Daniel Z. Lieberman i Michael E. Long : Nezasitna molekula
Autori dr. Daniel Z. Lieberman i Michael E. Long u najboljoj tradiciji popularnoznanstvenog pisma napisali su knjigu "Nezasitna molekula: Kako samo jedan kemijski spoj u mozgu potiče ljubav, seks i kreativnost – i kako će on odrediti sudbinu ljudske vrste", a u nas ju je prije godinu dana u prijevodu Jasne Mati objavila izdavačka kuća Planetopija. Knjiga je to o dopaminu, s jedne strane biološka, ali takva da je doista može razumjeti svatko iole obrazovan, a s druge strane psihološka i sociološka, jer govori o tome kako nešto što postoji na biološkoj razini utječe na naša ponašanja, želje i žudnje, mogućnost (samo)kontrole i odluke koje donosimo, kako u svom privatnom životu, tako i na razini politike i društva.
Ako vas zanima kakva je veza između dopamina i sklonosti ljudi da podržavaju promjene ili zatečeno stanje, ili činjenice da su se neki ljudi skloni usredotočiti na pojedinačnog čovjeka dok su se drugi skloni usredotočiti na čovječanstvo, da su jedni skloni donirati u dobrotvorne svrhe (narijetko radije kad znaju kamo i kome to ide), dok su drugi skloniji poraditi na zakonima koji će dovesti do neizravnije dobrobiti za mnoge, onda je ovo knjiga za vas. Osim toga, ako ste zabrinuti zbog toga 'kamo ovaj naš svijet ide i kako je moguće da se događaju stvari kakve se događaju', od epidemije droge do naizgled neobjašnjivih političkih potresa, i u tom je slučaju ovo knjiga za vas.
Na kraju, ako imate neke stavove o tome što nam je donio internet, a što oduzeo, ako mislite da znate što će nam potencijalno donijeti a što oduzeti takozvana umjetna inteligencija, rekla bih da je ovo svakako knjiga za vas. Knjiga o kojoj je riječ neće vam protumačiti svijet, no objasnit će vam biološku osnovu mnogih ponašanja, uspostavit će vezu između biologije i apstraktnih pojmova koji su nam u svakodnevnom životu itekako važni premda ne postoje u biološkom svijetu nego smo ih mi oblikovali osmišljavajući ukupnost svoga svijeta, kao što su ljubav, dominacija, kreativnost, ludilo, politika, napredak i sklad. Objasnit će i onu tanku, a možda i ne baš tako tanku crtu kad žudnja prijeđe u ovisnost i postane teret koji mnogi ne mogu nositi.
Uloga dopamina u našem životu
Nezasitna molekula
Upravo zbog toga počinjem od pojmova. Premda mnoge riječi iz pojmovnika na kraju knjige poznajemo, pa tako danas većina nas zna tko su izumitelji, što je inteligencija, što je ADHD, tj. poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, znamo i tko su adolescenti i kako se osjećamo kad nas ”lupi” adrenalin, tek će malobrojni doista znati što je altruizam, kognitivna behavioralna terapija, neokorteks, opoidi, a još će manji broj znati što su aleli, anandamid, ciklotimija, hipomanija, pa čak i dopamin i seratonin. (Većina će nas znati da smo posljednje dvoje negdje čuli, ali je pitanje hoćemo li baš znati što je što.) Apsolutno ne. Upravo zato trebamo čitati, da naučimo što je što, da možda bolje shvatimo sebe i svijet u kojem živimo, da se prihvatimo onakve kakvi jesmo i pronađemo sklad iz posljednjeg poglavlja.
Knjiga o kojoj je riječ neće vam protumačiti svijet, no objasnit će vam biološku osnovu mnogih ponašanja, uspostavit će vezu između biologije i apstraktnih pojmova koji su nam u svakodnevnom životu itekako važni premda ne postoje u biološkom svijetu nego smo ih mi oblikovali osmišljavajući ukupnost svoga svijeta.
