Igra je životna vježba prirode. Zašto onda djeci ne dopuštamo da se igraju?

U našim društvima (namjerno koristim množinu, zato što se takve tendencije već odavno primjećuju u razvijenijim zapadnim, ali i istočnim društvima, a odnedavno uvelike i kod nas), u kojima je diktat uspješnosti i natjecateljskog duha toliko izražen da se prenosi i na najmanju djecu, treba pisati o drugim opcijama i o nedostatku dokaza da ovo što radimo doista koristi djeci. Isto tako treba pisati o stručnosti i obrazovanosti učitelja i odgajatelja koji, čak i kad su vrlo mladi, a kamoli kad iza sebe imaju godine i godine iskustva u radu s djecom, znaju u kojoj dobi i kako djeca upijaju najviše znanja i na koji način njihova prirodna radoznalost djeluje na motivaciju za učenjem. O tome treba pisati zato što se u sve većoj mjeri pokazuje kako djeci činimo krivo time što ih prerano stavljamo pred intelektualne izazove za koje nisu spremni, a posebno zato što ih stavljamo u situaciju da se osjećaju polusposobni, nesposobni ili nekompetentni za ono što bi trebali ostvariti.

Velik dio razloga leži u tome što je mnogo od toga prerano, kao što je prije više od četrdeset godina utvrdio David Elkind u svom klasiku "The Hurried Child: Growing up too fast too soon". Knjiga je prvi put objavljena 1981. godine. Elkind je dječji psiholog, devedeset i dvogodišnji profesor emeritus Sveučilišta Tufts u Massachusettsu u Sjedinjenim Američkim Državama, autor brojnih knjiga među kojima je i sjajna knjiga "The Power of Play: Learning What Comes Naturally" koji doista zna o čemu govori. Ono što je Elkind uočio već u drugoj polovici 20. stoljeća, danas je uzelo maha u nezamislivim razmjerima i možemo se samo pitati kako nam se to moglo dogoditi i što smo time postigli, za čije babe zdravlje.

Neka se djeca igraju Doyle William, Sahlberg Pasi

Vjerujemo učiteljima Sahlberg Pasi , Walker Timothy D.

Upravo o tome danas pišu znanstvenici i autori, jedan Finac koji je godinama radio u finskom obrazovnom sustavu, Pasi Sahlberg, i jedan Amerikanac, istraživački novinar i producent William Doyle, a onda u drugoj kombinaciji isti taj Finac i drugi Amerikanac, Timothy D. Walker, američki učitelj koji živi i radi u Finskoj. Dvojac Sahlberg i Doyle napisali su knjigu "Neka se djeca igraju : Kako će više igre učiniti naše škole boljima i pomoći djeci napredovati" koju je u odličnom prijevodu Ivone Grgurinović objavila Školska knjiga, a dvojac Sahlberg i Walker knjigu pod naslovom "Vjerujemo učiteljima : finski put prema školama svjetske klase" koju je, u prijevodu Jelene Spreicer, također objavila Školska knjiga. Obje su knjige objavljene 2023. godine, a zajedno s odavno rasprodanom knjigom "Lekcije iz Finske : Što svijet može naučiti iz obrazovne promjene u Finskoj" iz 2012. godine, predstavljaju svojevrsnu Sahlbergovu obrazovnu trilogiju.

U "Lekcijama iz Finske" autor se bavio temeljnim razlikama između obrazovanja u Finskoj u odnosu na obrazovanje u mnogim drugim zemljama motiviran činjenicom da je prije petnaestak godina postalo jasno da Finci neke stvari rade drugačije od drugih i da ih rade dobro. U tom je kontekstu važno reći da interes za finsko obrazovanje u svijetu, pa i u nas, na prvu loptu uglavnom proizlazi iz toga što se ono smatra izuzetno uspješnim, unatoč svome pristupu koji je prilično radikalan u odbacivanju onoga na što smo drugdje navikli u smislu testiranja, ocjenjivanja i provjeravanja znanja na razne načine koji izazivaju visoku razinu stresa.

Finski pristup primarno je zasnovan na kolaborativnom, a ne kompetitivnom pristupu i na, čini se, istinskom njegovanju prirodne dječje radoznalosti tijekom obrazovnog sustava. No, već se u toj knjizi, i po onome kako navodi hrvatski izdavač, a i po onome kako je se sjećam na osnovu tog davnog čitanja, iz prve ruke pripovijeda priča o tome kako su Finci svoj obrazovni sustav promijenili iz osrednjega, kakav je bio osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u sustav koji je primjer i uzor izvrsnosti, kakav je danas.

