Vladimir Cvetković Sever : Ako si profesionalac, i općenito ako si čovjek, nećeš cijelog života raditi samo ono što voliš

Vladimir Cvetković Sever (foto: Mitopeja)

Vladimir Cvetković Sever (Zagreb, 1970.) prevoditelj je, vlasnik i glavni urednik u nakladničkoj kući Mitopeja. Školovao se u Hrvatskoj i SAD-u, radio kao novinar i filmski kritičar, a od 2006. godine potpuno se posvetio prevođenju te se zaposlio u nakladničkoj kući Algoritam, gdje je radio sve do 2015. godine. Također se bavi prevođenjem filmova studija Warner Bros., Paramount Pictures, 20th Century i Disney.

Svoju nakladničku kuću Mitopeja osnovao je prije devet godina, a knjige koje prevodi ne prestaju oduševljavati sve ljubitelje književnosti koja počiva na mitovima, legendama i bajkama, odnosno one književnosti koju je J. R. R. Tolkien za svojeg života prozvao “mitopejskom književnošću".

Prva knjiga objavljena u Mitopejinoj nakladi bila je Nordijska mitologija Neila Gaimana, knjiga potpuno crnih korica koja svijetli u mraku, i već je tada bilo jasno da je riječ o posebnom, luksuznom izdanju, što su ostale knjige samo potvrdile. Ručno rađene i pomno dizajnirane kako bi u što većoj mjeri odgovarale priči, Mitopejine knjige predstavljaju veliki iskorak u knjižarskoj djelatnosti u Hrvatskoj te ih se zaista može smatrati pravim kolekcionarskim blagom.

Uoči skorašnjeg Interlibera, razgovarali smo s Vladimirom Cvetkovićem Severom o počecima njegova prevoditeljskog rada, o autorima koje objavljuje, o osnivanju Mitopeje, kao i o svemu onome što Mitopeju izdvaja od ostalih nakladničkih kuća.

Julia Očić: Za početak, recite nam nešto o počecima svojeg prevoditeljskog rada. Što vas je potaknulo da se okrenete prevođenju?

Vladimir Cvetković Sever: U osmom osnovne učiteljica nas je tražila da napišemo mali sastav o tome što bismo htjeli biti kada odrastemo. Napisao sam sastavak koji se dosta dojmio mog oca, jer je u njemu bilo navedeno deset jasno definiranih karijera koje bih u životu mogao odabrati, od kojih je pet bilo znanstvenih i pet umjetničkih. Te znanstvene ambicije razmjerno su brzo otpale, iako sam išao u MIOC, imao najbolje ocjene iz matematike u Americi i bio jedini stranac na razmjeni u SAD-u koji je dobio čak i diplomu jer je imao dovoljno dobre ocjene. Ali, jednostavno, već na kraju Hladnog rata svima je postalo jasno da je to odrađeno. U sedamdesetima smo poslali oko šest ekspedicija na Mjesec i to je bilo to, to smo napravili, doviđenja. Nekako mi se činilo da entuzijazam ljudi koji su mene formirali, poput mojeg oca, koji je bio veliki zaljubljenik u astronautiku i kozmonautiku, ili velikih učitelja kao što su Carl Sagan i Arthur C. Clarke, do kraja 80-ih više nije postojao. Dapače, u desetljećima nakon toga potpuno će se razoriti. Tako su moje znanstvene ambicije relativno brzo pale u drugi plan.

Jako sam volio i još uvijek jako volim film i dugo sam se želio time baviti. Ali onda sam shvatio da kod nas film nije na razini na kojoj bi trebao biti, a teško da će ikada i biti jer smo jednostavno premala zemlja za takvo što. Za bilo kakvu ambiciozniju produkciju treba toliko novca da na kraju ovisiš o financijerima, njihovim željama i potrebama, pa se sve to pretvori više u politiku nego u umjetnost.

Uglavnom, sve se na kraju svelo na dvije moguće karijere od onih iz mog eseja iz osnovne škole. Jedna je bila pisanje, a druga prevođenje. No i pisanje ima golem problem male scene i publike u Hrvatskoj, pa se ni od toga ne može živjeti. Nisam mogao znati, s tih 14 godina koliko sam tada imao, da ću završiti školu u Americi i proživjeti engleski jezik. Jednostavno, kada godinu dana ne vidiš nikoga tko zna hrvatski, komuniciraš isključivo na engleskom u svakom pogledu, do te mjere da na kraju sanjaš na engleskom. Godina dana škole daje to proživljeno iskustvo jezika koje fakultet ne može dati.

Tim virusom Amerike zatim sam zarazio i brata, pa je i on morao ići završiti srednju školu u Americi, gdje je na kraju vlastitim trudom došao do doktorata iz molekularne biologije. I dan-danas živi tamo, u New Jerseyju. Tako da imam obitelj u Americi, stotinu iskustava i brojnih boravaka ondje, a imao sam i zaručnicu u Engleskoj, pa je engleski nekako stalno prisutan u mom životu kao drugi jezik. S druge strane, tu je cijelo iskustvo hrvatskog jezika, bavljenje književnošću, pa čak i objavljivanje jedne vrlo početničke zbirke priča sredinom 90-ih, rad s Mirom Gavranom i Silvijom Šesto u AGM-u... Sve je to dovelo do toga da sam, s jedne strane, imao dovoljno književnosti u sebi, a s druge dovoljno iskustva s engleskim jezikom.

