Snježana Husić : Kome književnost i čitanje nisu najveće strasti u životu, teško da će postati dobar pisac ili dobar književni prevodilac

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Strukovne udruge autora, preciznije: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatsko društvo pisaca (HDP), ažurirale su svoje preporučene tarife, kojima žele potaknuti svoje članstvo da prilikom ugovaranja uvjeta oko objave knjiga, članaka, gostovanja na tribinama... inzistiraju na preporučenim autrorskim naknadama za te svoje aktivnosti. Nisu od jučer ta njihova nastojanja da se autorski rad normira, vrednuje i učini vidljivijim, prepoznatijim u sektoru koji se desetljećima oslanjao na prešutnu toleranciju potplaćenosti.

"Književno prevođenje je stvaranje iste čarolije na drugom jeziku. Sredstva su različita, a učinak mora biti više-manje isti." Ovim je riječima prevoditeljski zanat i kreaciju lijepo opisala Snježana Husić, prevoditeljica i predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, s kojom smo u ovom podužem razgovoru otvorili mnoga pitanja koja danas tište prevoditelje, od problema vrednovanja njihovog rada, nedorečenih zakona i propisa, odnosa prevoditelja s drugim dionicima u knjižnom sektoru... sve do ugroženosti ove profesije od primjene umjetne inteligencije.

Snježana Husić je rođena 1969. u Zagrebu, gdje je diplomirala komparativnu književnost i talijanistiku, a poslije studija usavršavala se u talijanskoj književnosti u Pisi, magistrirala i doktorirala te dugi niz godina predavala talijansku književnost i književno prevođenje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevela je brojne knjige s engleskog i talijanskog jezika, za što je više puta nagrađivana, a od 2022. se bavi isključivo književnim prevođenjem. Članica je Vijeća za hrvatski jezik.

DHKP se ističe po aktivnijem bavljenju cehovskim temama od većine kulturnih udruga. U kojoj ste mjeri zadovoljni rezultatima vlastitog djelovanja?

Snježana Husić: Možda je ofucani klišej, ali: uvijek može bolje. Književni prevodioci razlikuju se od pisaca i po tome što DHKP ima mnogo više članova koji žive isključivo od prevođenja i to je dio razloga zašto se čini da smo aktivniji. Mi se jednostavno moramo kontinuirano baviti cehovskim pitanjima, kad nam gotovo pola članova živi od književnog prevođenja. Istodobno, na fakultetima se o radnim pravima i uvjetima u budućim zanimanjima ne govori, možda se nešto usput spomene. Mladi ljudi ulete u prevodilačko zanimanje nepripremljeni na svijet ugovora, bruta i neta, poreza, doprinosa i sličnog. Mi kao strukovna udruga moramo djelovati i educiranjem svojih članova. Ponekad je to najbolji način zaštite. Ali to ne isključuje djelovanje na drugim frontovima.

Primjerice, Europska komisija donijela je smjernice o kolektivnim ugovorima samozaposlenih osoba bez zaposlenika još 2022., ali te smjernice ne obvezuju ni Sud Europske unije ni nacionalna tijela za provedbu tržišnog natjecanja. Tek trebamo pokrenuti procese koji će književne prevodioce dovesti u poziciju da kolektivno pregovaraju. Koliko god apsurdno zvučalo, ali prije tih smjernica nas se, pojedince, književne prevodioce, tretiralo kao tvrtke i na naše se udruživanje i svaki pokušaj kolektivnog pregovaranja gledalo kao na formiranje trusta i monopola, zbog čega smo bili na udaru tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. Smjernicama Europske komisije otvorio nam se put za sindikalizaciju cehovskog djelovanja. A mislim da smo svi svjesni koliko će to mukotrpan i dugotrajan proces biti. Ali ako se u nešto vrijedi upustiti, onda je to – to.

Vodi li DHKP sustavne razgovore s nakladnicima? Postoje li formalizirane teme i zahtjevi (honorari, rokovi, ugovori, prava, standardi)?

Dosad nije bilo ni pravne osnove da kolektivno pregovaramo s nakladnicima, nismo to smjeli jer bismo time navodno prekršili pravila tržišnog natjecanja. Što je apsurdno, jer naravno da se književni prevodilac ili bilo koji pojedinac – ilustrator, pisac, lektor, honorarni urednik – ne nalazi u istoj poziciji moći kao nakladnička kuća. Mi bismo vrlo rado sjeli za pregovarački stol s hrvatskim nakladnicima i riješili probleme u jednom potezu, no problem je među ostalim i u tome što nisu ni svi nakladnici u istoj poziciji moći. Mi smo kao ceh mnogo kompaktniji, članovi DHKP-a dijele većinu interesa i na istoj su strani. Možda ne dijelimo stavove o fusnotama ili prevođenju naziva ulica u književnim tekstovima, ali o zaštiti autorskih prava, ograničavanju broja tiskanih primjeraka i honorarima uvijek ćemo se složiti.

Među našim članstvom prevladava duh solidarnosti i kolegijalnosti, uglavnom ne doživljavamo jedni druge kao konkurenciju. Bezbroj se puta dogodi da kolegica ili kolega ne može ili ne želi prihvatiti ponuđeni posao i da odmah preporuči nekog drugog; zapneš u prijevodu, pitaš kolege, ponude ti rješenje. Nakladničke kuće mogu surađivati, ali nikada neće prestati konkurencija među njima. Goleme su razlike između najvećih i najmanjih kuća, neusporedivo veće nego između prevodilačkog početnika i veterana. Zato je teško zamisliti da bi neki izdavački gigant sjeo s nama za stol s istim očekivanjima kao mali izdavač kojem je lijepa i dobra knjiga važnija od zarade.

DHKP je na svojim mrežnim stranicama početkom godine ažurirao tipske ugovore i preporučene honorare. Potičemo svoje članove da pregovaraju s nakladnicima, da inzistiraju na poštivanju autorskih prava, da se bore za veće honorare. Kojiput čak i upali, zato uvijek vrijedi pokušati.

Što danas prevoditelje čini zadovoljnima u pogledu statusa, prakse i profesionalnih uvjeta?

Veliko nam je zadovoljstvo i pomoć što Ministarstvo kulture i medija uzima u obzir visinu prevodilačkih honorara prilikom odlučivanja o dodjeli potpora izdavanju knjiga. No rekla bih da su se u posljednjih desetak godina najveći pomaci dogodili u prepoznavanju književnog prevođenja kao umjetničke prakse i tu je DHKP odigrao ključnu ulogu. Sve češće vidimo ime prevodioca na naslovnici, kao sukreatora prevedenog književnog djela, sve je više nakladnika koji shvaćaju važnost kvalitetnog prijevoda.

Zbog malih i neredovitih honorara mnogi književni prevodioci uz taj osnovni posao rade u različitim oblicima nastave, kao urednici, u turizmu, kao sudski tumači i konferencijski prevodioci. A koncentracija i kontinuitet itekako su važni za dobar prijevod. Kao i stalni rad na sebi, učenje, čitanje, ono što se zove cjeloživotno obrazovanje. Jezik se neprestano mijenja, a nama se, ovisno o tome s koliko jezika prevodimo, istovremeno mijenjaju najmanje dva jezika, nekima i tri i četiri i više.

Razveselilo nas je kad je nedavno predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Slavko Kozina javno potvrdio da su književni prijevodi umjetnička djela za sebe. Sve je više nakladnika toga svjesno. I to nije samo pitanje književnoprevodilačkog ponosa, nego je temelj za svaki razgovor o našem položaju, o našim radnim i materijalnim pravima. Najprije mora postojati svijest o našem umjetničkom doprinosu da bi se mogla prevesti u materijalna i druga prava, da se to što nas cijene pretvori u pravedniju cijenu rada. Nema jednoga bez drugoga.

A što su najčešće primjedbe, problemi i nezadovoljstva koje prevoditelji iznose?

Naši honorari ne rastu desetljećima. Zapravo padaju, zbog inflacije. Nedavno mi je kolega Adrian Cvitanović poslao isječak iz novina iz 1980-ih: tada je dogovoreno da minimalni honorar po autorskom arku književnog prijevoda iznosi koliko i prosječni mjesečni osobni dohodak. Danas književni prevodioci moraju raditi mnogo više od osam sati na dan da bi zaradili prosječnu hrvatsku plaću i bilo bi im dobro da mjesečno prevedu više od deset autorskih araka, recimo petnaestak. Josip Tabak prevodio je karticu do dvije na dan. Kako bi zaradio mjesečnu plaću od koje se dade preživjeti – ne pristojno živjeti, nego preživjeti – književni prevodilac bi danas trebao toliko prevesti za sat-dva. Dobro, nama je uz internet i računalo lakše, već je to ubrzalo proces, ali pretjerano brzanje kad-tad odrazit će se na kvaliteti. A to nikome nije u interesu.

Zbog malih i neredovitih honorara mnogi književni prevodioci uz taj osnovni posao rade u različitim oblicima nastave, kao urednici, u turizmu, kao sudski tumači i konferencijski prevodioci. A koncentracija i kontinuitet itekako su važni za dobar prijevod. Kao i stalni rad na sebi, učenje, čitanje, ono što se zove cjeloživotno obrazovanje. Jezik se neprestano mijenja, a nama se, ovisno o tome s koliko jezika prevodimo, istovremeno mijenjaju najmanje dva jezika, nekima i tri i četiri i više. Ako moramo danonoćno raditi da bismo zaradili dovoljno za život, ne ostaje nam vremena za čitanje i učenje.

Kad je riječ o honorarima, treba uvijek uzeti u obzir i dinamiku njihove isplate, a ne samo visinu. Vrlo su rijetki danas nakladnici koji plaćaju predujam, a vrlo se često naprotiv na plaćanje čeka mjesecima. Ima i nakladnika koji honorare isplaćuju tek nakon što knjiga izađe iz tiska, što znači da može proći i gotovo godinu dana od predaje prijevoda do isplate. Neredovitost prihoda ozbiljan je problem u svim honorarnim zanimanjima, književni prevodioci nemaju monopol na stihijske financije.

Uz niske honorare i kašnjenja, tu je i problem nepoštivanja autorskih prava. Dok dio nakladnika stavlja prevodioce na naslovnice, ima i takvih koji nude ugovore koji se kose s odredbama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Najgore je kršenje Zakona u ugovorima kojima nije ograničeno trajanje ni naklada. Potpisati takav ugovor znači zapravo odreći se zauvijek autorskih prava. A toga ima. I vraćamo se na priču o pozicijama moći: za prevodioca je to vrlo često uzmi ili ostavi, posebno ako je početnik i bori se za bilo kakav angažman, kako bi skupio kakvu-takvu bibliografiju. Što je veća nakladnička kuća, to je teže prevodiocu izboriti se za pravedne uvjete ugovora.

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Jesu li preporučeni cjenici zaživjeli u praksi? U kojoj mjeri ih nakladnici poštuju?

Praksa je vrlo raznolika i ovisi o nizu faktora. Jedan je zastupljenost jezika s kojega se prevodi. Najniži su honorari za engleski. S jedne strane, to je logično ako uzmemo u obzir da najviše ljudi prevodi s engleskog, ali s druge strane i nije tako logično, ako u tu jednadžbu uključimo i to da se s engleskog i prevodi najviše knjiga. Zbog toga bismo očekivali da se utjecaj ponude i potražnje međusobno ponište. No jednadžbu dodatno komplicira to što za prijevode s engleskog nema nikakvih stranih potpora.

Upravo zbog potpora koje neke zemlje izdašno daju za prijevode svoje literature, razlike su u honorarima goleme. Poznato je da skandinavske zemlje ulažu mnogo u prevođenje svoje književnosti, povrh toga to su inače bogate zemlje, pa kolege skandinavisti mogu zaraditi i dvostruko, ponekad čak trostruko više od onih koji prevode s engleskog. Zbog sustava stranih potpora, događa se da za istog nakladnika radimo jednu knjigu dvostruko jeftinije od druge, ovisno o tome za koju je dobio stranu potporu.

Da bi zaradili prosječnu plaću, većina književnih prevodilaca trebala bi mjesečno prevesti više od 200 kartica teksta, što znači više od kartice po satu, ako kao mjeru uzmemo 40-satni radni tjedan. To je nemoguće. Zato prevodioci rade mnogo više od 40 sati tjedno. 

Onda je tu i priča o različitim pozicijama moći – opet. Mali nakladnici mnogo se više oslanjaju na potpore i to je jedan od razloga zašto je vjerojatnije da će honorar biti bolji kod manjeg nakladnika, ali ima nakladničkih kuća koje iskorištavaju svoju veličinu i moć, preko grbače svih honorarnih suradnika, ne samo književnih prevodilaca.

DHKP je u veljači 2023. proveo istraživanje među svojim članovima. Od 78 prevodilaca koji su ispunili anketni upitnik, samo dvoje od književnog prevođenja zarađuje više od 1000 eura neto mjesečno. Čak 67 posto ispitanika u tom istraživanju izjavilo je da se ne pridržava cjenika Društva i da im je honorar niži od preporučenog, a čak 58 posto ispitanika najčešće zarađuje do 7 eura neto po kartici, dok samo dvoje ispitanika ili tri posto zarađuje više od 10 eura neto po kartici.

Da bi zaradili prosječnu plaću, većina književnih prevodilaca trebala bi dakle mjesečno prevesti više od 200 kartica teksta, što znači više od kartice po satu, ako kao mjeru uzmemo 40-satni radni tjedan. To je nemoguće. Zato prevodioci rade mnogo više od 40 sati tjedno. 

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Koliko su mladi prevoditelji danas vidljivi i koliko im je teško ući u profesiju, u usporedbi s etabliranima?

Teško je oduvijek bilo probiti se u svakoj umjetničkoj profesiji. Danas je književnim prevodiocima teže jer nestali su gotovo svi književni časopisi u kojima se nekad brusio zanat i gdje su se skupljale prve bibliografske referencije. Suludo je početi se baviti književnim prevođenjem odmah s romanom, a mladi koji su tek diplomirali ponekad moraju tako. Mislim da se danas u izdavaštvu manje radi s mladim snagama, u smislu naobrazbe i razvoja vještina. Brzina proizvodnog procesa nerijetko ukida faze učenja, zajedničkog brušenja teksta.

Mi stariji učili smo od urednika i lektora u izdavačkim kućama, a danas se nerijetko ne nađe vremena da se mladom prevodiocu pošalje na uvid uredničke intervencije ili lekturu, da se sve to raspravi s njim kako bi nešto i naučio za sljedeći put.

E tu uskače DHKP sa svojim radionicama književnog prevođenja, osnovnom i naprednom, kao i s projektom Translaba, laboratorija književnog prevođenja. Ne ograničavamo se k tome na prevodilačku poduku, nego educiramo polaznike o ugovorima i autorskim pravima.

Kad je riječ o honorarima, treba uvijek uzeti u obzir i dinamiku njihove isplate, a ne samo visinu. Vrlo su rijetki danas nakladnici koji plaćaju predujam, a vrlo se često naprotiv na plaćanje čeka mjesecima. Ima i nakladnika koji honorare isplaćuju tek nakon što knjiga izađe iz tiska, što znači da može proći i gotovo godinu dana od predaje prijevoda do isplate. 

Jedan od apsurda zanimanja književnog prevodioca i taj je što iskustvo, priznanja, nagrade ne znače bolje materijalne i radne uvjete. Velika imena književnog prevođenja ne zarađuju ništa bolje od mlađih kolegica i kolega. U spomenutom DHKP-ovu istraživanju iz 2023. pokazalo se da čak 88% književnih prevodilaca nikada nije dobilo povišicu honorara zbog zadovoljstva naručitelja prijevoda; 64% nikada nije dobilo povišicu zbog prethodne suradnje, 23% rijetko, 12% ponekad; jedan jedini sudionik u istraživanju često je dobio veći honorar na ime prethodne suradnje, a vrlo često – nikada nitko.

Još su porazniji podaci o utjecaju komercijalnog uspjeha prevedene knjige na prevodilački honorar. Čak 92% ispitanih književnih prevodilaca nikada nije dobilo povišicu zato što je nakladnik ostvario značajnu dobit iskorištavanjem prijevoda. I to je za mlade i stare, početnike i etablirane – jednako. Ta zajednička nevolja sigurno je u temeljima naše cehovske solidarnosti; voljela bih da nam se kolegijalnost i solidarnost mnogo više temelje na svijesti o dobrobitima udruživanja i borbe za zajedničke interese, a manje na zajedničkim problemima.

U DHKP-u se čini da su žene znatno aktivnije od muškaraca. Je li to stvarna slika profesije? Kako izgleda struktura članstva?