Uz uvodno, knjiga se sastoji od sedam poglavlja od kojih, kad bi čovjek pogledao samo sadržaj, naslovi svih osim jednoga kao da govore o važnim sastavnicama ljudskoga života, bile one poželjne ili manje poželjne, ali svakako predstavljaju nešto što svakoga od nas, bez obzira na to koliko mislili da nas se nešto ne tiče, ipak prate. To su redom ljubav, dominacija, kreativnost i ludilo, politika, napredak, sklad. Šaroliko je to društvance u kojem se našao i jedan naizgled nepripadajući pojam – droge. Kad se knjiga pročita, jasno je da taj pojam ne odskače onoliko koliko se može učiniti na prvi pogled, a postaje i jasnije kako je moguće da upravo danas na svjetskoj razini svjedočimo galopirajućoj opoidnoj epidemiji. Opet, možemo čvrsto zatvoriti oči i reći da nas se to ne tiče, ali tiče nas se, a kad malo zagrebemo ispod površine, svatko od nas zna da nas se tiče.
Vezano uz ulogu dopamina u našem životu, ali i filozofsko pitanje kako smo sazdani i što nas tjera iznutra, postavlja se pitanje koje je otvorio još Aristotel – postoji li išta što želimo samo po sebi, a ne zato što vodi nečemu drugom? Aristotel je zaključio da postoji, a to je jedna jedina stvar na kraju svakog dugačkog niza zašto (koji može ići unedogled, kao što s djecom često i jest) – sreća. S tim u vezi možda vrijedi pogledati i drugu knjigu koju je nedavno objavila Planetopija, pod naslovom "Dobar život: Najveće znanstveno istraživanje sreće", autora dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Schulza, nastalu na temelju harvardskoga istraživanja o odraslima koje je pratilo život dvaju naraštaja istih obitelji više od osamdeset godina.
Dopamin je uvijek usmjeren na stjecanje više svega, s ciljem da to i osigura u budućnosti. Kad je riječ o biološkim organizmima, kakvi smo i mi sami, najvažniji cilj vezan uz budućnost je preživjeti do nje. Posljedično, dopaminski sustav je više ili manje opsjednut time da nas održi na životu. Stoga osjećaj žudnje nije naša voljna odluka, nego reakcija na ono što nam se nađe na putu. No, ne bismo trebali zaboraviti da budućnost nije stvarna, nego je sazdana od gomile mogućnosti koje postoje samo u našem umu. Te mogućnosti znaju biti idealizirane – obično ne zamišljamo neki osrednji ishod. Skloni smo zamišljati najbolji mogući svijet, što našu budućnost čini još privlačnijom. S druge strane, sadašnjost je stvarna. Opipljiva je. Nju se proživljava, o njoj se ne mašta. Za tu je sadašnjost zadužen jedan drugi sklop kemijskih spojeva u mozgu – riječ je o neurotransmiterima zaduženima za ovdje i sada koji se nazivaju O&S. Dopamin nas potiče da nešto strastveno želimo, ali upravo O&S nam omogućuje da u tome i uživamo – u okusima, bojama, teksturi, aromama obroka od pet sljedova ili u emocijama koje doživljavamo u društvu ljudi koje volimo. Ono što je ovdje i sada za nas je stvarno, dok je dopaminski kružni put žudnje često izvor iznevjerenih obećanja.
Zadaća dopaminskog sustava nije ostvarivati snove. On je, da tako kažemo, samo prodavač. Kad to znamo, kad znamo da želju za stvarima i uživanje u njima proizvode dva različita sustava u mozgu, jasnije nam je zašto nam se nerijetko poslije ne sviđaju stvari koje smo željeli. A kad i to znamo i razumijemo, možda uspijemo bolje uravnotežiti sustave unutar sebe tako da želimo manje i budemo zadovoljni više.
Poruka koju bismo svi trebali imati na umu, glasi – ne igrajte se s dopaminom! On uzvraća opako. Podbodite dopamin prejako i činite to predugo i njegova će moć izbiti punom snagom. Kad preuzme vlast nad životom, teško ga je ukrotiti.
