Protestnim okupljanjem na trgu, kojem je otprilike svaka vlast mijenjala ime, Andrej Blatnik otvara svoj roman o propasti jednog svijeta. Taj ključni moment iz ljeta 1988. na ljubljanskom Trgu oslobođenja, sada Trgu Republike, zabilježen je u kolektivnom pamćenju kao masovka pulsirajuća od nacionalne euforije i naivnog optimizma. No desetljeća koja će uslijediti Blatnik izlaže suzdržanije, u opservacijsko kontemplativnom modusu, a sve iz vizure pronicljivog intelektualca koji sazrijeva usporedo s novom državom.

Dečko s ljubljanske Filozofske fakultete koji je svirao u punk bendu i strastveno pisao književne kritike završit će kao anonimni proizvođač iluzija u reklamnoj agenciji, svjestan da takav epilog znači poništavanje vrijednosti kakve su mu u nasljeđe ostavili roditelji, poraženi akteri nekog odjednom posve obezvrijeđenog sistema.

Kroz etape pripovjedačeve klasične biografije, s kakvom se mnogi mogu generacijski identificirati, promišljat ćemo zajedno s njim aporije i tragiku (post)tranzicije. A provodna nit romana fatalna je i, jasno, nerealizirana ljubav koja se začinje kad bojažljivi dečko iz srednje klase jednoj privilegiranoj buntovnici u svoj toj revolucionarnoj gužvi nagazi na plavu semiš cipelu. Nad njihovim filozofskim nadigravanjima bdiju Lula i Sailor, s tim da se Blatnikovi bezimeni protagonisti neće poput divljih u srcu zagrljeni otisnuti na otvorenu cestu, jer on ne mrda iz zone komfora, a ona pak uporno bježi, od emocionalne bliskosti, od bilo kakve pripadnosti i odgovornosti, ali i sve dalje od sebe same.

Kroz vrlo osobnu priču o egzistencijalnim teturanjima jednog izgubljenog naraštaja, i više nego kroz brojne kulturalne reference kojima nas Blatnik nježno obasipa, učimo štošta o modernoj Sloveniji, i to sada kad smo mislili da jedni o drugima odavno već znamo sve.

Vanja Kulaš

Andrej Blatnik (Ljubljana, 1963) studirao je komparativnu književnost, sociologiju kulture i američku književnost. Počeo kao basist u punk bendu, pet godina djelovao kao slobodni umjetnik, a sada je zaposlen kao urednik u Cankarjevoj založbi.

Proza mu je prevođena na engleski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, talijanski, mađarski, poljski, slovački, češki, hrvatski, srpski i albanski jezik, te uvrštena u više europskih i američkih antologija. Blatnik je svoju prozu čitao na raznim krajevima svijeta, sudjelovao u međunarodnom programu za pisce na University of Iowa 1993. godine, bio gost centra za strane pisce na Old Dominion University u Norfolku 1995. godine, te spisateljske kolonije Ledig House 1998. godine.

Dobio je više inozemnih stipendija, među njima i Fulbrighta, i puno putovao. Dobitnik je Zlate ptice (1984), Župančičeve nagrade (1991), a za zbirku priča Zakon želje dobio je nagradu Prešernovog sklada za 2002. godinu. Knjiga Neonski pečati je bila među prva tri finalista za Rožančevu nagradu 2006. U antologiji Best European Fiction uvrštene su neke priče iz Saj razumeš? (Razumiješ, ne?). Objavio dva romana Plamenice in solze (1987), Tao ljubezni (Tao ljubavi, 1996); četiri knjige priča Šopki za Adama venijo (1983), Biografije brezimenih (1989), Menjave kož (1990) (Promjene koža, 1998) i Zakon želje (2000) (Zakon želje, 2002); studiju o suvremenoj američkoj prozi Labirinti iz papirja (1994) (Papirnati labirinti, 2001) i zbirku kolumnističkih komentara Gledanje čez ramo (1996). Napisao više radio drama i preveo nekoliko knjiga s engleskoga (Anais Nin, Stephen King, Sylvia Plath, Paul Bowles i dr.). Još neka djela : Ugrizi (Bites), short stories, (2018), Izdati in obstati (2018.), Nezbrano delo (2020), Luknje (2020) Trg osvoboditve (2021), Knjige na poti (2023).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.