Da, to je stvarna slika. Možda čak tri četvrtine naših članova jesu – članice. Od 78 sudionika u istraživanju iz 2023. čak 73% bile su osobe ženskog roda. DHKP sada broji 280 članova i, onako odoka, rekla bih da omjer iz istraživanja vrijedi za cjelokupno članstvo. Ako sad počnem o povezanosti pauperizacije profesije i rodne strukture, neću prestati do preksutra. Književno je prevođenje nažalost odličan primjer te korelacije: većina žena u profesiji jednako srozavanje materijalnih prava.

Kad govorimo o aktivnosti u programima i upravljačkim strukturama Društva, onda je zastupljenost ženskog roda u DHKP-u još veća. Primjerice, u prošlom sazivu sedmeročlanog Upravnog odbora nije bilo ni jednog jedinog muškarca, a sad imamo jednog. Znamo da drugdje u društvu to nije tako i da se žene vrlo rijetko odlučuju na tu vrstu angažmana. Možda je u DHKP-u toliko žena u upravnim tijelima zato što je to volonterski rad, a većinu naših programa vode i organiziraju žene možda zato što su naknade za taj rad rijetko kad više od simboličnih. I opet žene i besplatan ili loše plaćen rad idu ruku pod ruku.

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Pisci često tvrde da prevoditelji imaju stabilniju financijsku situaciju zbog fiksnih honorara po kartici. Koliko je takvo poređenje točno?

Djelomice je točno, da. Ali pritom treba uzeti u obzir da je mnogo manje pisaca koji žive isključivo od pisanja, a znatan broj književnih prevodilaca živi samo od prevođenja. Drukčiji je i proces plasmana vlastitih djela, mnogo je rjeđe u Hrvatskoj da će nakladnik od pisca naručiti roman ili zbirku pjesama. Zbog toga piscima veći dio vremena i energije nego prevodiocima odlazi na traženje izdavača i slično. I mi nudimo urednicima naslove za koje mislimo da bi ih vrijedilo prevesti, utrošimo vremena da prevedemo probno poglavlje ili sastavimo tekst o knjizi, ali mnoge nam knjige dođu na radni stol kao narudžbe.

Istovremeno, znaju se i prevodiocima dogoditi sušna razdoblja. Zato mi je uvijek mrsko kad čujem da je ovaj ili onaj „kriv“ jer je pristao raditi za crkavicu; nikad ne znamo u kakvoj je čovjek situaciji, je li mu životni partner dobio otkaz, je li mu to prvi prijevod nakon više mjeseci prisilnog nerada, kasne li mu dva ili tri izdavača s isplatom honorara…

Koje su najčešće nesuglasice između prevoditelja i domaćih pisaca tijekom rada?

Budući da se u pravilu prevodi sa stranog jezika na materinski, nesuglasica s domaćim piscima nema. Štoviše, i naše udruge odlično surađuju. Mi smo prirodni saveznici, i mi i pisci čuvari smo i istodobno inovatori hrvatskog jezika. Svaki pisac koji drži do sebe mora pratiti suvremenu svjetsku produkciju i to velikim dijelom čini preko naših prijevoda, a svaki književni prevodilac koji drži do sebe mora pratiti suvremenu književnost na materinskom jeziku. Zato je kolegica Marijana Janjić pokrenula u DHKP-u književni klub u kojem se čitaju isključivo djela hrvatskih autora, uz potporu Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

A koji su najčešći izvori nesuglasica između prevoditelja i urednika kada je riječ o prijevodima stranih autora?

Ima urednika koji se prevodiocu više nikada ne jave nakon što dobiju prijevod, ne pošalju na uvid ni svoje uredničke intervencije ni lektorske zahvate u tekst. Pritom uglavnom ne poznaju jezik izvornika. Ili ga poznaju jer, eto, navodno svi znaju engleski, ali rijetki su urednici koji barataju njime na istoj razini kao prevodilac. Takvo zaobilaženje prevodilaca u procesu nastanka knjige zadire u književnoprevodilačka autorska prava i negira da su književni prijevodi „samostalna autorska djela“, kako stoji u članku 15., stavku 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, gdje su također definirani kao „originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera“. Književno prevođenje u Hrvatskoj je prepoznato kao zasebno područje umjetničkog stvaralaštva člankom 3. Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, ali i taj je zakon ponekad mrtvo slovo na papiru.

Svaki pisac koji drži do sebe mora pratiti suvremenu svjetsku produkciju i to velikim dijelom čini preko naših prijevoda, a svaki književni prevodilac koji drži do sebe mora pratiti suvremenu književnost na materinskom jeziku. 

Da se razumijemo, ima sjajnih urednika, koji neće zarez promijeniti a da se ne posavjetuju s prevodiocem jer su svjesni da u tome trenutku to književno djelo nitko ne poznaje kao njegov prevodilac. Ma ni izvornom autoru više nije tako blisko, jer on ili ona vjerojatno već radi na novoj knjizi.

Još je manje sluha nerijetko s lektorske strane. Kao što je za književnog prevodioca ključno izvrsno poznavanje književnosti, žanrovskih zakonitosti, poetika, stilskih i retoričkih postupaka i figura, versifikacije i metrike – to bi trebalo vrijediti i za lektore koji rade na književnim tekstovima. Ne može se književni tekst lektorirati kao novinski članak ili upute za upotrebu kućanskih uređaja.

Istovremeno, književni prevodilac može beskrajno mnogo naučiti od urednika i lektora. No ako nikada ne dobije povratnu informaciju, ta mu je prilika uskraćena. Suradnja je i tu ključ uspjeha. Pa imamo isti cilj, što bolju knjigu, ne?

Kako funkcionira odnos pisac–prevoditelj u pokušaju plasiranja hrvatske književnosti u inozemstvu? Gdje su prepreke, a gdje potencijali?

