Kitty Crowther : Knjige su mi pomogle živjeti
U biblioteci Slikovnica - prozor u svijet nakladnika Kreativna mreža, upravo je izišla iz tiska slikovnica intrigantnog naslova "Posjet Male smrti" belgijske autorice Kitty Crowther koja je za svoj rad dobila niz svjetskih nagrada i priznanja od kojih se ističe nagrada Astrid Lindgren. "Posjet Male smrti", čije je prvo izdanje objavio francuski nakladnik L'ecole des loisirs dobila je međunarodno priznanje White Ravens kao najbolja francuska slikovnica u 2004. godini. Šesnaest godina kasnije, ova je sjajna knjiga, u prijevodu Eme Pongrašić, stigla i do nas.
U doba korone, uoči Noći knjige, u ekskluzivnom intervjuu za Moderna vremena, razgovaramo s Kitty Crowther o snazi knjige u ovom našem čudnom i čudesnom, vidljivom i nevidljivom svijetu.
Posjet Male smrti
Ana Đokić: Gospođo Crowther, pozdravljam vas u svoje ime, u ime redakcije te u ime čitatelja portala Moderna vremena. Želimo vam dobrodošlicu na hrvatsko književno tržište!
Kitty Crowther: Hvala. Počašćena sam. Uvijek me dirne kada moje knjige putuju. To je fantastično.
Iako će uz intervju naši čitatelji imati priliku pročitati vašu službenu biografiju, kako biste vi sebe predstavili hrvatskoj publici?
Rođena sam 1970. godine u Bruxellesu od oca Engleza i majke Šveđanke. Kod kuće smo pričali engleski, a francuski sam učila u školi. Ali uz dodatnu poteškoću - rođena sam slabog sluha. Počela sam govoriti u dobi od četiri godine. Priče su za mene bile od velike važnosti. Kod kuće smo imali puno knjiga. Obožavala sam se gubiti u njihovim slikama. Otac mi je pričao puno priča. Puno izmišljenih događaja. On je izvrstan pripovjedač. Zajedno smo glumili. U našim pričama sve je bilo moguće. Od malih nogu me fascinirala struktura pripovijedanja. Ritam. Nisam sve razumjela, kao da sam živjela u magli gdje sam provodila vrijeme pogađajući. To je zasigurno izgradilo moju maštu. Poput mišića kojeg treba razviti. Odrasla sam uz knjige u izdanju Ecole des loisirs. Moji su roditelji puno čitali uz kamin. Pa tako i ja. Imali smo vikendicu uz more u Nizozemskoj. Vrt je za mene predstavljao oazu ljepote. Veliki orah u sredini vrta bacao je sjenu na dječju sobu koju sam dijelila sa starijom sestrom. Sjene bačene na papir postajale su filmovi. Puno sam vremena provodila proučavajućo biljke, kukce, ptice. To je bio dio mog svemira. Mnogo vremena smo provodile u vodi. Zato voda predstavlja važan dio mog rada i dan-danas.
Sa sedamnaest godina sam pročitala knjigu Životinjski svijet Beatrix Potter (1866.-1943.) koja je napisala dnevnik na izmišljenom jeziku jer djevojke u to vrijeme nisu imale pravo na obrazovanje, ona je učila sama. U samoći. I to se osjeti u njezinom djelu. Čitajući ga, doživjela sam prosvjetljenje. Ona je sama spajala priče i prirodu. Dvije stvari koje su meni toliko značile. I tada sam instinktivno znala da ću postati spisateljica i ilustratorica. Duboko mi je stalo do čarolije djetinjstva. To je neodoljiva sila. Izravna, snažna i misteriozna. To je poput traganja za nečim beskonačnim. Priroda i priče su za mene oblik beskonačnosti. Volim proces stvaranja, kroz svako djelo eksperimentiram. Često govorim kako priče odabiru mene. I zbog toga osjećam zavalnost.
Slikovnica "Posjet Male smrti" koju ste i napisali i ilustrirali, prva je vaša knjiga objavljena u našoj zemlji. Što znate o Hrvatskoj?
Imam nekoliko prijatelja koji su proveli praznike na obali. Jako im se svidjelo, pričali su mi o plavom moru. Voljela bih posjetiti vašu zemlju.
Vi ste autorica koja stvara i radi u Belgiji i Francuskoj, prisutni ste na svjetskoj književnoj i ilustratorskoj sceni. Koliko se, iz vašeg iskustva, umjetnički senzibilitet, osobito kada su slikovnice u pitanju, razlikuje od zemlje do zemlje?
To je kompleksno pitanje. Gotovo analitičko. Ja knjigama prilazim instinktivno. Neke zemlje imaju dugu tradiciju knjiga za djecu, poput Engleske i Švedske. U Francuskoj i Belgiji imamo veliku slobodu izražavanja. Mi ne pokušavamo napraviti knjigu za djecu. Ne radimo "zavodljive" knjige kako bi se svidjele širokoj publici. Toliko toga bi se moglo reći na tu temu. Kao što sam već rekla, ja u svom stvaranju ne znam uvijek kamo idem, ne kontroliram. Ali mogu vam reći da izrazito poštujem djecu.
Užasavam se knjiga koje nameću neku pouku. Knjige za djecu su za mene prozor u svijet. I zbog toga sadržavaju milijune mogućnosti.
Knjige su mi pomogle živjeti. Spasile su me na neki način. Trebale su mi snažne priče. Moćne, kako bih nahranila svoju dušu, svoj duh, svoju neskrivenu znatiželju. Nikad ne varam. Problem s tržištem knjiga je taj što ih kupuju roditelji, bake i djedovi, itd. koji su često nostalgični za onim što su sami voljeli kao djeca. Umjesto da vjeruju djeci, da istražuju njihov ukus, da zajedno isprobavaju knjige. Ja sam često išla u knjižnicu sa svojom djecom i otkrivala što oni vole. Ponekad sam im predlagala priče koje ih ni najmanje nisu privlačile. Njih sam lukavo ostavljala u autu (nikad nam nije bilo muka od čitanja u vožnji) kako bi ih "slučajno" otkrili i ponekad se u njih i zaljubili.
Da se vratim na vaše pitanje, teško je precizno analizirati. Osjećam da anglofona strana puno više kontrolira. Boje se neobičnih priča. A ja ih obožavam. Što je nešto posebnije, to me više privuče. Užasavam se knjiga koje nameću neku pouku. Knjige za djecu su za mene prozor u svijet. I zbog toga sadržavaju milijune mogućnosti. Puteve koji vode prema doživljanju, drugačijem mišljenju, empatiji (osuđivanje nikad nije donijelo ništa dobroga), otkrivanju drugih, onih koji drugačije funkcioniraju. Toliko smo svi slični, a tako različiti. Ta je razlika neizmjerno bogatstvo. Zatvaranje različitosti u geta također ništa dobro ne donosi.
Vašu slikovnicu "Posjet Male smrti" objavila je prestižna nakladnička kuća L'ecole des loisirs iz Pariza. Kako je i kad došlo do suradnje?
Studirala sam ilustraciju u Bruxellesu, na Sveučilištu Saint-Luc. Na zadnjoj godini, u žiriju mog završnog rada bila je urednica Pastela, Christiane Germain. Dala mi je svoju vizitku i blistajućih očiju me pozvala da je posjetim. S njom sam radila petnaest godina. Puno sam od nje naučila. Prije desetak godina je otišla u mirovinu. Ono što je dirljivo u radu za Ecole des loisirs (Pastel je njihova podružnica u Belgiji) je činjenica da su mi njihove knjige kao djetetu bile najdraže. One su na neki način oblikovale moje viđenje svijeta.
Naglasit ću nešto što mi se čini ključnim za snagu knjige. Ne treba knjige stvarati u želji da njima obrazujemo djecu (moral-pedagogija-znanje). Mislim da to uopće tako ne funkcionira. Na ilustratora i pisca gledam kao na umjetnike. Ako knjige koje stvaramo previše kontroliramo ili njima upravljamo, nećemo dobiti zanimljivo djelo (govorim o onim knjigama koje zaboravimo čim ih zatvorimo). Poput glazbe, potrebno je da knjige imaju dušu (ili dvije).
Kolika je autorska sloboda pisca i ilustratora slikovnica u Francuskoj i Belgiji? I kako zapravo teče proces suradnje s nakladnikom? Nudite li gotov projekt ili je nužan dogovor a možda čak i kompromis s nakladnikom?
Svaka je knjiga, naravno, različita. Kao autori, imamo veliku slobodu u usporedbi s anglofonim tržištem gdje je to začuđujuće naporno. Oni se toliko boje šokirati. Glavne izdavačke kuće pripadaju velikim kompanijama koje odlučuju. To je teško. Ne znam je li još uvijek tako, ali zamislite – postojao je dugačak popis stvari koje ilustrator ne smije nacrtati. Na primjer: kravlje vime. Previše seksualno. Neki su ilustratori ipak uspjeli napraviti duhovite knjige, ali one su toliko izbrušene da ne ostavljaju trag.
