Andrej Blatnik : Iluzija da će knjižno tržište sve urediti samo od sebe nije se ostvarila
Andrej Blatnik (Ljubljana, 1963) studirao je komparativnu književnost, sociologiju kulture i američku književnost. Počeo kao basist u punk bendu, pet godina djelovao kao slobodni umjetnik, a danas je zaposlen kao urednik u Cankarjevoj založbi. Knjige su mu prevođene na brojne jezike, a uvršten je u više europskih i američkih antologija.
Isprva smo, još prije više od godinu dana, namjeravali s Blatnikom napraviti "klasični" razgovor povodom izlaska prijevoda njegovog romana "Trg oslobođenja" i knjige kratkih proza "Ugrizi" (obje knjige prevela je Jagna Pogačnik), no onda smo odlućili da taj razgovor "podebljamo" dodatkom u kojem bi Blatnik predstavio i književno tržište u Sloveniji, kako ono funkcionira i kako je nastajalo još od ranih 1990-ih pa do danas, budući da je Blatnik jedan od najistaknutijih proučavatelja "slovenskog knjižnog trga", o čemu predaje studentima predaje kolegije iz nakladništva u okviru Studija bibliotekarstva, informacijskih znanosti i knjižarstva u Ljubljani. Na kraju smo odlučili da Vanja Kulaš napravi taj prvi "književni" dio razgovora, a da o nakladništvu i srodnim temama popričamo nešto kasnije, pa se taj dio malo otegao ali i napokon realizirao potaknut i posjetom nedavno održanom Slovenskom sajmu knjiga.
Blatnikovi uvidi i analize odlično su se uklopili u naš serijal tekstova "Dijalogom do (spo)razumijevanja" budući da su prilike na slovenskom i hrvatskom tržištu knjiga u mnogočemu slične, ali u ponečemu i različite, i mogu nam pomoći objektivnije sagledati trenutnu situaciju i tendencije u Hrvatskoj. (N.B.)
DIO I : Književnost i pisanje
Trg oslobođenja
Vanja Kulaš: U „Trgu oslobođenja“ bavite se devedesetima iz perspektive mladog ljubljanskog intelektualca. S obzirom da je Slovenija srećom izbjegla rat, skloni smo zaboravljati da ste i vi imali tranziciju koja je, sudeći po brojnim situacijama koje nalazimo u knjizi, umnogome nalikovala našoj. Zašto vam je bilo važno poduhvatiti se ove teme i koliko je ona uopće prisutna u korpusu slovenske suvremene književnosti?
Andrej Blatnik: Paradoksalno je da o našem ratu iz 1991 iz kojeg je izašla samostalna Slovenija, nije uopće nastao neki roman iako se ponekad tvrdi da je Slovenija ideju državnosti stvarala kroz književnost. Ima par odličnih stripova (graphic novel) koje je napravio uglavnom Tomaž Lavrič, ima odlična predstava iz dokumentarnog materijala „Republika Slovenija“ koju je napravio Janez Janša, nekad poznat kao Emil Hrvatin, a u književnosti taj se motiv ponekad pojavi malo sporedno. Zapravo, i u mom romanu je završio kao nešto sporedno – iako sam u početku imao ideju da će zauzeti cijeli roman, sad mu pripada nekih deset stranica, a započinjemo u 1988. i završavamo u današnje vrijeme. Pitanje zašto su ove značajne godine i za naciju i za svakog koji ih je živeo tako loše zastupane u umjetnosti, vjerojatno traži ozbiljnu psihoanalizu. Možda će se to promijeniti i o ovim vremenima će za sto godina puno pisati ljudi koji ih nisu živjeli.
Naslovnica Buybookovog izdanja vrlo uspjela, potpisuje je sarajevski dizajner Boris Stapić. Efektna je na primarnoj, estetskoj razini, ali i simbolički jaka: kuglice u bojama slovenske zastave koje se tope predstavljaju tiho nestajanje jednog društvenog sistema, a s njim i jednog svijeta. Možete li kratko rekonstruirati kako ste ukoračili u ovaj roman, koliko ste ga dugo promišljali i skicirali, a koliko pisali?
Uz to, treba naglasiti da je sladoled i jedan od motiva koji se pojavljuje u romanu od početka do kraja. Pisanje je bilo zapravo najbrže od svih mojih knjiga, uzelo mi je možda godinu dana, a priprema na to pisanje, kako se to često kaže, ništa manje nego cijeli život.
Junak romana je dečko s Filozofskog, upoznajemo ga dok uvjereno odlazi na prosvjede i piše književnu kritiku da bi se na koncu potpuno deziluzioniran i lišen svakog entuzijazma zaposlio u reklamnoj agenciji. Kao takav pokazni je primjer (žrtve) prijelaza iz pitomog socijalizma u kapitalizam. I sami ste se formirali na humanistici, vaš lik generacijski vam je, iskustveno i svjetonazorski blizak – koliko je vaših kolega iz generacije, s vaših studijskih grupa, uopće uspjelo izbjeći ovakav scenarij, zadržati integritet i poput vas, baviti se onime što ih intrinzično zanima?
Haha, dobro pitanje, svi se to pitamo, svaki za sebe i za sve druge. Ja sam se formirao u vrijeme kad je književnost imala veliku društvenu važnost pa i ja, kao i većina moje generacije i onih starijih, moram primjećivati da nije više tako. Da se možemo baviti onim što nam je bilo blizu i još uvijek nam je, sigurno je utjeha, ali kad gledamo brojke o prodaji naših knjiga, nije daleko pomisao da bi i mi možda trebali u devedesetim odabrati put u magični svijet privatizacije i gledati brojke iz prodaje tvornica koje su odjednom postale naše. No, budimo realni – tu se ne bi snašli, bilo je za ovakve poslove mnogo puno većih majstora.