U knjizi se iznosi biokemijsko, stručno, no unatoč tomu vrlo zanimljivo i lako prohodno objašnjenje iščekivanja i ostvarenja uz puno primjera. Riječ je o onome što danas mnogima, a osobito mladima, predstavlja ozbiljan problem u pronalaženju (dugo)trajnijih zadovoljstava. Uzmimo kao primjer odmor nekada i odmor danas. Ako si mogu priuštiti odmor, mnogi danas radije idu na tri mjesta u tjedan dana, nego da punih tjedan dana budu na istom mjestu. Nije li to načelo nalik onome collect them all koje funkcionira i u mnogim drugim segmentima života, gdje nam se nameću stavovi koje bismo trebali usvojiti, a zapravo najviše služe onima koji zarađuju na nama? Neovisno o tome jesmo li svjesni toga pa to ne uspijevamo kontrolirati ili nismo ni svjesni, činjenica je da mnoge ljude danas tjera upravo nezasitnost nekontroliranog i nekontrolirljivog dopamina, nakon kojeg slijede opravdanja i izlike – ne bismo mi inače, ali to je zato što imamo malo godišnjeg odmora itd. Zapravo se, kao što autori govore, radi o tome da uvijek mislimo kako će ono sljedeće, što još nismo dosegnuli, biti bolje i donijeti nam veće zadovoljstvo.
Kako pokušavam shvatiti zašto imamo sve više, a zadovoljni smo sve manje, zašto pristajemo na tiraniju izbora (o čemu je još davno pisala Renata Salecl), posebno me zaintrigirao veliki uvod u poglavlje o drogi koje govori o dramatičnoj okupaciji kružnog puta žudnje ili dopaminskog puta. Ne umišljam si da znam kakva je doista situacija, ali ne propuštam dokumentarce na tu temu zato što mislim da nas se to tiče. Ne pristajem na stav da je rasprostranjenost droge samo dekadencija zapadnih društava jer to doista nije tako, a i zato što mislim da, pristanemo li na takvo razmišljanje, licemjerno okrećemo glavu i od dostupnosti (nedavno sam u vijestima pronašla podatak da je danas u Hrvatskoj petnaest puta – petnaest puta! – više mjesta za kockanje i igre na sreću nego prije petnaest godina) i od uzroka i posljedica.
Kad znamo da želju za stvarima i uživanje u njima proizvode dva različita sustava u mozgu, jasnije nam je zašto nam se nerijetko poslije ne sviđaju stvari koje smo željeli. A kad i to znamo i razumijemo, možda uspijemo bolje uravnotežiti sustave unutar sebe tako da želimo manje i budemo zadovoljni više.
Ne tiče nas se što je tomu tako ili smo samo okrenuli glavu? Želimo li društvo u kojem je droga petnaest puta dostupnija nego prije 20 godina? Jesmo li pogledali koji dokumentarac o tome kako doista izgleda opoidna kriza danas u SAD-u, ali i u mnogim drugim zemljama diljem svijeta? Možemo li si doista priuštiti luksuz uvjerenja da nas se to ne tiče i nade da su to kvarnosti zapadnih zemalja duboko ogrezlih u nesmiljenost neoliberalizma s jedne i u agresivnu borbu za pravo svih nas na glas druge strane, kako to mnogi vide i kad to javno izgovore i kad ne izgovore, pa se to zato u našem društvu, prožetom tradicionalnim vrijednostima, neće dogoditi. Ma dajte, nemojmo biti smiješni!
Ne pišem ovo zbog zastrašivanja, nego zbog poticaja na čitanje. Uvjerena sam naime, da samo shvaćanjem onoga što znanstvenici već znaju (npr. toga kako funkcionira dopamin i zašto se ljudima, svakom od nas, ponekad toliko teško oduprijeti žudnjama i željama za koje unaprijed znamo da nisu dobre za nas), možemo pomoći i sebi i drugima da bolje razumijemo svijet u kojem živimo, da nam bude jasnije što trebamo podržavati, a čemu se trebamo suprotstavljati, protiv čega trebamo ustati. To su važne spoznaje u izgradnji sadašnjosti i budućnosti koje jesu u našim rukama, jer prošlost se ionako već dogodila.
Droga je stimulacija intenzivnija od bilo koje druge koja dovodi do reprogramiranja moždanih sklopova koji postaju ovisnički moždani sklopovi. Zadaća dopamina nije da bude trajni izvor radosti. Za to postoje drugi sustavi. Da bi bilo sasvim jasno kako to funkcionira, navodim jedan citat iz knjige: ”Droga razara krhku ravnotežu potrebnu mozgu da normalno funkcionira. Droga stimulira lučenje dopamina, bez obzira na to u kakvoj se situaciji ovisnik nalazi. To zbunjuje mozak i on počne drogu povezivati sa svim i svačim. Poslije nekog vremena mozak postaje uvjeren da je droga poželjna u svim vidovima života. Proveselili biste se? Uzmite drogu. Tužni ste? Uzmite drogu. Družili biste se s prijateljima? Uzmite drogu. Uznemireni ste, dosađujete se, opušteni ste, ljutiti, osjećate se moćno, ogorčeni ste, umorni, puni energije? Uzmite drogu.
Polaznici programa u dvanaest koraka, primjerice Anonimni alkoholičari, kažu da ovisnici moraju paziti na tri stvari koje mogu potaknuti žudnju i strmoglaviti ih u recidiv: to su ljudi, mjesta i stvari." Droga, koja je zapravo zajedničko ime za razne ovisnosti, od nikotina, preko alkohola, seksa, pornografije, video igara, kockanja, do cracka i OxyContina, dovodi do stimulacije intenzivnije od bilo koje druge i do reprogramiranja moždanih sklopova na taj način da oni postaju ovisnički moždani sklopovi.
U tom kontekstu, kao što je jasno iz navedenog citata, uvijek treba imati na umu da zadaća dopamina nije ta da bude trajni izvor radosti. Za to postoje drugi sustavi. Stoga, poruka koju bismo svi trebali imati na umu, glasi – ne igrajte se s dopaminom! On uzvraća opako. Podbodite dopamin prejako i činite to predugo i njegova će moć izbiti punom snagom. Kad preuzme vlast nad životom, teško ga je ukrotiti.
Kako se frontalni režanj, koji nam omogućuje donošenje dobrih odluka, u potpunosti razvije tek u dvadesetim godinama, ovisnosti u adolescentskoj dobi veći su problem nego kasnije, zato što lako i često dovode do rizičnih ponašanja, a ponekad i do fatalnih posljedica. Kao što je zadatak dopamina da nas dovede do budućnosti (tj. omogući nam da preživimo), mogli bismo reći da je zadatak odraslih danas da mlade dovedu do što zrelije dobi bez ovisnosti. Ako mislite da su ovisni o telefonu, učinite nešto! Ako mislite da su ovisni o video igrama, učinite nešto! No sjetite se da će, oduzmete li im samo to nešto što im je prije bilo dopušteno i što je izazivalo žudnju, a onda posljedično i mnogo malih kratkotrajnih zadovoljstava, imati ovisničku krizu. Željet će predmet svoje ovisnosti. Pomognite im da prevladaju tu žudnju, posavjetujte se ako treba, zamijenite ovisnost drugim aktivnostima koje mogu potaknuti dopamin u zdravoj, neovisničkoj mjeri.
Dopamin je bio motor napretka. On je u evoluciji naših predaka pomogao da se uzdignu iznad pukog preživljavanja. Danas, u okružju obilja, kad se ne radi o pitanjima opstanka, dopamin nas i dalje tjera naprijed, možda do samouništenja.
Pišući o odnosu dopamina i mozga, osobito mladih ljudi, autori nude izvanredan prikaz onoga što se doista događa prilikom igranja videoigara, od okidača za lučenje dopamina, do napredovanja, ostvarivanja dopaminskog sna o budućnosti koja je bolja od sadašnjosti, do nagrade u vidu bodova, rangiranja, razina i drugo. Da ne bi bilo nikakve dileme o tome tko profitira od toga, autori iznose podatak da Amerikanci potroše više od 20 milijardi dolara godišnje na videoigre. Ako mislite da je to tako u Americi, no ne i kod nas, vjerojatno ste tek dijelom u pravu, a osim toga, kao što znamo, sve 'dobro' iz vrlog bijelog svijeta na kraju ipak stigne i k nama. A kad shvatimo prirodu veze novca i ovisnosti, onda postaju jasnije i rečenice likova iz kultne američke serije The Wire koji govore kako je sve to samo biznis i kunu se (kao i svi mafijaši) u to da im je obitelj svetinja. Najveći je krimen napasti nekoga nedjeljom prijepodne kad vodi svoju baku u crkvu, jer je to razdoblje primirja, dok je sve ostalo, koliko god gadno bilo, dopušteno. Ako ste slučajno propustili seriju, možda vas povuče ova analiza. Toplo preporučam!