I opet, suradnja je najbolji put. Kolege Ursula Burger i Dean Trdak osmislili su i za DHKP organiziraju godišnje radne susrete stranih prevodilaca s hrvatskim piscima. Nakon prvog izdanja 2023. pod naslovom „Prevođenje Mediterana“ i drugog 2024. naslovljenog „Sjeverni horizonti“, ti su susreti prerasli u tradiciju pod naslovom „Prevođenje sa stilom“. Rezultat tog projekta već je nekoliko objavljenih prijevoda djela hrvatskih autora u inozemstvu. Ministarstvo kontinuirano podupire ogledne prijevode hrvatskih književnih djela, ali i ovaj DHKP-ov projekt, jer vrlo su korisni i koncentrirani rad uživo s piscima i povezivanje s kolegama koji svi prevode s hrvatskog u različitim zemljama.

Pa da ponovimo: ne samo da nema nesuglasica između domaćih pisaca i književnih prevodilaca, nego DHKP nastoji štoviše svojim programom „Prevođenje sa stilom“ pomoći domaćim piscima da pronađu izdavače u inozemstvu. A tu je suradnja s domaćim piscima dosad bila izvrsna, jer oni u tom projektu vide priliku da upoznaju potencijalne prevodioce svojih djela i mogućnost da se predstave svijetu. Pa svakom je piscu u interesu da se u što više zemalja otkupe autorska prava za prijevod.

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Na koji način DHKP surađuje s međunarodnim prevoditeljskim organizacijama? Što iz tih suradnji dobivate?

DHKP je član CEATL-a, Europskog saveza književnoprevodilačkih udruga, a otkad postoji DHKP-ova rezidencija za prevoditelje i pisce, član smo također Europske mreže književnoprevodilačkih rezidencija RECIT-a. Najmanje su dvije prednosti takvih udruživanja: to je prilika za učenje iz tuđih dobrih praksi i što nas je više, to smo jači. Kad se protiv nečega na razini Europe pobuni 38 književnoprevodilačkih udruga iz 30 zemalja koje okupljaju oko 10 tisuća književnih prevodilaca – što je članstvo CEATL-a – to ima veću težinu od jednog DHKP-a sa svojih 280 članova.

Koje su glavne razlike i izazovi između prevođenja sa stranog jezika na hrvatski i prevođenja hrvatskih autora na strane jezike?

Književno prevođenje je stvaranje iste čarolije na drugom jeziku. Sredstva su različita, a učinak mora biti više-manje isti. To je kao da dobijete brončanu skulpturu svetog Jeronima s lavom i morate izraditi njezinu kopiju u mramoru. Pa ti kleši, seko. Ako si dotad u mramoru radila samo pepeljare, ćorav je to posao. Za većinu nas strani je jezik mramor za lijepe pepeljare, rijetki su oni koji čak dva jezika poznaju na razini koja dopušta mramornog Jeronima s lavom. Književno prevođenje ne uči se iz traduktoloških priručnika i teorija, kao što se ni pisanje ne uči iz naratoloških rasprava i pregleda versifikacije. To su pomagala koja dolaze u nekoj kasnijoj fazi života strastvenih čitalaca, kao više ili manje (bes)korisna usustavljivanja znanja.

Kome književnost i čitanje nisu najveće strasti u životu, teško da će postati dobar pisac ili dobar književni prevodilac. Iza svakog dobrog književnog prevodioca stoje najmanje dva desetljeća mahnitog čitanja, ako je riječ o početniku, a većina tog čitalačkog prejedanja događa se na materinskom jeziku. Pa i nakon četiri ili pet desetljeća čitalačke nezasitnosti, i materinski jezik neprestano i dalje učimo.

Književni prijevod događa se u istim nijansama jezika kao i književni izvornik, a toliko različitih tonova i preljeva poznajemo uglavnom samo u jeziku na kojem smo se ipak većinu života obrazovali, što formalno, što neformalno s omiljenim štivom u rukama. Zato književni prevodioci u pravilu prevode na materinski jezik. Rijetke su ptice poput Tomislava Kuzmanovića ili Filipa Krenusa, koji prevode s hrvatskog na engleski.

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Koji su najveći izazovi s kojima se prevoditelji susreću zbog razvoja AI tehnologija – pravni, etički, kreativni, financijski?

Pokušat ću odgovor svesti na nekoliko natuknica, jer problema je toliko da bi nam trebale stotine tisuća slovnih znakova da progovorimo o svima.

Pravni problemi: masovno kršenje autorskih prava neovlaštenom uporabom književnih prijevoda za razvoj velikih jezičnih modela i obuku umjetne inteligencije. Pokradeni smo. Ne samo mi, nego i pisci i nakladnici. Ne zaboravimo nakladnike u cijeloj toj priči: izdavačka kuća je taj prijevod ili roman platila, tiskala, promovirala, distribuirala. I pritom riskirala, jer nitko ne jamči uspjeh, svaka knjiga može biti totalni promašaj, bestseleri su iznimke. Mi smo u to djelo uložili sve znanje skupljano cijeli život. I onda netko to uzme bez pitanja i bogati se na tome. Ne znam kome u kojem svijetu to zvuči pošteno.

Što je samo dio etičkih problema. Kojima ću dodati katastrofalan ekološki utjecaj umjetne inteligencije. Tu su i političke dimenzije problema: izrabljivanje radne snage u slabije razvijenim zemljama, ljudi koji rade na obuci umjetne inteligencije krajnje repetitivne, psihički i mentalno iscrpljujuće poslove, katkad opasne po mentalno zdravlje, kao u slučaju ljudi koji moraju pregledavati sate i sate pedofilske pornografije da bi podučili stroj da je to loše. Nije ništa manji politički problem ni to što umjetna inteligencija oduzima posao uglavnom ljudima koji svoj posao vole raditi i koji su većinom visokoobrazovani, što dodatno uništava intelektualni i srednji sloj i time ubrzava formiranje društvene strukture s malobrojnom superbogatom elitom i golemom većinom sirotinje, tzv. tehnofeudalizam.

Kreativni problemi: umjetnička djela ne nastaju na pokretnoj traci. Sjetimo se Tabaka i njegove kartice na dan. Književni tekst mora se pacati, saftati, premijesiti nekoliko puta. Umjetna inteligencija oduzima nam cijeli taj proces. U utrci za što većim brojem prevedenih kartica nema vremena da se tekst osjeti i da se iskušaju različite interpretacije. Ne prevodi se riječ, rečenica, pa čak ni odlomak ili poglavlje; ako prevodiš roman od 500 stranica, zapravo u svakom trenutku prevodiš cijeli roman; ako prevodiš zbirku poezije, prevodiš cjelokupnu autorovu poetiku, metriku, versifikaciju.

Umjetna inteligencija taj složeni proces prijenosa cjeline djela pretvara u linearni zadatak, naporan poput redakture tuđeg lošeg prijevoda. Tko god je to radio, reći će da bi prije i lakše sve sam nanovo preveo. Kolacioniranje prijevoda s izvornikom kako bi se popravilo, spasilo, izbrusilo – malošto toliko frustrira i znam da nisam jedina koja uopće ne uživa u tome. Da sam htjela mrziti posao koji radim, otišla bih brati rajčice.

Umjetna inteligencija oduzima posao uglavnom ljudima koji svoj posao vole raditi i koji su većinom visokoobrazovani, što dodatno uništava intelektualni i srednji sloj i time ubrzava formiranje društvene strukture s malobrojnom superbogatom elitom i golemom većinom sirotinje, tzv. tehnofeudalizam.

Generiranje prijevoda umjetnom inteligencijom zakida nas i za cijeli proces učenja. Dio jezičnih vještina razvije se i u listanju papirnatih rječnika ili u pretraživanju internetskih, u potrazi za ispravnim pravopisnim i gramatičkim oblicima, u proučavanju jezikoslovnih rasprava, u čitanju tekstova gdje se traženi pojam pojavljuje u drukčijim kontekstima. Sve naše prevodilačko umijeće hranilo se i u tim samo naizgled neproduktivnim odsječcima vremena, a zapravo nužnima za razvoj dobrog književnog prevodioca.

Financijski problemi: tzv. postediting plaća se kao korektura ili, u najboljem slučaju, kao lektura, a zahvati u „prijevod“ generiran umjetnom inteligencijom mnogo su opsežniji. To znači još manje zarade u usporedbi s ionako bijednim književnoprevodilačkim honorarima.
Jesam, pokušala sam si kojiput pomoći primjenom UI, kad bih baš jako zapela u tekstu, ali nijednom mi se nije dogodilo da sam dobila rješenje koje mogu preuzeti takvo kakvo jest. Više sam puta dobila posve pogrešan i besmislen odgovor, da bih potom začas našla rješenje u rječnicima na internetu.

Dakle, još uvijek i pretražujem internet bolje od mašine. Samo gubim vrijeme na upisivanje upita, tzv. prompta. A kad se sjetim ekološke štete koju svaki moj prompt nanosi planetu, e onda me tek prođe volja.

Razlikuje li se utjecaj AI alata na književno prevođenje u odnosu na prevođenje publicističkih, popularnoznanstvenih i znanstvenih tekstova?

Da, strojno prevođenje već je neko vrijeme prisutno u prijenosu drugih vrsta tekstova i tu ima korisnih alata za stvaranje terminoloških baza i slično. No publicistika i znanstvena literatura koju prevode književni prevodioci nije puka zbirka podataka, riječ je o strukturno i stilski pomno izbrušenim tekstovima koji zahtijevaju prodorno čitalačko oko i obazrivu prevodilačku ruku. I ti tekstovi prenose i neki osjećaj svijeta, a strojevi ne osjećaju, pa doista ne znam kako bi mogli prenijeti osjećaj.

Što se danas smatra profesionalnim standardom u pogledu rada, alata, pripreme teksta i komunikacije s urednicima? Treba li se hrvatska nakladnička praksa modernizirati?

Mislim da se ne primjenjuju dovoljno ni takvi jednostavni i stari alati kao što je evidentiranje promjena u tekstu, što bi bilo dovoljno za bolju komunikaciju između autora i urednika ili lektora. Brzina i zahtjevi da se novi naslovi što prije izbace na tržište ne ostavljaju dovoljno vremena za nužne korake u proizvodnji knjige, kao što je korektura, pa me u sjajnim prijevodima, predivnim tekstovima, izbezume inače lako otklonjivi tipfeleri ili banalne pravopisne pogreške. Kao netko tko ludo voli knjige, primjećujem pad tipografskih standarda, ne samo kod nas. Više se gotovo nitko i ne obazire na „udovice“ i „siročiće“.

Nedavno sam uzela u ruke talijansku knjigu bez uvlake na početku pasusa. Pobogu, stoljeća tipografije namrla su nam znanje o tome što ljudsko oko najlakše procesira, kakvo oblikovanje teksta na stranici, a onda je netko odlučio zašparati ukidanjem uvlaka! Ma platit ću vam taj euro-dva više za knjigu, samo mi vratite uvlake.

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Prije nešto više od mjesec dana završeno je e-savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit u kojem je DHKP ostavio opsežan komentar i prijedloge. Na što ste se konkretno referirali? Koje izmjene ste predložili? Zašto je važno da strukovne udruge javno sudjeluju u savjetovanjima?