Baš zato što mladić o kojem pišete nalikuje ljudima iz krugova u kojima se krećete, pa onda u nekoj mjeri sigurno i vama, je li vam ga bilo teško oblikovati, a ne proklizati u autobiografizam, maniru, klišej?
Ovo pitanje me je pratilo od jednog poglavlja do drugog pošto je mnogo prizora izašlo iz osobnog iskustva. Neke stvari, recimo opis nogometa s pridruženim disidentom, zapisane su baš tako kako su se dogodile, a većina je ipak metodom fabulacije postala „istinitija od povijesti“, bar se nadam.
Kako to da dvoje središnjih protagonista, On i Ona, nemaju imena? Jasno je da time podcrtavate univerzalnost njihovog iskustva, ali rijetke su proze gdje smo toliko duboko i intenzivno u glavi nekog lika koji do kraja međutim ostaje bezimen?
To je moj načelni pristup kojeg nisam upotrijebio prvi put (čak i jedna moja rana knjiga priča nazvana je „Biografije bezimenih“) ali u ovom slučaju, ova bezimenost mi se činila najpotrebnija. Naime, prostudirao sam mnoštvo materijala o promjenama u slovenskom, pa i exYu društvu u kasnim osamdesetim i ranim devedesetim – a sve je to bilo pisano s pozicija poznatih lica, nomenklature ili disidenata. Bezimeni rijetko dobivaju svoj glas.
Zašto ste Njega i Nju odlučili uvezati u frustrirajući, nikad dokraja realiziran, a opet neraskidiv 'karmički' odnos, jer čini se da ostaju zauvijek vezani, barem do kraja romana, premda su ustvari više razdvojeni nego zajedno ili bilo kakvom kontaktu; on se ne miče iz Ljubljane, a ona neprestano bježi. Nema tu doduše velike drame i patnje, oni takvo stanje stvari pomireno prihvaćaju kao svoj usud ili nusprodukt socijalnih (ne)prilika i kao da se više bave svojom pozicijom u kaotičnom društvu, nego vlastitom emocionalnošću. Čitajući roman, čak sam se pitala koliko je takav odnos uopće (ne literarno uvjerljiv, jer u tekstu dobro funkcionira) vjerojatan, bar iz današnje perspektive kad je sve instant i kratkotrajno…
Tu je bila i prikrivena tendencija, očito suviše prikrivena pošto je gotovo nitko nije zapazio: u ovakvoj gotovo patološkoj nepovezanosti ima referencija na raskol u narodu koji se čak i danas, a pogotovo u onim vremenima, dijeli na, bukvalno rečeno, „udbomafiju“ i „klerofašizam“. Likovi nisu impersonacija, ali nadao sam se da će izazvati i ovakve asocijacije.
U pitanju je ovdje društveni pa i politički roman u kojem vas zaokuplja klasno pitanje u tzv. besklasnom društvu (u nestajanju). Možemo reći da upravo nespojivost prilika u kojima su odrastali glavni protagonist i njegova djevojka onemogućuje da uspostave stabilniji odnos, premda je njihov susret ono što romantičarski nazivamo sudbinskim. Istodobno, ona je u sukobu s vlastitim roditeljima jer su nezdravo (pa i nelegalno) fiksirani na materijalno, a u nastojanju da se od njih emancipira, možda i da im se osveti, utječe se spiritualnosti i istočnjačkim filozofijama, dokoličarenju i bjelosvjetskim skitnjama. Mislim da ste na živim primjerima uvjerljivo pokazali do koje mjere kasni socijalizam nije bio besklasan, ako je ikad i bilo tako.
Tako je, svakako smo živjeli u neegalitarnom sistemu, i ne govorimo sad o onim šablonama da si lakše došao do doktora ako si bio u Partiji. S druge strane, ipak je malo nezgodno bilo biti vidljivo bogat u socializmu, društveno neprihvatljivo, pa su ljudi bili više skloni skrivati da su ostvarili nešto materijalno. S jedne strane Potemkinova sela socialističkog izobilja, s druge Potemkinove kuće klasne jednakosti.
Roman je premrežen političkim, glazbenim i književnim referencama, Jagna Pogačnik, vaša prevoditeljica, bila je u dilemi treba li ih razjašnjavati u fusnotama kao što je to činio Klaus Detlef Olof u svom prijevodu romana na njemački. Složile smo se da je to za hrvatsku odnosno bh. publiku ipak nepotrebno, da će čitateljima iz regije mnogošto biti jasno iz konteksta.
Mislim da je to prava odluka, mnogo se može izguglati ako se u čitanju zaista osjeti potreba za time, a zapravo su mnoge referencije nepoznate i mlađim čitateljima iz Slovenije – povijesno pamćenje se topi brže od sladoleda.
Roman je svakako i hommage jednoj mitologiziranoj dekadi, s naglaskom na „tko se sjeća 80-ih, nije ih doživio“. Što vam se s povelikim odmakom čini, pretjerujemo li ipak u idealiziranjima tog razdoblja naprosto zato što kasnije nismo imali ništa što bi tome moglo parirati? I kako se čovjek iz 80-ih, ujedno i teoretičar kulture, osjeća u trenutnim popkulturnim konstelacijama? Na radnom mjestu okruženi ste mladima, pratite li, razmišljate li o novim trendovima?
Između ostalog, predajem i kolegij o književnosti u popularnoj kulturi, kako knjiga prelazi u film, muziku i tako dalje, i sve više vidim da moram kao primjere navoditi one popkult proizvode koji su najviše opći – ne samo da ne mogu pratiti, primjerice, K-pop i mange, nego ni moje studentice i studenti ne prate više svi istu muziku i ne gledaju iste filmove. Pa nismo ni mi, ali ipak smo znali šta ima na drugoj strani pop ponude pošto je još nije bilo toliko i bilo je moguće pratiti.
Da se možemo baviti onim što nam je bilo blizu i još uvijek nam je, sigurno je utjeha, ali kad gledamo brojke o prodaji naših knjiga, nije daleko pomisao da bi i mi možda trebali u devedesetim odabrati put u magični svijet privatizacije i gledati brojke iz prodaje tvornica koje su odjednom postale naše. No, budimo realni – tu se ne bi snašli.
Ali u isto vrijeme, nikako ne glorificiram starije popkult konfiguracije, iako imam kolege koji su spremni tvrditi da je poslije Hendrixa, ili panka, ili The Smiths, sva muzika bez veze. U sva vremena i u svim ograncima popularne kulture ima odličnih stvari (ili bolje, stvari koje se meni čine odličnim), čak i previše za konzumaciju.
Mislite li da vas je dugogodišnja skrb o tuđim rukopisima lišavala prostora i vremena za vlastite tekstove ili vas je naprotiv urednički rad držao u treningu i poticao da i sami pišete? Ukratko, u kakvom su odnosu vaše uredničko i autorsko ja, bi li jedno bilo aktivno i uopće moguće bez drugog?
Sigurno bi bilo moje pisanje bolje da nisam toliko energije davao i drugim tekstovima. Ali moj život sigurno ne. Uz to vjerujem da se pisac ne smije zatvoriti u svoju usamljenu kulu i baviti se samo svojim (potencialnim) genijem – to mu opasno sužava perspektivu.
Ugrizi
Pisanje kratke priče
U Hrvatskoj su ubrzo "Trga oslobođenja" objavljeni "Ugrizi" (u Sloveniji objavljeni 2018.), kratke ili bolje reći mikro-priče koje su nastajale kroz period od desetak godina prije objavljivanja. S obzirom na njihovu kratkoću, to je poprilično dug period kroz koji je nastajala knjiga?
Da. I najkraće priče trebaju svoje vrijeme da dobiju onu najbolju moguću formu.
Predajete nakladništvo na sveučilištu, godinama djelujete kao urednik, imate dakle i praktično iskustvo i teorijsko znanje pa i nastavničku odgovornost da sve što ste prethodno profesionalno postigli u dvorani usustavite i prezentirate tako da studentima bude razumljivo i motivirajuće. S obzirom da radite sa studentima bibliotekarstva, koliko nove generacije pokazuju interes za rad s knjigom, za poziciju urednika, a u kojoj mjeri im situacija u izdavaštvu realno nudi mogućnosti za uzbudljivu karijeru ili barem za pristojno zaposlenje?
Prije mnogo godina, imao sam intervju u „Godinama novim“ koji je naslovljen „Danas pametni mladi ljudi više ne odlaze u izdavaštvo“. Naš studij ima mnogo studenata jer zakonodavstvo jamči zapošljavanje u općim knjižnicama, no vrlo rijetko studenti završe u nakladništvu. Tamo je malo radnih mjesta, a plaće su niske. Urednik u najvećoj izdavačkoj kući ima plaću koja je niža od prosječne – nekada je tu razliku mogao nadoknaditi simbolički i društveni kapital tog posla, ali mlađe generacije urednički rad više ne vide kao neko veliko poslanje, nego kao posao kao i svaki drugi. I onda ih, naravno, zanimaju plaća, radni uvjeti i mogućnost karijernog razvoja.
Imate li u Ljubljani katedru za izdavaštvo ili se zasad radi samo o pojedinim kolegijima u okviru Studija bibliotekarstva, informacijskih znanosti i knjižarstva?
Imamo katedru, ali nije baš velika, tu smo dvojica, ja i Miha Kovač, pa kolegica Ana Vogrinčič Čepič koja je napola kod nas, a napola na sociologiji, i uz to još poneki mladi istraživač. Nema nas mnogo, a kao što sam rekao, nema ni mnogo ljudi koji profesionalno rade u samom izdavaštvu.
U Hrvatskoj je objavljena i vaša knjiga "Pisanje kratke priče", već u dva izdanja. Kratko pitanje: kako učiti pisati? Na koji način i u kolikoj mjeri priručnici pisanja pomažu autorima koji tek počinju pisati?
To je moja najuspješnija knjiga; u Sloveniji ima četiri izdanja, a rasprodana je i u Makedoniji. Možda se njezin uspjeh ironično povezuje s onom poznatom konstatacijom da danas više ljudi piše nego što čita.
Urednik u najvećoj izdavačkoj kući ima plaću koja je niža od prosječne – nekada je tu razliku mogao nadoknaditi simbolički i društveni kapital tog posla, ali mlađe generacije urednički rad više ne vide kao neko veliko poslanje, nego kao posao kao i svaki drugi.
Pomoglo je i to što je napisana izrazito praktično: ide od jednog sastojka kratke priče i pisanja općenito do drugoga, u njoj ima mnogo primjera i vježbi. Cinik bi rekao da je mogu pročitati i oni koji nisu navikli čitati, hehe.
