Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 26.07.2022.

Zoran Predin: Moje kantautorstvo se rodilo iz ljubavi prema književnosti

Zoran Predin (foto: Petar Fabijan)

Povod za razgovor sa slovenskim umjetnikom Zoranom Predinom, koji je širokoj publici u Hrvatskoj poznat prvenstveno kao glazbenik i kantautor, njegov je roman „Mongolske Pjege“. Knjiga je objavljena 2020. godine u Sloveniji, a prošle godine, u prijevodu Jagne Pogačnik, u izdanju Frakture, izišla je i na hrvatskom jeziku. U romanu se susrećemo s velikim brojem glavnih junaka, zapravo bih rekla da sporednih likova – nema. Ono što je također zanimljivo, ženski likovi nisu u funkciji muških (što na žalost, nije uvijek slučaj kad je u pitanju suvremena književnost koju potpisuju naše kolege, muškarci), već žene u Predinovu romanu imaju svoje neovisne životne putanje koje se dotiču i prepliću sa životnim putanjama muškaraca koje sreću i/ili sa kojima žive. Vrijeme u kojem naše književne junake upoznajemo, također je različito i svako na svoj način izazovno. O svemu ovome i još mnogočemu drugom poželjeli smo razgovarati s autorom, Zoranom Predinom.

Vječno traje prava ljubav. I glupost je vječna.

Mongolske pjege Predin Zoran
Glavom kroz zid Predin Zoran

Ana Đokić: Dobar dan i dobro nam došli na književni portal Moderna vremena! 

Zoran Predin: Svako dobro. Sviđa mi se naziv vašeg portala. Kvaliteta i originalnost su uvijek moderni.

Vaš roman „Mongolske Pjege“ sastavljen je od niza priča koje povezuje DNK glavnih junaka i junakinja od šesnaestog stoljeća pa do danas. Od turskih vojnika do slovenskih propalih političara. A u zajednički DNK su se, sasvim neočekivano, utkale i „mongolske pjege“ Ukazuju li one u vašem romanu prvenstveno na – nacionalizam?

U pravu ste. To je saznanje koje ostaje u glavi, kada pročitate roman. Ali, vratimo se na početak, da ne pokvarimo budućim čitaocima užitak čitanja.

Znači, po vama je užitak čitanja „otkrivanje tajne“ koja se u tekstu krije? 

Da. Mislim da nema smisla na početku znati kraj. 

A što je s užitkom razgovora o pročitanom tekstu? 

To je druga vrsta užitka. To je uživanje u efektu pročitanog. 

U vašem romanu pratimo različite životne sudbine, mnogo životnih lomova, mnogo povijesnih događaja, mnogo toga što junake veže jedne za druge, i još više toga što ih razdvaja. Na mene je osobno vaš roman ostavio dva potpuno suprotna dojma – s jedne strane osjećaj sudbinske povezanosti svih likova, a s druge vrlo snažan osjećaj prolaznosti. Kao da je ta „mongolska pjega“ koja spaja sve vaše junake, ono jedino što traje vječno?

Osjećaj sudbinske povezanosti u priču je stavljen namjerno, da budi snažan osjećaj prolaznosti. To sam namjerno napravio. Očigledno mi je uspjelo. Vječno traje prava ljubav. I glupost je vječna. Tu su i zavist, ljubomora, zlo i ambicija koji su u ljudskoj prirodi na isti način vječni. Mongolska pjega je sinonim za sve spomenuto, tajna koja se otkriva na kraju romana.

Kako je književna publika u Sloveniji reagirala na roman?

Vrlo dobro. Najčešći komentar, koji je istovremeno i najveći kompliment koji sam dobio, bio je, da čitaoci nisu prestali s čitanjem dok nisu roman pročitali do kraja. Što znači da nije dosadan. A to je bio moj prvi cilj.