Na stvaranje knjige gledam kao na tandem. Sama je ne mogu napraviti (izrada-marketing-prodaja). Sretna sam što se mogu posvetiti onome što mi je strast činiti. I važno je imati nekoga s pogledom izvana. Ali naučila sam i sama sebi vjerovati. Dođem kod svoje urednice s pričom ispod ruke. I čitam joj priču, iz svog bloka. Kod nje posebno volim to što je u potpunosti prisutna - sa svojom dječjom dušom i odraslim tijelom. Obožavam je nasmijati ili ganuti. Zatim se vratim kući, napravim konačnu verziju crteža. Poradim na tekstu s Odile Josselin. Jako je zahtjevna, glancamo koliko je moguće.
Hrvatska ima iznimno kvalitetne ilustratore, od kojih mnogi rade za inozemne nakladnike. Međutim, ono što sam mnogo puta čula u privatnim razgovorima s njima jest kako najčešće ne mogu imati autorsku slobodu jer nakladnici traže određeni crtež, određene boje… Jeste li vi imali sličnih iskustava na početku svoje karijere? Ili ste čuli za slične priče? I koje je vaše mišljenje o položaju ilustratora i autora slikovnica na europskom tržištu?
Uvijek sam se trudila surađivati s izdavačima koje poštujem, kojima se divim. Iznimno mi je važna sloboda, čim postoje ograničenja jako loše radim. Ne napredujem. Moram raditi s povjerenjem. Spremna sam čuti da nisam u pravu, ali to mora imati smisla. Raspravljam s urednicom, asistenticom, grafičkim urednikom. A kod kuće sam puno raspravljala sa svojom djecom, kada su bila mala. Ponekad bih ih pitala za njihovo mišljenje kada bih zapela na nekoj slici. Sada mi prvenstveno pomaže moj voljeni Sam, daje mi svoje mišljenje (on je u istom sektoru, vodi ovaj fantastični Blog). Također vodi izvrsnu platformu za strana prava – dPictus.
Što je po vama bitno da bi slikovnica bila kvalitetna? Tekst? Ilustracija? Odnos teksta i ilustracije? Priča? Poruka? Atmosfera?
Prije svega je potrebna dobra priča. Uvijek su me fascinirali autori koji mogu i pisati i ilustrirati. Naravno, ima i fantastičnih knjiga rađenih u tandemu. Osobno, daleko više volim raditi sama. Knjige čine da zaboravim na vrijeme koje prolazi. Vjerujem u iskrenost. Ne treba pokušavati raditi poput drugih ili prema "modi". Treba biti iskren, autor treba do ludila voljeti svoje likove. Voljeti priču. Ako ih on ne obožava, tko će drugi voljeti knjigu?
Što vam je lakše, ilustrirati vlastiti ili tuđi tekst? Ima li razlike u pristupu vlastitom i tuđem tekstu?
To su dvije sasvim različite stvari. Dogodilo se da ilustriram tuđe tekstove (iako nikad nisam u potrazi za tuđim tekstom). Kad pročitam ponuđeni tekst, moram odmah u glavi vidjeti ilustracije. Iako sve više odbijam, iz principa. Radije šetam svojom "stvaralačkom šumom", a cijeli jedan život mi nije dovoljan da je obiđem.
Je li ikada neki vaš tekst ilustrirao drugi ilustrator?
Ne. Iako su mi to predložili jednom ili dvaput. Iskreno vjerujem da se moja snaga nalazi u odnosu teksta i slike, i onog prostora koji postoji između teksta i slike, između rečenica, između linija crteža, između riječi, između punina i praznina crteža. Možda jednog dana. U ladici imam blok ispunjen idejama za priče koje još nisu ugledale svjetlo dana. Vidjet ćemo.
"Posjet Male smrti" slikovnica je koja progovara o tabu temi – strahu od smrti. U Hrvatskoj je danas prisutan velik broj slikovnica koje govore o smrti tj. nestanku neke drage osobe (najčešće djeda i bake ili kućnog ljubimca). No, ono što je meni fascinantno u slikovnici jest da se vi hvatate u koštac sa strahom koju smrt u ljudima izaziva. Kod vas nema metafore i ublažavanja, kada je strah od smrti u pitanju. Čak je i sama Mala smrt nacrtana kao crna prilika s kosom u ruci. Kakva je bila prva reakcija djece i roditelja u Francuskoj i Belgiji kada je slikovnica objavljena? I zašto ste uopće imali potrebu obraditi ovako tešku temu?
