Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 26.11.2018.

Philip K. Dick : Čovjek u visokom dvorcu

Philip K. Dick: Čovjek u visokom dvorcu

Čovjek u visokom dvorcu Dick Philip K.

Teško je objasniti zašto se o Philipu K. Dicku do danas nije snimio ni jedan ozbiljniji biografski film, kad ih se već po njegovim djelima snimila hrpetina. Površne biografske informacije, koje uvijek nekako isplivaju na površinu kad god se piše o Dicku, spominju uznapredovalu paranoju, eksperimente s LSD-om, kokainsku psihozu, posjete proroka Ilije, pokušaj samoubojstva, paranoična pisma FBI-u i posvemašnji gubitak dodira sa stvarnošću, ma što ona bila. Barem je u njegovim djelima uvijek bila među sumnjivijim epistemološkim kategorijama.

Dickov se život, gledan sa strane i s distance od nekoliko desetljeća, sa svim svojim aporijama i psihotičnim ispadima činio savršenim tlom za još jednu inkarnaciju omiljene pripovijesti o poremećenom autoru i trnovitom putu od jeftinih časopisa pedesetih do (posthumne) slave kino-ekrana osamdesetih. Snimao je Hollywood biografske filmove i o daleko normalnijim, „običnijim“, gotovo građanskim tipovima, ali Dicka se uvijek nekako ostavljalo na miru. Kao da se iz njegove biografije nije imalo što za izvući. I nije. Osim pedesetak romana i stotinjak kratkih priča što ih je za života napisao. Ti su pak govorili vlastitim jezikom i nije im bila potrebna dodatna aura piščeva života da bi o post-industrijskom svijetu suvremenog simulakruma govorili upečatljivo i dobro.

Od Dickove smrti naovamo na hrvatski je jezik preveden tek neznatan dio tog korpusa. Dickova se novovalna poetika nije najbolje uklapala u tvrdolinijsku struju iz doba „Siriusa“, poslijeratno razdoblje nekako ga je zaobišlo, a kasnije su neki novi, drčniji dečki istrčali na globalni teren i valjalo je vidjeti što oni rade, barem donekle uhvatiti korak sa suvremenošću. Klasicima se uvijek moglo naknadno vratiti. U posljednjih nekoliko godina Vuković & Runjić, Zagrebačka naklada i Hangar 7 ponovno su počeli kopati po Dickovoj ostavštini, a nikome nije zasmetalo, ako se što od tih iskopina poklopilo s recentnom televizijskom produkcijom („Čovjek u visokom dvorcu“ i „Električni snovi“, oba u produkciji Amazon Studios) i „besplatnom“ reklamom što je uz nju došla.


„Čovjek u visokom dvorcu“, napisan 1962. i nagrađen Hugom za najbolji roman 1963. godine, uvodi teme kojima će Dick posvetiti narednih dvadeset godina književnog djelovanja (iako se nacističkoj ikonografiji više neće vraćati), od alternativnih stvarnosti, preko nestabilnih, lažnih identiteta, do pitanja o prirodi istine, iskustvu svijeta i stvarnosti, uz neizbježno koketiranje s determinizmom i fatalizmom. Dok će kasniji Dick zaroniti u klasičnije motive kolokvijalno shvaćenog SF-a (androide, virtualne svjetove, megakorporacije, napredni bio-inženjering itd.), Dick iz „Čovjeka u visokom dvorcu“ ostat će više-manje čvrsto usidren u tehnološku suvremenost, dopuštajući si tek povremene, za priču krajnje nebitne, izlete u visokotehnološku fantastiku (poput nacističke kolonizacije Mjeseca, Marsa i Venere).

Američkim čitateljima s početka šezdesetih Dick će ponuditi svijet straniji i nezamisliviji od svih znanstvenofantastičnih svjetova iz prethodnog desetljeća, onaj u kojemu Amerika nije središte svijeta, pri čemu ni u jednom trenutku neće posegnuti za nekom od strategija akcijskog spektakla. Spekulativni moment „Čovjeka u visokom dvorcu“, svojevrsna meditacija na temu što bi bilo da je bilo, od prve će se stranice ispredati kao gotova stvar. Dick će preskočiti ratno razdoblje okupacije američkog kontinenta i odmah krenuti u poraće, gurajući čitatelja u izgrađeni, dovršeni svijet u kojemu su Sile Osovine odnijele pobjedu u Drugom svjetskom ratu, u svijet gdje su Sjedinjene Američke Države podijeljene na japanski i njemački sektor, u svijet u kojemu je židovsko pitanje dovršeno, a i afričko se, izgleda, prbližilo kraju. Za fokalizatore tog i takvog svijeta Dick ne odabire „zaslužne“, niti likove u povlaštenoj poziciji moći. Dickovi su likovi sve odreda neupečatljivi, svakodnevni pripadnici radničke klase, sitni trgovci  i nebitni politički funkcioneri, a pripovijest njihovih života pripovijest je puna sitnih neuroza, nefokusirane tjeskobe i neartikuliranog otpora totalitarizirajućim silnicama povijesnog trenutka.