Prošlo je više od godinu dana otkako je knjiga „Mongolske Pjege“ prisutna i na policama hrvatskih knjižnica i knjižara. Budući da idete na mnoga književna gostovanja po gradovima diljem Hrvatske i Slovenije, je li doživljaj knjige kod publike isti, ili je slovenska publika ipak osjetljivija na problematiku o kojoj pišete. Koji je vaš dojam? Mislite li da publika u Hrvatskoj drugačije gleda na priču koju pletete u romanu jer se ona događa „tamo negdje među Slovencima“ pa ne vidi nikakve dodirne točke s vlastitim nacionalizmom. Ili?

Svaki lokalizam u sebi krije nešto univerzalnosti. Svi pismeni čitaoci mogu tu univerzalnost prepoznati i u mojoj priči. Sve skupa moglo se dogoditi bilo gdje na svijetu. Agresori i žrtve su svugdje. Ideologije kroz historiju haraju svijetom od Kamčatke do Barbadosa. Moj izbor mjesta i vremena diktiran je odlukom da priču ispričam uz pomoć fenomena Mongolskih pjega. To je jedini razlog za vremensku i geografsku lokaciju priče. Kako publika gleda na priču, to je pitanje za publiku.

Kad već govorimo o gostovanjima, mislite li da je direktan kontakt umjetnika s publikom jednako bitan kada su u pitanju književnost i glazba? 

Da. Idealno bi bilo, da su kontakta dva. Prvi na predstavljanju, promociji novog romana, a drugi pola godine kasnije kada čitaoci pročitaju roman, pa se može još jednom razgovarati o svemu što ih zanima. Kantautorski koncert je sredstvo za buđenje namjerno ciljanih emocija u publici, što se događa istovremeno za vreme trajanja koncerta, dok je književnost tantrička utrka na duge pruge.

Objavili ste dvije prozne knjige „Druga žena u haremu“ i „Glavom kroz zid“ u kojima su u fokusu vaši dnevnički zapisi u kojima čitatelja upoznajete sa životom glazbenika, putovanjima, osobnim opservacijama svakodnevice i političke situacije u Sloveniji (i Jugoslaviji) nekad i sad… No, tek ste se u knjizi „Mongolske Pjege“ odmaknuli od sebe kao glavnog junaka i prepustili riječ izmišljenim likovima. Kako je došlo do tog pomaka prema fikciji?

Prve dvije bile su trening za roman. Pogotovo me je veliki uspjeh kratkih priča „Glavom kroz zid“ ohrabrio, da sam sazreo i naučio tehnički dio zanata. 

Kako je tekla konstrukcija romana? Pretpostavljam da je prvo trebalo napraviti kostur sastavljen od svih likova, njihovih međusobnih odnosa, pa sve to onda pospojiti kako bi „svaka kost bila na svome mjestu“? Koliko je uopće trajala ta pripremna faza pisanja?

Pola godine sam skupljao historijske informacije i slagao piramidu likova. Odabrao sam realne likove i, u njihovo vrijeme i životne situacije, smjestio svoje fiktivne. Pažljivo sam kontrolirao vremensku strukturu i historijske činjenice.

A realizacija?

Pa, otprilike isto. Šest mjeseci. Pisao sam svaki dan, ujutro, od šest do devet, deset.

Tko su bili vaši prvi čitatelji i prvi kritičari ovog romana?

Moja supruga Barbara, koja je pronašla sve nelogičnosti, i moj najstariji sin Andrej, novinar i pisac, koji me je upozorio na neke početničke greške. Trebao sam im se oboma zahvaliti u knjizi, ali sam u euforičnoj nervozi poslije lekture na to zaboravio. To je moja mrlja na duši, koja će me pratiti do kraja života. 

U svakom muškarcu krije se medvjedić

Koliko ste zadovoljni naslovnicom „Mongolskih pjega“ koju je ilustrirao Igor Kordej? Je li ideja za ilustraciju bila vaša ili njegova?

Moja ideja je bila da mongolski Džingiskan na omotu slovenske verzije knjige, s planine gleda na grad Maribor kojeg bombardiraju američki avioni 1945. godine. Tada sam se sjetio prijatelja Igora i zamolio ga za crtež Džingiskana, znajući da ga je nacrtao u svom stripu. Za hrvatski omot glavni urednik je odlučio napravit drugačiju kompoziciju. Džingiskana je stavio u brda, kako stoji i gleda u dolinu čovjeka koji stoji pored automobila. 

Vanjski omot je zelene boje, koji označava vrijeme Turaka u našim krajevima, dok je unutrašnji omot crvene boje, koji označava komunizam u našim krajevima. Srpski prijevod s naslovom „Mongolske mrlje“ ima potpuno drugačiji format i naslovnu stranu.

Ono što sam primijetila gledajući hrvatsku naslovnicu je još jedna zanimljivost. Džingiskan stoji na netaknutom brdu, dok je čovjek našeg vremena to brdo naprosto – prepolovio. Džingiskan je u oklopu, on osvaja, uništava ljude ali prirodu ne dira. Čovjek našeg vremena je vrlo lagano odjeven, nema nikakav štit, ali je, kao što sam već napomenula „otfikario“ pola prirode. Mislim da se ova dimenzija romana upravo kroz ilustraciju, utkala sama. Koliko pisac može kontrolirati svoje književne junake ili poruku koju će iz njegovog teksta (ili naslovnice) iščitati svatko od čitatelja? I treba li uopće tome težiti? 

Ne, nema smisla tome težiti. Književni junaci su plašljive zvijeri. Često prevare pisca krijući svoju pravu narav. Ponekad čitalac zbog svoje simpatije ili antipatije prema liku otkriva boje kojima ih je autor nenamjerno obojao. Da. Slažem se. Takva dimenzija se utka sama. 

Koliko su vam kao autoru naslovnice bitne, bilo kada su u pitanju ploče/CD-i ili naslovnice knjiga? Mogu li one doista privući novu publiku ili je njihov smisao neki sasvim treći?

Omot mora najavit nešto, tipično, iritantno, provokativno ili kontradiktorno u sadržaju romana, čime privlači pažnju čitaoca. 

Zašto ste na naslovnici knjige „Druga žena u haremu“ vi s plišanim medvjedom u ruci? Koja je poveznica između zrelog muškarca i plišanog medvjedića? 

U svakom muškarcu krije se medvjedić. U nekima veći, u drugima manji. Kvaliteta djetinjstva je vrlo bitna za formiranje karaktera i ličnosti. Muškarci bez medvjedića u sebi stvaraju velike probleme u svojim i u životima svoje generacije. Pa i šire. Generali i neki političari se definitivno srame medvjedića u sebi. 

Zanimljivo! A što se, po vama, ako bismo radili paralelu, krije u svakoj ženi?

Isti takav medvjedič. Ako ga kada odraste ne nadju u mužu, potraže ga u ljubavniku. Osim ako su umjesto medvjedića imale Barbi. Takve završe u politici.

Muza je plašljiva vila

Koliko se, iz vašeg iskustva, razlikuje proces pisanja jednog fiktivnog romana kao što su „Mongolske Pjege“ u odnosu na pisanje autobiografskih priča ili pjesama? 

Za pisanje romana pisac ima na volju sve riječi svijeta, dok je kantautor osuđen na upotrebu pedesetak riječi s kojima mora otpjevati svoj tekst, a istovremeno je rob melodije, aranžmana i žanra. 

Pišete li pjesme na drugačijim mjestima od autobiografske proze ili fikcije? Koje je uopće vaše doba dana kada je pisanje u pitanju?

Jutro između šest i devet. Nikad nisam napisao ništa dobro pijan ili usred noći. Pjesmu „Kosa boje srebra“ sam doslovno sanjao i zapisao je odmah, čim sam se probudio. Neke se rađaju mjesecima a neke su gotove u petnaest minuta. Muza je plašljiva vila.

Svoje prve umjetničke korake koji su poznati javnosti napravili ste u Lačnom Franzu. Zanimljivo je da je i nazivu benda „kumovala“ književnost?

Moje kantautorstvo se rodilo iz ljubavi prema književnosti. Moji prvi idoli nisu bili rockeri već poete i pisci. Ime Lačni Franz sam uzeo od lika Gladni Joe iz romana Kvaka 22 Josepha Hellera.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo kada su knjige u pitanju? Jeste li bili okruženi knjigama? Jesu li vam roditelji čitali priče pred spavanje? Koliko je književnost utjecala na vaš doživljaj stvarnosti?

Čitati sam naučio sa pet i u školu pošao sa šest godina. U pubertetu sam gutao romane s pustolovinama Winnetua, Robina Hooda, Ivanhoea, Tekumseha, Malog viteza i uživao u pričama Julesa Vernea. U gimnaziji su uz sve klasike došli Bukovski, Miller, Bulgakov i Gombrowich, ako spomenem samo neke.

A u mladosti? Jesu li (jugo)slovenski punkeri imali vremena za čitanje?

Da. Pankeri su padali na Verlaina, Poea i Oscara Wildea.

Koje je vaše omiljeno čitateljsko štivo danas?

Čitam romane svojih prijatelja i kolega Dežulovića, Jergovića, Tomića, Novaka. Čitam pisce koje sam propustio pročitati, recimo Rushdieja i Pamuka. Moj idol je Dostojevski. On je moj privatni car. 

A kad su u pitanju književnice? Čitate li i njihove romane? 

Uživao sam u romanu Zadie SmithBijeli zubi i u kratkim pričama Mojce KumerdejTemna snov

Kao što sam već primijetila, vrlo ste u svom pisanju kritični prema nacionalizmu. Smatrate li da književnost može promijeniti svijet? 

Može. Na način kako more mijenja obalu.

A glazba?

Glazba je u šestdesetima, sedamdestima i pogotovo u osamdesetima, porukama koje su nosili tekstovi, značajno mijenjala svijet. Potom je glazba postala samo biznis i zabava, pa su se poruke koje žele promijeniti svijet na bolje preselile na internetske portale. No, nove generacije kantautora se bude. Pogledajte Konstraktu, Saru Renar i Kralja Čačka. Ima nade.

Kada bi ispred vas stali likovi vašeg romana „Mongolske pjege“, što mislite što bi vam svatko od njih rekao?

Neki bi me kleli, a neki zagrlili. 

A kada bi ispred vas stao Zoran Predin iz Lačnog Franza? Što bi vam on imao za reći?

On je tu. Ima ga malo više, kosa mu je boje srebra, ali u glavi je još uvijek lud na produktivan način. Šalje vam pozdrav.

Hvala, pozdravite puno i vi njega!... Što dalje? Kuha li se neka nova fikcija? Ili ostajete u realnosti? Ili negdje između?

Novi roman s radnim naslovom "Brezmadežna / Bezgrješna" predao sam na čitanje urednicima triju najvećih slovenskih izdavačkih kuća. Jedan je već odbio objavljivanje. Uplašio se romana koji neće nikog ostaviti hladnog. 
 

ZORAN PREDIN VOLI:
1. Originalnost
2. Radoznalost
3. Duhovitost

ZORAN PREDIN NE VOLI:
1. Ignoranstvo
2. Narcizam
3. Zavist

Zoran Predin

Mongolske pjege

  • Prijevod: Jagna Pogačnik
  • Fraktura 03/2021.
  • 176 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN
  • Cijena 129.00 kn

Na svoj prepoznatljivi način – s mnogo fine erotike, istančanosti i ironije – Zoran Predin u 'Mongolskim pjegama' iz bezdana prošlosti izvlači vojske i nježnosti, ljubavi i pokolje, pletući od sudbina svojih likova priču o jednoj obitelji, koja bi lako mogla biti i priča o jednome narodu, ili jednome kontinentu, ili svakome od njih.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –