Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Tatjana Gromača Vadanjel • 28.12.2023.

Stéphane Mallarmé : Faunovo popodne

Stéphane Mallarmé: Faunovo popodne

Obimnu, čvrstu, dojmljivu i po svom markantnom izgledu, knjigu izbora iz djela, jedne vrste pregleda, uvida u najvažnije točke, mjesta pjesničkog i esejističkog stvaralaštva jednog od najznačajnijih francuskih pjesnika, kojega se smatra začetnikom modernizma, Stéphanea Mallarméa (Pariz, 1842. – Valvin, 1898.), priredio je i preveo ugledni hrvatski pjesnik i prevoditelj, akademik Zvonimir Mrkonjić, a pred nekoliko mjeseci "Faunovo popodne" objavio zagrebački nakladnik MeandarMedia, u svojoj Ediciji Antologije. Do sada je na hrvatski objavljena poema „Bacanje kocki“, 1976., također u prijevodu Zvonimira Mrkonjića, a Mallarméove su pjesme prisutne i u dosta pjesničkih antologija objavljenih na našem jeziku. Tim više je jedna ovakva knjiga, koja pruža obimniji uvid u stvaralaštvo ovog značajnog pjesnika i esejista, ovdašnjoj kulturi bila potrebna, svakako dobro došla, kao jedna vrst onih knjiga koje traju kroz vrijeme, jer zbog svog velikog kulturološkog značaja predstavlja i jednu vrst „teksta svih tekstova“, obzirom da je rad Stéphanea Mallarméa značajno djelovao na oblikovanje ne samo modernih događanja u literaturi, već i onih koja su se, paralelno, i u njegovo vrijeme, odvijala na polju likovnosti, glazbe, kazališta…

Tako sada ovom knjigom koja se ostavlja u zalog i onima koji će tek doći, imamo prilike dobiti širi uvid u djelovanje ovog zagasitog, tamnog pjesnika, čiji korijeni sežu još u romantizam, ali koji se je preko utjecaja značajnih prethodnika, kao što su Victor Hugo, ili Charles Baudelaire, ne treba zaboraviti niti Arthura Rimbauda, stigao pred vrata modernoga pjesništva, potom ih i posve rastvorivši kako bi se slobodno koračalo po tom uvijek iznova nepoznatom tlu. Knjiga koja je pred nama pokazuje ovaj postepen razvoj, putanju toga djelovanja, koja može impresionirati gotovo u podjednakoj mjeri svim svojim segmentima, pojedinim oblikovnim mjestima izraza. 

Možemo tako svjedočiti pjesnikovoj usredotočenosti na samu moć jezika, njegovu instrumentalnu snagu, kao težište njegova rada, kojemu nije bio smisao u činjeničnom opserviranju stvarnosti, već u jednom radikalnom odmaku od nje, zamahom prema unutra, do jedne vrste duboke a nezamjetljive nutrine koja je svima zajednička, no koja nije jezikom, pa niti intelektom odgonetljiva – njene se težine i sadržaji tek slute tankoćutnim ali snažnim približavanjem nečemu što je za Mallarméa bilo majstorstvo oblikovanja u jeziku, jednako kao što je to za majstore likovne apstrakcije, ili modernih glazbenih izraza, bilo dano oblikovati u njihovim medijima oblikovanja… („Mora da je nešto skrovito u dubini svakoga, ja čvrsto vjerujem u nešto tajnovito“, kazati će pjesnik u jednom od svojih autopoetičkih zapisa, maloj raspravi o vlastitom načinu pisanja, uperenoj protiv onih koji se žale na njegovu „nerazumljivost“, a također i protiv toga „da se izlažu stvari u nepomućenom prvom planu, kao kramari, pokrenuti pritiskom trenutka.“)

Ovakva knjiga, koja pruža obimniji uvid u stvaralaštvo ovog značajnog pjesnika i esejista, ovdašnjoj kulturi bila potrebna, svakako je dobro došla, kao jedna vrst onih knjiga koje traju kroz vrijeme, jer zbog svog velikog kulturološkog značaja predstavlja i jednu vrst „teksta svih tekstova“.

Kao što kaže akademik Mrkonjić, u predgovoru izdanju čiji je pomni, predani priređivač i prevoditelj: „Mallarmé će postati najvećim artistom francuskog pjesništva da bi iscrpio i sam pojam artizma, pokazujući razboj ništavila na kojemu počiva temeljiti pjesnički rad.“
Profesor komparativne književnosti i književni znanstvenik Hugo Friedrich će pak, u svojoj cijenjenoj knjizi „Strukturi moderne lirike“ (1956.) zaključiti kako Mallarméovo djelo nije književna dokolica, esteticizam i tome slično, već kako ono „nastaje na temelju najviših zahtjeva što ih jedan pjesnik sebi može postaviti.“

Sama razumljivost pjesništva za Mallarméa postaje ograničavajuća, premda on ne izbjegava uvijek sresti se s onim predmetnim, čak svakodnevnim, ali njegov način opserviranja i s tim, nazovimo ih, banalnim pojmovima, udaljuje te predmete od njihove doslovnosti, i približava ih svojevrsnoj ideji o njima samima, što je dojam kakvoga u sebi jednakom izvanrednošću mogu posredovati, primjerice, platna nekih slikara, na kojima promatramo mrtvu prirodu, cvijeće u vazi, uporabne predmete, lulu, stol, sat, kuhinjski ormarić… Uz napomenu kako Mallarmé često ide i dalje, da tu oslikanu zbilju, onda kada je na trenutke i prepoznajemo, izobličuje, i kroz izobličavanje je približava ideji Apsoluta – ponovno i uvijek samo strelovitoj čežnji, nedohvatljivoj, no kroz jedan duhovni uzlet što ga jezik ostvaruje u svojoj snazi i svojoj tuzi, obzirom na to da je svjestan, kako svoje moći, tako istovremeno i svoje nemoći…

Faunovo popodne Mallarmé Stéphane, Mrkonjić Zvonimir

Kroz knjigu „Faunovo popodne“ putujemo Mallarméovom poezijom, isprva stegnutom u zadatosti versifikacije, soneta, gdje ćemo se zaustavljati, pa opetovati čitanja pojedinih stihova, jer oni to od nas traže. Primjerice, dojmljiva je pjesma „Počinak u porcelanu“ – „Trudan gorkim mirom gdje mi lijenost vrijeđa  Slavu zbog koje sam pobjegao divnom djetstvu ružičnjaka ispod plavih pređa, sedam puta trudan po savjetu kivnom da bdijući kopam opet novu jamu u škrtom zemljištu mojeg mozga lednom…“

Kroz prvotna obličja, nipošto nebitna, put nas dalje, vođen dobrim, ukoliko ne i jednim od najboljih naših poznavatelja velikog pjesnika, pjesnikom i prevoditeljem Zvonimirom Mrkonjićem, vodi ka najpoznatijim poemama S. Mallarméa, „Herodijadi“, na kojoj otpočinje raditi 1864, a raditi će na njoj do pred samu smrt, i poemi „Faunovo popodne“, napisanoj 1876., koja je bila nadahnuće za stvaranje glazbe, Claudea Debussya, također i za koreografiju Vaslava Nijinskog, svakako i za ilustracije za tu pjesmu koje je naslikao Mallarmeov prijatelj, Édouard Manet.

Vidjeti ćemo, kroz sve neobičnije konstrukcije riječi i stiha, kako pjesnik namjerno „zamračuje“ smisao – uspijeva mu jezikom oblikovati i ponuditi mnoge nagovještaje, ali nikada i izricanje konkretnog značenja. Razvidnost njegove ontologije bila bi smrtonosna za stvaralaštvo čija je bit upravo u tome da privuče mnogobrojnim slutnjama, da isprva intelektualno i imaginacijski zaposli u težnji za odgonetavanjem, kako se na koncu bilo prinuđenim osloboditi i prepustiti onom nepoznatom, magiji jezika, povjerenju u apsolut koji se doseže spoznajom ništavila – ali ipak, ili tek, samo možda...

Jer smisao, za Mallarméa, kao i za mnoge druge stvaraoce uostalom, jest u tajanstvenosti.

Što se dublje upoznaje pjesnika, prateći razvoj njegova stvaralaštva, to postaje razvidnije kako njegovo pjesništvo sve konciznije poziva da se čitatelj koncentrira na ono što čuje. Stvari koje supostoje u nekim zagonetnim, često i napetim odnosima često bivaju dovedene do nečeg što je izvan same empirije, a u tome smislu, prateći zvukove, glasove ove poezije, ona nas vodi ka mjestima gdje govorenje postaje samotničko mrmljanje, posve izdvojeno od onoga što uobičajeno zovemo iskustvom.

Jer takva lirika, kako u svojoj znamenitoj knjizi ističe Hugo Friedrich, „Više nema ničega zajedničkog s poezijom osjećaja, s poezijom doživljaja, s poezijom pojava. Ona čudnim no tihim i uvjerljivim zvukom govori iz jedne bestjelesne, osamljene nutrine u kojoj duh, slobodan od sjena zbilje, promatra sam sebe te u igri svojih apstraktnih napetosti iskušava zadovoljstvo vladanja…“.