Na skepsu prema takvim priručnicima inače uvijek odgovaram usporedbom s čovjekom koji ide na tečaj plivanja: nije nužno da će, nakon što ga završi, moći ići na Olimpijske igre, ali će zasigurno plivati bolje nego na početku.
Prodaji te knjige u Sloveniji znatno je pomoglo i to što je nastala na temelju mojih radionica kratke priče te činjenica da je niz autorica i autora koji su pohađali te radionice objavio svoje knjige – neki i više njih – kod uglednih izdavača, a te su knjige osvajale nagrade i druga priznanja. Teorija je dobila potvrdu u praksi.
Tradiciju mojih radionica nastavljaju nekadašnje polaznice; jedna od njih, Lara Paukovič, tri je godine vodila radionice ljubavnog romana, a iz njih je proizašao niz novih, izvornih i inovativnih romana koji su posljednjih godina bili među najčitanijim i najprodavanijim knjigama domaćih autora. Priča se nastavlja.
DIO II : Knjižno tržište u Sloveniji - sustav i politike
Moderna vremena: Dakle, istodobno pisac, urednik i sveučilišni profesor koji predaje nakladništvo. To su različite, ali međusobno povezane uloge, i pravo zbog te višestruke perspektive možete neke stvari vidjeti drukčije nego netko tko djeluje isključivo iz jedne pozicije. Kako vam se danas čini slovensko knjižno tržište, u prvoj četvrtini 21. stoljeća? I kako, s ove distance, gledate na devedesete?
To da djelujem u više književnih uloga u Sloveniji često čujem, ali to nije uvijek shvaćeno kao prednost. Dapače, ponekad se doživljava kao problem. Primjerice, kad se u izdavačkoj kući zalažem za bolje uvjete za autore, često čujem komentar: to govoriš zato što si i sam autor. Zapravo je to dobra metafora za promjene koje su se dogodile u knjižnom polju. Danas se svatko bori za svoje interese. Kao što bi rekli Laibach – “za svoje se borimo” – što je citat iz jedne njihove vrlo rane pjesme.
To je velika promjena u odnosu na početak devedesetih. Tada smo u književnom polju, ali i u mnogim drugim područjima, imali snažnu iluziju da će tržište sve urediti samo od sebe, da će problemi jednostavno nestati. To se, naravno, nije dogodilo. Ne samo da problemi nisu nestali, nego je tržište postalo jedan od glavnih problema – osobito kada je riječ o malim tržištima, poput slovenskog, ali i hrvatskog.
U tom smislu može se reći da smo tada pogriješili u procjeni. Vjerovali smo da će tržište riješiti i pitanja koja su zapravo strukturalna: uvjete rada autora, održivost izdavaštva, dostupnost knjige. Umjesto toga, tržište je vrlo brzo pokazalo svoja ograničenja. Srećom, održali su se neki stariji mehanizmi, poput subvencija za knjižna izdanja, koje su uvedene još prije. Već prije nego što knjiga izađe, izdavač zna hoće li dobiti potporu – nekada od Ministarstva kulture, a danas od Javne agencije za knjigu – i u kojem opsegu. Ako se procijeni da je riječ o knjizi koja ima širi društveni značaj, potpora može pokriti i do 70 posto troškova izdavanja. To je, bez sumnje, jedna od važnih pozitivnih strana našeg sustava.
No istodobno treba biti realan: tržište je toliko malo da rijetko koja knjiga može povratiti uloženi novac isključivo prodajom. Tu dolazimo do niza paradoksa. Jedan od njih jest situacija iz prošle godine, kada su među najčitanijim književnicama u Sloveniji bile autorice popularnih ljubavnih romana koje pišu mlađe Slovenke. Ti su romani, po mojem mišljenju, često sasvim korektni, pa čak i kvalitetniji od mnogih prevedenih naslova. Ipak, te autorice – iako se njihove knjige mnogo posuđuju i relativno dobro prodaju – od prodaje zarađuju znatno manje nego što bi zaradile da su napisale “ozbiljniji” roman i dobile subvenciju. Razlika može biti i više nego dvostruka. To je jedan od novih paradoksa našeg sustava.
Drugi veliki paradoks vezan je uz knjižnice. One se gotovo u potpunosti financiraju iz javnih sredstava, iz poreza, i po svojoj bi logici trebale biti izrazito javne institucije. No u praksi često funkcioniraju gotovo kao kapitalisti: nabavljaju ono što se najviše čita, jer im to donosi veći broj posudbi i time opravdava njihovu ulogu. Na taj način dodatno oblikuju čitateljske navike i potražnju.
To su, rekao bih, temeljni paradoksi današnjeg slovenskog knjižnog sustava.
Slovenija, kao i Hrvatska, početkom devedesetih stječe neovisnost i na zasadima prošle gradi novu državu. Kako je u tom kontekstu izgledala tranzicija u nakladništvu? Uglavnom su postojale državne izdavačke kuće i knjižare – što se s njima dogodilo?
Većina izdavačkih kuća koje su postojale krajem osamdesetih i početkom devedesetih jednostavno je nestala. Sve su privatizirane, ali je većina vrlo brzo i propala. Preživjele su uglavnom one kuće koje su i prije funkcionirale kao društva, odnosno imale neku vrstu unutarnje autonomije. Tu prije svega mislim na Slovensku maticu i Mohorjevu družbu, dvije najstarije slovenske izdavačke kuće.