Sjećate li se možda prve knjige koju ste preveli?

Silvija me zamolila da za njezina prijatelja iz Čakovca prevedem knjigu, po mogućnosti što prije. Pristao sam pa pitao o kojoj je knjizi riječ. Bio je to Trainspotting. A ta je knjiga napisana na škotskom, ne na standardnom engleskom. Rok je bio mjesec dana, a tehnologija je bila takva da još nisu bili instalirani ni Windowsi. Tipkao sam od jutra do mraka i poslao prijevod na vrijeme, ali čovjek je, naravno, onda shvatio da to što je zamislio objaviti knjigu za Božić, dok je film još aktualan, ne znači da je to i izvedivo. Jer stvoriti nešto od fajla na kompjuteru koji izgleda kao finalna knjiga nije izvedivo samo tako. Na kraju je uspio objaviti knjigu tek godinu dana poslije, a mene nikad nije platio, što je redovit slučaj s honorarnim poslovima u Hrvatskoj. Tome me već naučilo iskustvo u novinarstvu.

Novinarstvo nije bilo nešto što sam planirao studirati, ali bilo ga je zanimljivo studirati u vrijeme kad sam ga upisao i steći iskustvo koje se tada moglo steći na Fakultetu političkih znanosti. Od 1989. pa sve do diplome 1997. godine – studij je trajao četiri godine, ali tada je bio i rat – imao sam priliku učiti od stvarno vrhunskih znalaca. Nije mi žao što sam završio novinarstvo jer je bilo korisno, kao i sve ono što te možda ne zanima, ali ti daje određenu upućenost, u ovom slučaju u suvremenu političku povijest i načine manipuliranja medijima.

Uglavnom, Trainspotting sam preveo na purgerski kajkavski, baš zato da se osjeti razlika između standarda i dijalekta. Na to su se, očekivano, Splićani naljutili, ali ljudi u Zagrebu dosta su lijepo reagirali. Nakon toga dobio sam čak i neke zgodne ponude od nakladnika. Recimo, Vuković i Runjić tada su pokretali Džepnu i ponudili mi Salmana Rushdieja, koji mi je uvijek bio jedan od najboljih pisaca. I zagrebački Celeber javio se s ponudama. Za njih sam prevodio Hornbyja, a onda je licencu za njega otkupio Algoritam i zamolio me da prevedem njegov četvrti roman. Sve je krenulo odatle. Pitali su me ima li nešto što bih posebno htio prevoditi, a ja sam rekao Tolkiena. Bio sam vjerojatno prvi i zadnji među prevoditeljima koji ga je sâm izabrao.

Kroz sve poslove koje sam radio otkako sam završio novinarstvo stekao sam stvarno puno iskustva na cijeloj toj sceni i upoznao mnogo ljudi, ali tek sam prevođenjem napokon postigao jednu mjeru životne situiranosti. Negdje sredinom tridesetih shvatio sam da sam krenuo tim putem i da više nema natrag. Dakle, došao si gdje si došao, s tim se možeš snalaziti, pa izvoli, budi najbolji u tome.

Vladimir Cvetković Sever (foto: Mitopeja)

Anotirani Hobit Anderson Douglas A.

Nedovršene priče o Númenoru i Međuzemlju Tolkien John Ronald Reuel

Spomenuli ste Tolkiena pa bih se nakratko zadržala na tome. S obzirom na to da ste već tada znali da želite prevoditi njegova djela, što je jedan od najvećih izazova za prevoditelje, što vas je privuklo njegovu stvaralaštvu? Kad ste se zapravo prvi put susreli s njegovim djelima?

Situacija je bila potpuno blesava. Ja sam s dvanaest godina žarko želio kućno računalo, što dotad nije bilo nešto što se uopće moglo poželjeti. U to je vrijeme kod nas stanje još bilo takvo da je, evo, ovo je sad kompjuterska soba. Ova soba je kompjuter. Tu je terminal i tu mora biti visokostručna osoba koja se time bavi. A onda je jedan krasan čovjek imenom Clive Sinclair u Velikoj Britaniji napravio strahovito jeftinu varijantu onoga što su istovremeno u Appleu radili Steve Jobs i ekipa. Apple II bio je basnoslovno skup za naše prilike, ali ZX Spectrum bio je pristupačan čak i nama u Jugoslaviji.

Iako ga je bilo teško uvesti, moj djed, koji me obožavao, na neku je foru uspio preko svog starog ratnog druga iz Francuske doći do ZX Spectruma koji radi na PAL sustavu. Francuska je imala SECAM sustav boje, što je potpuno drugačiji videoprocesor. Uglavnom, ja sam s 13 godina došao u posjed ZX Spectruma, uz popratnu novu videoigru Hobit, koja se učitavala s audiokazete. Da bi se olakšao prolazak kroz igru, uz računalo i audiokazetu bila je priložena i Tolkienova knjiga Hobit, koju sam tada, sa svojim znanjem engleskog iz sedmog razreda, pročitao. Meni je to bilo dosta djetinjasto, ali istovremeno beskrajno fascinantno. I onda sam prešao na Gospodara prstenova, ali ime Frodo nije mi se sviđalo koliko ni Bilbo, a mislio sam da je Sauron najlošije i najjadnije moguće ime za antagonista. Dobro da nije Dinosauron!

Općenito mi se Tolkien izvorno nije svidio zato što sam ga smatrao vrlo slabim u filologiji, jeziku i općenito poštovanju prema riječima. Da, bio sam toliko strog prema Tolkienu. Tada sam bio na Letu II. i kušnjama stvaranja Zlatne staze za čovječanstvo tisućama godina u budućnosti. Frank Herbert mi je bio nov, doličan uzor.

Onda sam Tolkienu ipak u nekom trenutku dao priliku i shvatio da sam bio apsolutno u krivu. I neka sam. Bilo mi je drago otkriti osobu koja je jako puno izgubila, ali i jako puno toga sama stvorila, koja je u nekoliko životnih situacija bila istinski junak i koja se, kao što on kaže za Bilba, u nekom trenutku onako lijepo skućila, sa svojom profesurom na Oxfordu, suprugom i djecom koja ga vole, pa je mogla spokojno živjeti do izmaka svojih dana. Osim toga, u sebi je nosio svu silu anglosaskog dišpeta i svu tu ljubav prema tradiciji, uz beskrajno poznavanje mitološke baštine europskog sjevera i sjeverozapada te iznimnu kreativnost.

Sve to što je stvarao i što je, naravno, bilo njegovo životno djelo, doživjelo je tek mali iskorak u komercijalu preko Hobita, priče koju je pričao svojoj djeci za laku noć. Ali ona nikad nije bila onoliko ozbiljna kao svi oblici Silmarilliona, kojem se stalno vraćao, u različitim verzijama, a ima ih stvarno puno, i neprestano nešto mijenjao. Zapravo je tu stvorio cijeli svoj legendarij i u njega uložio glavninu svojeg kreativnog truda. A onda je Hobit doživio gromoglasan komercijalni uspjeh pa su mu rekli da napiše nastavak, kojem je pristupio jednako ozbiljno kao i Silmarillionu. Uglavnom, da sad ne prepričavam cijelu priču o Tolkienu, koliko sam se u početku bojao da će me razočarati, toliko me poslije nastavio oduševljavati.

I kako je onda došlo do toga da počnete prevoditi Tolkiena?

U Jugoslaviji je bio dostupan Nolitov prijevod, u kojem su se spominjali neki vilovnjaci, a onda je došao rat pa je hrvatski odjednom postao drugačiji jezik od srpskog i netko je drugi mogao kupiti prava na Tolkiena u Zagrebu. Prava je kupio Algoritam, a vilovnjaci su postali vilenjaci, iako se taj pojam u hrvatskom nikada nije koristio kao prijevod za riječ „elf“. U Dalmatinskoj zagori, Imotskoj krajini i okolici to je tradicionalni naziv za muškarca koji odlazi u goru općiti s vilama i nema nikakve veze s tradicijom „elfova“. Ali tako je bilo prevedeno, važno je bilo da knjiga izađe. Mislim, Zlatko Crnković bio je profesionalni prevoditelj, ali nije bio osoba koju je to zanimalo. On je, kao svaki pravi hrvatski intelektualac, prevodio klasike, a fantastična ili, kako ju je Tolkien zvao, mitopejska književnost nikada nije bila kurentna među hrvatskim intelektualcima.Tako da je naš Tolkien bio u situaciji da se prevodio naprosto zato što ga se moglo prevoditi. S tim da je Crnković rezolutno rekao ne kada su mu dali Silmarillion u ruke i tu je onda uskočila moja kolegica Tajana Pavličević.

Ja sam za Algoritam preveo tri-četiri Tolkienove knjige, ali morao sam se držati onoga što je već bilo postavljeno u ranijim prijevodima i tek onda dati neki svoj obol, koliko sam mogao. Sjećam se da sam, dok sam radio na Nedovršenim pripovijestima, stvarno pazio na svaki detalj jer su tu, naravno, bili Drugo doba i Númenor te cijela priča o Húrinu, dakle stvari koje u dotadašnjim prijevodima nisu bile previše zastupljene. Tu sam onda imao priliku dati nešto svoje.

Jeste li ikada imali neke nedoumice tijekom prevođenja njegovih knjiga? Kako ste s njima izlazili na kraj?