Svakako, poezija nije drugo do li igranje jedne igre, stvaranje opsjena uz pomoć jezika, a Mallarmé tu odlazi u jednu fanatičnu krajnost, obzirom da je njegov zaokret od takozvanog prirodnog života, od doživljajne i ispovjedne lirike, najradikalniji među zahvatima i načinima svih važnih i velikih pjesnika njegove epohe. Tim putem i načinom i osoba pjesnika postaje nebitna, kao i sama ljudskost…

Posebnim dobitkom ove važne knjige, uza to što ovdje ponovno imamo i nikada do kraja dovršenu poemu „Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj“ (1897.), za koju prevoditelj ističe kako je to „sinteza svih Mallarméovih razmišljanja o poeziji koja bi uzela na znanje pouku glazbe, kazališta i likovnih umjetnosti“, a između toga, dva poveća i značajna po svojoj zanimljivosti i literarnoj vrijednosti odjeljka majstorovih pjesama u prozi, kraćih eseja, razmišljanja na određene teme – o knjigama („Knjiga, duhovni instrument“), književnosti („Tajna u književnosti“), krizi stiha, glazbi u književnosti, potom nekoliko važnih zapisa, govora i pisama, poput pisma pjesniku Verlaineu, kao i zapisa o Arthuru Rimbaudu i Richardu Wagneru, čijom je glazbom Mallarmé bio istinski osupnut…

To su sve tekstovi Mallarméove zrelije, umjetnički oslobođenije faze, kada se on oslobađa i stiha („Dirnuli smo u stih.“, kazati će u svom zapisu - govoru „Glazba i književnost“, i autoironijiski nastaviti – „Vlade se mijenjaju; prozodija i dalje ostaje netaknuta“). Slobodan od dogme versifikatorstva, jer stih je, uostalom, kako sam autor kaže – „sve, čim se piše. Svaka proza raskošnog pisca, ornamentalna, koja se uzdržala od tog prepuštanja uporabnom, vrijedi kao prelomljeni stih“, Mallarmé je na jedan način autentičniji, čak i radosniji.

Slobodan stih Mallarmé naziva „sretnim izumom“, pojašnjavajući kako se tu radi o „individualnoj modulaciji, jer svaka je duša jedan ritmički čvor.“ Već od početka ove knjige, od ranih pjesničkih radova Mallarméa, kada je još bio u vrijednom i ne lakom naukovanju versifikatorstva, možemo vidjeti, osjetiti kako je ono, versifikatorstvo, uz što je nedvojbeno isticalo iskre njegova pjesnička i filozofska genija, jednako tako na jedan način svojim okvirom orobljavalo dušu pjesnika, čijem dubljem, stvarnijem karakteru nije pogodovala metrička okosnica u potpunosti (za razliku od mnogih drugih velikih pjesnika, koji su upravo kroz taj okvir zadatosti mogli u potpunosti ostvariti slobodu igre i stvaranja, čak i kroz njega podastrijeti snažan anarhoidan impuls u doživljaju i opserviranju svijeta, poput Rimbauda primjerice…).

Shvaćajući književnost kao „mentalnu potragu“ kojoj je cilj dokazati da „prizor odgovara imaginativnom shvaćanju, u nadi da će se u njemu ogledavati“, odvažnost kretanja u toj potrazi ka približavanju Ideji sve temeljitije krasi pjesnikov kasniji rad, u svekolikom oslobađanju od zadatosti okvira kako bi se dosegnulo ili približilo ka onome što je istinski uzvišeno, a to je samo žarište duha, vihor uzleta i prepuštanja, turbulencije kojom se doseže ono najviše, no ujedno i najpogubnije, najbolnije, jer neizbježno sučeljava s onim neminovnim, a to je pad u ništavilo, gubitak, smrt (međutim, ovdje su i teme erotskoga, i iskra humora, koje iznova oživotvoruju tkivo ovog ludog, hrabro oslobođenog pjesničkog jezika).

Poezija nije drugo do li igranje jedne igre, stvaranje opsjena uz pomoć jezika, a Mallarmé tu odlazi u jednu fanatičnu krajnost, obzirom da je njegov zaokret od takozvanog prirodnog života, od doživljajne i ispovjedne lirike, najradikalniji među zahvatima i načinima svih važnih i velikih pjesnika njegove epohe

„Moje je djelo u očima drugih ono što su oblaci u sutonu, i zvijezde: beskorisno.“, kazati će na jednome mjestu ovaj majstor „hladnog majstorstva“. Ali spoznaja o sjaju samog logosa ipak je itekako prisutna u njegovu radu, a ona ne znači drugo do li sjaj dostojanstva same ljudske biti… Do toga se, uostalom, sasvim prirodno može proniknuti, s time se prožeti, čitajući danas ono što je velikan stiha pisao pred stoljeće i pol, i u tom prožimanju osjetiti kako u pozadini Mallarméova predana, eksperimentalnog pjesničkog rada stoji jedna čestitost, kao vrhunaravna odrednica koja svjedoči o posvemašnjoj predaji umjetnika ideji književnosti, pjesništva.