Sve je to dobro i krasno, naravno, no u tu je procjenu ugrađeno uspoređivanje kojeg se nikako ne uspijevamo osloboditi. Uspoređivanje je to s drugima, primarno sa SAD-om, ali i s drugim uspješnim zemljama koje sudjeluju u međunarodnim ispitivanjima pismenosti, kako čitalačke, tako i matematičke i prirodoslovne, kao što su PIRLS i PISA, ali i uspoređivanje i rangiranje koje se u posljednjih nekoliko desetljeća do te mjere uvuklo u naš svijet, da toga nismo ni svjesni.

Fenomenalno učenje iz Finske Lonka Kirsti

Lekcije iz Finske Sahlberg Pasi

Kad se govori o finskom obrazovanju, marketinški se ističe kako svi čimbenici finskog uspjeha djeluju kao suprotnost onomu što se dešava u SAD i velikom dijelu svijeta, u kojemu prevladavaju natjecanje, odgovornost za uspjeh učenika zasnovan na testiranju, standardizacija i privatizacija. No u tom obrazovanju, što je jasno zagrebe li se dublje u finski obrazovni sustav, treba vidjeti druge čimbenike, prije svega ono o čemu govori Kirsti Lonka u svojoj knjizi "Fenomenalno učenje iz Finske" (koju je prevela Vedrana Gnjidić, a objavila Naklada Ljevak 2020. godine), a to je učenje na fenomenima, suradnja, podučavanje zasnovano na praksi i na najnovijim spoznajama u obrazovanju, na inovativnim pedagoškim metodama, upotrebi tehnologije i novim okolinama za učenje, ali i povjerenje u učitelje koje se primarno ogleda u povjerenju u njihove sposobnosti da uoče načine na koje upravo njihovi učenici najbolje uče te da primijene spoznaje stečene tijekom obrazovanja i brojnih usavršavanja u razredima u kojima podučavaju. Uostalom, o tome govore i dvije knjige o kojima je ovdje riječ, pri čemu mi je osobno najzanimljivija knjiga "Neka se djeca igraju", o kojoj ću u nastavku reći nešto više.

S razlogom podsjećam na to da je Pasi Sahlberg svjetski priznati obrazovni stručnjak, autor, predavač i znanstvenik te jedan od najuglednijih autoriteta na području unapređenja obrazovanja. Radio je kao učitelj, a onda kao ravnatelj u finskome Ministarstvu obrazovanja i kulture u Helsinkiju, kao viši obrazovni stručnjak u Svjetskoj banci u Washingtonu te kao gostujući profesor na Harvardu. Njegov je rad prepoznat na svjetskoj razini, tako da je bio savjetnik prilikom osmišljavanja i provođenja obrazovnih reformi, među ostalim u Finskoj, Švedskoj, Škotskoj, Australiji, Kanadi i na Islandu. Njegova knjiga "Lekcije iz Finske" osvojila je prestižnu nagradu Grawemeyer 2013. godine, a 2014. godine u Škotskoj je nagrađen nagradom Robert Owen za zalaganje za pravednost u obrazovanju.

William Doyle je, s druge strane, autor uspješnica New York Timesa i televizijski producent. Od 2015. godine radio je kao Fulbrightov stipendist, znanstvenik i predavač za medije i obrazovanje na Sveučilištu istočne Finske te kao savjetnik Ministarstva obrazovanja i kulture Finske čiji je obrazovni sustav ocijenjen kao najbolji obrazovni sustav prema UNICEF-u, Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) i Svjetskom gospodarskom forumu. Intenzivno se bavi obrazovanjem, a članci o obrazovanju i obrazovnim politikama objavljeni su mu u mnogim američkim i australskim novinama.

Polazim od autora, zato što je knjiga i nastala potaknuta njihovim iskustvima, o čemu se govori već u drugom poglavlju pod naslovom Priča o dva oca. Sahlberg se naime preselio u Ameriku, u Cambridge u Massachusettsu, dok se Doyle preselio u Finsku, u gradić Joensuu, 'zabačen, pitoreskni sveučilišni grad u šumovitom, jezerima bogatom okrugu Sjeverne Korelije, najsjevernijem dijelu Europske unije uz granicu s Rusijom'. Obojica su očeva, zajedno sa svojim obiteljima, doživjela kulturološke šokove, svaki na svoju stranu, primarno vezane uz rano obrazovanje djece. Naime, u američkim su se vrtićima prije upisa Sahlbergova tada trogodišnjeg sina raspitivali o razvijenosti njegova vokabulara, o tome zna li brojati i o drugim intelektualnim sposobnostima, smatrajući ih preduvjetom za upis u vrtić, to jest oblikom procjene njegove spremnosti za vrtić. Nisu pitali ništa o tome voli li se igrati s drugom djecom, slaže li kocke, voli li da mu se čitaju priče...