Te su se stvari uglavnom odnosile na oblikovanja pridjeva i injihovo akcentiranje, o čemu sam se dopisivao s Davidom Salom, glavnim lingvistom Petera Jacksona na filmskoj trilogiji. To je stvarno bilo neko drugo vrijeme. Nevjerojatna je bila ta pozitivna energija koja je tada zračila iz Wellingtona na Novom Zelandu i cijele te ekipe. Ta pristupačnost, kolegijalnost, to čisto drugarstvo koje se tamo stvorilo, mislim da je stvorilo pozitivnu energiju u cijelom svijetu. A ti se ljudi nisu držali po strani. Nisam išao gnjaviti Petera Jacksona, ali jednog Davida Sala, koji je na tim filmovima radio doslovno na svakom slovu Tolkienovih jezika, mogao sam pitati, recimo, kako bi mu nešto zvučalo da nije na sindarinskom, nego na nekom od númenorskih jezika.

Bilo je lijepo jer sam radio ono što volim, prevodio na hrvatski autora koji je zapravo otvorio vrata mitopejskom pisanju u 20. stoljeću. Ostao sam bez licence za Tolkiena, široko polje onima koji su je uzeli, ali nisam ostao bez onoga što mi je Tolkien otvorio. A to je spoznaja da pisanje o povijesti kroz mitološku prizmu ne mora ostati na razini razmjerno kičaste ili malograđanske proze 19. stoljeća, koja se oslanja na bajke. Makar, nije ni sva ta proza loša, ima tu i fantastičnih pisaca. Ali ljudi koji su došli nakon Tolkiena i koje je on oblikovao, a to su većinom autori koje objavljujem u Mitopeji, stvorili su žanr nove fantastike. Ona se ne mora nužno držati ovog svijeta, njegove baštine i bajki, iako to često čini. Ti autori nisu nikoga imitirali, nego su jednostavno prošli kroz vrata koja im je Tolkien otvorio.

Vladimir Cvetković Sever (foto: Mitopeja)

Sumrak Meyer Stephenie

Vratila bih se sada još malo na vaš rad u Algoritmu, gdje ste bili prevoditelj na plaći, što danas više baš i ne postoji. Kakvi su tada bili uvjeti za prevoditelje u odnosu na to kakvi su danas?

Imam strašno stroge kriterije prema sebi, svojoj tvrtki i svojem radu. Što se tiče mojeg statusa prevoditelja na plaći, tu se radilo samo o tome da sam bio u stanju prevesti jako puno toga i oni su bili dužni to sve plaćati, pa smo u jednom trenutku sklopili dogovor. Zatražili su da prevodim 220 kartica mjesečno i onda moj honorar pretvorili u mjesečnu bruto plaću. Dakle, dobio sam manje novca, ali sam uz to dobio staž i socijalno, što je meni koji sam do 35. godine života imao staž koji se sastojao od četiri mjeseca na fronti dosta dobro došlo.

U novinarstvu je tada bilo, a vrlo sam blizu zaključku da je i danas tako, gotovo nemoguće doći do bilo kakvog staža. Tako sam napokon postao kreditno sposoban i mogao kupiti auto. Jedini je uvjet bio da ne radim za druge nakladnike, što je fer, a sve što su mi davali, zapravo sve što je tada trebalo napraviti, bilo mi je izazov. Jer ako si profesionalac, i općenito ako si čovjek, nećeš cijelog života raditi samo ono što voliš. To je status koji treba zaslužiti, steći šegrtovanjem. Moraš samog sebe dovesti na tu razinu i omogućiti si da na njoj ostaneš. Ponekad sam prevodio ljubiće, ponekad krimiće, znao sam prevesti triler u tjedan dana… Profesionalac, uglavnom, ne smije birati, nego ono što dobije kao zadatak mora napraviti pošteno. Tako sam jednom dobio zadatak prevesti Američke bogove Neila Gaimana za sedam tjedana, a isti je rok dobila Dubravka Petrović za Koralinu. Njoj je to bilo lijepo jer je riječ o maloj knjizi, ali eto, ravnopravno, muškarac i žena rade. Čovjek tako skupi praksu u svemu tome.

I sami ste spomenuli da ste za Algoritam prevodili čitav niz naslova različitih žanrova pa se, eto, tu našla i planetarno popularna Sumrak saga Stephenie Meyer, a nedugo nakon toga počeli ste prevoditi i filmove. Možete li nam reći nešto više o tome?

Serijal se zvao Saga Sumrak, a do inverzije u netočan oblik Sumrak Saga došlo je tek u marketingu filmske adaptacije. Ali, naravno, onda je Inoslav Bešker mene u novinama optužio da sam nestručan u hrvatskome. Uglavnom, tako su krenule četiri godine nečega što je zapravo purpurna proza, ali i svojevrstan fenomen iz psiholoških razloga u koje sada ne bih preduboko ulazio, iako slutim zašto je to u tolikoj mjeri uhvatilo Zeitgeist.