Tržište je istodobno toliko malo da rijetko koja knjiga može povratiti uloženi novac isključivo prodajom. To je osobito izraženo na malim tržištima poput slovenskog i hrvatskog. Upravo tu nastaje niz paradoksa koji se u sustavu stalno ponavljaju.
Uz njih je postojala i takozvana “velika trojka”: Mladinska knjiga, Državna založba i Cankarjeva založba. No i one su nakon privatizacije krenule vrlo različitim putevima. Državna založba relativno se brzo okrenula drugim poslovima – velikim investicijama, kupnji marina i termi – i knjige su joj postale sporedna djelatnost. Ipak, neko se vrijeme još pokušavalo zadržati prisutnost u knjižnom polju. U tom razdoblju Mladinska knjiga i Državna založba natjecale su se oko preuzimanja Cankarjeve založbe. Na kraju je pobijedila Mladinska knjiga, pa je Cankarjeva danas zapravo mali izdavački brend unutar njezina sustava. Time je Mladinska knjiga ostala jedini istinski veliki izdavač u Sloveniji.
Zanimljivo je da se u posljednjim desetljećima pojavio samo jedan izdavač sličnog formata – založba Učila. Riječ je o potpuno komercijalno orijentiranom izdavaču koji ne prima subvencije izravno za izdavanje knjiga, ali, naravno, dobiva javni novac posredno, preko knjižnica koje kupuju njihove naslove. Založba Učila se vrlo svjesno prilagodila najširem čitateljskom ukusu.
Subvencije su se u međuvremenu institucionalno promijenile. Javna agencija za knjigu (JAK) osnovana je 2009. godine, a prije toga je sve bilo u nadležnosti Ministarstva kulture. Što se tada zapravo promijenilo?
Osnovna ideja bila je da se financiranje prebaci s Ministarstva kulture na javnu agenciju, kao produženu ruku države. No važno je reći da subvencije imaju znatno dulju povijest i da se ključne promjene nisu dogodile tek s osnivanjem JAK-a.
Još do devedesetih subvencije su se dodjeljivale isključivo za izvorne slovenske knjige, a ne i za prijevode. Kada se tržište prijevoda počelo smanjivati, uvedene su i potpore za prijevode, ali najprije vrlo selektivno. Financirali su se ponajprije ozbiljni prijevodi iz područja humanistike, kakve je, primjerice, objavljivala Studia Humanitatis, izdavačka kuća specijalizirana za klasike humanističke misli.
Postupno su u taj sustav ulazili i drugi autori i naslovi, uključujući i one koji bi se u nekim drugim okolnostima smatrali komercijalnima, ali to u promijenjenim tržišnim uvjetima više nisu bili. U početku je na Ministarstvu kulture postojala relativno mala skupina ljudi koja je odlučivala od naslova do naslova što će se subvencionirati, a što ne.
Velika promjena dogodila se kada se prestalo financirati pojedinačne knjige, a počelo se subvencionirati izdavačke liste. Izdavač bi prijavio, primjerice, dvadeset i pet naslova, a povjerenstvo bi odlučilo da se financira njih osamnaest, nakon čega je izdavač sam odlučivao koji će to konkretno biti. Taj je model ostao na snazi do danas.
S osnivanjem Javne agencije za knjigu sustav se dodatno razgranao. Danas se ne financiraju samo knjige i časopisi, nego i književni festivali, prijevodi, gostovanja autora, pa i same knjižare. Uvedene su i autorske stipendije. Ipak, dio sredstava i dalje dolazi iz Ministarstva kulture, osobito kroz sustav stipendija, a Ministarstvo je i dalje ključno povezano s knjižnicama, koje institucionalno ne pripadaju JAK-u.
Kad se spustimo na razinu konkretnih brojki, kakva je danas realna situacija s tiražima i prodajom knjiga u Sloveniji? Što to znači za autore koji nisu izrazito komercijalni?
Prosječna naklada u Sloveniji danas se kreće između 500 i 600 primjeraka, ako izuzmemo udžbenike. Javna agencija za knjigu propisuje i minimalne naklade: 200 primjeraka za poeziju, 400 za esejistiku i 500 za roman ili zbirku kratkih priča. Te se nakladw doista i tiskaju, ali se rijetko u potpunosti prodaju.
Autori srednjeg ranga u pravilu prodaju između 300 i 400 primjeraka. Dio naklade ide kritičarima, dio dobije autor, dio ostaje izdavaču. Ono što je ključno jest da otprilike polovicu naklade, a ponekad i više, otkupe knjižnice. U nekim slučajevima privatnim kupcima završi tek manji dio naklade. Velike “zvijezde” mogu prodati nekoliko tisuća primjeraka, ali takvih autora nema mnogo. To su iznimke, a ne pravilo tržišta. Za većinu autora knjiga se zapravo distribuira prvenstveno kroz sustav knjižnica.
Kao što sam već spomenuo, tu dolazimo do još jednog paradoksa. Knjižnice se gotovo u potpunosti financiraju iz javnih sredstava, iz poreza, i po svojoj bi funkciji trebale biti izrazito javne institucije. No u praksi su pod snažnim pritiskom da opravdaju svoj rad kroz broj posudbi. Zbog toga često nabavljaju upravo one knjige koje se najviše čitaju. Time knjižnice, htjele to ili ne, preuzimaju ulogu snažnog tržišnog aktera. One ne samo da reflektiraju čitateljski ukus, nego ga i oblikuju. Posljedično, sve veći dio prodaje knjiga odvija se upravo preko knjižnica.
