti ha, ha, ha… To ponekad može izgledati nemoguće, ali ja to dovedem do kraja bez obzira na sve. Sjećam se kako sam bila uporna u tome da odem na jedan dan u Opatiju na kongres logopeda i predstavim im kampanju. Uspjela sam osigurati 15 minuta na samom kraju. Napravila sam kratku prezentaciju, a prije toga u njihovim pauzama jedan na jedan govorila im o pokrenutoj kampanji, njihovoj važnosti u tome da se priključe i naravno, dijelila im prve materijale koje smo tiskali, plakate, letke, straničnike i bedževe. I da, uspjelo je, logopedi su sljedeće godine tražili nas da im budemo partneri u promoviranju njihovog dana.

Svih ovih godina imam nebrojeno primjera, zadnji neobičan susret bio je u Ozlju s preko stotinjak roditelja koji su me dočekali u dvorištu vrtića, jer je to još bilo doba pandemijskih mjera. Oni su mogli roditeljske sastanke održati po grupama, ali toliko ljudi moglo je biti jedino na otvorenom. Pitala sam se kako ću to izvesti, hoće li me svi čuti, mogu li to izvesti u pola sata, bez prezentacije koju sam pripremila… takvu pažnju uistinu nisam očekivala. Pozorno su slušali, odgovarali na moja pitanja, razgledavali slikovnice koje sam donijela, sami postavljali pitanja. A ja sam nakon odrađene smjene dojurila iz Bjelovara u Ozalj, održala taj mnogoljudni roditeljski sastanak s temom Zašto je važno čitati djetetu, prošetala oko Starog grada, divila se Kupi da sredim dojmove i puna srca krenula kući.

Godinama radite u Narodnoj knjižnici „Petar Preradović“ Bjelovar, upravo na dječjem odjelu. Vidite li pomake u čitateljskom navikama otkad se provodi kampanja i koja su vaša najpozitivnija iskustva vezana uz nju?

U bjelovarskoj knjižnici radim godinama, a moja primarna okupacija su upravo najmlađi i njihovi roditelji te promicanje čitanja od najranije dobi. U prošlosti su djeca od tri godine mogla biti učlanjena u knjižnicu i uključiti se u kraće programe u narodnim knjižnicama. Kad se promijenila ta paradigma u smislu shvaćanja da djeci treba čitati od rođenja, otvorile su se brojne mogućnosti. Bilo je to prije više od dvadeset godina. Bjelovarska je knjižnica dugo bila jedna od malobrojnih koje su pokrenule program okupljanja djece od 0-3 godine i njihovih roditelja. To se pokazalo kao prirodan put odgajanja budućih čitatelja. Kampanja je bila logičan slijed onoga što smo sve godinama radili. Uistinu mislim da smo se nametnuli i nekako primorali sustav da nas vidi. Iskreno, očekivali smo veću podršku, osobito kad je donesena Nacionalna strategija poticanja čitanja. Ne znam zašto sam mislila da smo time dotaknuli Mjesec.

No da se vratim na pitanje. Da, vidim pomake. Bilo bi žalosno da tolike godine radite na nečemu, a da nema rezultata. Ponekad mi se čini da sam već dosadila pričanjem stalno iste priče i guranjem slikovnica, pričama o tome što čitanje donosi, razvija i gradi, no nećete vjerovati, ali još uvijek ima onih koji me gledaju raširenih očiju kada im kažem kako slikovnicu trebaju imati u autu, u torbi u kolicima, kako trebaju imati 15 minuta dnevno za čitanje svom djetetu i što to sve donosi i njima samima, a ne samo djetetu.

Znamo da knjiga za djecu i mlade i na našem tržištu ima izuzetno puno. Nisu sve jednako kvalitetne i prikladne za svako dijete. Stoga mislim da je važno osvijestiti i javnost, ali i nakladnike, o tome kako birati najbolje slikovnice i zašto ponekad više vrijedi izabrati jednu dobru, a ne tri bilo kakve. Zanima me jesu li nakladnici na neki način uključeni u kampanju?

Moja životna misija je umrežavanje, zato sam toliko vezana uz kampanju, jer ona upravo to omogućuje. Svojevremeno sam sastavila i popis kvalitetnih slikovnica kojih više nema na tržištu, a tražene su i dalje, bilo od strane roditelja koji svom djetetu žele čitati ono što su oni čitali kao mali i još uvijek to pamte, bilo od strane odgajateljica koje dolaze u knjižnicu i traže te stare priče. Dakle, moja ideja je bila da nakladnicima na neki način pomognem ukazati na ono što tržište traži. Kada govorimo o kvaliteti, nekako mislim da smo mi knjižničari u narodnim knjižnicama prilično, a usudim se reći i vrlo kompetentni. Nama je sve na dlanu. Pritom često znamo biti i kritični. Da, ima vrlo kvalitetnih slikovnica, ali ima i onih koje bi prema nekom kriteriju bile u toj grupi, a prema drugom već i ne.

Nije lako napraviti dobru slikovnicu. Na toliko stvari treba pripaziti i o njima voditi računa. Nekvalitetne slikovnice prepoznat ćete po tome što u njima nema podataka o odgovornosti navedenih na naslovnicama (imena autora/ilustratora). Važno je pripaziti na omjer teksta i ilustracije koji se zapravo mijenja kako dijete raste, tekst treba biti razumljiv, logičan i originalan, zanimljiv, duhovit, maštovit, pravopisno i gramatički točan. Treba voditi računa o tehničkoj izvedbi i opremi, formatu, materijalu od kojeg je izrađena, a i prijelom i grafički elementi su jako važni.

Posebno treba paziti na to da slikovnica bude primjerena dobi djeteta kojem se čita ili koje samo čita, a preporuke o dobi koje znaju stajati na koricama mogu biti samo okvirne jer je svako dijete drugačije i roditelj najbolje poznaje svoje dijete te će, bavi li se njime, znati koju slikovnicu odabrati. No da bi djeca razvila kritičko mišljenje, nije loše da čitaju sve što im se svidi na prvu, pa se onda kroz razgovor može doći do argumentiranog stava.

Osim ove kampanje, zajedno s udrugom Roditelji u akciji - RODA, pokrenuli ste i neke druge akcije. Primarno mislim na Čitateljski program za zatvorenike i djecu koji ste već više puta spomenuli. Recite nam o čemu se tu radilo, kako se projekt provodio i kakvi su bili rezultati.

Taj je program povezao djecu i roditelje koji su u zatvorima kroz aktivnosti čitanja naglas, omogućivši tako da roditelji, iako odvojeni od djeteta, budu na poseban način prisutni u njegovu životu. Cilj programa bio je ojačati roditeljske kompetencije i razvijati pozitivno roditeljstvo među zatvorenicima/ama - roditeljima. U prve dvije godine program smo provodili samo u tri kaznionice u Hrvatskoj, a onda smo u Madridu dobili nagradu za inovativnu promociju čitanja u Europi.

Čitateljski program za zatvorenike i djecu danas se provodi u svim kaznenim tijelima u Hrvatskoj. Prve knjige svojoj djeci su čitale zatvorenice iz Kaznionice u Požegi, a od tada smo osigurali preko 2.000 knjiga i slikovnica za provedbu programa. Zatvorenici i zatvorenice dobiju na izbor knjigu prilagođenu dobi i interesima djeteta, čitaju je te snimku na CD-u i knjigu šalju na poklon svojem djetetu. S vremenom smo dopunili program, tako da danas neki roditelji šalju i video snimku.

Spoznaja da je više od 15 000 djece sustavu nevidljivo, a roditelji im se nalaze u zatvoru, nekima i oboje roditelja, zapravo je društveni problem pred kojim zatvaramo oči.  Programom koji smo pokrenuli željeli smo ukazati na jedan od mogućih načina ublažavanja razdvojenosti. Evaluacije koje su pisali sami roditelji, djeca, obitelj pa i tretmansko osoblje koje je moralo biti uključeno, izuzetno su pozitivne. O tome na koji način možete sudjelovati pogledajte na stranici https://www.knjigompovezani.com.

Kolegice Anita, na kraju bih ja pitala Vas nešto, ali i naše čitatelje, što mislite nakon svega jesam li u pravu kada kažem da je kampanja "Čitaj mi!" trebala postati program?

Osobno uvijek smatram da su važni suradnja i dugoročno planiranje i praćenje rezultata. Stoga se nadam da će odgovornima u najskorije doba postati jasno koliko se kvalitetnih projekata poticanja čitanja u nas već provodi i da će doći do koordinacije i umnožavanja rezultata na temelju podrške svima koji predano rade na tome da se ne pretvorimo u usmenu kulturu, nego da razvijamo i baštinimo pismenost o kojoj ovisi i naš intelektualni, ali i svaki drugi razvoj. Vama zahvaljujem na izuzetno iscrpnim informacijama iz kojih je jasno koliko pojedinca nošenih entuzijazmom i uvjerenjem da čine dobro sudjeluje u kampanji "Čitaj mi!" i u drugim akcijama poticanja čitanja u Hrvatskoj.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.