Branka Primorac : Kulturi presuđuju moćnici kojima je ona višak
Branka Primorac, novinarka i književnica, svjedok je ne samo našeg vremena i njegove kulture, nakladništva i novinarstva, već i drugih, davno prošlih i uzajamno različitih epoha u kojima su i kultura i nakladništvo i novinarstvo imali svoju ulogu i značaj, ali su se te uloge i njihova važnost mijenjali. Svemu tome ne samo da je svjedočila, već je aktivno sudjelovala naša današnja sugovornica. U sve nabrojano, Branka Primorac ove godine slavi trideset godina od objavljivanja svoja prva dva romana za djecu i mlade „Mama, pazi pas!“ i „Maturalac“ (za kojima su slijedili romani „Sve zbog Ane“, „Ljubavni slučaj mačka Joje“, „Moj djed astronaut“, „Moj brat živi u kompjutoru“, „Suze male Miljenke“ i pred nedavni Interliber tiskan novi roman za djecu „Marin i Sarin čarobni vrt“…). Ovaj lijepi jubilej kao i Brankin pogled na kulturni život Zagreba nekad i sad, povod su za razgovor o njezinom djetinjstvu, studentskim danima te o novinarskom i književnom radu. I zato, krenimo redom i vratimo se u vrijeme u kojem je Branka odrastala.
Žedan si, gladan, moraš na zahod – uđeš na prva vrata i napoje te...
Ana Đokić: Ti si dijete Trešnjevke. Kako je, gledano očima djevojčice Branke, izgledao Zagreb pedesetih godina prošlog stoljeća?
Branka Primorac: Kakav bi u dječjim očima mogao biti rodni grad nego najljepši na svijetu. Sigurno da neposredno nakon rata nije mogao biti onoliko lijep koliko može biti s obnovljenim starim secesijskim zgradama u središtu i svježe oličenim fasadama kao poslije Univerzijade kad je zablistao kao nov, a ja potpuno svjesna kakav je biser. Činjenica je da je Zagreb pedesetih bio umjereno velik, tek s dvjestotinjak tisuća stanovnika, ali i ljudskiji nego danas. Ljudi su se tih godina posve drukčije odnosili jedni prema drugima. Sjećam se, s puno emocija, moga susjedstva. Bile su tri dvokatnice zalijepljene jedna za drugu, broj 36, 38 i (moja) broj 40, u ulici koja se tada zvala Samoborska, potom Kate Dumbović, a danas je Božidara Adžije. Svi ti različiti ljudi bili su i meni i ostaloj djeci u susjedstvu kao velika obitelj. Žedan si, gladan, moraš na zahod – uđeš na prva vrata i napoje te, ne pitaju zašto si utrčao bez pitanja u WC; ako ručaju, posjest će te za stol i podijeliti što imaju ili dati nešto s nogu. To je taj duh grada koji više ne postoji. U to vrijeme Zagreb se tek spremao širiti se na jug, o čemu mi djeca nismo razmišljali, nismo, naravno, ni slutili kako ćemo za neko dogledno vrijeme svjedočiti promjenama i pomicanju granica grada koje su u to vrijeme bile u kukuruzištima i još daleko od Save. Nama je dovoljna bila naša prašnjava ulica bez prometa i asfalta, na kojoj smo se mogli bezbrižno igrati graničara, a danas je to opasno raskrižje s dva povezana kružna toka.
Bili smo svi jednako siromašni, ali to siromaštvo nismo doživljavali kao teret. Bili smo slobodni i zaigrani na najljepši, dječji način. Nije nas bilo briga što su nas stanovnici sjeverno od pruge doživljavali periferijom, a još onda smo od glavnog trga bili manje udaljeni nego što su to danas Vukovarska ulica, Ulica Marina Držića ili Ulica Hrvatske bratske zajednice, pogotovo Dubrovačka avenija. Takvog djetinjstva kakvo je bilo moje i mojih vršnjaka, sredinom 20. stoljeća, više nema. Neću reći da bih se mijenjala za sve što nudi napredak 21. stoljeća, ali istina je da je nama bez interneta i mobitela bilo lijepo. Bili smo slobodniji i bez strahova kakvima je društvo danas opterećeno.
Odrastala si uz mladu mamu. Bez oca, bez braće i sestara. Je li u prostoru u kojem ste živjele mama i ti bilo mjesta i vremena za knjige, za zajedničko čitanje, za priče?
Kad sam se rodila, moja je mama imala 22 godine. Poslije rodilišta u Zajčevoj moja prva adresa bila je Kranjčevićeva 23, gdje je bio stan moje bake/tete Marije Kope, koju sam zvala Baba, i djeda Alojza Rusijana (koji me je i nagovorio da je tako zovem), u jednokatnici nasuprot ulazu u stadion NK Zagreb. S njegova središnjeg terena, nogometnog igrališta, imam prve fotografije: sjedim na travi, a mama me rukom pridržava otraga da se ne prevrnem. Tako taj teren i dan-danas smatram svojim iako ga nisam upisala u zemljišne knjige. Sljedeća adresa bila nam je Samoborska 40, na nekoliko koraka od Kranjčevićeve 23, u koju smo se preselili mama, tata i ja kad sam imala godinu dana. Moj je otac poslije rata bio službenik u Statističkom uredu u Ilici, a kao školovani vojnik starojugoslavenske vojske veliki sportaš. Odlično je skijao, ali to ga je stajalo života. Negdje na nekoj planini zaradio je žuticu i prije nego sam ja napunila dvije godine umro je u zagrebačkoj bolnici Sv. Duh. Dokrajčila ga je obična žutica jer za puk nije bilo penicilina.
