David Foenkinos : Misteriozni Henri Pick
Misteriozni Henri Pick
Knjižnica u kojoj se nalaze isključivo knjige koje nitko nije želio izdati?! Ideja se čini posve „šašavom“ jer kao da prkosi osnovnoj zadaći knjižnica, da čuvaju vrijedne knjige. Zato je i američki književnik Richard Brautigan (1935. – 1984.) svoje djelo koje se bavi osnivanjem baš takve knjižnice, pod naslovom "Pobačaj" (1971.), napisao u formi romana-parodije. No onda su njegovi poštovatelji doista i osnovali takvu knjižnicu u Vermontu, što samo dokazuje da život imitira umjetnost na najneobičnije načine. A to je Brautiganovo djelo i osnova priče u nas nedavno objavljenog romana Davida Foenkinosa "Misteriozni Henri Pick".
Foenkinos pripovijeda kako je knjižnica rukopisa koje nitko ne želi ni štampati ni čitati osnovana u Bretanji, u kojoj će mlada i nadobudna Delphine, urednica važne izdavačke kuće, i njezin muž Frederic, književnik, slučajno na prašnjavim policama knjižnice pronaći ni manje ni više no remek-djelo. Sama činjenica da se sjajan roman našao među odbačenim tekstovima po sebi je gotovo nevjerojatna, a sve postaje još tajanstvenije kada Delphine i Frédéric pokušaju doći do autora koji je tamo pohranio svoj rukopis. Na rukopisu piše da ga je napisao Henri Pick, tada već pokojni pizza majstor iz malog mjesta Croze, za kojeg njegova udovica Madeleine tvrdi da nikada nije ni čitao, a kamoli pisao…
I tako misteriozni Henri Pick postaje u neku ruku glavni junak romana, kojeg zapravo u tekstu ne susrećemo. Njegov je identitet u samom zapletu ključan, i to ne samo zato što Delphine mora saznati autora odbačenog rukopisa da bi s njim, ili njegovim nasljednicima, potpisala ugovor o objavljivanju. Sama potraga za pravim autorom djela potpisanog sa Henri Pick čini osnovni zaplet romana, a razvijat će se u neobičnim, zanimljivim i neočekivanim obratima, ispričanim pitkim i šarmantnim stilom, koji tekst približavaju kriminalističkoj istrazi. Iako Foenkinos nesumnjivo koketira s tzv. trivijalnom literaturom, "Misteriozni Henri Pick" je djelo koje na lagan i humorom prožet način progovara o iznimno važnoj temi, o pitanju autora teksta i njegovoj važnosti za shvaćanje onoga što je napisao.
Potjera za piscem
Delikatnost
Charlotte
Devetnaestostoljetna književna teorija u potpunosti je zakupljena autorom, pa u njegovom životu pokušava pronaći pravu interpretaciju djela kojeg je stvorio. To dovodi do apsurda, pa tako, recimo, postoji i teza da je Leopardi pisao sjajnu poeziju zato što je bio tjelesno nakazan (!). Suvremenom se čitatelju to čini naprosto smiješnim, a i moderna je teorija književnosti osobu autora potpuno gurnula u stranu. Ipak, usprkos stavovima kritike, suvremeni čitatelj i dalje želi znati nešto o autoru djela koje je uzeo u ruke. Tko je on bio, što mu se u životu dešavalo i zašto je napisao baš to?
Julian Barnes u "Flaubertovoj papigi" – romanu koji opisuje pokušaj liječnika Braithwaitea da napiše biografiju Gustave Flauberta – kaže: „Zašto nas objavljeni spisi nagone u potjeru za piscem? Zašto ga ne možemo ostaviti lijepo na miru?“ Pa, čini se da to baš nikako ne možemo, pogotovo u naše doba u kojem je, s jedne strane, vrlo lako doći do informacija – pa svi smo umreženi! – ali koje s druge strane karakterizira hiperprodukcija književnih objavljenih djela. Zato izgleda da je odluku što čitati sve teže donijeti, a jedan od važnih kriterija je i da se o toj knjizi govori. Zašto se pak o nekom djelu govori, to je drugo pitanje, koje obično nije usko vezano uz kvalitetu samog teksta, već uz neke, da tako kažemo, vanjske čimbenike. Jedan od njih je i zgodna priča o autoru tog djela.
I upravo je to glavna tema "Misterioznog Henrija Picka". Foenkinos očito dobro poznaje načine na koji funkcionira suvremena književna scena, pa je sve to pretočio u zabavan i pronicljiv roman koji ironizira kako proces odlučivanja izdavača koje će rukopise objaviti, tako i način na koji publika reagira na noovobjavljeni naslov.