Što je bilo zgodno, u svojim slobodnjačkim danima radio sam sve i svašta, pa tako i titlanje filmova na 35-milimetarskoj vrpci prošniranoj kroz montažni stol. Tu sam vještinu stekao baveći se filmom, a pokazala se dosta korisnom za prevođenje filmskih adaptacija. I kad je napokon došla adaptacija Sumraka, iz Blitza su nazvali Algoritam i pitali imaju li kakav pojmovnik, što je lijepo jer se u adaptacijama uvijek treba držati već postojećih prijevodnih rješenja.

Stvar je bila u tome da ljubitelji tih knjiga očekuju upravo one dijaloge koje znaju iz knjiga, a ne samo poznate pojmove. Zato sam rekao da bih volio da postoji što veći kontinuitet između knjiga i filmova i da ću, uz sasvim uobičajene honorare i uvjete koji vrijede za ostale prevoditelje u Blitzu, prevesti film tako da publika bude zadovoljna. Na kraju su bili zadovoljni i publika i oni, pa sam u roku od nekoliko mjeseci dobio njihove krunske dragulje, poput Watchmena Zacka Snydera, meni i danas jednog od najboljih filmova o superjunacima. Nakon toga došli su Iron Man II, Thor i ostatak MCU-a, sve dok licenca nije prešla u Disney. Poslije toga nisam prevodio MCU sve do Čuvara galaksije 2.

Uglavnom, nastavio sam raditi za Blitz paralelno s Algoritmom i to je trajalo neko vrijeme, a onda su prijevode počeli plaćati izravno studiji koji su ih naručivali. Hollywood traži „localized version“ pojedinog naslova, koju poslije može koristiti i na platformama, na kopijama, na fizičkim medijima, a Blitz je tu samo da me nominira i obavi završnu kontrolu kvalitete mog posla. Ne radim za ne znam kakve honorare, ali znatno su veći od onih koji inače vrijede u Hrvatskoj. To mi je donijelo određenu financijsku sigurnost kakvu zapravo nisam poznavao sve do svoje četrdesete. Doduše, moje zlatno doba financijske sigurnosti bilo je u 90-ima, kada sam, također zahvaljujući znanju engleskog, radio za UNPROFOR kao činovnik koji vodi platne liste. Meni je bilo dobro, njima je bilo dobro, ali nakon toga, sve dok nisam ponovno počeo primati redovitu plaću, financijski baš i nisam bio siguran. A onda se dogodila propast Algoritma.

Time zapravo prelazimo s vašeg paralelnog rada za Algoritam i prevođenja filmova na osnivanje Mitopeje. Kako je za vas izgledao taj prijelazni period?

Za Algoritam sam stvarno svaki projekt koji sam dobio napravio u dogovorenom roku nikada me se nije čekalo. To je prva i osnovna stvar kad si profesionalac. Samo što su onda krenule situacije kada oni čak ni one komercijalne naslove za koje su imali gotove prijevode nisu bili u stanju objaviti. Radilo se o sustavnom problemu i tu ništa nisam mogao. Na kratko vrijeme sam, s obzirom na to da nisam ovisio o njihovoj plaći, s njima postigao dogovor da mi samo nastave uplaćivati doprinose kako bih i dalje imao staž, a ja ću se osamostaliti čim prije budem mogao. I osamostalio se jesam, osnovao sam na petak 13. 11. 2015. godine svoju tvrtku.

Tad je trajao Interliber i oprostio sam se s kolegama na štandu. Tako sam prestao raditi za Algoritam. A samo pola sata poslije nazvao me Ivan Goran Vitez i zamolio da mu titlam film. Bio je to prvi posao koji sam dobio kao samostalna tvrtka. Od prihoda od titlanja počeo sam sebi isplaćivati plaću i po potrebi prevoditi za druge. To je lijepo trajalo dva-tri mjeseca, sve dok nije umro David Bowie. Umro je, iz moje perspektive, puno premlad, ali, naravno, te stvari čovjek ne bira.

I onda sam rekao samome sebi, Vladimire, četrdeset pet ti je godina, stekao si životnog iskustva, imaš stvarno puno utakmica u nogama što se tiče prevođenja, sad ćeš raditi ono što cijelo vrijeme držiš negdje kao misao. Idi napravi nešto što će ostati iza tebe. Sada imaš dovoljno znanja da iza tebe može ostati nešto dobro.

Vladimir Cvetković Sever (foto: Mitopeja)

Nordijska mitologija Gaiman Neil

Junak s tisuću lica Campbell Joseph

I tada ste odlučili osnovati Mitopeju?

Nešto ovakvo oduvijek mi je bila ideja jer je to niša u nakladništvu koja na hrvatskom jeziku nije bila kontinuirano zastupljena onda kada je trebala biti. Jednostavno, scena je bila takva da je znanstvena fantastika prolazila, ali fantastika nije. Etnografija da, bajke također, ali spoj jednog i drugog s kreativnim pisanjem za odrasle u prijevodnoj se književnosti kod nas jednostavno nije događao. Bilo je pojedinačnih iznimaka, poput Neila Gaimana, ali čak i kad je Kazuo Ishiguro, jedan od najcjenjenijih pisaca na svijetu, napisao roman temeljen na mitu o kralju Arthuru, hrvatski ga nakladnici nisu htjeli. A za mene je to bio spoj dviju stvari koje obožavam: jedan od najzanimljivijih pisaca današnjice bavi se temom koja me fascinira cijelog života, i to kroz priču o povijesnom sjećanju.

Naravno da sam prvo htio kupiti prava na Tolkiena, ali Tolkienovi nasljednici su tada već dobili pola milijarde dolara na ruke od Amazona, koji je odlučio snimiti četiri sezone serije temeljene samo na dodacima Gospodara Prstenova. Pola milijarde dolara samo za to. I tako su odlučili zarađivati i na svima ostalima. Tad se više nije moglo obratiti Christopheru Tolkienu, koji je radio uz oca i na priređivanju njegove baštine za objavljivanje, te koji nije dao da se prodaju prava na ekranizaciju koja otac sâm nije prodao. On nije dopuštao prodaju prava na ekranizacije koje otac sâm nije prodao, a prodao ih je samo zato da bi mogao platiti liječenje svoje voljene supruge. Imali smo sreće što su ta prava na kraju dovela do Jacksonove adaptacije, za koju ne kažem da je savršena ili najbolja moguća, ali mislim da je napravljena s najviše moguće ljubavi. A ovo što Amazon radi – nisam siguran poznajem li uopće ikoga tko to gleda, a cijenu prava za tu licencu diglo je do apsurdne razine.

Nisam ušao u ovaj posao da bih se masovno bogatio ili da bih bogatio druge. Ima dovoljno stvari koje treba prevesti na hrvatski jezik do kojih se može doći za pristojan novac. I tako je bilo. Upoznao sam se s Gaimanom nakon rada na Američkim bogovima i Neil zna koliko sam se trudio oko svakog prijevoda i koliko sam pritom komunicirao s njim. Stoga nije čudo što Mitopeju samo tri-četiri naslova dijele od kompletiranja njegova osnovnog opusa na hrvatskom jeziku. Nedavno je izašla ilustrirana Nordijska mitologija, a Zvjezdani prah trebao je izaći ove godine, ali nikako da Charles Vess odgovori na mailove. Možda uspijemo objaviti knjigu u svibnju iduće godine. Svibanj je inače najlošiji mjesec za prodaju knjiga, pa je lijepo tada ponuditi nešto zamamno i posebno. Nakon toga ide Coraline, koja će u mom prijevodu biti Coraline, a ne Koralina, zatim Knjiga o groblju i onda nam još ostaju Anansijevi dečki, izdanje u možda jednom primjerku.

Djelomično ste se zapravo dotaknuli i idućeg pitanja koje sam vam planirala postaviti, a koje se tiče upravo odabira autora koje prevodite. Po kojim ih kriterijima birate?

Osim nekoga tko je bio tako poznat poput Gaimana ili Ishigura, htio sam pisce koji su svoji i posebni, izvan šablone fantastike, koje je u sedamdesetima postavio Del Rey. Kada sagledam svoj odabir iz perspektive Josepha Campbella, odabir je zapravo bio baziran na Campbellu. Jer on je za mene bio formativan, nakon što sam saznao da su Ratovi zvijezda temeljeni na njegovom konceptu junakovog putovanja. Campbell me držao kroz godine do te mjere da sam, kada sam već stekao izvjesno iskustvo u prevođenju knjiga, preveo i to njegovo ključno djelo, The Hero with a Thousand Faces. Tražio sam nakladnika za svoj prijevod Junaka s tisuću lica i našao prvo krivog, a zatim i opet krivog. Imao sam strahovito loša iskustva s izdavanjem te knjige, do te mjere da je Campbell kroz početne godine Mitopeje na mene djelovao podsvjesno. Napokon sam se početkom 2025. dao nagovoriti da Junaka izdam u Mitopeji, pa tek zatim doznao da je knjiga u međuvremenu uvrštena u niz popisa obavezne literature. Mitopejino izdanje je napokon onakvo kakvo treba biti, službeno uvršteno u kanon sabranih djela Josepha Campbella.

Velik dio mojeg gledišta na svijet formiran je ne junakovim putovanjem i monomitom, zbog čega se Campbell čita na studijima dramaturgije ili scenaristike, nego drugim dijelom knjige, gdje on govori o odnosu čovjeka i onog većeg od čovjeka. On je to djelo napisao 1949. godine, ali već tada je nevjerojatno precizno shvatio što će biti problemi naraštaja koji dolaze, ljudi koji nisu odrasli u usklađenom društvu. Oduvijek smatram da je normalni put kroz ljudski život put jednog pupoljka, ako misli dati blagodat društvu koje ga je stvorilo. Kad si beba, onda si pupoljak, kad si mlada osoba, onda si cvijet, a normalno je da onda taj cvijet prijeđe u plod i da taj plod ili nahrani nekog drugog, ili izrodi novi život. Problem je našeg društva trajno inzistiranje na mladolikom izgledu, dok se nutrina pretvara u Doriana Graya. Neusklađeni smo, pa se ne znamo nositi s različitim fazama svojeg života i sustavno ih proživljavati.