Ne pamtim te dane, ali mogu zamisliti kako je bilo mojoj majci ostati udovicom u 24. godini, s malim djetetom i bez prihoda, bez pravog zanimanja. Nesreća se uvijek veže bar za još jednu, pa je nedugo poslije mog oca umro i suprug bake Marije. Ni ona u to vrijeme nije radila. Tako sam odrastala uz dvije žene bez muškog društva koje su se prvo morale pobrinuti za egzistenciju. Jasno da u takvu siromaštvu mjesta za slikovnice i knjige nije bilo. To je bila borba za preživljavanje. Sreća mi se osmjehnula na drukčiji način. Za pričanje priča nije trebalo novca, već samo strpljenja i mašte. Voljela sam sjesti u Babino krilo i slušati. Nije imala djece, svu svoju ljubav prenijela je na mene. Ispunjavala mi želje i uz svoja skromna primanja izmišljala darove za moj rođendan; zapamtila sam tako prvu gipsanu lutku, od koje se nisam odvajala, citru i gitaru koje nisam naučila svirati, skijaško odijelo nikada upotrijebljeno, poduku iz klavira, fotoaparat koji je ostao moja ljubav do današnjih dana…
Pripovijedala mi je o životu u svom rodnom selu u Slavoniji. Fascinirala me bajkovita priču bez neke čvrste fabule o Mjesecu koji se ogleda u bunaru, a doživjela sam je kao da sam sve to vidjela vlastitim očima. Morala ju je često ponavljati, što nije voljela, jer bi neke detalje zaboravila, a ja nisam. Radije je izmišljala nešto novo. Osobito kako ćemo ići u Slavoniju, kako će nas na željezničkoj stanici u Vinkovcima dočekati ujak Karlo i do Babine Grede kolima dovesti do tipične slavonske kuće s ganjkom i ljetnom kuhinjom u kojoj su se rodile Kata i Mara. A u kola bit će upregnuta dva gizdava bijela konja. Ja ću sjediti kraj ujaka i držati uzde. Može li djetetu biti dana ljepša priča od takve u kojoj je ono akter!
Koji je bio tvoj „omjer“ igranja na ulici s vršnjacima i vremena provedenog uz knjigu?
Do polaska u školu niti sam ja a niti su moji vršnjaci provodili vrijeme uz knjigu. Možda ipak netko jest, ali ja nisam. Mi smo bili uvijek „na zraku“, uvijek ispred ili iza kuće u dvorištu. Ispred kuće s loptom, jedinom koju je imao dječak Zvonko s drugog kata moje roza kuće, koju smo tako zvali jer je jedina od tri u nizu imala ružičastu fasadu. Znali smo se igrati na dvjema ulaznim stepenicama čekajući poštara, sretni kad bi se on tu zaustavio i prislonio bicikl uza zid. Svi smo se na njemu izredali dok se on ne bi vratio. Kako je tko znao. Ja sam desnu nogu stavila na pedalu, a s drugom se odgurivala o zemlju. Prava uživancija od kuće do kraja moje ulice, a do križanja s Novom cestom. To je razlog zbog kojega kasnije nikad nisam sjela na bicikl kako treba i naučila voziti. Sramim se, ali tako je kako je.
Koje su se knjige za djecu objavljivale u Jugoslaviji pedesetih godina? Koji su se domaći autori čitali, a koji su se inozemni autori prevodili? Je li poratno stanje imalo utjecaja na izbor prijevodne literature, ili književnost nije marila za „pobjednike i poražene“?
Na pitanje što se objavljivalo, a što čitalo tih godina odgovorit ću pričom o mojim pravim čitateljskim počecima. Za moj deseti rođendan od kume Kitice, koja je radila u Štamparskom zavodu „Ognjen Prica“, dobila sam na dar Collodijeva Pinocchija, kojeg je izdavačka kuća Mladost objavila 1952. s originalnim ilustracijama Beppea Porcheddua. Pinocchiju je bila pridružena i prekrasna mala knjižica s turskom bajkom Ašik-Kerib M. J. Ljermonova koju je ilustrirala Cvijeta Job, a preveo Grigor Vitez. Moje oduševljenje je bilo golemo, može se usporediti jedino s ponosom prvašice na prvu samostalno pročitanu slikovnicu – Pale sam na svijetu Jensa Sigsgaarda. Euforija je bila tolika da se moja razumna Baba uvrijedila što istu pozornost ne pokazujem prema skijaškim hlačama koje su trebale biti hit za deseti rođendan. Bila je povrijeđena jer se nisam odvajala od knjiga. A to su bile prve knjige u mojoj kućnoj biblioteci, i imam ih i danas. Ne znam u što sam se prije zaljubila, u tekst ili u ilustracije, ali otada sam bila česta gošća knjižnice prekoputa škole sa željom da pročitam sve knjige s polica. Ozbiljno sam krenula – od slova A, da neku ne propustim.