Sve je to pitanje kulture i različitog pogleda na svijet. Način na koji živimo ili govorimo o smrti nije jednak u Meksiku, u Koreji i drugdje. Kada je imao tri godine, moj sin je postavljao puno pitanja o smrti. Znali smo što mu želimo reći, ali nismo baš bili sigurni kako. Religije – vjere, pružile su puno različitih odgovora. Svatko vjeruje svoje. I niti jedno vjerovanje ne vrijedi više od drugog. Ja imam svoja vjerovanja i ona su osobna. S Théodorom sam tražila odgovore, jednostavne, ponekad smiješne. I pričali smo priče. A da izmislimo što bude nakon smrti ? Ja sam animist. Vjerujem u dušu vidljivog i nevidljivog. U nekom trenutku sam bila fascinirana kosturom. Znate li koliko kostiju imate?
Također mislim da je na mene utjecala jedna anegdota koju nam je ispričao profesor povijesti. U Srednjem vijeku, postojao je mali kamen u obliku lubanje koji se stavljao u džep. I ljudi su povremeno gurali ruku u džep i vadili taj kamen kako bi se podsjetili koliko je čarobno biti živ ! Ta ideja da treba uživati u životu, a ne bojati se smrti me fascinira. Poput rečenice koju izgovara Snoopy. Charlie Brown kaže: "Samo jednom se živi", a Snoopy odgovara: "Nije istina, samo jednom se umire. A živimo svaki dan." Sve je pitanje perspektive.
Reakcija djece na "Posjet Male smrti" bila je jako lijepa i u Francuskoj i u Belgiji. Posebno sam uživala u nevjerojatnoj tišini tijekom čitanja knjige u školama. Također mi se svidio email osobe koja mi je napisala da knjigu čita osobama koje umiru. I da im ta knjiga daje nadu. Da se manje boje.
Ono što je bitna karakteristika vašeg načina rada, i književnog i likovnog, koji je očit i u slikovnici "Posjet Male smrti" jest atmosfera koju postižete i poetskom rečenicom i poetskim crtežom. Rekla bih da je atmosfera kod vas jednako bitna koliko i tekst i ilustracija. Kao da je treći, zaseban entitet. Je li, generalno gledano u radovima autora slikovnica "atmosfera teksta i ilustracije“ zapostavljena u odnosu na „pričanje priče kroz tekst i ilustraciju“?
Za mene je to nerazdvojivo. Kao da pričamo o nekom jelu: određene je boje, vruće je, hranjivo, ali nema okusa.
Koje su još teme kojima se bavite u svojim autorskim slikovnicama?
Popis je zbilja dugačak. Pišem već 25 godina. Da budem iskrena, nemam osjećaj da biram, niti likove niti priču. Dolaze mi poput vizije u vodi, pecam ih i polako otkrivam. I što sam im bliže to bolje vidim. Nikad ne krećem od izbora teme.
Za mene je "Posjet Male smrti" ljubavna priča. Jako volim povezivati teme. Imajte na umu da sam englesko-švedskih korijena, s nogama u Belgiji. Ovisno o jeziku, smrt može biti žensko i muško. Ja sam Malu smrt vidjela kao dječaka. Ali u francuskom jeziku to jednostavno nije bilo moguće.
Koliko slikovnica, po vašem mišljenju, može utjecati na poimanje svijeta čitatelja? Drugim riječima, smatrate li da umjetnost ima snagu promjene svijesti?
Mogu govoriti samo o vlastitom iskustvu, o svom osjećaju. Naravno da umjetnost može utjecati na razumijevanje svijeta, ali naglasila bih ovo: djeca su puno inteligentnija, intuitivnija, osjetljivija od nas odraslih koji smo formirani društvom, obrazovanjem, roditeljima. Snažne knjige trebaju biti otvorene. Ne znam razumijete li me. Volim knjige čiji je prostor veći od onog vidljivog. Iznimno cijenim umjetnost. Joseph Beuys (njemački umjetnik 1921.-1986.) je rekao da je umjetnost most između vidljivog i nevidljivog svijeta. U nevidljivo možemo ubaciti sve što želimo. I prevesti kao: ono što još nije tu. A mogla bih otići i još dalje. Djelo koje gledamo je samo prijekcija nas samih. Čitamo svoju vlastitu priču. Ono što ja pročitam nikad neće biti isto kao ono što vi pročitate. Oduvijek me kod čitanja fascinirao onaj nevjerojatni osjećaj da se knjiga obraća isključivo vama. Čujete onaj glas koji vam čita. A ako još ne čitate jer ste premali, slika vam govori sve.
Doživljavaju li djeca knjige drugačije od nas odraslih?
Da i ne. U životu sam srela odraslu djecu i obratno. Ono što me uvijek iznenadi je čuti kako odrasli o djeci pričaju kao o drugoj vrsti, to mi je misterij. Svako dijete je cjelovita osoba. Odrasla osoba u nastajanju. U svakom odraslom nalazi se dijete. To često vidim. Kad ugledam Trumpa na televiziji, vidim bebu koja urla. Samo kao primjer.
Volim zaigranost. Upoznala sam jako stare mudre osobe, izrazito zaigrane. Humor je zbilja lijek (ovdje ne mislim na ruganje).
Da li u svome kreativnom radu uvijek polazite od teksta, ili vas ponekad inspirira crtež, skica?
Kao odgovor na to pitanje rekla bih da prvo crtam, pa pišem, pa crtam. Putujem zajedno s likovima. Rijetko unaprijed znam kraj priče. Slično onom osjećaju kada vam netko priča priču. Jesam li vam već rekla koliko volim kada netko pripovijeda? Dogodilo mi se i da prvo napišem cijeli tekst. Zatim ga ilustriram. Bilo mi je smrtno dosadno. Nije više bilo iznenađenja.
U Hrvatskoj je sve rasprostranjeniji stav kako slikovnice nisu samo puka didaktička sredstva za malu djecu. Puno se toga po tom pitanju promijenilo u posljednjih dvadesetak godina. Kakva je situacija u Francuskoj i Belgiji? Ima li još uvijek ljudi koji misle kako su slikovnice štivo isključivo namijenjeno maloj djeci i njihovim roditeljima? Ili je slikovnica u Francuskoj i Belgiji stekla status visokovrijednog umjetničkog književnog i likovnog djela?
Situacija je zbilja napredovala. I ovisi od sredine. Ali čak i ako naše knjige dobiju na važnosti i ugledu, i dalje ostajemo pri dnu ljestvice. Ako primjerice pogledam novčane stipendije – film, kazalište, roman, strip … na samom kraju smo mi, autori slikovnica. Ponekad me to nervira, ponekad ne. Sve je više odraslih koji kupuju slikovnice. One prelaze sve više granica. To je jako zanimljivo.
Što biste poručili mladim umjetnicima, i piscima i ilustratorima, koji tek kreću u avanturu stvaranja slikovnica? Koji su najbitniji koraci na početku karijere autora slikovnica?
Ono što prije svega savjetujem je vježbati pisanje priča, a onima koji se ne osjećaju ugodno pišući (to je zbilja nešto što se uči) savjetujem stvaranje priča bez teksta. Uzmite bilježnicu, crtajte (čak i pisci koji ne crtaju mogu napraviti skice, čovječuljke).
Čitajte puno knjiga. Zapisujte rečenice ili riječi koje vam se sviđaju. Proučavajte strukturu pripovijedanja. Gledajte slike umjetnika. Izoštrite svoj pogled. Ne težite da se svidite, nego da se vama svidi. Ne varajte. Ja uopće ne volim crtati na računalu, volim poteze. Volim papir. Treba crtati svaki dan. Tražiti vježbe koje vas zanimaju. I puno promatrati. Naučite slušati (da, i crtež se sluša).
Crtajte i pišite, ne mozgom već srcem. Od čega vas prođu trnci? I da, za kraj nešto važno: plešite!
Gospođo Crowther, hvala vam na razgovoru!
Hvala vama na pitanjima. Lijep pozdrav. I ostanite na sigurnom (od virusa).
** pitanja s hrvatskog na francuski, i odgovore s francuskog na hrvatski prevela Ema Pongrašić. Zahvaljujemo francuskom nakladniku Ecole des loisirs koji nam je omogućio razgovor s autoricom.
Posjet Male smrti
- Prijevod: Ema Pongrašić
- Kreativna mreža 04/2020.
- 24 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538244193
'Posjet Male smrti' autorska je slikovnica belgijske autorice Kitty Crowther. Mala smrt dolazi kod umirućih. Svi je se boje i ona se osjeća usamljeno i tužno. Ne voli što je nitko ne voli i što je se svi plaše. Sve se promijeni jednoga dana kada dođe bolesnoj djevojčici koja je dočekuje s radošću. Od tog vremena njih dvije skupa nastavljaju posjećivati umiruće koji s osmijehom reagiraju na malu djevojčicu (s krilima) u društvu Male smrti...