Nasreću, unatoč tomu što je nezasitna molekula, dopamin ne izmiče sasvim (samo)kontroli koja se odvija u okviru dopaminskog kontrolnog kružnog puta u kojem se dopamin suprotstavlja dopaminu. Bez tog puta, koji uključuje frontalne režnjeve, tj. dio mozga koji se ponekad naziva neokorteksom (zato što se najkasnije razvio) svakodnevno bi nam prijetilo upadanje u ovisnost, a to ipak nije tako. Autori, pišući o našem unutrašnjem moždanom ja, tumače kako nam taj put, kad znamo da je upravo neokorteks ono što ljudski mozak čini jedinstvenim, dio zbog kojeg imamo maštu kojom se projiciramo u budućnost dalje nego što nas može odvesti kružni put žudnje, i na taj način donosimo dugoročne planove, omogućuje da maksimaliziramo resurse u toj istoj budućnosti, stvarajući nove alate i primjenjujući apstraktne ideje, ideje koje nadmašuju osjetilna iskustva ovdje i sada, kao što su matematika i znanost.
Dopaminski kontrolni kružni put izrazito je racionalan. On ne osjeća, jer je emocija svojstvena O&S-u. Taj je put, kao što se kasnije u knjizi pokazuje, posebno u poglavlju o dominaciji, u kojem je osnovno pitanje koliko smo daleko spremni ići i što smo spremni učiniti da svladamo složene probleme, nevolje, emocije i bol kako bismo imali kontrolu nad onim što nas okružuje, hladan, proračunat i bezobziran i čini sve što je potrebno da postigne svoj cilj.
Kako okrenuti leđa svojoj neprekidnoj gladi za još?
Mogla bih još stranice i stranice ispisati o ovoj knjizi, no za kraj ću samo, riječima autora, reći kako je ovo knjiga koja na zanimljiv način govori o nevjerojatnoj dinamici često suprotstavljenih silnica u našem mozgu, o tome kako mnogo toga u mozgu, kao i inače u životu, ima i dobru i lošu stranu, pa tako i dopamin, koji nas je u doba oskudice ljudske vrste tjerao nagonom na još. Dopamin je bio motor napretka. On je u evoluciji naših predaka pomogao da se uzdignu iznad pukog preživljavanja. Danas, u okružju obilja, kad se ne radi o pitanjima opstanka, dopamin nas i dalje tjera naprijed, možda do samouništenja. Jer tehnologija se razvija brzo, a evolucija je spora. I zato, koliko nas god dopaminski putovi činili ljudima i omogućavali nam da planiramo i zamišljamo, služimo se apstraktnim pojmovima kao što su istina, pravda i ljepota, tako nas ti isti sustavi mogu povesti i mračnijim putem, putem ovisnosti, izdaje i nesreće.
Želimo li preživjeti i živjeti sretni i ispunjeni, cilj je pronaći sklad, odoljeti zavodljivosti beskrajne dopaminergičke stimulacije i okrenuti leđa svojoj neprekidnoj gladi za još. Uspijemo li spojiti dopamin s ovdje i sada, moći ćemo osjetiti sklad. Riječima autora, osjetilna stvarnost i apstraktno mišljenje koji djeluju zajedno, oslobađaju puni potencijal mozga. A kad mozak radi punom snagom, postaje sposoban proizvesti ne samo sreću i zadovoljstvo, ne samo bogatstvo i znanje, već i bogati spoj osjetilnog iskustva i mudrog razumijevanja, spoj koji nas može povesti prema uravnoteženijem ljudskom postojanju.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Nezasitna molekula : Kako samo jedan kemijski spoj u mozgu potiče ljubav, seks i kreativnost – i kako će on odrediti sudbinu ljudske vrste
- Prijevod: Jasna Mati
- Planetopija 06/2023.
- 248 str., meki uvez
- ISBN 9789532575477
U knjizi 'Nezasitna molekula' psihijatar Daniel Z. Lieberman i predavač Michael E. Long predstavljaju dopamin u najboljem i najgorem svjetlu. Uz niz primjera iz svakodnevnog života, anegdota i bizarnih znanstvenih eksperimenata nude nam neobičan uvid u mračnu stranu ljudskog ponašanja i slave vrhunce kreativnosti i genijalnosti.