Naravno da su to bila dječja posla. Na pravi put me odvela knjižničarka, na čiju sam preporuku čitala i domaće i strane autore – Vlak u snijegu Mate Lovraka, ali i sve druge njegove romane, Ivanu Brlić Mažuranić i obavezne Čudnovate zgode šegrta Hlapića, pa Pirga Anđelke Martić koji se meni jako sviđao, a uživala sam i u Junacima Pavlove ulice Mađara Ferenca Molnára. Kako sam brzo čitala, uputila me na Marka Twaina, Charlesa Dickensa, čak i Perl Buck, Šolohovljev Tihi Don. Nešto od toga je bila lektira, nešto nije, a prema spomenutim piscima može se zaključiti da su se tiskali i oni sa zapada i oni s istoka. Obožavala sam opsežne knjige jer je doživljaj dulje trajao, a gutala sam ih i noću kad je moja mama već spavala.
Naučila sam koliko je svijet drukčiji od onoga što su nas učili da je jedino ispravno, i da od različitosti ne treba okretati glavu, da su granice u najširem smislu u glavi, a ne u međama.
Prijeđimo sad u kasne šezdesete i rane sedamdesete. Vrijeme hipijevskog pokreta, rata u Vijetnamu, seksualnih sloboda – i Branke koja se upisuje na fakultet. Kakav je bio tvoj pogled na svijet tih godina?
Mene je hipijevski pokret pogodio kao bomba onog trena kad sam napunila osamnaest godina i osjetila – prije nego sam išta znala o njegovoj filozofiji – da sam slobodna donositi odluke. Upisala sam se na Fakultet političkih nauka i prije nego su počela predavanja odlučila vidjeti Italiju. Te 1965. godine izlazak u inozemstvo nije bio jednostavan. Trebala je viza, putovnica, devize koje se moglo kupiti jedino u Narodnoj banci. Najviše jadnih 40.000 lira. Nedovoljno za standardan prijevoz, jedino je autostop dolazio u obzir. Pa ruksak na leđa s komadom slanine, parom kobasica te najnužnijom odjećom. Nasreću pa se istom idejom oduševio i kolega s fakulteta s kojim sam se upisala na početni talijanski jer teško da bih se baš sama ohrabrila izaći na cestu i dignuti palac. Odredili smo datum i krenuli. Zapeli smo već kod Ljubljane – satima na kiši čekajući auto za dalje. U zraku je visjela dvojba: vratiti se pokunjeno mami na vrata, ili još čekati? A onda nas je ipak netko povezao, i tako smo bez teškoća malo-pomalo putovali autostopom od grada do grada, noćivajući u lancu jeftinih Youth hostela: od Trsta, Milana, Torina, Genove, Livorna, Pise do Firence pa nazad kući poslije jedanaest dana.
To je putovanje bilo presudno za moje samopouzdanje, jer sam već sljedeće godine, ne propustivši nijedan ispit, boravila pet mjeseci u Milanu i dva ljetna na Lago di Garda; kasnije sam, kao apsolventica, otišla na godinu i pol dana u London. Taj London mi je dao nevjerojatnu slobodu, sigurnost, otvorio oči da se ne moraš držati jednoumlja, nego onoga što ti nalaže zdrav razum. Naučila sam koliko je svijet drukčiji od onoga što su nas učili da je jedino ispravno, i da od različitosti ne treba okretati glavu, da su granice u najširem smislu u glavi, a ne u međama.
Gdje si ti bila u tome svemu? Kako bi usporedila tadašnju kulturnu scenu Velike Britanije i Jugoslavije? Londona i Zagreba?
Uživala sam u svemu novom, u velikom gradu, odjeći, navikama, hrani pa i kulturi. Nema smisla uspoređivati se s britanskom prijestolnicom i kukati – oni imaju ovo, ono, a mi nemamo. Višemilijunski London jedan je od svjetskih kulturnih centara. Tako je bilo i tako će ostati. Koncentracija kreativnosti i moći Londona je golema, usporedbe nas ne bi odvele nikamo. Ali treba od njih učiti. I glasno govoriti da se ne moramo sramiti, jer nismo bili potpuno inferiorni osim po količini novca. Mnoge su umjetničke prakse u nas zaživjele brže nego što smo toga svjesni. Možda nismo isti dan u našim kinima gledali blockbustere kao danas, ali smo ih ipak gledali za nekoliko mjeseci.
Što se mene tiče najprije sam promijenila stil odijevanja. Od nekog klasičnog i dosadnog u nešto što je bilo na tragu „mode“ djece cvijeća. Nosila sam duge haljine s cvjetnim uzorkom kao znak raspoznavanja, jako šarene desene, intenzivne boje, obožavanu ljubičastu npr. Tako su se odijevali i drugi ljudi s kojima sam se družila. Dolazili su u London odasvud, različitih nacionalnosti, boje kože i religije tražeći drukčiji pogled na ljubav i politiku, na bolji svijet, bez rata i siromaštva. Nisam bila od onih koji su sretni i prljavi iz protesta živjeli u nekoj zajednici, najčešće pušeći travu i konzumirajući teške droge. Nisam ništa od toga probala, ali jesam pušila Dunhill. Više sam bila promatračica nego zagrižena hipijevka. Živjela sam u luksuznoj londonskoj četvrti Golders Green u kući ortodoksnih židova kao au pair, upoznajući njihovu vjeru o kojoj ništa nisam znala. Bilo je to izvanredno iskustvo. Bili su dobri ljudi, i da me nije vuklo kući, mogla sam ostati kod njih godinama. No, htjela sam položiti preostalih pet ispita i diplomirati, vratiti se svom jeziku.
Zašto si odabrala baš studij novinarstva?
Bubu u uho stavio mi je student iz Dalmacije, podstanar kod moje bake u kojeg sam se pubertetski zaljubila s trinaest godina. „Ti bi bila dobra novinarka“, rekao je kao da me poznaje cijeli život. I to je za mene bila gotova stvar. Ja sam se sto posto našla u njegovu prijedlogu. Zato sam izabrala Fakultet političkih nauka. Fakultet tada nije imao kolegije novinarstva iako su obećavali da će ih imati dok mi dođemo do četvrte godine. Ali do kraja mog studija to se nije dogodilo. Međutim, imala sam sreću da je nakon što sam se vratila iz Engleske Centar za izobrazbu novinarskih kadrova, koji su zajednički osnovali Radiotelevizija Zagreb i Vjesnik, raspisao natječaj na koji su se mogli javiti apsolventi različitih fakulteta. Stotinjak se ljudi prijavilo, primljeno nas je desetak. I tako sam nakon godinu dana došla na pokusni rad u Večernji list.
Što je u vrijeme tvojih novinarskih početaka značilo biti novinar i baviti se novinarskim poslom?
Lakše mi je početi od generalne ocjene. U svakom slučaju, novinarstvo se cijenilo više nego što se cijeni danas. Biti novinar, bez obzira na društveni predznak, uvijek je stresno, ali posljednjih godina konstanta su stresovi koje prije nismo poznavali. U novinarstvu je uvijek bilo tako da je onaj tko nije bio spreman na šokove brzo odlazio iz novina i okretao se svom izvornom zanimanju. Primjera radi, od nas petero već je troje odustalo prije kraja pokusnog roka. Od cijele studijske godine u novinarstvu nas je do kraja radnog vijeka ostalo troje – jedna kolegica na radiju i dvoje u Večernjaku.
Ono što sam prvo naučila na vlastitoj koži jest da za svako vrijeme postoji istina o ljubavi čitatelja i novinara. Kad se pomirite s time da vaše pisanje neće uvijek biti „na cijeni“, postat ćete pravi novinar, objektivan, istinoljubiv, znatiželjan do kraja. Sve dok pišete što interesnoj grupi ili pojedincu odgovara, tapšu vas po ramenu, a kad uprete prstom u loše stvari, bit ćete piskaralo i smeće. Takvi trenuci lakše se podnose ako postoji podrška starijih kolega, urednika i mentora. Ja sam se od prvog dana dobro osjećala u redakciji. Primili su nas kao da smo već stari znanci, i to je odledilo moj strah. I danas se sjetim drhtanja u glasu nakon prvog telefonskog poziva i rečenice: „Dobar dan, na telefonu Branka Matić, novinarka Večernjeg lista…“ Meni je to u početku bilo kao da sanjam, kao da se nezasluženo kitim tuđim perjem, sve dok mi nije izašao prvi tekstić „Pozvali vatrogasce s balkona“. Poslije toga obećala sam sama sebi da komisiji koja odlučuje o stalnom radnom odnosu neću dati priliku da mi kaže doviđenja.
Jesu li se pozicije novinara i novinarstva u društvu u međuvremenu promijenile? I ako jesu, zašto i na koji način?
Promijenilo se mnogo toga. Ne samo tehnologija koja je srozala tiraže novina na smiješne brojke u usporedbi s onim povijesnim iz osamdesetih. Promijenili su se vlasnici novina. Kapital je, kako znamo, bešćutan, što se neminovno odrazilo i na ljude. Nikada više novinara nije dobilo otkaz nego u posljednja dva desetljeća, a razlog nije njihova neprofesionalnost, već broj na nečijem papiru za odstrel. Atmosfera je često u toj fazi u redakcijama nepodnošljiva. Prije, uza sve pritiske iz partijskih sfera, nisam doživjela da se ljudi boje razgovarati jedni s drugima. Znam da bih, da sam mlađa, opet grizla na novinarstvo, ali ne bih rado bila u koži mladih novinarskih snaga.
Koliko vjeruješ novinarskim informacijama koje pročitaš u novinama i na internetu, ili čuješ na radiju i televiziji?
Uglavnom vjerujem, ali me smeta interpretacija. Vrlo se lako može pročitati iz obrade vijesti koliko koji medij štiti one na vlasti, jer ovise o njima. Žestim se najviše na servis koji financiramo iz našeg džepa.
Kad se pomirite s time da vaše pisanje neće uvijek biti „na cijeni“, postat ćete pravi novinar, objektivan, istinoljubiv, znatiželjan do kraja. Sve dok pišete što interesnoj grupi ili pojedincu odgovara, tapšu vas po ramenu, a kad uprete prstom u loše stvari, bit ćete piskaralo i smeće.
Je li to što si žena ikada imalo ikakav utjecaj (bilo pozitivan bilo negativan) na novinarski posao kojim si se bavila?
Kad sam uređivala Reviju, subotnji magazinski prilog, u kolegiju smo bile samo Ružica Cigler, koja je kasnije bila i glavna urednica, i ja. Postupno se kroz godine taj kolegij punio ženama, a redakcija sve većim brojem novinarki. No, na vršnim pozicijama su i dalje sjedili muški kolege. Poseban su slučaj mladi jastrebovi, koji bi nakon godinu-dvije staža u novinarstvu jurišali bezobzirno na najuglednija mjesta. Pogotovo ona u ženskim rukama. S tim u vezi imam vlastito iskustvo. A mislim da to nije karakteristika samo medija.
Što za tebe znači „ravnopravnost spolova“? U čemu se ona ogleda? A gdje je još uvijek nema?
Dok je svijeta, uvijek će biti razlika u muško – ženskim odnosim. Pa i zadiranja u prava koja su mnogo šira od onoga na čemu se s razlogom ustrajava: jednake plaće za jednak posao, jednaka zastupljenost žena na visokim pozicijama i u politici… Te kvote ništa ne znače ako ispod vijesti o ubojstvima ili premlaćivanju žena pročitamo muške (pa i ženske) komentare poput „to je zaslužila“. Instinkt lovca i ratnika nije nestao iz muških gena. Ubojice i nasilnici postaju i oni od kojih se to nitko ne bi nadao, pristojni muževi i očevi, visokoobrazovani, situirani javni djelatnici, cijenjeni članovi zajednice. Stoga je bitno kako mi kao društvo reagiramo na te pojave. Osuda građana morala bi biti jača od najbolje sročena zakona.
U jednom trenutku u tvoj je život ušao (i u njemu ostao) Strahimir Primorac. Kako ste se upoznali?
Naš prvi susret nije bio ugodan. Kad sam ja došla u redakciju, on je bio na odsluženju vojnog roka. Nisam ga poznavala, ali kad sam iz gradske rubrike prešla u unutarnju politiku, stalno su spominjali meni čudno ime – Straško ovo, Straško ono. A onda se jednog dana pred mojim stolom pojavio čovjek u sakou i s kravatom. Rekao je bez uvoda: „Vi sjedite na mojem mjestu!“ Nije mi bilo drago. Skupili su se svi oko njega, urednik je potvrdio njegove riječi. Morala sam mu prepustiti stol jer to je bio stol za lektora/redaktora unutrašnjopolitičke rubrike. Dok ga nije bilo, dobila sam taj stol na privremeno korištenje, a u međuvremenu sam sjedala ondje gdje taj čas nije bilo zauzeto. Počeli smo izlaziti kao prijatelji, kolege s posla, s još jednim parom. Kasnije, sve češće bili smo si dovoljni nas dvoje. Malo u kino, malo na večeru i razgovor ugodni uz fino vino, pa u šetnje, prvo zajedničko ljetovanje i za godinu dana bili smo u braku.
Kako funkcionira život dvoje zaljubljenika u knjigu? Jesi li čitala sve knjige koje su Strahimiru stizale na recenziju? (Sjećam se s kojim sam užitkom čitala njegove sjajne književne prikaze u Večernjem listu!) Je li on čitao sve priče koje su stizale na književni natječaj Večernjeg lista, koji si ti uređivala? Poklapaju li vam se stavovi o književnim tekstovima ili razilaze? Drugim riječima, pratite li u svakom trenutku rad onog drugog ili svatko ima samo svoju „književnu radnu oazu“?
To je pitanje široko koliko i naših pedeset godina zajedničkog života (1974. – 2024.), plus jedna izvan braka. Kao početnik u novinarstvu imala sam velik respekt prema lektoru/redaktoru koji će ispravljati moj rukopis i vidjeti koliko sam loša u pravopisu, odnosno koliko sam svladala novinarsku vještinu. Onda sam otkrila da imamo zajedničku strast prema knjigama, on kao književni kritičar, a ja kao pasionirana čitateljica. U to vrijeme samo sam koketirala s pisanjem za omladinski časopis „Tina“ objavivši nekoliko priča. Nisam pomišljala na književnu karijeru, meni je bilo najvažnije i dovoljno da se ostvarim kao novinarka.
Prvih godina braka uživala sam u sve većem broju knjiga u našem podstanarskom stanu na Knežiji. No, kad smo se prvi put selili iz tog stana u stan bake Marije, već je bilo jasno da osim u međuvremenu rođene Lade sada najviše od svih stvari imamo knjiga. Treća selidba, u Vrbane poslije osam godina, već je bila prava katastrofa. To su bile kutije i kutije prepune knjiga, ponajviše suvremene hrvatske proze. Nosači su se žalili da su im teže nego hladnjak, štednjak… Uglavnom, iz ovoga bi moglo biti jasno koliko se knjiga nakupilo poslije tolikih godina. Mi se s time šalimo, ali i brinemo koliko se prašine skupi na policama iza knjiga. Najveća panika nastupa kad treba oličiti stan. U takvoj jednoj fazi darovali smo dio knjiga Centru za kulturu Trešnjevka kad je tamo radio naš preminuli prijatelj i kolega s posla Želimir Ciglar. U zgradi u kojoj stanujemo susjedi znaju za našu biblioteku. Posude, pročitaju, vrate. Poslije potresa ovako je jedan od njih (na katu ispod našeg stana) crnohumorno reagirao: „Ako nam se sruši kuća i budemo zatrpani Primorcima, bar ćemo imati što čitati dok nas ne pronađu.“
A što se tiče čitanja – da, ja uglavnom čitam domaću prozu iz „pristigle robe“ kad mi je pri ruci. Strahimir – a to je odgovor na pitanje je li čitao kratke priče iz Večernjakova nagradnog natječaja koji sam uređivala sedamnaest godina – čitao je, naravno. I lektorirao ih. Inače čitamo jedno drugome što pišemo, ja njegove kritike kad budu otisnute. S druge strane ja sam ovisnica o njegovu prvom dojmu i lekturi. Nestrpljiva sam čuti što će kritičar reći. Rijetko čujem bilo pokudu bilo pohvalu ako je baš ne izvučem iz njega. Obično kaže: „Ne mogu biti objektivan kad si ti u pitanju.“ Međutim, znam koja mu se moja knjiga najviše sviđa. To je manje eksponirani naslov Moj djed astronaut, zapravo zbirka humorom obojenih fantastičnih priča. Svaki put kad dođemo na tu temu, taj je mirni čovjek ljutit što nisu šire prepoznate.
Strahimir i ti postali ste roditelji jedne djevojčice i jednog dječaka. Koje su knjige za djecu ušle tada u vaš dom? Ili od silnog bavljenja knjigama i pisanjem za odrasle niste imali vremena još i za knjige za vaš pomladak?
Pokušavali smo ih, na različite načine, naviknuti na čitanje, ali čini se da su bili ljubomorni na knjige koje su im oduzimale roditelje, osobito oca, koji je puno čitao kod kuće jer je pisao kritike za književne novine i časopise. Nije da nisu čitali knjige, ali djeca nam nisu postala veliki ljubitelji beletristike. Više su ih zaokupljale neke druge stvari.
Je li rođenje djece bio „klik“ koji je utjecao na to da počneš pisati romane za djecu i mlade? Koliko su tvoja kći i tvoj sin kumovali temama koje obrađuješ u svojim knjigama?
Nisam počela pisati kad su se rodili, nego desetak godina kasnije. Nisu mi oni bili poticaj za pisanje, već stresna situacija na poslu. U prva tri romana tematski sam se oslanjala na doživljaje s njima. Sin je upravo došao s maturalca iz Rovinja pa je tada počeo nastajati moj prvi rukopis Maturalac, kći je pak kao obično dovlačila kući razne životinje pa su sve našle dom u prvom objavljenom romanu Mama, pazi pas!, a onda nam je na kraju stigao i mačak Gandiva, glavni lik romana Ljubavni slučaj mačka Joje.
Gnušam se mišljenja da u današnje vrijeme u bilo čijem opusu može biti tema koje nisu književno podobne.
Maturalac
Marin i Sarin čarobni vrt
Kakva je bila književna scena za djecu i mlade devedesetih, kad si ti započela svoje prve književne korake? Što se tu sve događalo u Hrvatskoj? Jesu li ti u pisanju romana kao inspiracija i poticaj poslužili neki hrvatski književnici koje si i osobno upoznala?
Produkcija dječjih knjiga bila je vrlo kvalitetna, a prednjačila je Biblioteka Vjeverica izdavačke kuće Mladost. Imala je sve što je bilo potrebno za dobru knjigu. Urednike, suvremene pisce i ilustratore. Žalosno je bilo kako je u trenu propala. Ništa nije ostalo od nje osim njezinih starih izdanja na policama školskih knjižnica. Počela sam dakle svoju književnu karijeru u najturbulentnije vrijeme za hrvatsko društvo, pred rat, pred tranziciju, točnije poslije prvih parlamentarnih izbora koji su promijenili političku sliku Hrvatske, ali i uredničku strukturu Večernjaka. Rečeno mi je: „Ne možeš više biti urednica Revije, ali možeš postaviti i uređivati novu rubriku za dom i obitelj.“ Teško sam to doživjela. Danas znam: da nije bilo tog šoka, nikad ne bih napisala ništa više od novinarskog teksta. Tableta protiv more bila je književnost. Ne nužno za javnost. Kad sam završila rukopis Maturalca, apetiti su narasli. Potražila sam izdavača. Vrlo brzo sam dočekala odgovor zadovoljnog Ivana Kušana, tada urednika Biblioteke Hit junior u Znanju. Opet su mi se u dobar razvoj događaja uplele promjene. Moja knjiga došla je na red za tiskanje kad je Znanje prelazilo u privatne ruke Branka Jazbeca.
Nije bilo ugodno gledati kako s mjesta glavnog urednika odlazi legendarni Zlatko Crnković, direktor Stipan Medak, a dolaze vlasnici koji su za hrvatsko izdavaštvo bili anonimne osobe. Knjiga je izašla sa zakašnjenjem, tako da ju je preduhitrio s izlaskom moj novi rukopis Mama, pazi pas!, u netom privatiziranoj Alfi. Za prvo kolo njezine Biblioteke za mladež pisac i urednik Ićan Ramljak okupio je poznate autore za djecu: Višnju Stahuljak, Dragutina Horkića, Mladena Kušeca, koji je za svoju knjigu iz toga kola uskoro dobio Nagradu „Mato Lovrak“. To su, osim pjesnika Ivana Boždara, sve ljudi koje sam poznavala odranije, a i oni mene, ali ne po književnom djelu, nego po novinarskom radu. Poznavala sam i popularnog Zvonimira Baloga, naravno i Ivana Kušana, Hrvoja Hitreca, kolegu iz redakcije Zvonimira Milčeca i mnoge druge... Postupno se krug širio, ali nisam imala namjeru nikoga kopirati. Jednostavno sam htjela biti svoja, a kad bih birala kome bih se rado tematski i stilski približila, bio bi to Ivan Kušan.
Gostuješ li još uvijek na književnim susretima po školama? Kako današnje generacije osmaša u odnosu na one prije trideset godina doživljavaju Maturalac, tvoj najpoznatiji roman, za koji si dobila književnu nagradu „Mato Lovrak“? Jesu li se promijenila ne samo vremena nego i djeca?
Rado se odazovem svakom pozivu u školu ili knjižnicu. Zanimljivo je koliko današnja djeca još uvijek vole Maturalac, a u njemu nema ni mobitela ni interneta. Upravo mi je stiglo njegovo trinaesto izdanje koje je tiskala Alfa, ovo u 1500 primjeraka. Ako pribrojim tome jedno španjolsko izdanje i jedno bosansko te dva izdanja u Znanju za koja sam potpisala ugovor (a bilo ih je sigurno više, što je tužna priča za sve autore koji su tada objavili knjigu pod novom upravom), ukupno ih je sedamnaest. Lijepa brojka. Što se tiče djece, pa i odnosa škola prema piscima, mnogo toga se promijenilo. No, zavisi od sredine do sredine. Negdje se lijepo pripreme knjižničarke, profesorice hrvatskog jezika i djeca, dočeka me cvjetić, a negdje gotovo da ne znaju izgovoriti što sam napisala. Već je za mojih početaka išla priča kako su nekada škole po Kušana, Horkića i druge pisce slali automobil, samo da im dođu. Nije bilo nikakvo iznenađenje da i ustanova i djeca pokupuju stotinu i više knjiga i ne otrče u razred odmah kad zazvoni kraj sata, već se guraju oko gosta, književnika iz lektire. Sad se ne očekuje da itko zatraži knjigu. Ako se pak netko javi, nastupi čuđenje. Nisu više za lijepu hrvatsku riječ neka sjajna vremena. Nasreću pa postoji lektira i školske knjižnice koje kupe knjige koje moraju i one za koje znaju da će učenici čitati.
Ima li neka tema za koju misliš da nema mjesta u tvom književnom opusu?
Gnušam se mišljenja da u današnje vrijeme u bilo čijem opusu može biti tema koje nisu književno podobne. Naravno, stvar je individualnog izbora i primjerenosti čitateljevoj dobi, u načinu kako je tema obrađena. Mene su u novinarstvu učili da nema teme o kojoj se ne bi moglo pisati pametno, bez prosipanja žuči i bez pamfletizma. Naravno da takav pristup iziskuje veću stilsku vještinu, pitke rečenice. Isto vrijedi i za književnost.
Pisala si i dokumentarnu prozu Perešin, život i smrt. Koliku slobodu autor ima (i kao novinar i kao književnik) kada piše po narudžbi?
Takav tekst iziskuje veću autorsku disciplinu, pogotovo ako je riječ o prozi koja ima dokumentarnu podlogu. Moram reći da sam u pisanju Perešinove biografije imala punu slobodu i veliku pomoć u prikupljanju objavljenih materijala o njemu. Početna zamisao je bila da to bude monografija, dakle puno fotografija s malo teksta. No, kad sam prikupila svu građu, obavila četrdesetak razgovora, više puta s Rudijevom suprugom, bilo mi je jasno da je to toliko kvalitetno štivo da od toga može biti roman od tristo stranica. Kad sam krenula pisati, dala sam dvadesetak kartica gospođi Ljerki Perešin i još nekolicini ljudi, i oni su me nagovorili da se primim tog posla. Poruka je bila – nastavi tako dalje. Uistinu sam se potrudila da od činjenica koje su mi bile na raspolaganju ne zamaglim, nego da približim lik pilota Perešina svima koji su ga znali, ali i onima koji će ga kroz moj tekst upoznati.
Ove ti je godine u Španjolskoj objavljena druga knjiga, slikovnica El rescate del pequeño Mateo/Kako je spašen mali Mate. Kakav je bio odjek?
Teško je hrvatskom piscu doprijeti do španjolskog čitatelja. Ponuda savršenih slikovnica, samo da se na njima zadržim, golema je. No, tek ću iduće godine znati konačan ishod, je li sva naklada rasprodana. Međutim, ono što se za Matea važno dogodilo bilo je prvo predstavljanje hrvatske suvremene književnosti na tradicionalnom Sajmu knjiga u prekrasnom madridskom parku Retiro, gdje se pojavila i moja slikovnica. Lijep događaj za mene, ali i za moje unuke, bio je poziv privatne škole St. Michael za književni susret s učenicima dva druga razreda u koja idu i moji unuci Marta i Luka. Ne zna se tko je bio više uzbuđen, oni ili ja. Razgovarali smo engleski, jer djeca od treće godine, od tzv. male škole, uče sa svojim tetama/učiteljicama engleski. Zanimljivo je bilo čuti da sam bila prva spisateljica koja je kročila sa svojom knjigom u školu. Nije njihov običaj da zovu književnike na susrete s djecom. Eto, negdje sam bila prva!
Teško je, međutim, što se kulturi daje malo prostora, pa i onaj koji joj je dodijeljen na jutarnjem kolegiju oduzima se u zadnji čas ako dođe neki profitabilan oglas. Istina je da kulturi presuđuju moćnici kojima je ona višak, sadržaj koji smeta, jer „to“, navodno, nitko ne čita.
Kako bi usporedila svoj život novinarke i svoj život spisateljice? Gdje se dotiču, a gdje razilaze?
Puno je sličnosti, puno je razlika. Novinarstvo treba točnost i brzinu, u čemu danas pomaže tehnologija. Novinar ne smije izmišljati stvari, a kod književnika se baš to traži. Novinarski tekst ne trpi laži, a za književnost se govori da egzistira baš na toj klackalici. Pisac je, uvjetno rečeno, slobodan da gradi likove i događaje kako želi i zna, ali kad ih jedanput zakotrlja, ni on više nije posve slobodan. Mnogim stvarima koje su važne za dječju književnost naučilo me novinarstvo. Naprimjer famozna prva rečenica, koja mora biti zanimljiva da povuče čitatelja na otkrivanje svake nove stranice. Traži se razumljivost i jednostavnost stila, što ne znači i banaliziranje. U novinarstvu je važno razlučivanje bitnog od nebitnog. U književnosti ipak sebi damo malo više vremena za pisanje, ako rok ne visi nad glavom. Ono bitno za uspjeh kod današnjih čitatelja može postati kraćenje nagomilanog, a za radnju nebitna sadržaja. Našlo bi se štošta još iz novinarske prakse što može pomoći u strukturiranju priče za današnju djecu naučenu na što manje riječi.