Kad smo kod faza, Mitopeja je sada u šestoj od predviđenih deset. Planiramo prije svega zaključiti opuse naših pisaca, među kojima ima interesantnih glasova, poput Ave Reid, ili Alix E. Harrow, upravo nagrađene Hugom. Do sada smo izdali samo jednu njezinu knjigu, portalsku fantastiku January i deset tisuća vrata, u dva izdanja. Budući da je riječ o vratima, rekao sam Alix da bismo prvo izdanje mogli napraviti kao doslovna vrata. To smo postigli koristeći drvo iz starih turopoljskih koliba, staro tristo godina i time već inertno. Uz knjigu smo napravili i repliku malog rokovnika koji u romanu koristi January. Alix mi je poslije rekla da baš i nije vjerovala kad joj je čovjek s Balkana došao s takvim konceptom, a kad ono! Takve se stvari inače ne rade za pisca debitanta.

January je sad pri kraju drugog, mekog izdanja, a upravo objavljujemo drugi roman Alix, Vještice bivše i vještice buduće, čiji je dizajn nadahnut Kraljem bivšim i kraljem budućim. Knjiga nije od drva, nego od crvenog baršuna, što se lijepo uklapa i u vještičju i u emancipacijsku, katkad i socijalističku tematiku romana.

Prva izdanja posebno su mi draga jer su ekskluzivna za Mitopeju i ručno rađena u 500 primjeraka. Njihov dizajn uvijek proizlazi iz same priče, a cijenom ostaju pristupačna baš zato što su nam ekskluzivna. Između mene kao prevoditelja i producenta tih izdanja i krajnjeg kupca nema nikoga suvišnog.

Kako ste zapravo došli na ideju da knjige izdajete u luksuznim izdanjima? Postoji li nešto što vas je na to posebno potaknulo?

Jedan od problema s kojima se svaki nakladnik stalno susreće jest koliko primjeraka pojedinog naslova izdati. Naklada je nešto čemu treba pristupiti dosta ozbiljno i ne tiskati ogromne količine knjiga koje se neće prodati. Pogotovo danas, kad su naklade mnogo manje nego prije 10 ili 20 godina. Tako da je izdavanje tvrdog u ograničenoj nakladi od 500 primjeraka zapravo pokušaj kvadrature kruga između naše prakse, u kojoj se uglavnom objavljuje ili samo meko ili samo tvrdo izdanje, i one uvriježene na angloameričkom tržištu, gdje prodaja tvrdog izdanja određuje nakladu mekog.

Sve dok nisam upoznao Gorana Mršića iz tvrtke Crobook nisam znao da se tih inicijalnih 500 može napraviti bolje od tvrdih knjiga kakve svi ostali nude, i kod nas i u svijetu. Znači, ručno rađene knjige nisu bile osnovna ideja – osnovna ideja bila je izbjegavanje izlaganja neplaćanju knjižarskih lanaca kroz izravnu prodaju putem interneta. Dodatna vrijednost koju Crobook daje samo je uljepšala cijelu priču.

Što je to ručno rađena knjiga? To je knjiga koja koristi srednjovjekovne načine izrade, dok može primijeniti i najsuvremenija tehnološka dostignuća. Pritom je podatna i rasklopiva, otvorenog hrpta, što je glavni luksuz pri čitanju. Neka izdanja zaista žive u efektu korica, poput Oceana na kraju staze, dok nekima dizajn govori sve i samo ga treba prikazati. Meni je i jedno i drugo dobro, pod uvjetom da priča priču te konkretne knjige. Dizajn mora izroniti iz teksta, utjeloviti sadržaj do te mjere da vanjština i nutrina tvore cjelinu.

S kojom tiskarom ili tiskarama surađujete? Tiskate li knjige u Hrvatskoj ili u inozemstvu? Što u tom kontekstu uopće mislite o standardu knjiga hrvatskih izdavača?

Surađujemo sa svim hrvatskim tiskarama koje imaju certifikat FSC, oznaku odgovornog podrijetla papira, na kojoj inzistiramo od početka. Među njima bih istaknuo Printeru jer, osim standardnog ofsetnog tiska, imaju i ultraljubičasti tisak, koji omogućuje najpuniju moguću crnu i izvrsnu reprodukciju boja. Ali svi su profesionalni. Svima nam je problem cijena papira jer se, nakon zatvaranja znatnog dijela pogona za preradu celuloze tijekom pandemije Covida, taj sektor nije oporavio. Tako je papir, ta osnovna sirovina za izradu knjiga, i dalje trostruko skuplji nego prije. Zbog toga smo 2021. morali povisiti osnovnu cijenu Mitopejinih izdanja na tadašnjih sto kuna, a nakon toga više nismo poskupljivali, unatoč inflaciji.