U tom smislu, iako se stalno govori o tržištu, slovenska knjiga danas je zapravo u velikoj mjeri izvan tržišta. Ona sve više ovisi o javnom financiranju, a sve manje o izravnoj prodaji privatnim kupcima. To je realnost s kojom se mora računati.
Dotaknuli smo se knjižnica, ali bez knjižara cijeli sustav teško može funkcionirati. Kakva je danas struktura knjižarstva u Sloveniji i kako na njega utječe Zakon o jedinstvenoj cijeni knjige?
U Sloveniji je situacija prilično jasna: gotovo sve knjižare u vlasništvu su izdavačkih kuća. Najveći dio prodaje odvija se u knjižarama Mladinske knjige. Mohorjeva družba ima nekoliko vlastitih knjižara, a založba Učila ima mrežu knjižara Felix, u kojima se prodaju uglavnom njihove knjige i tek poneki najveći hitovi drugih izdavača. Potpuno neovisnih knjižara ima vrlo malo, svega tri ili četiri u cijeloj zemlji, i njihov tržišni udio je zanemariv.
Knjižnice se gotovo u potpunosti financiraju iz javnih sredstava, ali često djeluju po tržišnoj logici. Nabavljaju ono što se najviše čita kako bi opravdale svoj rad. Time se dodatno pojačava pritisak na izdavače i autore koji ne pripadaju dominantnim tokovima.
To je važno imati na umu kada govorimo o Zakonu o jedinstvenoj cijeni knjige. Kod nas je rok šest mjeseci tijekom kojih se cijena knjige ne smije snižavati. Izdavači koji imaju vlastite knjižare uglavnom su zadovoljni takvim rješenjem, dok oni koji knjižare nemaju često nisu. Većina knjiga ionako se proda upravo u tih prvih šest mjeseci. Nakon toga dolazi do snižavanja cijena, što kod kupaca stvara naviku čekanja.
Paradoksalna je situacija da, kada prođe tih šest mjeseci, knjige često više nema u knjižarama. One se povlače iz prodaje, a kupci tada čekaju sajmove knjiga ili povremene akcije. To je jedan od onih problema o kojima se puno govori, ali se rijetko sustavno raspravlja.
Kako se u taj kontekst uklapa praksa objavljivanja istog izdanja knjige u tvrdom i mekom uvezu?
To ovisi o izdavaču, ali postoji određena logika koja se često ponavlja. Neki izdavači najprije objavljuju knjigu u tvrdom uvezu, ponajprije namijenjenom knjižnicama, a tek kasnije u mekom uvezu za šire tržište.
U prvom izdanju, obično u tvrdom uvezu, pokušava se povratiti što veći dio uloženog novca. Takve su knjige skuplje, ali ih knjižnice ipak kupuju. Tek u drugom izdanju, ili nakon određenog vremena, pojavljuje se meki uvez po znatno nižoj cijeni. Razlike u cijeni mogu biti vrlo različite. Kod nekih izdavača tvrdi uvez skuplji je tek nekoliko eura, dok je kod najvećih izdavača razlika znatno veća. Ono što se jasno vidi iz prakse jest da cijena snažno utječe na odluku o kupnji. Kada se knjiga pojavi u jeftinijem izdanju, prodaja se često osjetno poveća. Postoji i neka nepisana granica cijene iznad koje impulzivna kupnja gotovo nestaje. U Sloveniji se ta granica danas kreće oko 17 do 18 eura. Knjige koje su znatno skuplje od toga vrlo teško pronalaze privatne kupce (fizičke osobe), bez obzira na kvalitetu ili temu.
Niti u Hrvatskoj niti u Sloveniji zapravo se nije razvio jedan snažan, središnji distributer koji bi omogućio lakše funkcioniranje knjižnog tržišta. Mala knjižara često mora pojedinačno naručivati knjige od nekoliko desetaka nakladnika, knjige pritom ne dolaze brzo, troškovi dostave su visoki, a dio tih troškova često se na kraju prebaci upravo na knjižaru. Distribucija je, u većini drugih tržišta, ključna infrastruktura – bez nje cijeli sustav zapravo ne može funkcionirati. A ovdje se čini da taj sloj nikada nije ozbiljno razvijen. Zašto struka u Sloveniji nikada nije ozbiljnije pokušala osmisliti i razviti neki oblik javno-privatnog partnerstva u distribucije? Očito je da nijedan privatni akter nema ni interesa ni kapitala za takav pothvat, a država to sama neće napraviti. No možda se ipak moglo pokušati isprovocirati neki zajednički model?
U Sloveniji doista postoji nekoliko manjih distributera – Buča, Primus, Avrora i neki drugi – ali oni su se s vremenom počeli baviti i izdavaštvom. Ne bih rekao da su se “preorijentirali”, nego su jednostavno proširili djelatnost, vjerojatno zato što im je tako lakše poslovati. No nijedan od njih nije uspio razviti veći, sustavni distribucijski posao. Razlog je prilično jasan: i Mladinska knjiga i Učila, kao najveći prodavači knjiga u Sloveniji, imaju vlastite distribucijske kanale i vlastite knjižare. U takvom okruženju mali distributeri teško mogu izgraditi ozbiljniju infrastrukturu.
Što se tiče javno-privatnog modela, Javna agencija za knjigu o tome je u jednom trenutku doista razmišljala. Postojala je ideja da se razvije zajednički distribucijski sustav koji bi bio dostupan svim malim izdavačima, izuzev najvećih. Sa svojim studentima radio sam analizu tog modela i rezultati su bili zaista fascinantni. Gotovo nijedan izdavač nije bio za takvo rješenje. Svatko je imao neku svoju malu, privatnu shemu distribucije i svi su bili uvjereni da bi netko drugi – ponajprije veći mali izdavači – taj sustav iskoristio u svoju korist. U takvoj situaciji Javna agencija za knjigu na kraju je prestala ozbiljno razmišljati o toj ideji.
Sve to što spominjemo nužno se onda odražava i na dostupnost podataka o prodaji, čitanosti... kao o na procjene učinaka javnih ulaganja?
Da, i to vrlo snažno. Podaci se u pravilu skrivaju, iako bi njihova analiza svima mogla koristiti. No zbog loših iskustava iz prošlosti gotovo nitko nikome ne vjeruje.
Situacije znaju biti doista apsurdne. Ja sam, primjerice, osamnaest godina radio kao urednik u jednoj izdavačkoj kući, a nikada nisam dobio službene podatke o prodaji knjiga koje sam uređivao. Tek posljednje dvije godine dobivam zbirne podatke za svoje knjige i ponekad za otprilike dvadeset najprodavanijih naslova unutar jedne velike izdavačke grupacije. I tek tada sam mogao vidjeti gdje se neke knjige doista nalaze po prodaji.
Bez pouzdanih podataka nemoguće je ozbiljno promišljati promjene sustava. Ne može se procijeniti kakav učinak imaju subvencije, dopiru li knjige do šire publike izvan knjižnica i ima li javno ulaganje stvarne rezultate. O tim se pitanjima rijetko sustavno razgovara, ni unutar struke, ni na razini kulturne politike.
Vidljivosti knjige danas je u velikoj mjeri uvjetovana medijima. Kakva je situacija u Sloveniji? Koliko mediji još uvijek mogu utjecati na čitanost i prodaju knjiga?
Situacija je, razumljivo, prilično složena i dugoročno nepovoljna. Utjecaj javnih medija u stalnom je padu, a pritom je paradoksalno da upravo javna televizija, koja bi po svojoj ulozi trebala imati važnu funkciju u predstavljanju knjige, to područje sve slabije prepoznaje kao svoju odgovornost.
Bio sam urednik emisije "Knjiga mene briga" na TV Slovenija između 2002. i 2012. godine. Emisija se emitirala u kasnim večernjim terminima, često i nakon ponoći, ali je unatoč tome imala vrlo konkretan učinak. Izdavači su mi se javljali s povratnim informacijama da su se knjige o kojima se govorilo prodavale osjetno bolje nego prije. A pritom nije bila riječ o “lakoj” literaturi – često su to bili eseji, humanistika, specijalizirane edicije ili humoristika.
Problem je nastao kada se na televiziji počelo razmišljati o tome da bi izdavači trebali sudjelovati u financiranju emisije. U početku je televizija kupovala nekoliko primjeraka svake predstavljene knjige – za voditelja, goste i produkciju – no s vremenom se od izdavača počelo očekivati da sami šalju knjige, a zatim i da sudjeluju u troškovima. U jednom trenutku postalo je jasno da takav model nije održiv i emisija se ugasila.
Pisanje i čitanje nikada nisu bili samo individualna stvar. Uvijek su bili povezani s institucionalnim, kulturnim i društvenim okvirom u kojem nastaju. Kada se ti okviri promijene, mijenja se i položaj književnosti.
Danas najveći doprinos knjizi u Sloveniji daje Ars, treći program radija, koji još uvijek ima nekoliko kvalitetnih književnih emisija. No i njih uglavnom prate ljudi koji su već dio uskog književnog kruga. U tiskanim medijima situacija je još lošija: naklade padaju, distribucija je sve teža, a učinak književne kritike na prodaju knjiga gotovo je nepostojeći.
Ipak, simbolički kapital nije potpuno nestao. Najveća slovenska književna nagrada za roman, nagrada Kresnik, i dalje ima vidljiv učinak. Ako je knjiga nominirana, gotovo je sigurno da će prodati cijelu početnu nakladu. Ako dobije nagradu, često ide u ponovno tiskanje. U današnjim okolnostima, kada godišnje izlazi i do dvjesto novih slovenskih romana, takav je učinak izniman.
To pokazuje da simbolički kapital još uvijek funkcionira, ali u znatno suženom prostoru i s mnogo manjim dosegom nego prije.
U Sloveniji ste tijekom pandemije uveli i tzv. knjižni bon, koji se pokazao vrlo učinkovit. U Hrvatskoj se, pak, od 2026. planira uvođenje Kulturne iskaznice. Taj je model preuzet iz drugih europskih zemalja – Francuske, Italije, Španjolske – i u svim se tim slučajevima pokazalo da je knjiga jedan od glavnih dobitnika takvih mjera (u Francuskoj se pokazalo da se između 40 i 60 posto prodaje preko kulturne iskaznice odnosilo upravo na knjige). No, nije poanta samo u tome da mlada osoba dobije određeni iznos novca, da se od njega stvara konzumenta kulturnih sadržaja, nego je važno i kako će taj novac cirkulirati kroz sustav. Francuzi su, primjerice, postavili neka ograničenja, nije se željelo poticati kupovinu kod velikih online platformi, nego je fokus na lokalnim knjižarama. Njima nije bilo presudno kupuje li netko “ozbiljnu” književnost, strip ili mangu – važno je bilo da mlada osoba uđe u knjižaru kao fizički prostor kulture i socijalizacije. Ako se sustav ne “fino podesi” od početka, kasnije ga je teže popraviti, i možda će se propustiti prilika da se mlade ljude privikne na fizičke prostore kulture – knjižare kao mjesta susreta, razgovora i društvene dimenzije, a ne samo “one-click” kupnje.
