Tamara Turza-Bogdan i Lidija Cvikić : Dijete, jezik, pismenost
Kao što se u posljednje vrijeme često čuje u javnom prostoru, danas se čita sve manje, čita se površnije i lošija literatura, a osobito malo čitaju mladi i to je problem. U javnom se prostoru znatno manje govori ono što se čuje na stručnim skupovima, radionicama, predavanjima za učitelje, kako je naše vrijeme obilježeno upravo nevjerojatnom količinom čitanja. Možda to čitanje nije svakome po volji, zato što se ne radi o čitanju cjelovitih književnih djela, nego se radi o čitanju raznolikih sadržaja s kojima se svakodnevno susrećemo, samo manjim dijelom u klasičnom knjiškom obliku, a najvećim dijelom u obliku poruka, reklama, kratkih tekstova pored kojih slučajno prolazimo pa ih pročitamo, a onda, u odraslom životu, i mnogih tekstova koje redovito pročitamo za posao, zato što se na poslu sporazumijevamo riječima i rečenicama, pa tu i tamo i napisanima.
A onda, na kraju (ili na početku), svi gotovo stalno čitamo kojekakve raznolike tekstove za različite u digitalnom obliku, pomoću jednog ili više digitalnih alata kojima se služimo. To je činjenično stanje. Nekome od nas možda nedostaje neki dio tog čitanja, ali gotovo svi gotovo sigurno čitaju više, a ne manje, nego što su prije deset ili dvadeset godina čitali ljudi koji su im bili nalik po obrazovanju, organizaciji života i poslovima koje rade.
Danas možemo i trebamo razgovarati o tome koje je čitanje kakvo, zašto su za nas ljude neki oblici čitanja lakši, a drugi teži, zašto su neki korisniji za naš razvoj od drugih, zašto neki vode u kreativnost, a neki u pacifikaciju i zatupljivanje, zašto neki oblici doprinose našem samopouzdanju, a drugi ga zatiru, ali i o mnogim drugim pitanjima. Neka su od tih pitanja vezana uz teme onoga što čitamo, neke uz duljinu tekstova, neke uz njihovu složenost, neke uz medij s kojega primamo tekstove, a neke uz naše pojedinačne individualne karakteristike.
Dijete, jezik, pismenost
Upravo su nam zbog toga važne knjige kao što je ona "Dijete, jezik, pismenost: Jezični temelji i poticanje pismenosti u odgojno-obrazovnom kontekstu" Tamare Turza-Bogdan i Lidije Cvikić. Knjigu je objavio Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na što posebno upozoravam, zato što se ta knjiga, premda izuzetno zanimljiva i mnogima potrebna, knjiga za koju se nadam da će učiteljima poslužiti i kao referentno mjesto provjere kad nisu sigurni, i kao oslonac u onome što rade tijekom obrazovnog procesa, zbog distribucijskih ograničenja vjerojatno neće naći baš u svakoj knjižari. No zato bi se trebala naći u svakoj knjižnici, a posebno u svakoj školskoj knjižnici.
Riječ je o knjizi koja, premda pisana iz znanstvene perspektive odgojnih znanosti, specifično iz jezične i jezikoslovne perspektive, dovoljno postupno vodi čitatelja da je mogu pratiti i obrazovani pojedinci zainteresirani za razumijevanje pismenosti danas, a osobito oni koje zanimaju specifičnosti jezičnoga razvoja djece u predškolskoj i ranoj školskoj dobi. U njoj se, naime, uz navođenje i kratko tumačenje raznih vrsta pismenosti u širem smislu, kao što su informacijska, računalna, medijska i digitalna, prirodoslovna, prirodoznanstvena i biološka, matematička, čitalačka, kulturna i druge, u središnjem dijelu knjige posvećenom jezičnim temeljima pismenosti, specifično govori o pismenosti i ovladavanju materinskim jezikom, kako njegovom leksičko-semantičkom, tako i gramatičkom sastavnicom.
Premda se to nekome može učiniti previše stručnim, bez znanja o tome kako funkcionira upravo hrvatski jezik i kako se ga se i kojim redoslijedom usvaja, a kako se onda znanje jezika tijekom obrazovanja mijenja u svakome od nas, nije moguće govoriti o poticanju pismenosti, što autorice u ovoj knjizi ističu kao jedan od glavnih ciljeva onoga što danas možemo učiniti kad je o pismenosti riječ. Drugim riječima, autorice stručno i temeljito postavljaju temelje, a onda oblikuju okvir za svakoga koga tema pismenosti zanima na razini promišljenijoj i dubljoj od one površinske - čitamo, ne čitamo - kako o tome razgovaramo uz kavu.
