Snježana Babić Višnjić : Nema ljepšeg posla nego pisati za mlade, one koji rastu i razvijaju se za život u boljem svijetu
Na izbornoj skupštini Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade - Klub prvih pisaca izabrano je novo vodstvo. Nakon Želimira Hercigonje i Silvije Šesto za predsjednicu Društva izabrana je književnica Snježana Babić Višnjić, što je i povod našem razgovoru.
Snježana Babić Višnjić rođena je 1969. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu kroatistiku i južnoslavenske filologije, gdje polazi doktorski studij. Napisala je dvjestotinjak priča za najmlađe i 20 drama koje su objavljivane u hrvatskim časopisima i zbornicima, a neke su doživjele izvedbu na Hrvatskom radiju i Gradskom kazalištu u Požegi. Objavila je šest dječjih romana te knjigu priča koje je namijenila odraslim čitateljima.
>> opširnija bibliografija: HDKDM
Ana Đokić: Draga Snježana, kao prvo, čestitke i u moje osobno ime i u ime Modernih vremena!
Snježana Babić Višnjić: Hvala vam. Zapravo je prije riječ o nastavku jedne politike nego o promjeni u vodstvu Kluba prvih pisaca. Naime, iako se nekako uvriježilo da se Društvo identificira s imenom koje ga vodi i ta osobnost doista utječe na smjer Društva, ja želim potaknuti naše članove da se aktiviraju i ponuditi im program koji će svaki član prepoznati kao nešto što se tiče njega. Želim promijeniti neke nepravde prema piscima za djecu i mlade koje se već dugo provlače, a odnose se ponajprije na podcjenjivanja koje često dovodi naše članove do egzistencijalnog ruba.
Koja je uopće uloga predsjednice HDKDM-a? Je li u pitanju formalna funkcija ili funkcija koja iza sebe krije puno posla?
Kad bismo bili Društvo s proračunom kakvim se diče ”velika” društva, DHK – Društvo hrvatskih književnika i HDP – Hrvatsko društvo pisaca, uloga bi predsjednice vjerojatno bila formalnija i prestižna. No za sada predsjednica obavlja većinu poslova, uz pomoć potpredsjednice, tajnika i ponekog člana koji je spreman izdvojiti malo svojeg vremena za Društvo, jer nema novca kojim bi se mogla platiti, tajnica, na primjer. Ali barem u svakom trenutku imamo pregled nad svim svojim aktivnostima, kojih je sve više. Tako da se predsjednica ne može ljutiti ni na koga ako nešto nije obavljeno osim na samu sebe.
Vratimo se malo u prošlost. HDKDM je sad već tinejdžer koji je upravo navršio šesnaest godina. Iz kojih razloga se prije skoro dvije decenije ukazala potreba za formiranjem društva koje okuplja pisce za djecu i mlade uz tad već postojeća društva DHK i HDP?
Skupina pisaca za djecu i mlade shvatila je da će u velikim društvima uvijek biti na marginama, a pisci za djecu i mlade imaju specifičnije potrebe od onih koji pišu za odrasle. Naime, oni koji se obraćaju najmlađim čitateljima često gostuju po školama i knjižnicama, te su gotovo u svakodnevnom kontaktu s djecom i mladima, i taj im kontakt treba olakšati. Osim toga djeca čitaju drukčije od odraslih; stalno traže sadržaje koji im trebaju tijekom odrastanja i oni postaju dijelom njihova životnog iskustva i oblikuju ih. Ta iskustvena i odgojna komponenta zahtijeva da se piscima za djecu i mlade omogući da kontinuirano objavljuju i da se što češće susreću sa svojim čitateljima ma gdje oni bili.
Naime, posebno smo ponosni na svoja nastojanja da dovedemo pisca tamo gdje ga još nije bilo, pred mladu publiku koja prvi put ima prigodu upoznati ljude koji pišu knjige. Jer samo neposredni dodir onih koji pišu s onima koji čitaju jamči da će knjige pratiti duh vremena, odražavati prepoznatljiva problemska čvorišta i širiti svoju čaroliju.
