Vještine rane pismenosti: Što se i kako radi u zagrebačkom dječjem vrtiću Sunčana
Kako smo u prošlom razgovoru započele u pozitivnom i optimističnom tonu, uvjerene da zajednički možemo preokrenuti trend za djecu koja sve manje čitaju, dijelom i zato što im se sve manje čita u ranom djetinjstvu, tako i nastavljamo. Mnogi mladi roditelji nisu (sasvim) svjesni toga da se djeci može čitati već od najranije dobi i da time i sebi i djeci stvaraju mirno okruženje ispunjeno zajedništvom, da uspostavljaju mali osobni ritual koji se iz dana u dan ponavlja, a znate koliko mala djeca trebaju takve rituale i da, na kraju krajeva, na još jedan način prate i podupiru razvoj svoga djeteta.
Zato su tu odgajateljice u vrtićima koje sve to znaju i koje ulažu svoj trud i energiju u to da kod djece formiraju naviku svakodnevnog čitanja već od najranije dobi. Meni je osobno u nizu razgovora koje sam vodila s odgajateljicama i pedagoginjama iz nekoliko vrtića u kojima znam da se predano radi na jeziku i čitalačkoj pismenosti djece, jednako zanimljivo ono što se uspijeva postići s djecom, kao i ono što se uspijeva postići s roditeljima. Naime, znamo kako su djeca u predškolskoj dobi prirodno zaigrana, zainteresirana za najraznolikije aktivnosti, otvorena prema druženju s drugom djecom i novome, tako da vjerujem kako se i danas, kao i prije deset, dvadeset i trideset godina, s njima može čitati i zainteresirati ih za priču, kako se može provoditi aktivnosti prije i poslije čitanja koje će im biti smislene i zanimljive, a onda i potaknuti to da kasnije i sami postanu zainteresirani čitatelji.
No bez roditeljskog uloga, bez odgoja i obrazovanja roditelja i poticanja na to da i oni, ako dosad nisu, postanu podržavatelji čitanja i aktivni sudionici u čitateljskom razvoju svoje djece, rezultati toga truda s vremenom će nestati i žar će se ugasiti. Smatram da je zato izuzetno zanimljivo čuti kako iskusne odgajateljice privlače mlade roditelje da se, zajedno s djecom, pridruže programima čitanja koji se organiziraju u vrtićima.
U drugom u nizu kraćih razgovora s izuzetno motiviranim pojedincima koji rade u našim predškolskim ustanovama potičući jezični razvoj i čitalačku pismenost djece razgovarala sam s odgajateljicom Ivančicom Žeravica koja radi u dječjem vrtiću Sunčana, a riječ je o jednom od najvećih vrtića u gradu Zagrebu s 36 skupina, na 6 lokacija u 3 naselja. Ivančica radi već 41 godinu. Većini ljudi to je vjerojatno nezamislivo, a Ivančica ne samo da uživa u svom poslu, nego i svakodnevno smišlja i provodi nove aktivnosti.
Mene je osobno impresionirala onim što je kao primjere dobre prakse iznijela na okruglom stolu posvećenom projektu Rođeni za čitanje na ovogodišnjem Interliberu. Nadam se da će svatko tko pročita ovaj razgovor pronaći motivaciju za vlastito bavljenje djecom, kao i dodatne ideje za obogaćivanje svakodnevnog rada. Oni pak koji čitaju ovaj tekst samo iz radoznalosti, zato što ih zanima što se i kako u vrtićima radi, vidjet će stručnost, entuzijazam, golemu brigu i rad na sebi i na poboljšanju sustava.
Ivančica Žeravica radi u redovitom vrtićkom programu, a uz to je prošla edukaciju za posebni dramski program, što joj neizmjerno pomaže u svakodnevnom radu s djecom.
Ivančica Žeravica: Neke sam ideje dobila iz literature, a neke na temelju sličnih projekata koje su radili drugi
Anita Peti Stantić: Molim vas približite nam redovite aktivnosti vezane uz razvijanje dječje jezične sposobnosti i čitalačke pismenosti koje su predviđene planom i programom predškolskih odgojno-obrazovnih ustanova na dnevnoj ili tjednoj razini.
Ivančica Žeravica: To su prije svega sve aktivnosti kojima se potiče govorno-jezični razvoj, zato što je on jedan od preduvjeta razvijanja čitalačke pismenosti. Uz to, ovisno o dobnim skupinama, redovitim je planom u našim vrtićima predviđeno redovito čitanje slikovnica, knjiga, enciklopedija i dugih tekstova prikladnih za djecu, kao i pričanje priča. Djeca svih dobi izuzetno vole sve te aktivnosti. Isto tako, redovito se provode i razne govorne igre, od razgovora, zagonetki i pitalica do opisivanja, prepričavanja i drugih oblika govornoga izražavanja, ali i lutkarske i dramske improvizacije te dramatizacije priča. Sve je to moguće samo u skupini, gdje jedna djeca potiču drugu i surađuju na svim aktivnostima kako bi rezultat bio što bolji, pri čemu se i aktivnosti i sadržaji planiraju i ostvaruju u skladu s dobi djece. Odavno s djecom izrađujemo slikovnice, odnedavno i digitalne.
Kako vi osobno prilagođavate te aktivnosti skupinama s kojima radite?
Ja trenutno radim u mješovitoj skupini s djecom od 3 godine do polaska u školu. U skupini imamo bogato opremljen kutić čitanja, u kojem su slikovnice i knjige trajno dostupne svoj djeci. U svakodnevnom čitanju koje je uvijek u vremenu nakon ručka sudjeluju sva djeca. Govorne igre prilagođavam uzrastu djece, tako da se te aktivnosti ostvaruju u manjim grupama.
Uključujte li i roditelje u neke aktivnosti? Na koji način?
Roditelji su aktivno uključeni u projekt Kofer pun knjiga koji provodim u skupini s kojom radim. Naime, kad dijete ponese kući kofer s knjigama i slikovnicama koje je odabralo, zadatak je roditelja da te slikovnice tijekom vikenda pročitaju s djetetom, načine fotografski zapis o čitanju, potaknu dijete (opet, ovisno o dobi) da ilustrira doživljaj pročitanog i na kraju napišu svoje zapažanje o čitavom projektu i o iskustvu čitanja. Roditelje posebno potičemo na to da zapišu što ih se osobito dojmilo vezano uz odabir knjiga i slikovnica njihova djeteta.
Roditelji izuzetno pozitivno reagiraju na projekt, svi ga podržavaju i vesele se jednako kao i djeca. Projekt je organiziran tako da imamo jedan kofer koji svakog petka drugo dijete nosi kući s odabranim slikovnicama, knjigama ili što su već odabrali. U koferu se nalaze upute za roditelje.
Na što ste, vezano uz poticanje čitanja, najponosniji?
Teško bih izdvojila jednu aktivnost na koju sam ponosna, zato što mislim da sve one zajedno doprinose povratku čitanja u obitelji. U tom sam smislu jako ponosna na to što već drugu godinu ostvarujemo projekt Kofer pun knjiga, ali i na to što sudjelujemo u međunarodnom projektu Naša mala knjižnica koji organizira nakladnik Ibis grafika. Prošle godine smo sudjelovali u projektu NMK tako što su nas roditelji financijski podržali, jer se sudjelovanje u tom projektu plaća, tj. potrebno je kupiti knjige uz koje se dobiju i radionice za odgajatelje.
Uz to, izuzetno sam ponosna na to što smo ove godine prvi put organizirali zajednički odlazak djece, roditelja i odgojitelja na Interliber. Poticaj za tu akciju došao je od roditelja jednog dječaka koji rade u izdavaštvu, a oni su i organizirali posjet za sve. Omogućili su nam posjet štandovima s dječjom literaturom, čitanje priče, susret s piscem Jamesom Norburyjem. Djeca su dobila prigodne poklone, a uz to smo za našu skupinu dobili vrijedan fond knjiga, slikovnica i enciklopedija. U našoj je organizaciji na Interliberu bilo 12 obitelji.
Uz sve navedeno, oformili smo kutić čitanje za roditelje iz kojega roditelji mogu posuditi knjige o odgoju i roditeljstvu, ali i razne druge knjige različitih žanrova.
Kako je došlo do ideje da pokrenete projekt Kofer pun knjiga i kako ste se organizirali oko prikupljanja knjiga?
Ideja mi je pala na pamet dok sam na internetu istraživala što drugi rade vezano uz pričanje priča. Sličan projekt su provodile kolegice iz jednog drugog vrtića pa se tako toga ljeta i meni posložilo koji projekt bismo mogli raditi. Moja kolegica je prijedlog odmah prihvatila i evo nas tu gdje jesmo – naš kofer i danas svakoga petka s jednim djetetom putuje kući. U našoj skupini imamo bogatu zbirku knjiga, slikovnica, enciklopedija i časopisa. Dio je iz opreme vrtića (objekt je otvoren prije 3 godine), ali velika većina su donacije roditelja, osobito jedne obitelji, i sve su potpuno nove. Upravo smo jučer dobili još jednu vrijednu donaciju slikovnica.
Provode li i druge skupine u vrtiću u kojem radite taj projekt?
Nažalost ne. Mi smo na kraju prošle pedagoške godine na stručnom aktivu prezentirale postignuća u radu na ovom projektu, kao i na i projektu Naša mala knjižnica. Samo se jedna skupina odlučila za projekt NMK.
Je li ono kako danas radite na razvoju jezične sposobnosti djece, pa onda i čitalačke pismenosti, rezultat svjesne odluke u nekom trenutku ili je do toga došlo postupno, s vremenom, iz vlastitoga iskustva?
Zapravo svega zajedno. S obzirom na to da radim već toliko godina, odavno mi je jasno da smo mi javna ustanova i da je naša zadaća pomoći da se djeca razviju na najbolji mogući način, a to u svakom slučaju uključuje i njihov jezični razvoj. Upravo je to, razvojem novih tehnologija i užurbanošću današnjeg života, postalo još važnije nego prije. U tom je smislu u mom slučaju iskustvo bilo presudno za svjesno donošenje odluka o nekim aktivnostima i projektima.
Za oba projekta poticaj je bio pozitivno iskustvo kolegica koje su već ostvarile slične projekte ili su u njima sudjelovale. Projekt Naša mala knjižnica je izvrstan jer dobijete 6 slikovnica, za svako dijete kreativne knjižice s kreativnim zadacima, a za odgojitelje se jednom mjesečno organiziraju radionice na kojima imamo priliku razmijeniti iskustva i primjere iz prakse vezano uz svaku pojedinu slikovnicu. Mi smo tako pripremili prezentaciju i video-eseje o dvije slikovnice te smo svoja iskustva pokazale svima koji sudjeluju u projektu.
Pronalazite li načina da podijelite svoja pozitivna iskustva s kolegicama i kolegama iz drugih vrtića?
U tom kontekstu moram još jednom istaknuti priliku za razmjenu iskustava koja nam se pružila tijekom sudjelovanja u međunarodnom projektu Naša mala knjižnica. U okviru tog projekta, kroz šest radionica koje su se održavale jednom mjesečno, imale smo priliku za razmjenu iskustava i prezentaciju primjera dobre prakse. To nam je puno značilo, zato što čovjek od drugih uvijek nešto nauči i inspirira se za svoj daljnji rad, a uz to, kad i sam nešto dobro napravi i uspije u nečemu što radi s djecom, voli to podijeliti s drugima kako bi i njih time potaknuo na aktivnost. Kad je riječ o stručnim skupovima, ne sjećam se da je u zadnje vrijeme bilo skupova s tom tematikom, ali nadam se da će ih biti u budućnosti. Ja sam uvijek spremna podijeliti svoja iskustva, a to je ujedno i prilika za učenje i profesionalni rast i razvoj.
Kakva su vaša iskustva s mladim kolegicama koje danas dolaze s fakulteta u vrtić? Primjećujete li da su znanja vezana uz jezični razvoj djece i čitalačku pismenost djece koja donose sa studija primjerena i da im je pristup dovoljno fleksibilan za rad s današnjom djecom?