I dok se suvremena mu fantastika okretala dalekoj budućnosti ili rekonfiguracijama hladnoratovskog dualizma i pripadajućeg mu straha od Bombe, Dickova se fantastika okrenula naoko neplodnom, historijskom momentu nedavne prošlosti. U doba pisanja „Čovjeka u visokom dvorcu“ američki veterani Drugog svjetskog rata četrdesetogodišnjaci su u naponu snage, prva generacija djece rođena nakon rata bliži se punoljetnom dobu, a artefakti popularne kulture na kojima su i jedni i drugi odrastali puni su tragova poraženih nacističkih negativaca. U takvom kontekstu Dick okreće pilu naopako i američkom vitalizmu podmeće defetističko ogledalo kojim svu ratnu i poslijeratnu retoriku pobjednika prikazuje kao buku bez sadržaja, kao slučajni kapric povijesti koji je, uz promijenjenu okolnost ili dvije, mogao biti potpuno drugačiji.

Svakodnevna egzistencija u okupiranim zonama Dickove fiktivne Amerike, banalna je birokratizirana egzistencija, podređena preživljavanju, bez velikih gesti herojstva ili strukturiranog otpora, a sporadični momenti kreativnosti, mašte i intelektualnog otpora bezličnom sivilu svakodnevnice vezani su uz stvaranje jeftine metalne bižuterije i eskapističke literature. Anticipirajući prodor azijskog misticizma u američko kulturno polje kasnih šezdesetih, Dick će sve svoje likove vezati u kinesku Knjigu promjena, a fatalistička tumačenja njenih heksagrama, kao i ideja kozmičkog reda onkraj slučaja povijesnog trenutka formirat će osnovni stav „junaka“ prema svijetu. Ta potraga za stabilnim momentom, za skrivenom istinom u nepojmljivom, iluzornom i fundamentalno lažnom svijetu tema je kojoj će se Dick u kasnijim radovima, na sve zamislive načine, opetovano vraćati.

„Čovjek u visokom dvorcu“ kaotičan je i povremeno nefokusiran roman (takva je struktura dijelom posljedica Dickovih konzultacija s I-Čingom kojemu je, tako bar priča ide, prepustio veći dio pripovjednih odluka i dramaturških rješenja) kojemu se povremeno potkradu krajnje sumnjiva, kolonijalistička tumačenja japanske kulture i pojednostavljena, katkad naivna tumačenja geopolitičke situacije. Dick je svoj sumrak civilizacije, gubitak pojedinca i apokaliptički moment nestanka poznate Amerike pisao oneobičenim engleskim jezikom, drvenim anglo-japanskim pidžinom kojim je pokušao simulirati potpunu predaju američke misli pred hegemonijom japanske kulture i jezika (što je Sever uspio sjajno uhvatiti u hrvatskom) i taj manevar mu je, više od sve nacističke kostimografije i provocirajućih postulata, omogućio stvoriti fascinantni, zastrašujući svijet posvemašnjeg poraza i sveprožimajućeg beznađa. Više od pola stoljeća kasnije, „Čovjek u visokom dvorcu“ čita se bez trunka podsmijeha rezerviranog za anakronizme stare znanstvene fantastike.

U konačnici, pripovijest o mehanizmima kontrole, o manipulaciji mase, o izgubljenim identitetima i krajnjoj nemoći pred mehanizmima povijesti; pripovijest iz svijeta udaljenog tek poslovični treptaj leptirovog krila u vremenu kad Europom marširaju mase pod zastavama iz nekih mračnijih vremena, nikada nije bila bliža. 

Philip K. Dick

Čovjek u visokom dvorcu

  • Prijevod: Vladimir Cvetković Sever
  • Vuković & Runjić 05/2018.
  • 310 str., meki uvez
  • ISBN 9789532861822
  • Cijena 99.00 kn

Amerika šezdesetih godina 20. stoljeća. Ropstvo je ponovo legalno. Šačica preživjelih Židova skriva se pod lažnim imenima. U San Franciscu, za I Chingom poseže se jednako često kao i za telefonskim imenikom. Tomu je tako jer su dvadesetak godina prije Sjedinjene Američke Države izgubile rat i odonda su pod okupacijom nacističke Njemačke i Japana.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –