Jasen Boko : Nećemo biti prvi koje je uništila brutalna pohlepa
Život i smrt uz svetu rijeku, najnoviji je putopis dramaturga, novinara i putopisca sa splitskom adresom, Jasena Boke. Odmah po objavljivanju, knjiga se našla na prvom mjestu najprodavanijih putopisa u Hrvatskoj. Razloga za druženje s ovim iznimno zanimljivim, britkim i elokventnim autorom nikada ne manjka, pa je izlazak njegova najnovijeg putopisa o Indiji (zemlji u koju, kako zna reći, ne odlazi, nego joj se vraća) poslužio samo kao povod za širi (putopisni) razgovor.
Za početak, evo što o sebi piše Jasen Boko:
Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone… Ima još: putovao sam Putem svile lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejom na Mljetu (dobro, ovo zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru širom i poprijeko Južne Amerike, penjao se slobodnim stilom u ekstremnim stijenama, putovao, putovao, putovao…
Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK, producent... Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u 4 zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga su četiri (ili ipak pet?) putopisne, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!). Za sve to pisanje zaslužio sam i nešto nagrada, a vjerojatno su najvažnije Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu Tragovima Odiseja i Marin Držić za dramu O kupusu i bogovima 2010.
Po zanimanju, barem onom u duši sam – nomad.
Život i smrt uz svetu rijeku
Latinskom Amerikom uzvodno
Ana Đokić: Dragi Jasene, dobro nam došao na književni portal Moderna vremena!
Jasen Boko: Hvala na pozivu!
Nomad u duši – trenutno je tijelom sjedilac u Splitu? Ako se ne varam, u ovo vrijeme trebao si biti u Bangladešu?
Samo jedna napomena: nažalost, nisam toliki nomad koliki bih htio biti, ali – nikad nije kasno, još je, nadam se, preda mnom dio života. Da, već godinama tjedne na smjeni godina, koliko mi dopusti godišnji odmor, provodim na indijskom potkontinentu. U 2020. godini planirao sam dva takva putovanja, vođenje tura, koje sam sam osmislio po „klasičnoj“ Indiji i drugu po Nepalu, Kolkati i Bangladešu, meni posebno zanimljivim dijelovima potkontinenta. Ali, kako je ovo po svemu posebna, neočekivana godina, planovi se mijenjaju. Nema veze, prošle sam godine bio u Indiji 4-5 puta, a sljedeće ću, nadam se, nadoknaditi ovogodišnji prisilni ostanak kod kuće.
S obzirom na tvoj bogat i raznovrstan književni opus koji obuhvaća i putopise i drame i dramatizacije i novinske tekstove i kazališne prikaze… ja bih se u ovom našem današnjem druženju ograničila na razgovor o tri tvoje knjige – dva najnovija putopisa objavljena u ovoj i prošloj godini: „Život i smrt uz svetu rijeku – Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva“ i „Latinskom amerikom uzvodno – za Che Guevarom od Patagonije do Kube“ oba u izdanju Profila, te na jedan priručnik „Putovanje za početnike“ koji je još, sad već davne 2013. godine objavljen, ali samo na srpskom jeziku, u izdanju Kreativnog centra iz Beograda. Pa moje prvo pitanje glasi – kako to da jedan tako duhovit, poučan, odlično ilustriran (ilustracije potpisuje Dušan Pavlić) i iznimno motivirajuć priručnik za mlade putopisce nikada nije ugledao svjetlo dana u Hrvatskoj?
Ma nisam ja tip koji nudi svoje knjige izdavačima, dobar sam u organizaciji putovanja, samom putovanju, ni pisanje mi nije problem, ali nuđenje izdavačima mi je strano. Vjerojatno sam iz istog razloga malo i prevođen, doduše na zanimljive jezike, turski, azerbajdžanski i španjolski. Ne mislim da je sramota nuditi knjigu izdavačima, stranim ili domaćim, nikako, samo nisam taj tip. Jednostavno, postoje stvari koje su mi nekako strane. Istina je, „Putovanje za početnike“ jest zanimljiva knjiga, ali čini mi se da ima jedan problem: mladi često misle da sve znaju i da ih nitko ne treba savjetovati. A oni stariji, koji se spremaju početi putovati, vjerojatno negdje u sebi misle da je neprilično biti početnik u njihovim godinama.
Gostujući na književnim susretima po osnovnim školama, i u urbanim i u ruralnim sredinama, primijetila sam kako djeca u Hrvatskoj nisu previše senzibilizirana ni za putovanja, ni za upoznavanje drugih i drugačijih kultura. Kao da se cijeli njihov svemir sveo na poznati život (uglavnom onaj vezan uz igrice na mobitelima). Nema znatiželje, nema maštanja kako će jednoga dana „otputovati u džunglu i biti Tarzani“. Zahvaljujući suradnji s Ministarstvom kulture RH i programom Ruksak (pun) kulture, pokrenut je projekt Putopisac u školi, no tri-četiri godišnja posjeta putopisaca školama čine mi se kao „kap u moru“ za promjenu opće, inertne klime. Koje je tvoje mišljenje (i iskustvo) – treba li u djeci buditi strast za putovanjima, ili se želja za upoznavanjem drugih i drugačijih ljudi i kultura, poput kakve romantične ljubavi, naprosto u jednom trenutku – dogodi?
Istina je da je mašta djece i mladih danas usmjerena ne neke sasvim druge stvari od onih koje su zanimale neke starije generacije, koji nisu (nismo) bili pritisnuti sveprisutnim reklamama potrošačkog društva, reklamama koje agresivno sugeriraju što nam je potrebno za sreću. Sve te reklame obećavaju sreću, ljubav zadovoljstvo, ispunjenje svih želja ako kupite popularni gazirani napitak, novi mobitel, atraktivnu garderobu, sve ono što vam, zapravo, ne treba i sigurno nije nužno u nekakvim čovjekovim potrebama. Putovanja, pogotovo na neke neobične destinacije, znatno se manje reklamiraju, tu profit ne dolazi brzo i jednostavno, kao s artiklima koji se masovno proizvode.
Ipak, moje iskustvo putopisnih predavanja u školama i promocija putovanja kao takvog, jako je pozitivno. Imam tri kćeri koje često i rado putuju sa mnom, inzistiraju da idemo negdje, što dalje to bolje, jednostavno, obožavaju putovanja. To sigurno ima veze s tim što su odrasle uz mene, u obitelji u kojoj se putovanje podrazumijevalo i intenzivno prakticiralo. Jednom kad su to iskusile, postalo im je nasušna potreba. Što, nažalost, nije isključilo potrebu za najnovijim mobitelom, ali barem im to nije isključivi interes. A što se promoviranja putovanja među djecom i mladima tiče uvijek je bitno predočiti im ono o čemu govorite na zanimljiv način, ne biti školski i predvidljiv. Ali, naša tradicionalna kultura, eto, preferira promoviranje mise i vjeronauka, a ne putovanja kao duhovne potrebe.
A veliki broj mladih, bez obzira na interes za mobitele, video igrice i virtualni svijet, želio bi putovati, barem tako govori moje iskustvo, samo ih možda treba malo motivirati na zanimljiv način. Naravno, znatno je lakše na 24 rate kupiti mobitel (samo 180 kuna mjesečno!) nego isplanirati i realizirati neko putovanje koje je uvijek napuštanje zone komfora, a ta je zona upravo ono što potrošačko društvo promovira. Zona komfora u kojoj sa svog kauča, virtualno pričate s prijateljima s novog mobitela, gledate TV na televizoru kupljenom povoljno na akciji na rate, kupujete online i pijete colu koja vas čini dijelom modernog svijeta mladih, jer vam je tako rekla reklama, uvijek je jednostavnije i sigurnije nego izaći u otvoreni, nepredvidljivi svijet izvan virtuale. Zato vjerujem da je promocija putovanja upravo među mladima, promocija izlaska iz zone komfora kojom se otvaraju novi, zanimljivi svjetovi, izuzetno važna.
Kako se i kada tebi „dogodilo“ prvo putovanje? I kako su na njega reagirali tvoji roditelji i tvoji prijatelji?
Ako ne računam onih nekoliko putovanja s roditeljima u ranim tinejdžerskim godinama, a koja su mi pokazala da je to moje područje interesa, putovati sam, u pravilu sam, intenzivno počeo s osamnaest. Naravno, nije bilo novca pa je sredstvo prijevoza po cijeloj Europi, od Španjolske i Grčke do Nordkappa bio auto-stop, a smještaj je bio u vreći za spavanje, po parkovima, na klupama i uz ceste, što mi nije smetalo jer su doživljaji bili intenzivni. Rad u tvornici ribe na krajnjem sjeveru Norveške kad sam imao 26 godina, za razliku od brojnih studentskih poslova, donio mi je prvi ozbiljan novac koji je omogućio dolazak u svijet izvan Europe. Godinu i pol putovao sam preko Azije do Australije pa natrag u Norvešku na posao. Tako temeljito zaražen putovanjima, Azijom i „otkrićem“ Indije život sam organizirao oko putovanja. Roditelji vjerojatno nisu bili oduševljeni tim dalekim putovanjima, u vremenima kad se komunikacija svodila na razglednicu jednom mjesečno, ali sam već bio samostalan pa i nisu imali puno izbora.
Od tog vremena putuješ svijetom, uvijek kao putnik, nikad kao turist. Možeš li ukratko objasniti razliku između ova dva pojma?
Moja je definicija tih termina jednostavna, ukratko: putnik putuje zbog putovanja samog, zbog onoga što ono sa sobom nosi. Turist putuje s ciljem povratka s putovanja s brdom fotografija kojima onda gnjavi rodbinu i prijatelje. Naravno da preferiram putnika nad turistom, ali znam da je nemoguće uvijek biti putnik, a nikad turist, pogotovo kad su u pitanju popularne destinacije koje je okupirao masovni turizam. Izbjegavam načelno mjesta osvojena masovnim turizmom, ali puno ih je među njima vrijedno „žrtve“, spomenut ću samo Taj Mahal, a on sigurno nije jedino mjesto koje treba vidjeti (i više puta), bez obzira na masovnost posjetitelja. Zaista ne osuđujem nikoga tko putuje kao turist, i sam ponekad podlegnem tome i ne vidim ništa loše u tome. Ali, kad god mogu birati – biram status putnika i sve ono nepredvidljivo, neočekivano i zanimljivo što on nosi.
Putovanja, čak i ona turistička, mijenjaju čovjeka, ali ne uvijek nužno nabolje.
Za Aleksandrom Velikim u srce Azije
Tragovima Odiseja
U nekoliko navrata napisao si kako putovanja utječu na putnika, mijenjaju ga, uvijek nabolje. No, s druge strane, čini mi se kako čovjek (bio on putnik ili turist, svejedno) iz svoje kože ne može, pa njegov doživljaj određene zemlje i kulture ovisi o njegovim stavovima koje, u nekom svom virtualnom ruksaku, također sa sobom nosi na putovanja. Koje je tvoje iskustvo po tom pitanju? Koliko tvoji stavovi i uvjerenja utječu na doživljaj života u zemlji po kojoj putuješ?
Putovanja, čak i ona turistička, mijenjaju čovjeka, ali ne uvijek nužno nabolje. Mogu reći za sebe da su me putovanja učinila otvorenijim, pomogla su mi shvatiti da ne postoje dobre i loše nacije ili vjere, da su podjele vjerske, nacionalne, rasne, seksualne na „naše“ i njihove“ najgora moguća stvar koja dijeli ljude i generira mržnju. Putovanja su me naučila ne slijediti slijepo ono što su me u školi ili u knjigama učili, volim provjeriti sve na licu mjesta i u toj provjeri biti otvoren, čuti i druga mišljenja. Europa (a onda i SAD koju su Europljani naselili) oduvijek se, još od antike i stvaranja civilizacije na našem malom „kontinentu“, tek malom azijskom poluotoku koji čini samo 7% svjetske površine, pa sve do danas smatra odabranom, znatno boljom, naprednijom i civiliziranijom od „barbara“. Taj pristup uvela je prva europska civilizacija, ona antičke Grčke, oni su i smislili termin „barbari“. Kroz obrazovanje učio sam o superiornosti antičke Grčke i navodnim barbarima koji su je ugrožavali. A onda sam u prvom odlasku u Iran upoznao tu navodno barbarsku, perzijsku civilizaciju i šokiran shvatio da ona nije bila nimalo inferiorna, štoviše u mnogim je aspektima bila progresivnija od Grčke. Ali, takav stav o „nama“, civiliziranima i „njima“, inferiornima, nastavio se do danas provlačiti kroz europski, a onda i američki pristup svijetu. Takav stav onda dopušta i opravdava nemilosrdno istrebljivanje „divljaka“ na „otkrivenim“ kontinentima, koji, naravno, iz našeg euro-centričnog pogleda na svijet, do tada nisu ni imali nikakvu civilizaciju.
To je ta „kulturna prtljaga“ koju Europljani i Amerikanci i danas nose svijetom i koja im daje pravo da se s visoka odnose prema „divljacima“ i kao pripadnici superiorne civilizacije zgražaju nad njihovom primitivnošću. Ja takvu prtljagu sa sobom sigurno ne nosim, odavno sam je odbacio i nisam sreo ni jednu kulturu koja bi bila inferiorna i zaslužila potcjenjivanje. Ljudi i nacije (potpuno imaginatna kategorija bez ikakvog uporišta u znanosti) jesu različiti, ali ta je različitost horizontalna, nikako se ne slaže vertikalno, po nekoj hijerarhiji od najboljih do najlošijih.
A mi u školama ni danas ne učimo da su ti „divljaci“ stvorili, ponekad milenijima prije Europe, snažne civilizacije.
Možeš li izdvojiti neke primjere?
I danas u europskim i američkim školama učimo kako je najstarije svjetsko Sveučilište nastalo u Bologni 1088. godine, što je obična tendenciozna laž. Taksila na indijskom potkontinentu (danas u Pakistanu) imala je sveučilište još u 6. stoljeću stare ere, sedamnaest stoljeća prije Bologne. Niz je svjetskih sveučilišta znatno starijih od Bologne, spomenut ću ona u Maroku i Egiptu, ali Europa te činjenice koje se ne uklapaju u nametnutu sliku jednostavno ignorira.
Drugi primjer: Recentni srednjoškolski udžbenik povijesti u SAD-u (American History: A Survey), čiji su autori poznati povjesničari, o povijesti Južne i Sjeverne Amerike govori ovako: „Tisućama stoljeća – u kojima se ljudska rasa razvijala, formirala zajednice i gradila početke nacionalnih civilizacija u Africi, Aziji i Europi – kontinenti koje zovemo Amerikama bili su prazni, bez ljudi i njihova djela.“ Autori zaključuju, a od američkih učenika se očekuje da to na ispitu znaju: „Priča o Europljanima u Novom svijetu priča je o stvaranju civilizacije na mjestu na kojem dotad nije postojala.“
Ta besramna laž ignorira tisućljeća starosjedilačke kulture, iznimno bogate spomenicima, jezicima, tradicijama, gradovima, arhitekturom i literaturom, koje su na pojedinim stupnjevima povijesnog razvoja često bile superiornije onome što su stvarali Europljani. Ali takav stav omogućava i opravdava genocide, što je upravo prava riječ za ono što se dogodilo u Amerikama u samo 130 godina otkad ih je Europa “otkrila”. Od nešto više od stotinu milijuna starosjedilaca koji su 1492., kad je Kolumbo dotaknuo otok pred Srednjom Amerikom, živjeli na ta dva kontinenta to je razdoblje preživjelo samo njih 5%!
U razdoblju “mračnog Srednjeg vijeka”, u kojem se Stari kontinent guši u siromaštvu, gladi, kužnim pošastima, prljavštini i potpunoj dekadenciji, pod nosom te “superiorne” civilizacije islam stvara Alhambru i fascinantu kulturu Andaluzije, Maje u Srednjoj Americi na vrhuncu svoje civilizacije podižu grad Chichén Itzá i druge velike urbane cjeline, Azteki započinju svoju vladavinu u srednjem Meksiku, dok južno od njih prosperiraju civilizacije koje prethode Inkama.
Na drugoj strani svijeta, u današnjoj Kambodži, Kmeri grade Angkor, najmnogoljudniji grad tog vremena, čiji hramovi i danas svjedoče o značenju te civilizacije, a dinastija Tang u Kini, Gupte u Indiji i carske dinastije u Japanu stvaraju spomenike svojega zlatnog doba.
Ono što želim reći jest: kulturna prtljaga koju nosimo sa sobom ne bi bila problem kad bi potjecala iz ozbiljnog i temeljitog svestranog obrazovanje, ali kad je izgrađena kroz tendenciozno i iskrivljenu interpretaciju povijesti onda takva “prtljaga” vrlo lako rodi isključivost, lažni osjećaj superiornosti, podjelu na civilizirane i barbare, a takav stav vodi samo u jednom pravcu – onom koji dopušta i opravdava eliminaciju “inferiornih” i ima poznato ime: fašizam.
Treba li (puto)pisac uopće težiti biti objektivan?
Pa putopisac je subjekt, a subjekt ne može i ne treba pisati objektivno, osim kad se bavi povijesnim činjenicama, njih treba prikazati s više strana, nikako samo iz jedne perspektive. Ali i ta interpretacija sigurno u sebi nosi dobar dio subjektivnoga. Povijest su ionako uvijek pisali pobjednici, smatrati je potpuno objektivnom, ispravnom i nedodirljivom činjenicom, ne bi bilo sasvim u redu. Svemu što vidim i o čemu pišem na putovanju pokušavam prići s raznih strana, osvijetliti neke manje poznate, ili skrivene činjenice. Ali, na kraju je to samo moja subjektivna interpretacija, nikako jedina moguća. Svaki putopisac ima izbor…
...kolonijalizam i imperijalizam. Upravo su te dvije moćne sile, koje i danas vladaju svijetom, tek malo prikrivenije, najodgovornije za današnju neravnopravnu podjelu bogatsva u svijetu i strašnu društvenu nepravdu.
Čitajući „Latinskom amerikom uzvodno“ imala sam osjećaj kao da pratim napeti krimić. To mi se još nikada nije dogodilo pri čitanju putopisa! Tolika količina emotivne napetosti i uzbuđenja. Mislim da bi se, zahvaljujući ovom tekstu, mogao uvesti novi žanr „dramski putopis“. Navijala sam za izrabljivane starosjedioce, mrzila multinacionalne kompanije koje ih eksploatiraju… Stvorio si toliko „revolucionarnu atmosferu teksta“ da sam i Bonita banane počela gledati drugim očima. Je li tvoja društvena angažiranost i britkost, poput Che Guevarine, rasla s brojem tvojih putovanja?
Istina je, moja je društvena angažiranost rasla s mojim putovanjima, kako sam na licu mjesta upoznavao te „inferiorne, prljave divljake“. Ja Latinskom Amerikom nizvodno nazivam svojim prvim političkim putopisom, ali kad sam se počeo baviti tom temom i putovati od Patagonije do Kube, nisam imao pojma da će takvim ispasti. Sigurno je duh toga putopisa odredio Che Guevara, kojega sam uzeo za nit vodilju, ali i činjenica da je Latinska Amerika, uvjerio sam se na licu mjesta, kontinent s najvećim socijalnim razlikama, snažno obilježen eksploatacijom uvedenom kroz dva ružna, katastrofalna svjetska razdoblja, kolonijalizam i imperijalizam. Upravo su te dvije moćne sile, koje i danas vladaju svijetom, tek malo prikrivenije, najodgovornije za današnju neravnopravnu podjelu bogatsva u svijetu i strašnu društvenu nepravdu.
Na kraju puta za Che Guevarom od Patagonije do Kube, knjigu završavaš velikim finalem dostojnim antičke (ili bolje rečeno latinoameričke) drame – kubanska zastava, skupa sa stupom na kojem je vijorila, ruši se (kao i kubanski komunizam) pred tvojim očima. Batista glasno plješće a Che se okreće u grobu… Mijenja li spoznaja o nepromjenjivoj (često egoističnoj) ljudskoj prirodi tvoje viđenje i doživljaj svjetske nepravde i eksploatiranja malih od strane velikih? Jer, na kraju krajeva, i taj mali jadni zemljoradnik, „velik je“ u odnosu na svoju ženu, djecu ili prirodu koju uništava? Nije li princip isti i kad su „mali“ i kad su „veliki“ u pitanju?
Moram se složiti da je ljudska vrsta, a za to je zaslužna surova evolucija, načelno egoistična i zabrinuta, kao i svaki pojedinac, samo za sebe. Ali, nisu svi ljudi isti, svakodnevno svjedočimo djelima ljudi koji nisu samoživi i ne gledaju samo svoju guzicu. Ne mislim da su, konkretno, za uništavanje prirode podjednako odgovorni veliki i mali. Ti „mali“ samo pokušavaju živjeti od zemlje i prirode, obično i u skladu s njom, dok „veliki“ prirodu eksploatiraju samo s jednim ciljem, profitom i ne zanima ih nekakva održiva proizvodnja ili briga za prirodu. Zarada, što veća to bolja, isključiv je razlog postojanja. U takvom kontekstu ljudi kao i priroda njima su tek izvor profita, i takve sigurno nije briga za neku pravedniju raspodjelu bogatstva, vođeni su isključivo profitom. A ako usput stradaju ljudi i priroda – nije ih briga. Nećemo biti prvi koje je uništila brutalna pohlepa.
U svojim putopisima od opisa ljepota prirode bježiš kao od vraga. Zašto?
Ne bježim od ljepota prirode, bježim od opisa. Uživam u prirodi, nekad sam većinu svog vremena provodio u planinama, ali nisam tip koji bi se o prirodi znao izražavati poetski. Jednostavno, nisam pisac koji bi opisivao ili znao opjevati voćku poslije kiše, nemam riječi kojima bih mogao opisati ono što volim u prirodi. Onda je bolje to ostaviti za sebe nego površno opisati…
Indija je prije svega putovanje u samog sebe, tako da u tom dijelu svijeta uvijek nekako putujete na dva paralelna kolosijeka i to zaista nije fraza.
Razgovor o ljepotama prirode dovodi nas do tvog najnovijeg putopisa „Život i smrt uz svetu rijeku“ i Gangesa, svete rijeke koja danas spada u pet najzagađenijih rijeka na svijetu i jedine koju žitelji njezinih obala i dan danas – piju! No ako ostavimo po strani Ganges kao ekološku katastrofu, ako ostavimo po strani čak i Ganges kao svetu i štovanu rijeku, mene zanima što u tebi osobno ova rijeka izaziva? Koje osjećaje? Koje misli?
Od prvog susreta s Indijom, prije više od trideset godina, ta me zemlja Indija fascinira i što je bolje upoznajem, više sam zaljubljen u nju. A Ganges je njena žila kucavica, sveta rijeka koja u sebi koncentrira sve ono što volim u Indiji, ali i ono loše, a taj se dio prije svega odnosi na zagađenje. Nisam spiritualni tip, često kažem kako sam na šesto čulo gluh ko top, ali ta intenzivna duhovnost koju širi Ganges, kao i ova zemlja, čak i ovakve ne može ostaviti ravnodušnim. Mogu satima sjediti uz Ganges i promatrati ljude kojima je ova rijeka izravan dodir sa duhovnošću i sveto mjesto koje ih na neki transcendentalni način ispunjava. Čak i ja, pored te rijeke, uz sav kaos koji je okružuje, mogu osjetiti neki čudan spokoj.
Kakav je bio tvoj prvi susret s Indijom?
Prvih dana imao sam potpuni kulturološki šok, jer sam prije toga izvan Europe bio samo po Bliskom istoku. Za Indiju se nitko ne može dobro pripremiti, ona je potpuni atak na sva čula. A to je bilo prije više od trideset godina, kad je Indija bila drugačija nego danas. U svakom slučaju prvih sedam dana živio sam na jedinoj poznatoj hrani: kikirikiju i bananama. Proveo sam tada u Indiji, Nepalu i Bangladešu tri mjeseca i jako se uspješno adaptirao. U Indiji, u svom tom kaosu, putnik zaljubljen u nju na neki čudan način pronađe svoj mir. Promijenio sam mišljenje i stavove koje sam do tada imao o svijetu i počeo se osjećati kao doma. I od tada se stalno vraćam u Indiju, toliko da sam, kad se sve zbroji, na potkontinentu proveo otprilike godinu i pol. I svaki put otkrivao nove i meni nepoznate stvari. Eto, u više od tri desetljeća ta fascinacija Indijom nije nimalo posustala.
Doputovavši i sama prije četiri godine prvi put u Indiju (kao turist), posjetivši Agru, Jaipour, New Delhi, Pushkar i Varanasi, imala sam osjećaj kao da mi je netko glavu stavio u veš mašinu i pustio centrifugu na najjače. To što sam vidjela i doživjela naprosto nije imalo nikakve „veze s mozgom“. Onaj intelektualac u meni, ostao je bez teksta. Je li to možda razlog zbog kojeg se Indiji uvijek vraćaš? Čeka li te tamo jedan Boko koji ne prosuđuje, ne osuđuje, ne tumači?
Indija nikog ne ostavi indiferentnim, teško da ćete sresti ikog tko je tamo bio, a koji će vam reći da mu je to iskustvo bilo „OK“. Indija te uhvati i dobro protrese, baš kako si rekla, kao u centrifugi, a onda treba neko vrijeme da se o njoj stvori sud. Najveći dio ljudi koji su tamo putovali sa mnom, zaljubili su se u Indiju, jako mali dio, nekolicina, zgrožen je onim što je vidio i ne bi se više vraćao. Ja ni inače, a to dolazi s godinama, ne prosuđujem, ne osuđujem, a sve manje i stvari i događaja pokušavam racionalno objasniti, klasificirati i posložiti na police. A upravo to slaganje na police i klasifikacija ugrađena nam je u gene kroz milenijsku europsku tradiciju racionalnosti koja seže u same temelje europske civilizacije, u antičku Grčku. Ja se doživljajima na putu, ali i u svakodnevnoj rutini, prepuštam, primam ih takvima kakvi jesu, i ne pokušavam ih uvijek racionalno analizirati prema nekim usađenim kriterijima i procijeniti ih „dobrima“ ili „lošima“. Mislim da me tomu naučila upravo Indija, jer kad biste tamo sve pokušali objasniti vjerojatno bi vam iskočio ili pregorio neki osigurač u europskom mozgu, koji se prije toga zavaravao da je sve vidio. Indija je prije svega putovanje u samog sebe, tako da u tom dijelu svijeta uvijek nekako putujete na dva paralelna kolosijeka i to zaista nije fraza.
Za razliku od putopisa o Latinskoj Americi koji je nastao u jednom dahu, nakon četiri mjeseca putovanja, putopis o Indiji kolaž je tvojih mnogobrojnih putovanja po ovom potkontinentu. Ono što me je iznenadilo (i oduševilo) jest različitost ova dva putopisa. Iako u obje knjige „ploviš“ (u jednoj uzvodno, u drugoj nizvodno), ritam, emotivni naboj pa i struktura ova dva teksta, sasvim su različiti! Tekst o kaotičnoj Indiji je i sam kaotičan i u tvojim mnogobrojnim digresijama (koje dosežu veći broj strana, pa čitatelj ponekad potpuno zaboravi što je na početku poglavlja bilo) u potpunosti se preslikava „indijsku logika“, tako da sam čitajući knjigu imala dojam kao da sam se ponovno našla u indijskoj gužvi i zbrci. Nasuprot tome, putopis o Latinskoj Americi je konzistentan, jasan, cilja „u sridu“, koristi riječi kao oružje – pravi „che guevarovski“! Je li to ispalo slučajno ili iza različitih struktura ova dva putopisa stoji ne samo dugogodišnji putopisac već i iskusni dramaturg?
Kao kompliment primam to kako je knjiga o Latinskoj Americi nastala „u jednom dahu“. Iza nje zapravo stoji godina dana pripreme, četiri mjeseca putovanja i osam mjeseci pisanja. Ako ona zaista ostavlja dojam „u jednom dahu“ to mi je veliko priznanje da sam dobar putopisac. Ali istina je, iako sam šest puta prije tog putovanja bio u Latinskoj Americi, ova je knjiga ipak uglavnom plod tog dugog putovanja. Za razliku od Indije, koju sam dobro upoznao na brojnim putovanjima. Ipak, zbog Gangesa sam u 2019. četiri puta putovao u Indiju i „obnavljao gradivo“, ali ovaj put imajući na umu na što sam usredotočen. I točno je, dvije knjige koje spominješ, imaju različite narativne postupke i koncepciju koji izlaze iz stvarnosti sredina o kojima pišem. Ova o Indiji namjerno se u postupku igra digresijama, i sam sam auto-ironičan oko toga, što jest odraz tog, iz naše perspektive, kaotičnog potkontinenta. Knjiga o Latinskoj Americi usredotočena je na Chea, koji je onda cijelu priču očekivano okrenuo u pravcu politike i pitanja društvene pravde. A, naravno, znamo da borba za nekakvu pravdu, često i sama zna postati radikalna i nepravedna. Nisu takvi postupci nimalo slučajno i raduje me što su prepoznati, a očito je da mi u pisanju pomažu moje dvije struke, profesora književnosti i dramaturga. Dobra knjiga, bila ona putopis ili beletristika mora imati dramsku strukturu, pa ako sam u tome uspio – odlično.
A poseban mi je gušt igrati se mitovima, koje mnogi, nažalost, i u 21. stoljeću vide kao povijesnu istinu u koju slijepo treba vjerovati. Reinterpretacija, ponekad i narugivanje mitovima uvijek me zabavlja.
Dioklecijan
Na Putu svile
Kako uopće teče kod tebe taj tehnički dio pisanja putopisa? Koliko su dugačke bilješke koje unosiš u svoj laptop na samome putovanju? Kad ih uopće zapisuješ? Navečer? Preko dana? Svaki dan? Povremeno? Imaš li uvijek prisutnog pisca u glavi koji još u trenutku dok nešto doživljava već misli „e ovo ću zapisati“?
Moj proces pisanja i putovanja dosta je složen. Započne pripremama kroz literaturu o području kroz koje ću putovati, mjesecima, često i godinama prije putovanja. Taj prvi dio nije potpuno temeljit, jer tek na „terenu“ otkrivaš stvari i priče među kojima je puno neočekivanih, za koje se ne možeš pripremiti. Za vrijeme samog putovanja na iPadu pišem neku vrstu dnevničkih bilježaka, zapisujem neke zanimljive stvari i dijaloge koje sam vodio s ljudima. Volio bih da zapišem nešto svaki dan, ali često je putovanje intenzivno pa ponekad između dvije bilješke prođe i nekoliko dana. A onda u povratku započinjem sam proces pisanja, vodeći se bilješkama. I ma koliko kao dugogodišnji novinar pišem brzo, pisanje knjige traje 6-10 mjeseci, jer ulazim u novu literaturu, koja onda otkriva neke knjige za koje nisam znao i koje onda polako ugrađujem u knjigu. Jer, tip sam putopisca koji ne piše u jednom dahu svoje doživljaje s putovanja nego temeljito istražujem i u knjigu upisujem i političko-povijesni kontekst zemalja kroz koje prolazim.
Zato su moje knjige često zahtjevne za čitanje, nisu ono „Ja sreo Hasana, ja zatulumario s Dineshom“ u njih je ugrađeno puno mitologije i povijesti. Zato me ne čudi da te knjige najviše čita neka zrela publika, koja ima književno iskustvo i želi i nešto naučiti. Ali, bez obzira na svu ozbiljnost tih knjiga, mislim da ono što ih čini popularnima i zabavnima za čitanje – barem tako kaže moja publika – jest moj ironični pristup, humor u tretiranju stvarnosti. Mislim da se i najsloženije stvari mogu napraviti zanimljivima, ako ih ne shvatite smrtno ozbiljnima i pokušate vidjeti i „smiješnu stvari povijesti“.
A poseban mi je gušt igrati se mitovima, koje mnogi, nažalost, i u 21. stoljeću vide kao povijesnu istinu u koju slijepo treba vjerovati. Reinterpretacija, ponekad i narugivanje mitovima uvijek me zabavlja. Očito je da se moje knjige uvijek bave nekim povijesnim osobama koje su podignute na razinu mita: Marco Polo, Aleksandar Veliki, Odisej, Che Guevara, Dioklecijan… Ili pak pojmovima znatnog povijesno-mitološkog naboja kao Put svile ili Ganges.
Fotografije čine neizostavni dio putovanja. Kako uspijevaš uhvatiti trenutak? Gledaš li svijet iza objektiva, ili tek povremeno koristiš kameru? Koji je općenito tvoj odnos prema kameri i fotografiji?
Moj odnos prema (kvalitetnoj) fotografiji jest duboko poštovanje. Pa iako se amaterski fotografijom bavim cijeli život nikad joj se zapravo nisam posvetio i naučio se nekom ozbiljnijem, temeljitijem, profesionalnijem pristupu. Ipak u Splitu, Zagrebu i Korčuli napravio sam izložbe „Ljudi sa Svilene ceste“ i naglasio na otvaranjima kako na tim fascinantnim motivima ne mogu zahvaliti samom sebi nego kvalitetnom „idiot“ foto-aparatu koji radi za mene. Zašto sam ostao na amaterskim slikama, koje su ipak zahvaljujući nevjerojatnim motivima iz tih „egzotičnih“ zemalja dojmljive, otkriva moje prvo veliko putovanje krajem osamdesetih. Tada sam shvatio da pokušati ljudima prići s foto-aparatom znači zatvoriti neke bitne komunikacijske kanale, a tamo gdje putujem – po Afganistanu, slumovima Mumbaija ili nekim divljim, krijumčarskim mjestima – aparati često nisu poželjna stvar, jer je život na rubu ilegale.
Foto-aparat ostavlja dokaze koje mnogi ljudi, iz razumljivih razloga, ne vole. Rekao sam tada da ću putovati samo s aparatom koji stane u džep i nikako ne mahati tele-objektivima i profi opremom i da ću radije žrtvovati atraktivnu fotografiju kvalitetnom i originalnom doživljaju, pa neka nije zapisan u fotografiji. Dvadesetak godina kasnije ipak sam pristao na tele-objektiv, jer znam što on donosi, lica koja ne znaju da ih snimate, a onda su puno prirodnija, nenamještena… Ali, dogodila mi se u Indiji posljednji put zanimljiva stvar: ukraden mi je u vlaku dio opreme pa i foto-aparat. Nije me to uznemirilo, sam sam kriv, a bila je riječ samo o stvarima koje se mogu kupiti novcem, a ne nekim bitnim stvarima. Dobro, tada mi je ukraden i ranac koji me četrdeset godina pratio na svim putovanjima, što je meni ogromna emotivna vrijednost, ali, kvragu, i to je samo stvar, uspomene su ostale.
E dakle, posljednja sam tri mjeseca putovanja, u Kolkati i Bangladešu, bio bez aparata i fotografirao mobitelom. I otkrio sam nešto čega prije nisam svjestan: kako je mobitel danas prisutan čak i ruralnim i siromašnim sredinama – u kojima ljudi često nisu vidjeli ozbiljan foto-aparat – ljudi su na njega naviknuti. Pa kad ih želim slikati mobitelom, s nije im nikakav problem, selfiji su uostalom postali opće mjesto, kao Coca-cola. Ostavljam zato profi-fotografiju profesionalcima, a ja ću moja putovanja znatno više ilustrirati fotografijama iz mobitela, ionako su motivi s mojih putovanja dovoljno zanimljivi da posluže kao ilustracija i bez „whoah“ fotki.
U svim svojim putopisima ne zaboravljaš napomenuti kako si ti putnik a ne turist, i kako se ježiš od same pomisli na turiste i turističke destinacije. Zašto onda vodiš turističke ture po Indiji?
Već sam ranije u ovom razgovoru pokušao objasniti ta dva pojma i svoj pristup tomu. Ali, istina je, u knjigama vjerojatno to spominjem prečesto i tu nisam pravedan, izgleda kao da dijelim ljude koji putuju na putnike (koji su superiorni) i obične turiste. Ta podjela jednostavno nije pravedna, jer svi putujemo, samo volimo to raditi na različite načine. Jedan možemo preferirati, pa ja više volim, kad mogu, biti putnik, ali to me ne čini ni po čemu boljim ili nadmoćnijim onima koji uživaju u putovanju, pa makar i turističkom. A vođenje tura sam prihvatio, ali samo na dvije destinacije koje volim i poznajem, vodio sam grupe jeepovima po Balkanu, a Indija je već pet godina jedina moja organizirana tura koju vodim. Razloga je više: vođenje dvadesetak ljudi u grupi shvatio sam kao izazov, a kako mi je Indija omiljena destinacija želio sam isprobati novo iskustvo. Pokazalo se to kao pun pogodak za mene, a sudeći po reakcijama tih više od sto ljudi koje sam proveo potkontinentom, i njima je to bilo jako zanimljivo. Užitak mi je uspjeti zainteresirati ljude za moju omiljenu zemlju, a kako vjerojatno i sama znaš jer si sudjelovala u dva različita putovanja po Indiji, u „mojoj“ grupi, ni po čemu nisam konvencionalan vodič i rado ljude vodim i izvan dobro poznatih, „utabanih“ staza. Mislim da sam radost putovanja po Indiji uspio podijeliti sa svima vama. I te ću ture sigurno i dalje voditi.
Dok ovih mjeseci uživaš u svojoj rodnoj Dalmaciji s pogledom na more, planiraš li neko putovanje ili knjigu?
Uvijek planiram nekoliko različitih stvari, posljednje dvije godine jako me zanima i intenzivno proučavam naseljavanje Europe Indoeuropljanima i kasnije, plemenom iz tog „roda“ Slavenima te na kraju Hrvatima. Možda to bude moj sljedeći putopis radnog naslova: „Iđu 'Rvati“, naravno uz svu moju ironiju prema nacijama i „odabranim narodima“. Ako to zaista krenem istraživati na „terenu“ siguran sam da će knjiga biti zanimljiva, s puno nepoznatih činjenica, duhovita, a vjerojatno i uvredljiva za one koji „nas“ Hrvate vide kao potomke elitnih Arijaca i pogotovo one koji su veliki protivnici primanja u „elitnu“ Europu današnjih migranata. Svi smo jednom bili migranti i doselili na prostor na kojem su živjeli neki drugi ljudi, radi se o prirodnom procesu kojeg se ne može i ne treba zaustaviti.
Život i smrt uz svetu rijeku : Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva
- Profil 09/2020.
- 319 str., meki uvez
- ISBN 9789533137704
U novom putopisu 'Život i smrt uz svetu rijeku' Jasen Boko nam otkriva svoju ljubav prema čarobnoj Indiji i donosi slojevitu priču o značenju koje rijeka Ganges ima za život, kulturu i civilizaciju Indijskog potkontinenta, o povijesti te turbulentne zemlje, o raskošnoj mitologiji i odnosima vjerskih zajednica danas, o poimanju siromaštva i bogatstva koje je u Indiji drugačije nego u Europi.