Nakon više od deset godina vrijeme je za novo izdanje "Pisanja kratke priče" na hrvatskom, kao što je knjiga svakih nekoliko godina, s manjim dopunama, ponovo objavljivana u Sloveniji (2010., 2016., 2020.). Što se za to vrijeme promijenilo? Objavljeno je još nekoliko knjiga koje poučavaju pisanje, među njima i ona Nebojše Lujanovića "Autopsija teksta" (2016.). Sve više ljudi piše i objavljuje. Knjige se množe. Radionica pisanja više je nego ikada. Na njima se u ulozi mentora pojavljuje sve više afirmiranih pisaca. Neke su besplatne, neke se plaćaju, jedne se održavaju vikendima, druge svakog tjedna, treće povremeno. Za različite interese i mogućnosti.

Brojni polaznici radionica pisanja formalne potvrde uspješnosti svoga rada dobivaju i u obliku književnih nagrada, također brojni od njih u obliku objavljenih i dobro prihvaćenih knjiga. Radionice kreativnog pisanja više ne trebaju neprestano objašnjavati smisao svoga postojanja. Pa ipak, još je uvijek među onima koji tvrde da se pisanje ne može naučiti – jer ili jesi ili nisi tajanstvenom milošću obdaren znanjem pisanja – i veći dio već afirmiranih pisaca. Naravno: ako pisanje možemo naučiti, to mu oduzima nešto od nedostupne veličine, pa je strah od toga da bi se pisanje moglo naučiti moguće shvatiti kao znak nedostatka literarne samosvijesti ili, s druge strane, potisnute svijesti da ono što afirmirani autori rade kad pišu nije tako dobro kako bi moglo biti. Kao što bi možda moralo biti.

Kako učiti pisanje? Pristupi su različiti, najprije zato što su različiti i učitelji i učenici. Kad sam birao polaznike svojih radionica (na svakog primljenog barem bih pet odbio), često bih ispustio nekoga koji mi se po poslanim i pročitanim tekstovima činio toliko drukčijim od mojeg shvaćanja književnosti da sam zaključio kako nećemo daleko dospjeti, iako su mi se tekstovi činili posve u redu, ali možda za nekog drugog mentora. (Na ovom mjestu mogu odahnuti svi odbijeni – možda mislim baš na njih).

Kao što vrijedi da u svakoj književnoj sredini postoji više od jedne nakladničke kuće ili književnog časopisa, pa ako tekst ne želi objaviti jedna od njih, možda će druga, isto vrijedi i za radionice.

Andrej Blatnik, iz predgovora 2. izdanju

Knjiga slovenskog autora Andreja Blatnika "Pisanje kratke priče (od prvopisa do tiska)", poznatog hrvatskoj čitateljskoj publici kao pisca proza i vodiča kroz labirinte američke metafikcije, instruktivan je i pouzdan priručnik svima koji se žele okušati ili biti pisci kratke priče. Nastala kao plod književnoteorijskih uvida, vlastite spisateljske prakse i iskustva vođenja radionica kratkih priča, knjiga se bavi bitnim aspektima pisanja - od prvopisa do tiska - što znači da upućuje čitatelja u praktična umijeća: od pisanja priče do njezina objavljivanja.

Iako je izravno, ili posredno, u dijalogu s onima koji pišu i žele svladati tajne zanata, iako ih želi privući, inicirati i zadržati ih u svijetu pisanja i njegovoj magiji, istodobno se odupire stereotipima i prokazuje ono što je prijetnja ambicioznim studentima i ne-pravim piscima. Duhovita i ironična, poučna i strasna, teorijski i književnopovijesno utemeljena, bogata iskustvom, primjerima, uputama i vježbama knjiga "Pisanje kratke priče" ima sve ono što je neophodno za početak i za sretan kraj pisanja: preglednost, kreativnost, upotrebljivost, strast i odmjerenost - dakle, motivirajuća je, praktična i otvorena. Sretan spoj iskustva i sačuvane radosti koju donosi svaka dobra (nova) priča.

Miroslav Mićanović

Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) nagrađivani, prevođeni i antologizirani prozaik i kolumnist, studirao je komparativnu književnost, sociologiju kulture, američku književnost i komunikologiju. Nekoć basist u jednom punk bendu danas radi u izdavaštvu kao urednik i prevoditelj. Predaje nakladništvo na ljubljanskom Filozofskom fakultetu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.