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca uključilo se u e-savjetovanje o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit i Zakona o PDV-u. Književne prevodioce posebno žulja Zakon o PDV-u, zato što se na nas ne primjenjuje snižena stopa PDV-a od 13 posto, kakva je propisana člankom 38., stavkom 3., točkom k) tog zakona. Naime, ondje je propisano da se PDV po sniženoj stopi od 13 posto obračunava i plaća na isporuke usluga i na povezana autorska prava raznih umjetnika „koji su članovi odgovarajućih organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koje obavljaju tu djelatnost prema posebnim propisima iz područja autorskog i srodnih prava te uz prethodno odobrenje tijela državne uprave nadležnog za intelektualno vlasništvo“.

Kvaka je u tome što DHKP nema status organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i ne može ga ni dobiti, ne ispunjava uvjete za to, jednako kao ni Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Svi mi ostvarujemo primjerice pravo na naknadu od javne posudbe preko Društva hrvatskih književnika; u književnom umjetničkom području oni su jedina udruga koja ispunjava uvjete za status organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Mi ostali premaleni smo i nemamo dovoljno novca da zapošljavamo pravnika i zato se moramo oslanjati na DHK kao organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava. Tako se snižena stopa PDV-a od 13 posto primjenjuje samo na članove DHK-a, jer Zakon o PDV-u tako kaže: to je samo za članove „organizacija za kolektivno ostvarivanje prava“.

Ministarstvo kulture i medija i Vlada imali su bez sumnje najbolje namjere kad su u Zakon o PDV-u uvrstili i sniženu stopu za pisce i druge umjetnike, ali zbog nesretno sročene formulacije o članovima organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, te su se dobre namjere za dio umjetnika izjalovile.

Pa imamo paradoksalnu situaciju: pisac ili prevodilac koji je član DHK-a i u sustavu je PDV-a obračunava na svoje usluge 13 posto poreza na dodanu vrijednost, a pisac ili prevodilac koji je član HDP-a, HDKDM-a ili DHKP-a obračunava 25 posto PDV-a. Već godinama Upravni odbor DHKP-a u raznim sastavima nastoji naći rješenje za tu de facto diskriminatornu praksu. Kad se otvorilo e-savjetovanje o izmjenama i dopunama Zakona o PDV-u, vidjeli smo u tome svoju šansu. Nažalost, bez uspjeha. Naš prijedlog nije prihvaćen, uz obrazloženje da to nije bio predmet ovih, sada predloženih izmjena i dopuna.

Ali nećemo odustati. Razlog više da nastavimo tražiti načine da ispravimo nepravdu u primjeni Zakona o PDV-u jest i podrška samog Društva hrvatskih književnika i njihova dobra volja, koju su izrazili i ovaj put. Posve su svjesni da njihovi članovi uživaju pravo koje je zanijekano kolegama piscima i prevodiocima iz drugih strukovnih udruga. Ministarstvo kulture i medija i Vlada imali su bez sumnje najbolje namjere kad su u Zakon o PDV-u uvrstili i sniženu stopu za pisce i druge umjetnike, ali zbog nesretno sročene formulacije o članovima organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, te su se dobre namjere za dio umjetnika izjalovile.

Obratit ćemo se ponovo Ministarstvu kulture, kako bismo našli način da se nepravda ispravi. Umjetničke porezne olakšice prema članku 22. Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva i prema članku 29. stavku 2. točki 4. Zakona o porezu na dohodak ostvaruju se na temelju potvrda umjetničkih strukovnih udruga, čiji popis sastavlja Ministarstvo kulture i javno je dostupan: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske - Popis umjetničkih strukovnih udruga na temelju čijih potvrda se ostvaruju porezne olakšice. Upravni odbor DHKP-a ne vidi zašto taj popis ne bi bio relevantan i za primjenu snižene stope PDV-a, kad je dovoljno dobar za ostvarivanje prava na druge porezne olakšice za umjetnike.

Nema mnogo književnih prevodilaca i pisaca u sustavu PDV-a, ali to što ih je malo nije razlog da šutke prelazimo preko diskriminatorne prakse. Nitko od naših članova koji su obveznici plaćanja PDV-a nisu to postali zato što basnoslovno zarađuju, nego zato što honorare primaju neredovito i katkad s velikim zakašnjenjem. Sad je granica za ulazak u sustav PDV-a 60 tisuća eura, ali nekoć je iznosila samo 85 tisuća kuna. Bilo je dovoljno da vam više izdavača kasni s uplatom honorara i da se onda svi sjete u isti tren podmiriti dugovanja – i eto vas ni krivih ni dužnih u PDV-u, nakon mjeseci gladovanja.

Što se pak tiče predloženih izmjena i dopuna Zakona o porezu na dobit, koje trebaju potaknuti sponzorstva i ulaganje u sport, što je hvalevrijedna inicijativa, smatrali smo da je to dobra prilika da se isto proširi na kulturu i umjetnost. Zato smo se pridružili inicijativi likovnih umjetnika i podržali je tako što smo se uključili u e-savjetovanje, također s prijedlozima da se olakšice i poticaji predviđeni za područje sporta primijene na kulturu i umjetnost. Tu smo imali više uspjeha nego s javnim savjetovanjem o Zakonu o PDV-u. I to je još jedan dokaz da moramo biti solidarni jedni s drugima.

Bilo je važno pridružiti se inicijativi kolega likovnjaka jer rad udruga poput DHKP-a sad ovisi o sredstvima koja se dobiju iz javnih poziva Ministarstva i Grada Zagreba. Članarine nisu dovoljne ni za hladni pogon, ne bismo od toga ni ured mogli imati. Dobro je diversificirati izvore financiranja, dobro je za sve sudionike u kulturnom životu. A strukovne udruge u umjetnosti i kulturi važan su dio infrastrukture na kojoj počiva cjelokupni kulturni život ove zemlje i poželjno je da to napokon prepoznaju i gospodarstvenici.

U Europi je mecenatstvo uobičajeno, a nama prevodiocima najdraži je primjer književna nagrada Europske banke za obnovu i razvoj u izdašnom iznosu od 20 tisuća eura. Iznos ravnopravno dijele književnici i prevodioci. DHKP je beskrajno ponosan na svoju članicu Ellen Elias-Bursać, koja je EBRD-ovu nagradu ove godine osvojila s Ivanom Bodrožić za engleski prijevod romana "Sinovi, kćeri". Zašto se druge banke koje posluju u Hrvatskoj ne bi ugledale u EBRD i podigle našu strukovnu nagradu „Josip Tabak“ na novu razinu? Slutim da bi im to za imidž napravilo više od svih pustih reklama u medijima. Dobro njima, dobro nama.

Snježana Husić (foto: Iva Perković)

Kako ocjenjujete komunikaciju s resornim Ministarstvom kulture i medija? Postoji li kontinuitet i spremnost na dijalog?

Sadašnji Upravni odbor DHKP-a naslijedio je od prethodnog i od bivše predsjednice Ane Badurina uistinu dobar odnos s Ministarstvom kulture, uz mnoštvo programa i projekata koji su se razvili u krilu DHKP-a zahvaljujući potpori Ministarstva. Da nije bilo razumijevanja i vrlo konkretne podrške Ministarstva, DHKP ne bi primjerice mogao 2022. otvoriti svoju Rezidenciju za prevoditelje i pisce. Dojam je da naše zamisli nailaze na razumijevanje.

Primjerice, Ministarstvo je na naš prijedlog među uvjete za potporu izdavanju knjiga uvrstilo kriterij visine honorara za prijevod. Ministarstvo sad pazi da visina honorara bude unaprijed dogovorena, da ne ovisi o dobivanju potpore i da bude usklađena s tarifama koje preporučuje DHKP. I opet, ne odnosi se to samo na književne prevodioce i nismo to postigli sami, nego zajedno s kolegicama i kolegama iz strukovnih udruga s područja književnosti: Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Hrvatskog društva pisaca te Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Mislim da su suradnja i dijalog produktivan i logičan put, jer na istom smo poslu razvoja hrvatske kulture.

DHKP ne doživljava odnos s Ministarstvom kulture kao jednosmjerno davanje, gdje bismo mi znali jedino pružiti ruku i tražiti još. Ako se tom metodom neće prevesti ni jedna stranica teksta, ako se tako neće zaraditi nikakav honorar, onda nam je jasno da to neće donijeti rezultate ni u odnosu s Ministarstvom ili bilo kojom drugom institucijom. Čak i kad kuburimo s novcem za realizaciju nekih projekata, zadovoljni smo jer naše inicijative i programi ipak nailaze na razumijevanje i podršku i dobivaju priliku da s vremenom pokažu svoju vrijednost. Meni je posve razumljivo da se za golu ideju novog projekta sredstva dodjeljuju vrlo oprezno i da zatim rastu kad se pokaže da je ideja bila dobra i da je realizacija uspješna. Uvjerili smo se da potpora Ministarstva raste za programe koji dokažu svoju vrijednost.

Grad Zagreb?

Ne smijemo nipošto zaboraviti ni potporu koju Grad Zagreb također daje za razne aktivnosti Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Mi jesmo nacionalna strukovna udruga, ali gradske vlasti prepoznaju da naše djelovanje obogaćuje kulturnu ponudu Zagreba. Uostalom, većina naših članova živi u Zagrebu i većina naših programa održava se u Zagrebu.

Zbog toga zapravo nastojimo u posljednje vrijeme učiniti iskorak iz zagrebačkih okvira. Pokrenuli smo ove godine nov program, „Posudite od prevodilaca: putujući čitateljski klub DHKP-a“, koji organizira kolegica Romana Perečinec. Održava se u knjižnicama diljem Hrvatske, što ne bi bilo moguće bez potpore Ministarstva kulture.

I za kraj, kakva je situacija s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih, osobito u vezi s udžbenicima i nastavnim materijalima? Gdje su najveći prijepori?

S Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih surađujemo na projektu "Ruksak (pun) kulture" i na objavljivanju zbornika s našeg bijenalnog skupa Zagrebački prevodilački susret. Ali bilo bi dobro da proširimo suradnju, posebno zato što nas je nedavno kolegica Ksenija Banović upozorila da još ima čitanki i udžbenika za hrvatski jezik u kojima uz prijevode nije navedeno ime prevodioca. Kao da su Shakespeare ili Dante pisali na hrvatskom. Očito ćemo morati proširiti kampanju #TkoJePreveo i pozabaviti se nastavnim materijalima koji su u upotrebi u hrvatskim školama.

Nadam se da će MZOM u budućnosti podupirati prijevode znanstvenih knjiga i da se neće forsirati objavljivanje na stranim jezicima kao uvjet napredovanja za hrvatske znanstvenike. Donijeli smo Zakon o hrvatskom jeziku, a Ministarstvo koje se bavi obrazovanjem i mladima trebalo bi prepoznati da dio poteškoća u očuvanju upotrebe hrvatskog jezika proizlazi iz toga što se znanost i tehnologija razvijaju toliko brzo da se prečesto odustaje od prevođenja relevantne literature.

To, uz stalnu izloženost mladih sadržajima na mreži, mahom na engleskom jeziku, dovodi do toga da nam se djeca i mladi izražavaju na anglohrvatskom, uz oskudan fond riječi od nekoliko stotina. Prevođenje je drevna vještina prenošenja sadržaja iz jedne kulture u drugu, prastari instrument u borbi protiv kulturnog imperijalizma.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.