Istovremeno, Doyleov je sin u Finskoj imao priliku pohađati školu u kojoj se igra smatra najvažnijom aktivnošću, pri čemu se najviše cijeni slobodna fizička igra, zato što finski učitelji znaju da i mozak bolje radi kad se krećemo (o čemu često govori naš poznati neuroznanstvenik, dr. Goran Šimić koji ističe kako je sve što je dobro za naše fizičko tijelo, isto tako dobro i za mozak). U Finskoj, iz koje se Sahlberg privremeno odselio, a Doyle se u nju privremeno doselio, vrlo se visoko cijeni i društveni smisao igre, jer oni koji se njome bave znaju da djeca tijekom igre pregovaraju, druže se, stvaraju timove i grade prijateljstva. Za razliku od mnogih drugih zemalja u kojima se to događa tek sporadično i slučajno, izvan sustava, u finski je obrazovni sustav, kao i u sustave drugih skandinavskih zemalja, igra u obrazovanje ugrađena od samog početka, a ugrađena je i u čitavu kulturu. Vrtići i predškole temelje se na igri, a u školi se sve do viših razreda dominantno uči kroz igru i praktično istraživanje.

S tom su mišlju autori, zabrinuti zbog toga što se igra, otkrivanje i eksperimentiranje, prirodni jezici učenja u djetinjstvu, sustavno uklanjaju iz naših škola i što ih zamjenjuju strah, stres i neučinkovite obrazovne politike. Svatko tko osjeća da je tako, neka nastavi čitati i neka pročita ovu knjigu. Svi oni koji misle da nemamo problema i da je sve u redu, mogu slobodno prestati čitati. Za one koji nastave, riječima autora. "Ali ako poput nas vjerujete da je osnovna svrha obrazovanja nadahnuti djecu da otkriju nove strasti, nauče učiti, zavole učenje te da postanu odgovorni, aktivni, produktivni, zdravi, suosjećajni, kreativni i odgovorni članovi društva, tada moramo radikalno promijeniti način na koji organiziramo škole. A to počinje izgradnjom čvrstih temelja učenja na dječjem jeziku – igri."

Sigurna sam da će i među čitateljima ovoga teksta biti kritičara (i kritizera) koji će reći – pa ne mogu se valjda baš samo igrati. Takvima suprotstavljam istraživanja, iskustva i terenski rad o kojima se govori u knjizi "Neka se djeca igraju", a koja ukazuju na to da je njegovanje slobodne i vođene igre, a ne razvijanje malih genijalaca od najmanjih nogu, ključno za zdrav razvoj dječjeg uma i tijela te za razvoj složenih osobnih i društvenih vještina potrebnih za snalaženje u svijetu. Ako ni to nije dovoljno, prisjetimo se uloge i važnosti igre i igara u ukupnoj ljudskoj civilizaciji, kao i knjige Johana Huizinge "Homo ludens – O podrijetlu kulture u igri", koju je na hrvatski još 1970. preveo Ante Stamać. Upravo se ta i takva igra, svjetostvaralačka igra, djeci danas oduzima za račun nekog fikcionalnog boljeg života koji, kao što vidimo, za mnoge ne dolazi. Naime, liši li se djecu slobodne, vlastitom znatiželjom vođene igre, a onda i organizirane, nadzirane igre, time ih se istovremeno lišava prostora istraživanja i kreativnosti, prostora pokušaja i pogrešaka, prostora zdravog natjecanja, ali i suradnje i pomaganja.