Kako bismo održali osnovnu cijenu Mitopejinih redovnih, najčešće mekih izdanja, često ih tiskamo u Srbiji, u tiskarama koje su na istoj razini tehničke opremljenosti i certificiranosti. Ali to i nije neko inozemstvo. Uz FSC certifikat, naš su standard uvijek šivani knjižni blok i soft touch plastifikacija mekih korica, što jamči trajnost svake Mitopejine knjige. Bilo bi lijepo da se svi hrvatski nakladnici drže tih standarda.

Pojedini Mitopejini naslovi ipak dođu i u klasičnu knjižarsku distribuciju, kojom se poslovnom strategijom pri tome vodite?

Naša prva, luksuzna izdanja nisu samo primjer dobro izrađenih knjiga, nego i parametar za procjenu interesa publike za tekstovima kao takvim. Dinamika prodaje izravno utječe na odluku o količini primjeraka meke naklade. Tako izbjegavamo stvaranje nepotrebnih zaliha. Katkad smo isuviše oprezni – rado bih dotisnuo Pokopanog diva, ali nikako da dođe na red. Ali bolje da se iščekuje nego da dreždi u skladištu.

Kako ocjenjujete hrvatsku knjižarsku mrežu i uopće sustav distribucije knjiga?

Knjižarska mreža u Hrvatskoj ponovno je nepouzdana, kao i prije deset godina. Samo što sada problem nije toliko u neplaćanju koliko u nesposobnosti – velika većina lanaca jednostavno nije u stanju prodati ono što nudimo. Nama je promet putem internetske trgovine redovito za red veličine veći od onoga koji ostvarujemo komisijskom prodajom. Uz dužno poštovanje pojedinim iznimkama – lancu Znanja i nekim samostalnim knjižarama, poput Menarta ili Zuzi – imam dojam da su proza i publicistika vrlo nisko na ljestvici prioriteta prodavaonica koje se i dalje nazivaju knjižarama.

Jesu li vam kao nakladniku ikada bili zanimljivi neki drugi formati knjiga, poput e-knjiga ili audio knjiga?

U početku koncipiranja Mitopeje razmišljali smo o e-knjizi, ali već tada je bilo jasno kako taj oblik izdavaštva ne pruža mogućnost održivog poslovanja. Sad mi se čini da je bila riječ o trendu koji je u međuvremenu jenjao. Audio knjige, s druge strane, zahtijevaju produkcijsku razinu koju ovako malo tržište ne može opravdati, dok ovise o tumačenju glumaca – a s njima nemam radosna iskustva iz rada na sinkronizaciji filmova. Ostajem zato na poslu vjernog prenošenja glasa samih književnika, ne bi li čitatelju progovarali izravno u glavi.

Salon Mitopeje

S obzirom na to da se u današnje vrijeme jako puno govori o umjetnoj inteligenciji, moram vas pitati, koristite li je ikada u svojem poslu i, ako da, na koji način?

Izbjegavam LLM-ove, pogotovo ove američke, koji umjesto inteligentnih rješenja koriste sirovu snagu, na trajno kajanje okoliša i ekonomske budućnosti SAD-a. Ali, pokusa radi, slobodno nahranite LLM koji već koristite svim Mitopejinim objavljenim tekstovima, pa zatražite prijevod prema sljedećim parametrima:

• Potpuno razumijevanje sadržaja izvornika, uključujući sve fraze i kontekste;
• Definiranje jezične palete prijevoda primjerene kontekstu;
• Prepoznavanje razina radnje i odlučivanje o primjeni pripovjednog prezenta, odnosno perfekta, kao nosećeg glagolskog vremena;
• Prelamanje prijevodnog teksta uz optimalnu popunjenost svakog retka, bez razlamanja riječi i uz završavanje ulomaka samo jednom riječju, kako radimo od 2021., bez kompromitiranja stila i sadržaja;
• Gdje god rahlost teksta to dopušta, primjena dodatnih parametara kojima se izbjegava prenošenje ulomka na sljedeću stranicu i postiže da svako poglavlje, osim završnih, završava na lijevoj stranici;
• Oblikovanje knjižnog bloka tako da ukupan broj stranica bude djeljiv s četiri, kako bi se knjiga mogla otisnuti i uvezati u oktavo arcima.

I dalje nisam siguran da LLM ne bi podbacio već na pitanju konteksta, jer se na njemu redovito spotiču i živi kolege.
 

Za kraj, voljela bih vas pitati, što biste izdvojili kao osnovnu misiju Mitopeje? Kako ste zadovoljni s dosadašnjim radom i kakva je budućnost Mitopeje?

Osnovna je stvar u Mitopeji da, ako već radimo malo, onda to moramo raditi dobro, na razini koja pokazuje da i u maloj zemlji mogu nastajati knjige posebne kvalitete. A ako pritom mogu donijeti malo divote ljudima i malo ponosa ovom narodu, uz osjećaj da vrijedi, da zaslužuje takve knjige i da su mu uvijek priuštive, onda ću to i dalje raditi.