Knjižni bon u Sloveniji tijekom pandemije pokazao se iznimno učinkovitim. Ljudi su masovno kupovali knjige, često i u posljednjim danima važenja bona. To se jasno vidjelo i u knjižarama i u bilancama izdavača. Bila je to jednokratna mjera, ali s vrlo konkretnim učinkom. Dio izdavača i danas zagovara povratak tog modela, ako ne za sve građane, onda barem za učenike srednjih škola. Time bi se barem djelomično potaknula knjižna potrošnja. No zasad ne vidim da bi se o tome moglo odlučivati prije sljedećih izbora.
U širem smislu, izgleda da dijelimo sličan problem: često se mjere donose bez ozbiljnog, "dubinskog" savjetovanja s ljudima iz struke. Ne prikupljaju se podaci, nedovoljno se analizira učinak postojećih politika i rijetko se pita one koji svakodnevno rade u sustavu – izdavače, urednike, knjižare, autore... svi djeluju iz vlastite perspektive, a rijetko se gleda cjelina. A bez razumijevanja međusobne povezanosti aktera teško je očekivati da će se sustav dugoročno urediti na bolji način.
No, prebacimo se na pitanje za kraj. Kako su se u Sloveniji primili novi formati – e-knjige, a kasnije i audioknjige? I kako u tom kontekstu gledate na razvoj umjetne inteligencije?
E-knjige su se, načelno, primile, ali ih gotovo nitko ne kupuje. Prije desetak godina radili smo istraživanja čitateljskih navika i pokazalo se da oko trećine čitatelja koristi i e-knjige. No većina tog korištenja odvija se kroz sustav javnih knjižnica. Samo je četiri posto ljudi koji su čitali e-knjige te knjige kupilo. Ljudi masovno posuđuju e-knjige, ali komercijalna prodaja još uvijek gotovo da ne postoji. To se vidi i u praksi: tiskane knjige i dalje su dominantne u knjižnicama, ali kada je neka knjiga izrazito tražena i na nju se mora dugo čekati, tada će čitatelji posegnuti za e-knjigom jer je odmah dostupna. Koliko se ljudi pretplaćuje na komercijalne digitalne platforme teško je doznati, što samo govori da su te brojke vrlo male.
Oprez izdavača u tom kontekstu je razumljiv. Ako istodobno ponude tiskanu i elektroničku verziju, postoji realan strah da će e-knjiga smanjiti prodaju tiskane. A prihod od e-knjiga ionako je vrlo nizak i uglavnom vezan uz knjižnične posudbe. Usto, većina e-knjiga zapravo je samo digitalna transformacija tiskane knjige, a taj je proces tehnički relativno jeftin i ne donosi novu vrijednost sam po sebi.
Audioknjige su znatno složenije. Njihova proizvodnja zahtijeva profesionalno snimanje, glumce, studio i veća ulaganja, pa je teško složiti održivu ekonomsku računicu. Ipak, to je format koji izdavači ne mogu potpuno ignorirati, jer je u nekim zemljama – osobito u Skandinaviji – izuzetno snažan. Zbog toga se i u Sloveniji s audioknjigama eksperimentira, često uz gubitke.
Što se tiče umjetne inteligencije, ona će sigurno dodatno promijeniti situaciju, osobito u području audioknjiga. Ako se pokaže da umjetna inteligencija može dovoljno uvjerljivo simulirati ljudski glas, to će biti znatno jeftinija opcija. No i tu se ponovno vraćamo na isto pitanje: distribuciju i spremnost publike da plati. U okruženju u kojem postoji snažan javni sustav besplatne posudbe, teško je očekivati da će komercijalni modeli masovno zaživjeti.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Trg oslobođenja
- Buybook 07/2024.
- 224 str., meki uvez
- ISBN 9789533780573
- Cijena: 19.00 eur
Protestnim okupljanjem na trgu, kojem je otprilike svaka vlast mijenjala ime, Andrej Blatnik otvara svoj roman o propasti jednog svijeta. Taj ključni moment iz ljeta 1988. na ljubljanskom Trgu oslobođenja, sada Trgu Republike, zabilježen je u kolektivnom pamćenju kao masovka pulsirajuća od nacionalne euforije i naivnog optimizma. Kroz vrlo osobnu priču o egzistencijalnim teturanjima jednog izgubljenog naraštaja, i više nego kroz brojne kulturalne reference kojima nas Blatnik nježno obasipa, učimo štošta o modernoj Sloveniji.
Ugrizi
- Prijevod: Jagna Pogačnik
- Centar za kreativno pisanje 09/2024.
- 102 str., meki uvez
- ISBN 9789538019388
- Cijena: 15.00 eur
'Ugrizi', kratke priče Andreja Blatnika – vrsnog majstora ovog žanra – pod mikroskop stavljaju sudbinske trenutke koji raznolike protagoniste drže u procijepu. Hoće li kirurzi spasiti mogućeg ubojicu svog kolege, koji snajperist će pogoditi metu prvi, dokle seže dodir ispod stola? Učiniti nešto ili ništa, i jedno i drugo podjednako je nemoguće. (Matej Bogataj)