Iskreno, ono što primjećujem je da se kolegice vrlo kreativno pripremaju za aktivnosti, poticaji su atraktivni, likovno primjereno i poticajno oblikovani, ali kada trebaju objasniti cilj, zadaće i osobito ishode učenja, e tu već ima problema. Naime, još uvijek im je „nerazumljiv“ kompetencijski pristup u planiranju i definiranju očekivanih ishoda učenja. Malo njih zna da se ishodi definiraju kroz tri razine, kognitivnu, afektivnu i psihomotornu. Afektivna domena je presudna kod razvoja čitalačke pismenosti jer stavovi koje dijete u najranijoj dobi stekne prema čitanju ostaju trajno urezani u njegovo biće.
Je li u vašoj ustanovi u tom smislu organiziran neki oblik mentorskog rada? S obzirom na to da je riječ o izuzetno velikom vrtiću s puno zaposlenika, pretpostavljam da postoji neko formalno ili neformalno interno mentoriranje. Možete li nam nešto reći o tome?
Postoji mentorstvo odgojiteljima pripravnicima tijekom uvođenja u samostalan rad. Također, odgojitelji savjetnici na stručnim aktivima prezentiraju razne stručne teme i svoja postignuća u radu. Od ove godine krećemo s usavršavanjem kroz module pa ću ja tako voditi module na temu scenske umjetnosti i pričanja priča. Predloženo je nekoliko različitih modula, a odgojitelji prema svojim interesima odlučuju u koji se modul uključuju.
Jeste li ideje za neke aktivnosti koje danas provodite dobili poticaj od drugih? Gdje i kako?
Naravno. Neke sam ideje dobila iz literature, a neke na temelju sličnih projekata koje su radili drugi. U tom si smislu međusobno pomažemo, tako je i meni uvijek dragocjen poticaj i pomoć sustručnjaka iz vrtića u kojem radim, a isto vrijedi i za njih. Neke sam pak ideje počela pretvarati u male projekte nakon što sam o njima saznala istražujući stranice drugih vrtića i čitajući o tome što drugi rade i do kakvih su zapažanja došli tijekom tih iskustava. Zbog svega toga smatram da ni bez literature ni bez ugledanja u dobre prakse nema napretka.
Možete li iz svoga iskustva savjetovati što bi trebalo mijenjati u sustavu da se otvori još više prostora za što kvalitetniji pristup djeci predškolskoga uzrasta?
Smatram da nove generacije odgojitelja treba osvijestiti o tome da je osobito važno znati troje: 1. zašto nešto radimo s djecom; 2. koja dobrobit za djecu proizlazi iz onoga što radimo i 3. što ono što radimo razvojno znači za dijete. Uz to im treba približiti misao kako je toplina i emocionalna bliskost odgojitelja u odnosu na dijete, kao i prepoznavanje, uvažavanje i zadovoljavanje djetetovih potreba, od presudne važnosti za njegov cjelovit rast i razvoj. Ne kažem da oni nisu toga svjesni, no mislim da su ponekad previše opterećeni teorijom i idejama o tome kako nešto provesti, dok se zaboravljaju elementarne stvari kao što su djetetova potreba za sigurnošću, zaštitom, ugodom i time da se dobro osjeća.
Naime, uvjerena sam da kad svom pozivu pristupimo iz pozicije kvalitetnog sadržajnog promišljanja pa onda djeci na zanimljiv način omogućimo da istražuju i uče, zaista pomažemo razvijanju njihovih kompetencija za cjeloživotno učenje. Na kraju, mislim da bi tijekom studija trebalo omogućiti znatno više prakse, osobito za izvanredne studente, zato što bi mladi ljudi tako stekli neposredan uvid u to o kakvom se poslu i pozivu radi te bi mogli bolje ispreplesti teorijska i praktična iskustva te svojim profesorima još tijekom studija, upravo iz prakse, postaviti konkretna pitanja o načinima rješavanja nekih problema.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.