Knjiga autorica Turza-Bogdan i Cvikić, naime, detaljno se i uz brojne primjere bavi složenom razvojnom sposobnošću pismenosti na koju, dakako, utječu brojni čimbenici, kako psihološki, tako i društveni, obrazovni i drugi. Primjeri, kojih je u knjizi doista mnogo, osobito u dijelu koji je rezultat vlastitih istraživanja autorica, posebno su važni za mlade odgojitelje i učitelje, ali i roditelje, koji nerijetko nisu upućeni u to kako konstruktivno razgovarati s djetetom da potaknu njegovu jezičnu sposobnost, ali i jezičnu kreativnost. Iz vlastitog primjera mogu posvjedočiti da su igre riječima već u vrlo ranom djetinjstvu, potiče li se dijete na njih, iznimno poticajan i oslobađajući oblik izražavanja jezikom, ali i opuštenosti i sigurnosti u jeziku koji djetetu kasnije omogućuje da i tekstove prihvaća otvorena uma, kao prostore raznolikih mogućnosti.
Tako je naša trogodišnja unuka, kao što autorice navode podoperce, požarogasce, knjigare i razne druge načine na koje dijete može shvatiti svijet oko sebe, sasvim spontano jednog svog djeda prozvala pužolovac, jer je to ono što on s njom radi i po čemu je specifičan. Naravno, nakon te invencije, neki su od nas kolačopekci, ljuljači i igrači, a sasvim ozbiljno razgovaramo i o prstohvatima (snova, iz slikovnice) i o tome postoji li, uz prstohvat pijeska i soli, i prstohvat mjeseca i sunca. Takvih i drugačijih primjera u ovoj knjizi ima mnogo, a autorice ih uklapaju u tekst na svim razinama osposobljavanja djece za pismenosti i njihova uvođenja u svijet teksta. O kojoj se god razvojnoj ili obrazovnoj razini radilo, svi redom svjedoče o istom – što se više u jeziku opustimo, što više slobode dopustimo i sebi i drugima, što više doista slušamo druge i uspijevamo se s njima sporazumjeti o onome o čemu i mi i oni imamo što reći, to je veća vjerojatnost da ćemo biti spremni ući u svijet pismenosti.
A pismenost je danas, kao što autorice podcrtavaju, multimodalna ili višestruka, sastoji se od slušanja i korištenja govorenog jezika kroz glazbene, plesne, likovne, vizualne i praktične aktivnosti, od svijesti o tisku kao nositelju značenja, od uživanja u pričama i rimama, od upoznavanja s različitim pismenostima, od učenja o simbolima i sustavima numeričkih znakova te razvoja vještina i sposobnosti u novim tehnologijama. Takva je pismenost ili preciznije rečeno, takve su pismenosti, imenica u množini, pa se tako terminom multimodalne pismenosti podrazumijeva značenje koje se izriče na različite načine, a ne više samo riječima.
Vjerojatno ne treba posebno isticati koliko je to važno danas, u društvu u kojem su i mladi i odrasli često zbunjeni u vezi s vlastitim odnosom prema tradiciji i prema novome, u kojem se kao roditelji ne snalazimo kad na primjer pokušavamo shvatiti zašto je zapravo važno čitati bajke i koliko tehnologije djeci treba dopustiti, ima li ikakvog smisla voditi dijete na dramsku grupu ako ionako neće biti glumac i slično. Mnoga su pitanja koja roditelji, ali i odgojitelji i učitelji, danas postavljaju sami sebi zbunjeni usmjerenošću našeg svijeta na individualizam i uspjeh u nekom području.
Smatram da ova knjiga, premda polazi od jezične perspektive u proučavanju pismenosti, a ne bavi se čitavim društvom, na suptilan način nudi odgovore na mnoga od tih pitanja. Čini to zato što autorice u njoj govore o razgovoru, o slušanju i razumijevanju, o načinima rješavanja problema, o cjelovitom pristupu djetetu koje se izražava (i) jezikom, ne savjetujući u svakom koraku što i kako, nego potičući na introspekciju i na razmišljanje o smislu onoga što je za svako pojedino dijete, u okviru zajednice u kojoj živi, najbolje.
Turza-Bogdan i Cvikić u tom smislu, govoreći o poticanju jezično-komunikacijskih sposobnosti, kreću od kvantitativnih razlika pa iznose podatak kako djeca u Hrvatskoj u razdoblju između prve i druge godine života barataju rječnikom koji se za neke sastoji do svega 9 riječi, dok se za druge, na drugom kraju ljestvice, sastoji od 574 riječi. No autorice tu ne staju, nego govore o velikim individualnim razlikama i jednostavnim načinima na koje se te razlike mogu smanjiti, počevši, kao što sam već spomenula, od razgovora, ističući u svemu što se s djetetom radi osluškivanje djetetova interesa. Da se ne bi pogrešno razumjelo, to ne znači da se treba baviti samo aktivnostima koje dijete zanimaju i odbacivati sve koje ne prihvati na prvu loptu, nego s vremenom dijete treba izložiti situacijama u kojima će prirodno doći do proširenja njegova leksika i u kojima će se susresti s drugim i drugačijim, dotad nepoznatim.
Na tom je putu izuzetno važno, što naglašavaju i svi psiholozi, pružati prilike i poticati dijete, drugim riječima, okrenuti se, kad god to možemo, individualiziranom, ali ne individualističkom pristupu. Uz sve navedeno, autorice govore i o pričama i o pripovijedanju, o sustvaranju smisla do kojeg dolazi u svakoj situaciji u kojoj se dijete oslobodi za govor. Takve situacije i okoline stvaraju mnoge odgajateljice i učiteljice, primjeri čijih interakcija se spominju u knjizi. Na kraju, u knjizi se govori i o rutini, o očekivanjima i o tome kako djeca, kad ih se navikne na priče, i sama traže pripovijedanje i čitanje kao dio svakodnevnog malog rituala u kojem se osjećaju dobro.
A nije li upravo to cilj, nije li to najviše što možemo učiniti – primjerom i su-djelovanjem pokazati djetetu i mladom čovjeku kako uživamo u nekoj aktivnosti s njim i kako se nadamo da i ono uživa. U tom je smislu posebno važna postupnost o kojoj autorice detaljno govore u dijelu knjige posvećenom strategijama interaktivnog čitanja slikovnice, gdje se nabrajaju mnoge strategije koje, premda su ovdje navedene u kontekstu slikovnica, funkcioniraju za sve vrste tekstova. Dakako, ne mislim da je nužno primijeniti sve te strategije i držati se njihova rasporeda onako kako su navedene u knjizi, nego ih treba shvatiti kao podsjetnik i kompendij mogućega, onoga što nam tekst nudi, a nama, profesionalcima i/ili zainteresiranim roditeljima, ne padne uvijek na pamet. Zato su tu knjige, da nas autori podsjete i upute, a knjiga Dijete, jezik, pismenost upravo je takav tekst kojem će se često vraćati svi zainteresirani za opismenjavanje djece i njihovu dobrobit.
Uz sve navedeno, želim istaknuti kako su autorice, uz odlično poznavanje svjetske literature i uvođenje nekih u nas ne toliko poznatih uvida u metodiku poučavanja jezika i pismenosti, izuzetnu pozornost posvetile uključivanju domaće znanstvene i stručne literature i svojevrsnom oživljavanju autora s kojima smo odrasli i stastali. Neki od tih autora danas se zapostavljaju za račun svjetskih trendova koji nerijetko otkrivaju 'toplu vodu', osobito u segmentima znanja koja su kod nas desetljećima itekako temeljito i izvorno razvijana.
U tom kontekstu treba spomenuti uključivanje istraživačkih priloga Mire Čudine Obradović, Marte Ljubešić, Ive Gruić i Jelene Vignjević, Zrinke Jelaske, Dunje Pavličević Franić i mnogih drugih autora čije spoznaje autorice ugrađuju u svoj rad nadograđujući ih suvremenim uvidima u aktualnu stvarnost. Važno mi je spomenuti to zato što u posljednje vrijeme nije rijedak slučaj da autori sjajno poznaju svjetsku literaturu, no da im domaća znanstvena produkcija ili nije poznata ili u njoj ne pronalaze poticaja za produbljivanje vlastitih stavova. U ovom slučaju ne da to nije tako, nego imam dojam kao da su se autorice posebno potrudile na neki način odati priznanje svim prethodnicama i prethodnicima za koje smatraju da su oblikovali područje kojim se bave, što smatram osobitom vrijednošću knjige.
Kako je riječ o tekstu primarno namijenjenom stručnoj publici, premda, kao što sam već rekla, tekstu pristupačnom i zainteresiranim, intelektualno radoznalim pojedincima koji nisu ni odgojitelji ni učitelji, i to smatram vidom odgoja intelektualnog podmlatka koji vrijedi istaknuti.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Dijete, jezik, pismenost : jezični temelji i poticanje pismenosti u odgojno-obrazovnom kontekstu
- Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 09/2023.
- 323 str., meki uvez
- ISBN 9789538115936
- Cijena: 21.00 eur
Odgovarajući na tri pitanja: Što je pismenost?, Što su jezični temelji pismenosti? i Kako se pismenost potiče?, knjiga 'Dijete, jezik, pismenost' pruža dubok uvid u kompleksan odnos jezika i pismenosti te istražuje načine i donosi primjere poticanja razvoja pismenosti djece predškolske i rane školske dobi. Ovo je prva knjiga na hrvatskom jeziku koja pismenosti pristupa obuhvatno i cjelovito, istražujući pismenost u užem (čitanje i pisanje) i širem smislu (disciplinarne pismenosti) iz perspektive jezikoslovlja i obrazovnih znanosti.