Prava igra, kako je nazivaju autori u ovoj knjizi, ima neka tipična obilježja – potiču je sama djeca te je uvijek stvar slobodnog izbora, kreativna je, što znači da se njome gradi neka nova stvarnost, aktivna je, jer u njoj djeca sudjeluju fizički i mentalno i ima dogovorena pravila koja se tiču uključivanja i isključivanja iz igre, kao i prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja tijekom igre. Takva igra jednako je važna za fizički razvoj zdravog tijela i za kognitivni razvoj pojedinca, ali i za emocionalni i socijalni razvoj djece. Premda obje mogu biti istraživačke, obje su intelektualno izazovne i obje su nužne u obrazovnom procesu jer na najprirodniji način bude i aktiviraju naše unutrašnje kapacitete, da ne govorim o motivaciji, zapitajmo se što mi radimo, unatoč tomu što se većina ljudi raznih dobi sjeća 'kako smo se mi igrali u djetinjstvu'? Kao prvo, destimuliramo igru jer ne ostavljamo vremena za nju. Kao drugo, destimuliramo je zato što ne razumijemo da igra nije gubljenje vremena, već da u ljudima postoji inherentna potreba za strukturiranom i nestrukturiranom igrom.

Argumentacija u knjizi jasna je i logična, utemeljena na dugogodišnjem bavljenju temom i proučavanju različitih praksi, uspoređivanju i analizi, a onda i promišljanju društvenih okolnosti i psiholoških posljedica dominacije današnjega pristupa lišena igre. Dosjetljivo i pamtljivo, autori u dijelu knjige ono vječno pitanje Kako je došlo do toga i što da se sad učini svode na dva akronima, engleski GERM ili virus koji suprotstavljaju akronimu SEED, što je sjeme ili klica, zametak. Oni tvrde kako je rat protiv igre (uočite metaforu!) uglavnom nenamjerna posljedica loših političkih pokušaja povećanja standarda i smanjenja razlika u uspjehu povećanjem strogosti i nametanjem akademskih zahtjeva sve mlađoj djeci. Dalje tvrde da je to rat koji vodi savez političara, administratora i ideologa, pri čemu je većini njih zajednička jedna slabost: znaju malo ili nimalo o tome kako djeca zaista uče. Dakle, zapravo se radi o uroti neznanja, pogrešnih politika i dezinformacija.

Autori taj, dijelom namjerni, dijelom nenamjerni pogrešan put koji je započet otprilike 90-ih godina 20. stoljeća i uvelike je uzeo maha u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji, ali i u mnogim visokorazvijenim zemljama, nazivaju GERM – Global Education Reform Movement. Taj pokret, umjesto da podupire najbolje prakse poput stručnosti učitelja, istraživanja obrazovanja, suradnje unutar sustava, ravnopravnog pristupa resursima i pristupa djetetu kao cjelovitom biću, promicanju fizičke aktivnosti i učenja kroz igru, gura neuspješne obrazovne politike u naše škole. Te politike uključuju "natjecanje među školama u darvinističkoj utrci za što boljim rezultatima na standardiziranim testovima, uniformirano poučavanje, kažnjavanje škola u učitelja na osnovi testova, prisiljavanje male djece na prerano usvajanje akademskih sadržaja na štetu drugih važnih vještina, poput umjetničkih i fizičkih, uz gotovo potpuno zanemarivanje i istiskivanje igre iz škola".

Onima koji misle da je škola namijenjena učenju, a ne igri, koja se može činiti kao potpuna suprotnost učenju (što nije, to je valjda dosada već sasvim jasno, ali neke ipak treba uvjeravati u to), autori predlažu promišljanje samog pojma igre i nude ono što smatraju preciznijom definicijom procesa igre u obrazovnog kontekstu određujući je kao "sustavno istraživanje, eksperimentiranje i otkrivanje (engleski "systematic exploration, experimentation and discovery") ili SEED, sjeme ili klica. Ističući kako Sveti gral obrazovanja ne treba tražiti izvan onoga što već znamo, a to je da su djeca biološki predodređena za stalnu intelektualnu i fizičku igru, jer su predodređena da propituju, sanjare, pretvaraju se, slažu tornjeve i kuće za lutke od drvenih blokova, meškolje se, vrpolje se, trče, skaču, smiju se, plaču, budu frustrirana, zadubljena, dosađuju se, budu kreativna i, povrh svega, različita... Tako shvaćena, igra nije besciljan i slučajan gubitak vremena, nego je temelj emocionalnog, akademskog i fizičkog razvoja djece.

Istina je da mnogi roditelji danas, iz vlastitoga straha, a vjerojatno i frustracije i nezadovoljstva životom kakav žive, misle da djeca trebaju više obrazovanja kako bi uspjela u životu. Stoga pretpostavljaju da poučavanje čitanja, pisanja i matematike mora početi ranije nego kad smo mi bili mladi. Slobodna igra i fizička aktivnost na otvorenom ne uklapaju se dobro u tu novu agendu obrazovanja u kojoj se najvažnijim čini djetetu osigurati dobre početne pozicije. Naravno, to vrijedi samo za socijalno izdignute, one koji si to intelektualno i materijalno 'mogu priuštiti'. Ono što nam se nerijetko čini globalnim trendom, zapravo se uopće ne brine o svima, nego, kvazielitistički, samo o onima za koje se misli da će biti novi vođe budućega svijeta, stvarajući na taj način nove i uvelike produbljujući već postojeće socijalne razlike.

Uz to, rani početak školovanja i rano uvođenje intelektualnih sadržaja u dobi u kojoj ih dijete ne može primiti i proraditi kontraproduktivno je i ne osigurava nikakve prednosti, nego upravo suprotno, doprinosi povećanju stresa i mentalnih poremećaja s kojima se susrećemo u sve većem broju. Stoga ne samo da bi bilo dobro, nego i nužno, da oni koji vode obrazovne politike, a i oni koji rade u sustavima koje takve politike proizvode, pročitaju ovu knjigu i upoznaju se s četiri glavna, međusobno povezana problema koji su svi redom simptomi GERM-a: zlouporaba i pretjerana upotreba standardiziranih testova, uniformirano poučavanje, usko postavljen kurikulum i koncepti učenja te inzistiranje na uspjehu uz demonizaciju neuspjeha.

Kako ne biste zaključivali naprečac, jer sigurno svatko tko čita ovaj tekst o svakoj od ovih tvrdnji ima formiran i vrlo čvrst stav, reći ću samo to da se o svakom od ovih elemenata suvremenih obrazovnih sustava raspravlja i u detalje ga se razlaže. Tako se navode stavovi zagovaratelja, ali i protivnika standardiziranog testiranja, govori se o takvom testiranju kao o učinkovitom načinu kontrole uspjeha javno financiranog sustava obrazovanja (i postavlja se protupitanje je li to doista tako), ali se govori i o zloupotrebi tih testova i o najvažnijem pitanju vezanom uz njih, a to je što se s čini s podacima koje takva testiranja generiraju. Prisjetite se samo kako se u javnosti prezentiraju podaci mature, kako su bili prezentirani podaci PISA testiranja prije otprilike mjesec dana i koliko je malo analitike i uzimanja u obzir višeslojnih i raznovrsnih varijabli koje utječu na podatke uzeto u obzir. Opsesija uspjehom i izbjegavanje neuspjeha, što je postala mantra našega svijeta, povećava ulog u takvim testiranjima i obrazovanje odmiče od onoga što bi ono doista trebalo i moglo biti.

Kao kontrapunkt, zanimljivo je (premda i tužno) navesti kako istraživanja pomoću Torranceovih testova kreativnog mišljenja (prvi put objavljenih 1966). pokazuju kako su rezultati kontinuirano rasli do 80-ih godina dvadesetog stoljeća, otkada kontinuirano padaju. Istraživači uočavaju da su djeca postala manje emocionalno izražajna, manje energična, manje razgovorljiva i verbalno sposobna, manje humoristična, maštovita, nekonvencionalna, živahna i strastvena, perceptivna i manje sposobna za spajanje naizgled nevažnih stvari, manje sposobna za sintezu i manje sklona sagledati stvari iz druge perspektive. A ništa od toga se ne događa u najranijoj dobi, jer su sasvim mala djeca još uvijek sposobna za sve to, a onda ih, dijelom preranim i pretjeranim izlaganjem digitalnim sadržajima u kojima nema živog ljudskog kontakta, bilo s drugom djecom, što je najvažnije, bilo s odraslima, a dijelom usmjeravanjem na standardizirane i pretjerano intelektualizirane kurikule, svedemo u okvire koje su za nas, a onda posredno i za njih, zacrtale korporacije i veliki kapital.Jer ovo o čemu govorim je i pitanje (be)smisla kapitalizma i obrazovne pravednosti i nepravde na mnogim razinama, o čemu se, između ostalog, govori i u ovoj knjizi. 

Premda je globalna utrka prema dostizanju 'viših standarda' u obrazovanju za što manje novca mnoge škole pretvorila u tvornice koje pokušavaju učinkovito proizvesti standardizirane rezultate u što kraćem roku, ne treba zaboraviti da je obrazovanje tajnovit, složen, nesavršen i iznimno težak proces prepun paradoksa i nepoznanica, proces koji zahtijeva iznimnu intelektualnu skromnost, stalno revidiranje, suradnju i inovacije, jer su svako dijete, svaki učitelj, svaki roditelj i kultura, različiti.

U tom kontekstu autori ističu kako ne krive učitelje za ono do čega smo došli, nego upravo suprotno – dive se milijunima učitelja koji, unatoč pogrešnim politikama i smjernicama, rade najbolje što mogu kako bi djeci pomogli učiti i razvijati se. Kad bi politike bile informiranije i kad bismo učiteljima dopustili da budu ono za što su sposobni i obrazovani, da na temelju pravih smjernica budu samostalni u procjeni dnevnih aktivnosti koje provode s djecom u školama, i djeca bi bila drugačija.

Opet, znam da će mnogi reći kako je ovo što govorim idealizam. Isto tako znam da i u našem društvu postoji prešutna pretpostavka da mnogi učitelji nisu dovoljno obrazovani, a posebno da nisu dovoljno obrazovani za promjenjivost društvenih okolnosti u kojima se današnja djeca obrazuju, no ja se ne slažem s tim. Poznajem sustav obrazovanja učitelja i, unatoč tomu što bi mogao biti i bolji (kao i većina visokoškolskog obrazovanja), učitelji su bez ikakve sumnje obrazovaniji i informiraniji za rad s djecom od mnogih onih koji politike donose naprečac, a isto su tako i motiviraniji za prave promjene, što se u nas pokazalo kad je Boris Jokić 2015. godine u sklopu projekta Cjelovite kurikularne reforme okupio stotine stručnjaka koji su mjesecima radili na oblikovanju temelja za drugačije obrazovanje.

Kako je to završilo, svi znamo, a za kraj ću samo podsjetiti na ono što je Jokić rekao kad je postalo jasno da politika ipak neće dopustiti da se to dogodi: "U životu radimo mnogo stvari, ali samo ponekad nešto što nas iskonski mijenja. Na ovim prostorima ljudi teško surađuju i slabo komuniciraju. Naš je rad pokazao da je i to moguće. Pokušali smo svakome od vas pristupiti ljudski i iskreno, biti tu za vas u svakom trenutku i za svaki problem koji ste imali. Štitili smo integritet svakog od vas ponaosob i u trenucima kada se niste međusobno slagali i onda kada ste imali poteškoća izvana. Borili smo se za vas i kada to niste vidjeli. Željeli smo pokazati da se složeni procesi u ovoj zemlji mogu izvesti na drukčijim osnovama, da svaki čovjek vrijedi bez obzira na spol, titulu, svjetonazor, dob ili ikoju drugu osobinu. Zajedno s vama, osmišljavali smo bolji sustav odgoja i obrazovanja – onaj u kojem se odgojno-obrazovne radnike, sveučilišne nastavnike i znanstvenike cijeni."

Kao što on zaključuje da se vrijedi boriti, da vrijedi pokazati kako se u ovoj zemlji može nešto napraviti, kako vrijedi djeci usaditi uvjerenje da, usprkos onome što vide oko sebe, vrijedi pokušati, završavam i ja – čarobnog štapića i jednog jedinstvenog rješenja nema, ali vrijedi se boriti za prave vrijednosti, a igra je svakako jedna od njih.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pasi Sahlberg William Doyle

Neka se djeca igraju : Kako će više igre učiniti naše škole boljima i pomoći djeci napredovati

• Prijevod: Ivana Grgurinović
• Školska knjiga 10/2023.
• 304 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789530517806

U knjizi 'Neka se djeca igraju' finski pedagog i znanstvenik Pasi Sahlberg te Fulbrightov stipendist William Doyle zagovaraju model u kojemu djeca napreduju u školama koje znaju prepoznati nevjerojatnu moć igre i omogućiti svim školarcima da više uživaju u tjelesnim i intelektualnim igrama.

Pasi Sahlberg Timothy D. Walker

Vjerujemo učiteljima : Finski put prema školama svjetske klase

• Prijevod: Jelena Spreicer
• Školska knjiga 06/2023.
• 192 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789530517783

'Vjerujemo učiteljima' uvjerljiva je vizija i model ideja za učitelje i ravnatelje škola koji žele razviti takve obrazovne sustave čije će temelje osmisliti i realizirati sami učitelji. Autori Pasi Sahlberg i Timothy D. Walker znalački i argumentirano otkrivaju zašto učitelji u Finskoj imaju visok društveni status te pokazuju kako na djelu izgleda sustav utemeljen na povjerenju.