Ako se ne varam, tek nakon formiranja HDKDM-a, oživio je i ogranak u DHK-u koji je počeo popularizirati književne sadržaje za mlade? Vi ste i tamo bili aktivni?
Neki naši članovi koji su i članovi Društva hrvatskih književnika aktivno su prionuli omogućavanju susreta mladih čitatelja s piscima u sklopu ”velikog” društva, pri čemu se mlade upoznaje s njegovom tradicijom i poviješću. Prije svega tu mislim na Hrvoja Kovačevića koji već godinama ugošćuje književnike i djecu iz svih krajeva Hrvatske u prostorijama DHK-a na Maloj tribini, a vodi i Tribinu u gostima koja književnike vodi na manje vesela mjesta gdje ima djece - u bolnice i različite zavode.
U jednom se trenutku tražilo i uredništvo za časopis "Književnost i dijete", koji bi pratio produkciju za djecu i mlade. Hrvoje i ja smo preuzeli uređivanje i modernizirali časopis tako da smo u jednom trenutku dobili izdanje koje je pokrivalo sve ono što nismo imali u državi – jednu publikaciju sa svim novitetima u književnosti za djecu i mlade. Baš smo počeli kampanju upoznavanja knjižničara s našim proizvodom kad nam je priopćeno u DHK da je Ministarstvo kulture ukinuo financiranje jer, navodno, ”nisu bili zadovoljni s grafičkim izgledom našeg lista”. Ne treba ni reći da nikakvu stručnu referencu nismo nikad dobili kao ni obavijest zašto je forma još jednom ukinula dragocjeni sadržaj. Danas nemamo medij koji bi objektivno i bez reklamnih superlativa prenosio vijesti o događajima na tom dijelu književne scene.
Čime se sve HDKDM u svojih 16 godina rada može pohvaliti, i tko zapravo stoji iza svih tih aktivnosti i angažmana? Čini se da radni tim nije velik?
Dolaskom Silvije Šesto na kormilo Društva prije osam godina počelo je razdoblje velike aktivnosti. Probuđeno je nakladništvo i do danas smo tiskali šezdesetak novih naslova i učinili biblioteku HDKDM prepoznatljivom i poželjnom. U posljednjih smo nekoliko godina ubrali mnoge nagrade za najbolje i najljepše knjige, ali najdraže su nam pohvale malih čitatelja. Mi nismo profitabilni nakladnici nego je ta aktivnost usmjerena pomaganju našim članovima koji ne mogu drugdje tiskati djelo tako da na susret s djecom dođu s novom knjigom u ruci.
Zadržat ćemo kontinuitet tekućih projekata (Slova u gostima) i natječaja (Kitica za zbirku pjesama, Piširiši za slikovnicu, Zvonko za neobjavljeni roman, Tena za dramski tekst) koje je pokrenula bivša predsjednica Silvija Šesto, ali, iako su već dobro poznati, moramo ih učvrstiti u javnom prostoru tako da pronađemo sponzore jer ih mahom sami financiramo i zato su skromne i svode se na tiskanje knjige, statuu i simboličan honorar.
Sve to odrađivala je Silvija sama, uz moju pomoć, Ratko Bjelčić pomagao je na tajničkim poslovima, Sonja Smolec se brinula o Malom Peri, Ana Šesto i Vanda Čižmek o webu...
Koliko članova broji HDKDM i koji su uvjeti da bi netko postao član?
Danas imamo 178 članova i broj nam se stalno povećava. Uvjeti su minimalni, barem dvije knjige ili slikovnice za djecu i mlade. Pošalju se tiskana djela s molbom za primanje u članstvo, pa Upravni odbor na svom susretu odluči o tome zadovoljava li ponuđeno da netko postane naš član. No primamo i ilustratore, kolege umjetnike bez kojih ne možemo ni zamisliti knjige za najmlađe.
Postoji li, po vašem mišljenju, hiperprodukcija pisaca i knjiga za djecu i mlade u Hrvatskoj? Primjerice, na natječaj za književnu nagradu Grigor Vitez ove godine pristiglo je čak 120 knjiga!
Ne bih to nazvala hiperprodukcijom nego jednostavno produkcijom. Naime, kad se netko okuša u pisanju za djecu i mlade i rezultat se toga pokaže kao dobro djelo, taj će netko vjerojatno nastaviti pisati. Nekim piscima teme naviru i oni ih uobličuju u knjige. No drugi je problem što sve što napišu nemaju gdje objaviti, veliki su izdavači jako smanjili svoje produkcije opravdavajući se lošim tržišnim uvjetima, a mnogi su i propali. Ti tržišni uvjeti stalno su obavijeni mistikom i nekom tko nije upoznat s troškovima i prihodima u izdavaštvu teško će shvatiti koliko je knjiga zapravo isplativa.
Te nejasnoće i sumnje, udružene s nemogućnošću tiskanja novog naslova, ponukale su mnoge pisce da iskoriste mogućnost osnivanja umjetničkih organizacija i udruga te da sami tiskaju svoje knjige i sami ih prodaju. Otud tako velika produkcija, no drugo je pitanje kako sada, kad svatko sam sebi tiska knjigu, provesti vrijednosnu filtraciju, to su izazovi za struku i ne samo u svijetu književnosti za djecu i mlade.
Kako bi jedno društvo u nastajanju dobilo kredibilitet, potrebna je i kritična masa članova. S druge strane, kvantiteta ne znači nužno i kvalitetu. Kako se HDKDM bori s tim klasičnim boljkama svih umjetničkih udruženja?
Veliku bitku za kredibilitet dobili smo u mandatu sad već bivše, ali duhom prisutne, predsjednice Silvije Šesto kad smo postali strukovna udruga. Tako su naši članovi dobili mogućnost da barem prema nekim pravima budu izjednačeni s piscima u Društvu hrvatskih književnika i Društvu hrvatskih pisaca. Sigurno nam je rastući broj članova pritom pomogao. Što više radimo svi zajedno, otkrivamo da smo sposobni i za nešto što nismo ni slutili da možemo. Dakle, možemo reći da kvantiteta rađa kvalitetu. A što se problema tiče, oni su vezani samo uz ograničene mogućnosti našeg djelovanja zbog nedostatka novca, ali sve to nadomještamo kreativnošću i idejama kojih nam ne nedostaje.
Zanimljivo je da Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade prima u svoje članstvo i ilustratore. Zašto je to tako, i koliko članova Društva su ilustratori? Mogu li i prevoditelji knjiga za djecu i mlade postati članovi HDKDM-a?
Naravno, ilustratori su nerazdvojni od književnosti za djecu i mlade, oni su i suautori naših knjiga i prvi interpretatori naših djela. Naše riječi prevode u drugi medij i pritom često presude o tome kako će se priča percipirati, naime, znate i sami kako se često bira slikovnicu prema tome koliko se kome sviđaju njene ilustracije. No mi u društvu promičemo svijest o jednakopravnosti pisca i ilustratora jer su njihove vizije u toj jednoj knjizi nerazdvojivo povezane. Zasad nismo uključivali prevoditelje, samo one koji su i autori pa su prema toj osnovi naši članovi.
Što HDKDM nudi svojim članovima, a što publici?
Dakle, naše društvo članovima nudi već spomenutu potvrdu strukovnog udruženja, što im omogućuje određeno porezno rasterećenje. U svakom trenutku mogu predložiti neku aktivnost koju bismo mogli provesti u sklopu Društva, svaki prijedlog pomno razmotrimo i što god možemo realiziramo. Omogućujemo tisak određenog broja naslova, koliko nam to omogućuju potpore, te gostovanja na različitim priredbama i u sklopu projekata koje provodimo. Podupiremo naše članove u njihovim vlastitim projektima te ih povezujemo s drugim zainteresiranim stranama – čitateljima, različitim ustanovama pa i izdavačima. Unatoč svim teškoćama i potpunom nedostatku financiranja, njegujemo internetski časopis Mali Pero u kojem objavljuju naši članovi, ali je zapravo otvoren svima. A sve to što radimo za svoje članove zapravo radimo i za publiku – da bi pisci postali vidljiviji i da bi do čitatelja doprlo ono najbolje.
Koliko HDKDM i na koje sve načine surađuje s državnim institucijama, primjerice Ministarstvom kulture, Ministarstvom obrazovanja ili Hrvatskim centrom za dječju knjigu?
Odazivamo se pozivima za potpore i suradnju koji dolaze od državnih i drugih institucija. Bez potpora Ministarstva kulture i Grada Zagreba ne bismo mogli realizirati niti jedan svoj program jer je i ono malo prodaje knjiga što je postojalo, prestalo. Dakle, Ministarstvo kulture je naš najveći podupiratelj, a voljeli bismo da ta suradnja postane još intenzivnija s obzirom na to da Ministarstvo i samo razvija svoje programe poticanja i promicanja kulture u kojima bi pisci za djecu i mlade trebali imati vrlo važnu i aktivnu ulogu. Prije svega mislim na strategiju za poticanje čitanja čiji su zaključci upravo i osnovna načela koja promičemo svojim djelovanjem. Dakle, zasad na tom planu još nismo ostvarili jaču suradnju, ali prostora za nju ima.
S Centrom za dječju knjigu također dobro surađujemo i pružamo jedni drugima potporu u različitim projektima, a Centar nam, osim toga, često izlazi u susret tako što stavlja na raspolaganje svoj prostor za naše aktivnosti. Što se Ministarstva obrazovanja tiče, druge institucije s kojom nas vežu interesne i druge spone, nažalost, moram reći da su se posve oglušili na sve naše pozive na suradnju. Ne samo da nam nisu izašli ususret u rješavanju otvorenih problema koji već godinama tište naše pisce nego nam nisu odgovorili ni na jedan dopis.
Otvorena su pitanja uvrštavanje autora i fragmenata njihovih djela u udžbenike i čitanke bez pitanja i naknade, te netransparentno gomilanje knjiga na popisu lektire pri čemu se nije vodilo računa ni o zastupljenosti domaćih djela ni o kriteriju vrsnosti. Smjestio je na popis tko je kako stigao, bez jasnih kriterija i bez razumijevanja toga što djela namijenjena djeci znače toj populaciji i kakve poruke prenose. To su knjige koje se pamte cijeli život i udaraju temelj kasnijem obrazovanju. Ako mnoge nagrađene i strukom istaknute knjige nisu na tom popisu, to samo znači da ih nisu birali stručni ljudi upućeni u književnost za djecu i mlade. A tko jest, do danas nismo doznali!
Dobiva li HDKDM sredstva za hladni pogon, kao njegova sestrinska društva HDP i DHK? Ima li šanse da Društvo u dogledno vrijeme dobije svoj prostor?
Eto dičimo se s 30.000 kuna koliko nam je Ministarstvo kulture dodijelilo za hladni pogon, i to neće posve pokriti godišnje troškove knjigovodstva i banke. Nadamo se da ćemo ostatak novca koji nam nedostaje za poslovanje namaknuti nekim otkupom, pa često radimo knjige i prije nego što dobijemo novac za potporu izdavaštvu. Nekako stalno balansiramo na tankom rubu i ne možemo se opustiti ni trenutka. S tim iznosom ne možemo zaposliti ni honorarnu tajnicu, a DHK može i pet jer dobiva oko 600 – 650.000 kuna za hladni pogon.
Sve administrativne poslove, uključujući i koordinaciju projekata i izdavačke aktivnosti, te promociju, obavljamo moja potpredsjednica Silvija Šesto i ja volonterski, do nedavno je bilo obratno: ona je bila predsjednica ja njezina zamjenica, ali obavljale smo iste poslove. Kao što vidite, bio kakav vlastiti prostor u ovom trenutku samo je naša vizija, ne i izvediva mogućnost.
Koliko znam, ni u Srbiji ni u BIH ne postoji udruženje koje okuplja pisce za djecu i mlade. Koji bi savjet dali našim kolegama u regiji? Zašto je dobro udružiti se?
Nemaju ni kolege Slovenci svoje posebno društvo. Ali eto, nama se tako dogodilo. Kad su se veliki počeli dijeliti, shvatili smo da ćemo ostati po strani ako i mi nešto ne pokrenemo. A kako su i kolege pisci pokrenuli svoje udruge i organizacije, čini se da smo dosta poduzetni. Iako se čini da nas je malo kad se treba dodatno angažirati na nekom poslu, na kraju se uvijek nađe još jedan par ruku koji priskoči u pomoć u posljednji tren, netko nađe poznatog prevoditelja baš kad trebamo... zbog takvih je razloga dobro udružiti se.
Voljela bih da prokomentirate omjer potpora za književno stvaralaštvo koje je ove godine Ministarstvo kulture davalo autorima tekstova za odrasle, autorima tekstova za djecu i mlade te prevoditeljima.
Da, o tome često razgovaramo sa svojim članovima. Pisci za djecu i mlade, iako su prvi pisci koje djeca čitaju, stalno su na kraju te kompozicije pri podjeli novca. Među više desetaka dodijeljenih stipendija za poticanje književnog stvaralaštva obično su tri, četiri za pisce za djecu. No to je simptom šireg društvenog problema: pisci za odrasle su utjecajniji jer su ozbiljni, obrađuju ozbiljne teme i izazivaju kontroverze pa su zanimljiviji novinarskim tragačima za senzacijama i skandalima. Pisci za djecu pišu, misle neupućeni, djetinjasto o dječjim problemima. Kad sam prije koju godinu dobila nagradu Grigor Vitez za svoj roman i to rekla jednom poznatom velikom piscu, glasno se nasmijao. Tek nakon nekoliko trenutaka malo se sabrao i kao neku vrstu isprike rekao da ipak nije lako pisati za djecu.
Nepostojanje svijesti o tome kakav trag pisac za djecu ostavlja u životu djece kojoj se obraća i samim djelom i susretom s tim djetetom uzrokuje posve pogrešan odnos prema piscima za djecu. No tu je i problem nametljivosti pojedinih autora koji mane u talentu nadomještaju marketingom, pa se o djelima namijenjenima djeci paušalno pogrešno prosuđuje. U prosudbena povjerenstva treba birati stručne ljude, koji nisu u sukobu interesa, koji će objektivno prosuđivati o svim djelima, i za odrasle i za djecu i prijevodima, te odabrati one koji pridonose razvoju boljeg i snošljivijeg društva. To ne bi trebalo biti preteško jer svatko tko je studirao književnost zna prema kojim se kriterijima prosuđuje neko djelo i neće proglasiti vrsnim površno i plošno štivo koje ne može izdržati kritičku prosudbu.
Jesu li umjetnici koji se u svojim djelima obraćaju djeci i mladima zbilja ugrožena vrsta? I ako jesu, zašto je to tako i kako se protiv toga boriti?
Nisu ugrožena vrsta, to je stvar opredjeljenja i odraz osobnih preokupacija. Ako su vam djeca životni prioritet i ako ste osvijestili kako se djelovanjem u toj dobi omogućava djeci da se razviju u vesele, zdrave i uravnotežene osobe, onda nema ljepšeg posla na svijetu nego pisati za mlade, one koji rastu i razvijaju se za život u boljem svijetu. Samo djelovanjem prema mladima kojima ćemo dati glas, a time omogućiti i samima sebi da rastemo skupa s njima i mijenjamo se, ispunjavamo svoju misiju na ovom planetu!
Snježana, vi ste novinarka, književnica, urednica, lektorica. Aktivno pišete. vaši romani nailaze na sjajan odaziv i u stručnim krugovima i kod djece. Držite i radionice kreativnog pisanja za djecu. Kad sve to stižete?
Sva su ta moja spomenuta zanimanja zapravo vezana uz pisanje i jezik, tako da ne prelazim zapravo neke granice svoje stručnosti. Pisanje je nešto što me oduvijek prati, nešto što mi se rano otkrilo kao prostor moje slobode, svijet u kojem je sve moguće i sve po mom. No proširujem to svoje djelovanje i znanstvenim radovima o književnosti, mojoj velikoj ljubavi, te pišem doktorski disertaciju. Sve što napišem za djecu odraz je uočenih problema na koje mi, odrasli, s vremenom postanemo slijepi. Odrastanje, vlastito i ono s našom djecom, stalna je prigoda da popravimo pogreške iz prošlosti i da upozoravajući na njih, postanemo sretniji. Dugo dorađujem stilski svoje knjige i jako pazim na pravopis i želim da ga djeca što prije svladaju kako bi se mogli što bolje i točnije izraziti.
Iz tog dijela moga djelovanja proizlaze i radionice, koje zamišljam kao prostore slobode koje treba otkriti djetetu i kako bi ono osvijestilo važnost umijeća prenošenja svojih misli i nakana u pisanom obliku. Jednako pristupam i osmišljavanju radionica za odrasle, kao pojedincima koje je zov riječi ujedinio kako bi otkrili neke nove aspekte riječi i njihovih mogućnosti.
Voljela bih reći da se uz malo organizacije sve stigne, ali nisam baš previše organizirana osoba. Više me određuje to da sam odgovorna i da mi je vrlo visoka radna etika i ne mogu dopustiti da neka obveza koju sam preuzela ne bude ispunjena na vrijeme. Možda je za to zaslužno i 25 godina u redakcijama dnevnih novina, gdje dnevni rokovi diktiraju dan.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Kako koji dan. Naime, nisam osoba od navika i svaki mi je dan drukčiji, određuje ga ono što toga dana moram odraditi. Počnem ujutro s onim što je najhitnije, a u to doba najčešće obavljam i različite administrativne poslove te sastanke i dogovore, kako bi ostatak dana bio slobodan za pisanje. Naime, što sam starija primjećujem da mi treba sloboda preda mnom, slobodan dan ili više njih za redom, da bih bila učinkovita. I iako sam nekad bila majstorica multitaskinga, to više nije moj način: nego rješavam jedno po jedno, recimo, članak za novine ujutro, poslijepodne roman, između literatura za doktorat ili pisanje nečega što je uletjelo. Središnji dio dana uvijek mi je rezerviran za pripremanje ručka, i uživam svaki dan smišljati nešto novo, nikad ne skuham isto jelo na dva načina jer mi je to još jedna dnevna kreativna aktivnosti koju si mogu priuštiti kao samostalna umjetnica koja radi od kuće.
Imate li kao novoimenovana predsjednica HDKDM-a ideje za projekte koje bi pokrenuli za vrijeme svoga mandata?
Naravno. Želim da naši autori dobiju mogućnost podijeliti svoje priče sa svijetom. Mislim da imamo univerzalnih priča koje su dostojne svjetske razine i mogu prenijeti divne poruke djeci ma gdje odrastala. Želim da djelić hrvatske spisateljske čarolije postane vidljiv u globalnom spektru.
Kako je to biti pisac?
Jedna mi je kolegica profesorica rekla da nikad ne bi mogla pisati jer nema tu disciplinu. Osvijestila mi je tako zapravo najteži dio našeg posla – dugotrajno sjedenje koje s vremenom naplavi i neke tegobe na pleća. Ali kad svladate pravila zanata, naučite pisati tako da poštujete jezična pravila i kad razvijete samodisciplinu, umijeće da zauzdate svoje želje u interesu priče, onda je to najljepši posao na svijetu.
A kako je biti čelna osoba Kluba prvih pisaca?
Opet je ključna samodisciplina, posebno kad je doba za podnošenje prijava za potpore, natječaje ili izvještaje, pisanje programskih elaborata i sličnoga. Mukotrpan je to posao za umjetničke tipove, nesklone tabelama, stupcima i brojevima.