Sam David Foenkinos dobar je dio toga shvatio na vlastitoj koži. Njegov je prvi roman – u nas još nepreveden "Inversion de l'idiot" – odbio čitav niz izdavača, dok ga nije prihvatio slavni Gallimard. Djelo je onda dobilo nagradu francuske akademije Prix François-Mauriac te označilo početak plodne karijere pisca i scenarista rođenog 1974. Iako je najbolje ocijenjen njegov roman "Delikatnost", djelo koje je Foenkinos pisao prije "Misterioznog Henria Picka" također se na neki način bavi problemom autora teksta. Radi se o neobičnoj dugoj poemi "Charlotte", koja opisuje tragičan život Charlotte Salomon, genijalne njemačke slikarice koja je doista postojala i doista skončala u Aushwitzu.
Pitanje o odnosu stvarnosti i književnosti, istine i fikcije, očito je nešto čime se Foenkinos zanima već odavno, ali za razliku od užasa koji se opisuju u "Charlotte", u "Henriju Picku" dešava se zaokret prema komediji. Čini se naime da je atmosferu koja danas vlada na književnog sceni gotovo nemoguće opisati posve ozbiljno; ona je tako „šašava“ da se o njoj može govoriti jedino na ironičan i duhovit način. Kako inače shvatiti ključnu rečenicu romana u kojem urednica Delphine, iskreno oduševljena romanom "Posljednji sati jedne ljubavi Henrija Picka", shvaća da „svi govore o toj knjizi, pri čemu tekst nema ni najmanju važnost“.
Tako je Delphinina strast za sjajnim književnim tekstom u suprotnosti s onim što se zapravo zbiva oko njegovog izdavanja. Priča o šutljivom pizza-manu kojeg supruga nije baš nikada vidjela da piše (a nije ni sasvim jasno kada je stigao napisati dubokouman tekst, kad je čitave dane radio u pizzeriji) i koji je onda svoj rukopis odlučio pohraniti među odbačenim toliko je neobična, reklo bi se i „sočna“, da se mediji bacaju na najrazličitije pokušaje da saznaju nešto o njemu. Tako Henri Pick – koji, po svemu sudeći, nije želio ne samo slavu i priznanje nego nije htio ni da se njegov tekst uopće čita, pa ga je ostavio u knjižnici odbačenih rukopisa – postaje čisti kontrast onome što žele svi pisci: biti objavljen. A kako se danas, zbog uznapredovale tehnologije i uloge društvenih mreža, može objaviti gotovo sve, Pick se doima krajnje tajanstvenom figurom, koja kao da ne pripada suvremenom dobu.
Problem autora koji je svoj rukopis „zakopao“ u bretonskoj knjižnici odbijenih tekstova kao da se protivi osnovnoj svrsi književnosti – da pronađe čitatelje. Kada Bulgakovljev Woland u "Majstoru i Margariti" izgovara čuvenu rečenicu da „rukopisi ne gore“, zastupa tezu protivnu Pickovoj namjeri: svako će remek-djelo na ovaj ili onaj način doći do onih koji će ga čitati. Pri tome se podrazumijeva kako „rukopis u ladici“, koji nitko ne čita, nije ostvario svoju svrhu, pa će tako u Bulgakovu Majstorov roman usprkos svim preprekama naći svog recipijenta, Ivana Bezdomnog.
Može li postojati književnost bez svoje publike?
No što je onda s Pickom? Može li postojati književnost bez svoje publike? Zbog važnosti tog pitanja potraga za misterioznim Henrijem Pickom – koja zaprema većinu teksta Foenkinosovog romana – samo djelo dobiva gotovo filozofsku dubinu. Postoji li umjetnička vrijednost objektivno, unutar samog djela, ili je ona posve subjektivna i pripada osobi koja to djelo čita, gleda i sluša, pitanje je kojim se već stoljećima bavi filozofija. No kako je današnje doba filozofiji prilično nesklono, Foenkinos „duboku“ problematiku zaodijeva u formu i stil koji je čine „lakšom“. Ipak, ne prelazi u „nepodnošljivu lakoću čitanja“, već je tim obratom u odnosu na temu stvoren ironičan odnos teme i stila, koji omogućuje originalni pogled na bitne probleme suvremene književnosti.
Paradoksalna činjenica da publiku prvenstveno zanima tko je Henri Pick, odnosno tko je autor romana iz knjižnice odbijenih tekstova, a ne tekst o kojem se radi, u samom je Foenkinosovom djelu razrađena na vrlo vješt način. U prvom se redu to provodi na razini same zapletene priče, koja se ne poigrava samo strukturom klasičnog detektivskog romana nego i elementima romanse, a uključuje niz živopisnih likova: od neurotičnog pisca Frederica i njegove ljubavi, urednice Delphine, preko Pickove udovice i kćeri, knjižničarke Magali i kritičara Roucha. Svi su oni nađu u kovitlacu potrage za istinom o autoru.
Prvo se doima da Henri Pick baš nikako ne može biti autor odbačenog remek-djela, da bi to onda postalo sasvim vjerojatno, no ipak se nađu neki koji opovrgavaju Pickovo autorstvo, da bi sve završilo doista duhovitim „dvostrukim obratom“. Pri tome se mora spomenuti kako sva ta „glad za piscem“ neće uroditi onakvim plodom kakav se očekuje, što romanu daje dodatnu dimenziju: pravu istinu o autoru djela iz knjižnice djela koje nitko ne želi književna publika neće zapravo saznati. Saznat će je ipak čitatelj romana "Misteriozni Henri Pick".
Dok to s jedne strane predstavlja vrlo uspjeli „štos“ u priči, s druge govori o vjeri u književnost koju Foenkinos očito gaji. Iako njegov roman ironizira kako suvremeno izdavaštvo i publiku tako i niz pripovjednih postupaka iz tradicionalne književnosti, "Misteriozni Henri Pick" je i djelo u kojem se potvrđuje da „rukopisi ne gore“. Ne radi se samo o priči o velikom uspjehu koji doživljava odbačeni roman, već o svojevrsnoj intratekstualnoj afirmaciji moći književnosti.
Treba li vjerovati riječima oduševljene urednice?
Iako je rukopis Henrija Picka pod naslovom Posljednji sati jedne ljubavi glavna osovina koja pokreće radnju, njegov se tekst u Foenkinosovom romanu ne navodi i ne citira. Kaže se samo da djelo govori o umiranju jedne velike ljubavi, koje je ispripovijedano usporedo s Puškinovom agonijom i smrću. Ljubav i život se tako u tom tekstu – barem kako se čini – na neki način izjednačuju, a Delphine tvrdi da je riječ o remek-djelu. Treba li, međutim, u Foenkinosovom djelu koje gotovo sve o čemu priča istovremeno i ironizira, vjerovati riječima oduševljene urednice?
Da, treba, i to zato što sam tekst romana "Misteriozni Henri Pick" na neki način pripovijeda upravo o posljednjim satima jedne ljubavi, i to ne čini samo jednom. Gotovo svi glavni likovi duboko proživljavaju zadnje sate jedne ljubavi: dešava se to i Pickovoj udovici Madeleine, i njegovoj kćeri Joséphine, i knjižničarki Magali, i osnivaču knjižnice odbačenih knjiga Guervecu, i kritičaru Rouchu.
Tako se zapravo tekst tajanstvenog romana varira u Foenkinosovom djelu, čime se potvrđuje da je rukopis iz knjižnice djela kojih nitko nije htio doista remek-djelo. Tekst koji nije u romanu tako se afirmira tekstom njegovog okvirnog romana - djelo misterioznog Henrija Picka uspjelo je opisati situaciju ključnu za sve likove. Kako su pak svi ti likovi čitatelji Pickovog djela, uspostavlja se svojevrsna paralela sa čitateljima Foenkinosovog romana.
Bilo bi, doduše, pretjerano ustvrditi kako je "Misteriozni Henri Pick" remek-djelo. No radi se o vrlo zanimljivom i duhovitom postmodernistički razigranom tekstu s mnogo mogućih tumačenja, koji će s užitkom čitati i književni kritičari, i čitatelji željni „duboke problematike“, i oni koji se naprosto žele zabaviti.
Misteriozni Henri Pick
- Prijevod: Željka Somun
- Vuković & Runjić 11/2018.
- 264 str., meki uvez
- ISBN 9789532862003
Jedan knjižničar u Bretanji osluči prihvaćati sve knjige koje su izdavači odbili. Tako je prihvatio svakojake rukopise. Među njima, mlada urednica otkrije rukopis za koji procijeni da je pravo remek-djelo, a koje je napisao izvjesni Henri Pick. Kreće u potragu za piscem i saznaje da je umro prije dvije godine...