Ti si se, kao novinarka, najviše bavila kulturom. Mnogi tvrde da danas nema sustavnog praćenja kulture u medijima, osobito u novinama. Je li to doista tako, i ako jest, što je razlog takvom preokretu?
Duže od kulture uređivala sam Reviju, u kojoj je sedamdeset posto sadržaja bilo politički profilirano. To je iscrpljujuća uređivačka pozicija jer se traže zanimljivi načini da se već poznato, a nedovoljno rasvijetljeno rasvijetli do kraja. To traženje ideje kako to izvesti jednako je teško kao potraga za zlatom, ali u petoj brzini. I tu nije kraj. Treba naći sugovornika koji je spreman dati izjavu ili intervju, najčešće o vrlo neugodnu sadržaju. I, naravno, novinara koji dobro poznaje slučaj. Došavši na mjesto urednice dnevne kulture preporodila sam se, a mislim da je osoba koja me u nju poslala pogodila kad je rekla: „To je tvoje prirodno okruženje.“ Teško je, međutim, što se kulturi daje malo prostora, pa i onaj koji joj je dodijeljen na jutarnjem kolegiju oduzima se u zadnji čas ako dođe neki profitabilan oglas. Istina je da kulturi presuđuju moćnici kojima je ona višak, sadržaj koji smeta, jer „to“, navodno, nitko ne čita. Zapravo oni sude po sebi. U takvu odnosu urednik nema puno izbora. Nema mjesta za najvažnije događaje iz bogatoga kulturnog života Zagreba, Hrvatske, a nema ni dovoljno novinara za odlazak na mjesto događaja. Često su tako stranice kulture tu da budu pokriće za 30 do 40 posto oglasa. Profiterima je logika jasna: zašto bacati prostor za sadržaj koji nitko ne čita, a odbiti živi novac.
Danas je više knjiga nego ikada. Svi pišu. Svi objavljuju. Je li došlo do hiperprodukcije umjetnika i umjetnosti? Svatko objavljuje knjige, svatko je likovni umjetnik. Svatko je, na kraju krajeva, i novinar. Treba li tome „stati na put“ radi digniteta umjetničke i novinarske struke, ili je, naprotiv, konačno došlo vrijeme da svatko spozna kako u sebi ima i umjetničke potencijale i sposobnost da sam donosi zaključke o tome što se u svijetu događa?
U pitanju je već sadržano sve što bi odgovori trebali samo potvrditi. Sjećam se tvrdnje jednoga kolege kada su prije tridesetak godina u naš život ulazila računala. Tada je proročanski rekao kako će doći vrijeme da će se knjiga moći tiskati u vlastitoj kuhinji, ali će je biti teško prodati. I dočekali smo to vrijeme. Tiska svatko tko želi imati ukoričene svoje misli. Tu slobodu nam je donije tehnologija, a i svaštarenje kao popratnu pojavu. Koliko imamo kvalitetnih izdavačkih kuća, a koliko ih je upisano u trgovačkom registru. Na stotine bez ijednog lektora, školovanog urednika. Ta poplava je nezaustavljiva, svi zainteresirani su zbunjeni i zgroženi. Jedino zadovoljstvo imaju skribomani. Nema te sile koja bi tome mogla stati na kraj, oteo se duh iz boce.
Već dugi niz godina članica si povjerenstava za novinarski izraz LiDraNa. Kako djeca u Hrvatskoj danas pišu, i još važnije, kako gledaju na život?
Njima je sve normalno jer za drugo ne znaju. To ne treba čuditi jer odrastaju u drukčijem svijetu od našeg. Kritični su i ironični, vrlo duhoviti. Naiđemo na tekstove koji nas iznenade zrelošću, stilom, zaključcima. Mogli bi sutra zasjesti u neku redakciju. Najpogubnije je što mnogi koje smo prepoznali kao odlične novinare ne završavaju u novinarstvu. Ne zanima ih. Čini im se teško, a slabo plaćeno i neizvjesno. Ako i završe novinarstvo, brzo se povuku na rezervni položaj u PR agencije. Gdje doduše treba lijepo izgledati, biti vitak i dobro odjeven, ali sve skupa nije naporno kao trčati za vijestima i stalno biti pod ugovorom od šest mjeseci do godinu dana za koji se do zadnjeg ne zna hoće li biti produžen.
Kad pogledaš iza sebe, što bi rekla, čemu je život naučio onu malu Branku koja se igrala na ulicama Trešnjevke? Što bi izdvojila kao najvažnije?
Mislim da sam ostala ista ona mala iz Samoborske ulice koja je mami kao petogodišnjakinja išla u obližnji dućan po cigarete i zaigrana usput branjem čičaka zaboravila kako se zovu. Da se ne bi vraćala kući, tražila je od trgovca da joj pokaže sve kutije s cigaretama koje ima. Onda je uprla prst u jednu kutiju i rekla: „Molim ove!“
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.