Iz te temeljne unutarnje čestitosti prema van, iskri i presijava težnja oblikovanju tekstova usmjerenih ka dosezanju ideje „čistoga pjesništva“, jer je čistoća onog oblikovanog prije svega inicirana – ili već unaprijed postignuta, zadana, u tom unutarnjem predanju, odriješenosti od onog vanjskog, u posvemašnjoj vjeri u književnost koja, kako piše Mallarmé „postoji i ako hoćete, jedino ona, isključujući sve. Ostvarenje, barem, za koje nema boljeg imena.“

Na koncu, zapitajmo se, prije negoli se pojedini među nama približe ovoj knjizi, gdje bi se danas mogli pronaći čitatelji poezije Stéphanea Mallarméa? Odgovor na to pitanje lagan je kao što je lagana i poezija ovog velikog pjesnika. Kako pronaći čitalački, ali ne samo čitalački, već i ontološki kontekst, unutar kojega bi ovo pjesništvo disalo kako treba, svojom punom snagom, odvažnim ludilom svoje rječitosti?

Mallarmé je pjesnik koji zaziva duhove pojedinaca dovoljno odvažnih da mu se približe i da ustraju, no ne čitajući ga riječ po riječ, slog po slog, osjećajući pri tome kako im izmiče tlo pod nogama, već spremnih da se prepuste tom putovanju u nepoznato kao jednom vihoru duha koji je kadar baciti čovjeka na tlo, na tvrdoću kamena, no jednako ga tako može, istovremeno, zakovitlati visoko, u beskonačnoj težnji da se dosegne ono idealno. Nakon čega se ponovno budi ona ista spoznaja, doživljaj onog „Ništa“, toliko puta spominjanog kada je Mallarméova poezija u pitanju…

Mallarmé je pjesnik koji zaziva duhove pojedinaca dovoljno odvažnih da mu se približe i da ustraju, no ne čitajući ga riječ po riječ, slog po slog, osjećajući pri tome kako im izmiče tlo pod nogama, već spremnih da se prepuste tom putovanju u nepoznato.

Postoje dva pristupa doživljaju ove poezije – jedan ne isključuje drugi, dapače. Prvi je da čitamo i slušamo ove tekstove kao što slušamo glazbu, ili promatramo apstraktno slikarstvo, kako bismo iz nevidljivih silnica što ih oblikuju praznine i – možda geometrijski, ili neki drugi potezi, obličja na platnu, osjetili titraje određene misaone snage, poeziju pogleda i shvaćanja, mišljenja i disanja, duboko zaokrenutu prema unutra – neshvatljivu u konačnici prema vlastitom htijenju autora.

Drugi je način da si damo ponešto truda, kako bismo sebe educirali, ili tek podsjetili, u onome znanju i razumijevanju moderne poezije, njenih glavnih smjernica, pa time i ozbiljnih tumačenja djela ovog značajnog pjesnika. Tu naša shvaćanja itekako pospješuje i čitanje već spomenute, jedne od kamen knjiga u nastojanju znanstvenog tumačenja modernog pjesništva, „Strukture modrene lirike“, njemačkog teoretičara, povjesničara umjetnosti, filologa Huga Friedricha.

Čitajući poglavlje ove knjige posvećene Mallarméu, postajemo zahvalni jasnoći koju nam podastiru autorova tumačenja, koja pomažu bolje poznavati umjetnika, svu važnost, puninu probitka što ga je ovaj pjesnik učinio na polju rada s riječima. Friedrichovo prodiranje u dubine značenjskih mreža jezika poezije, istovremeno senzitivno i intuitivno, i aritmetički jasno, njeguje hladniji, znanstveni pristup, a tim više je Mallarmé kao predstavnik jednog nesentimentalnog pjesništva u njegovu fokusu i razradi posebno dobro prihvaćen.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Stéphane Mallarmé

Faunovo popodne

  • Prijevod: Zvonimir Mrkonjić
  • Meandarmedia 09/2023.
  • 279 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533341736

Stéphane Mallarmé će postati najvećim artistom francuskog pjesništva da bi iscrpio i sam pojam artizma, pokazujući razboj ništavila na kojemu počiva temeljiti pjesnički rad. I Mallarmé polazi od iskustva parnasovaca od kojih baštini smisao za predmetno, ali mu je obzor svjetonazor duhovno određen Baudelaireovim pjesništvom. (Zvonimir Mrkonjić, priređivač i prevoditelj knjige 'Faunovo popodne')

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –