Isabella Mauro : Sklona sam uvijek slaviti jednu dobru knjigu, a ne isticati ostalih deset

Isabella Mauro

Isabella Mauro, knjižničarska savjetnica, voditeljica je Hrvatskog centra za dječju knjigu, predsjednica Stručnog povjerenstva za dječju knjigu (u mandatu od 2021. do 2025. godine) pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, članica stručnog žirija nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji te voditeljica dječjeg žirija Nagrade „Grigor Vitez“ koju dodjeljuje Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske. Sve to (a sigurno nisam spomenula još puno toga što radi), Isabellu Mauro čini idealnom sugovornicom kada je u pitanju razgovor o čitateljskoj publici i knjigama za djecu i mlade.


Ana Đokić: Draga Isabella, hvala ti što si našla vremena za razgovor za književni portal Moderna vremena koji, koliko primjećujem, sve više svojih članaka posvećuje upravo knjigama za djecu i mlade te intervjuima s njihovim autorima.

Isabella Mauro: Hvala puno na pozivu. Veseli me što su hrvatska dječja knjiga i njezini autori našli medijski prostor na vašem vrijednom portalu.

Prije nego se bacimo na aktualnu temu – djeca i knjige danas u Hrvatskoj – vratila bih se (zapravo tebe) u vrijeme kada je Isabella bila djevojčica. Sjećaš li se možda svog prvog susreta s knjigom?

Uvijek kad mi se postavi to pitanje prve knjige koje se sjetim je "Pale sam na svijetu", ilustracija u njoj te prvenstveno ugođaja i osjećaja koji su u meni izazivani. Bilo mi je nešto jako privlačno u toj knjizi, intrigantno, čitala sam je stalno iznova, htjela sam doreći što mi je ostalo nedorečeno, snažno sam osjećala golemi sadržaj koji se krije iza nevelikog broja riječi, malog broja stranica i jednostavnih ilustracija. Danas me moja reakcija ne čudi jer je to način na koji sjajna knjiga funkcionira: tektonski pomiče nešto u osobi, s naoko nejasnim razlozima.

Nakon toga se odmah sjetim knjige "Najljepše bajke svijeta" koju mi je posudila prijateljica Irena. U ovoj „velikoj plavoj knjizi“ (tako sam je zvala) otkrila sam  neki sasvim novi svijet. Što ne znači da sam u svakoj priči uživala i da mi se svaka ilustracija sviđala. Dapače, nekih sam se bojala, neke priče iz dalekih krajeva bile su mi neprispodobive, ali su mi sve redom bile silno privlačne i željela sam tog svijeta još i još.

Kako se kroz tvoje odrastanje razvijala ljubav prema čitanju knjiga?

S obzirom da u mojoj kući nije bilo puno knjiga, knjige sam otkrivala sporadično i polako. Odlazila sam u knjižnicu, posuđivala, čak dobivala na dar, a velika se promjena dogodila tek u srednjoj školi kada sam počela čitati punom parom klasična djela svjetske književnosti u kojima sam vidjela poveznicu sa sobom, svojim životom u cjelini i određenim situacijama, čitala sam ljepotu, i to mi je bilo važno – prepoznavanje i ljepota. Vodila sam detaljan dnevnik čitanja u koji sam bilježila svoje dojmove, detalje radnje, sporedne događaje, likove koje sam tumačila na svoj način. A sve to, naravno, potpuno slobodno i nikad kao dio školskih obaveza niti za bilo kakvu nastavnu valorizaciju.

Nekako je sve to do mene uspjela dograbiti moja srednjoškolka profesorica Božica Višković, na način da se nisam osjećala natjerano već ponukano, što je mudrost i počélo svakog poticanja čitanja, to sad znam, tada toga nisam bila svjesna. Čitala sam pjesnike kao da su moji vršnjaci, pisala i sama pjesme, snatrila, zanosila se…

Kreativni pristup lektiri Gabelica Marina, Težak Dubravka

Danas riječ „lektira“ ima uglavnom negativnu konotaciju. Kako je lektira „zvučala“ u tvoje vrijeme?

Prije četrdesetak godina lektira se nije mnogo razlikovala od današnje, i tada je zvučala kao obaveza, kao sastavni dio školskog programa, a ne nažalost kao užitak. Danas, srećom, profesori, roditelji, knjižničari i svi koji rade s djecom i knjigom imaju na raspolaganju znanstvenu i stručnu literaturu koja im nudi alate za kreativnu obradu pojedinog lektirnog naslova, od prvog razreda osnovne do završnog srednje škole (na primjer knjiga "Kreativni pristup lektiri" Marine Gabelice i Dubravke Težak) što umnogome može olakšati pristup pojedinim lektirnim naslovima, posebice zahtjevnijim djelima, starijih pisaca, djelima pisanih na dijalektu, koje nude mogućnosti kako mladim čitateljima približiti djelo koje im je naoko jako udaljeno (jezikom, temom, motivima, postupcima likova…).

Jer ako kao društvo želimo da mladi budu upoznati s klasičnim djelima hrvatske i svjetske književnosti (a želimo), onda moramo naći način da im ta djela približimo i objasnimo im zašto su važna.

U kom trenutku tvoga odrastanja si odlučila da će bavljenje knjigama i književnošću postati tvoja profesija?

Najprije sam upisala studij hrvatskog jezika i književnosti (na kojem je bilo puno više jezika od književnosti), pa sam upisala bibliotekarstvo i oboje posebno diplomirala. Potom sam radila kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u osnovnoj školi (dugo neprežaljeni posao), pa sam zaposlena na Odjelu za djecu i mladež (danas Središnjem odjelu za djecu i mlade Knjižica grada Zagreba) u koji sam se trajno zaljubila.

To je ujedno i vrlo važan trenutak u mom životu kada kao odrasla osoba počinjem sama sebi kupovati slikovnice (tada još nisam bila majka). Slijedi dvanaestogodišnje razdoblje rada na odraslom odjelu knjižnice koje mi je opet sa sobom donijelo bavljenje knjigom, književnošću, posebice hrvatskom. Sad kad gledam unatrag, cijeli se svoj profesionalan i privatan život bavim knjigama i književnošću, samo u drukčijim okolnostima.

A kada su knjige za djecu i mlade  ponovno ušle u tvoj odrasli fokus?

Tijekom dugogodišnjeg rada u knjižnici shvatila sam da se želim posvetiti dječjoj knjizi i spojiti vlastiti interes i strast s onim poslovnim. To mi se ostvarilo 2018. godine kada sam postala voditeljicom Hrvatskog centra za dječju knjigu što je otvorilo širok spektar djelatnosti bavljenja dječjom knjigom, posebno hrvatskom i njezinim autorima.

Voditeljica si Hrvatskog centra za dječju knjigu. Za sve one koji možda ne znaju, možeš li ukratko objasniti, čime se sve Hrvatski centar za dječju knjigu bavi, koja je njegova uloga, i postoje li centri za dječju knjigu i u drugim državama i ako da,  postoji li suradnja?

Najkraće: Hrvatski centar za dječju knjigu bavi se hrvatskom dječjom knjigom te promocijom njezinih autora u zemlji i svijetu. Ipak malo duže: Centar djeluje na institucijskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Na institucijskoj razini, dakle onoj koja obuhvaća aktivnosti i programe vezane uz Gradsku knjižnicu Knjižnica grada Zagreba (u sklopu koje je smješten), obuhvaća prikupljanje i brigu o vrlo vrijednoj zbirci Zaštićenog fonda dječje knjige, digitalizaciju zbirke kroz projekt Digitalizirana zagrebačka baština što je dostupno na portalu Digitalne zbirke, koordinaciju Programa predstavljanja hrvatskih ilustratora u Galeriji Kupola, organizaciju skupova, promocija knjiga, gostovanja umjetnika…

Na nacionalnoj razini, na mrežnoj stranici centra sustavno se prate hrvatske nagrade za književnost za djecu i mlade, centar je jedan od organizatora Nacionalnog kviza za poticanje čitanja, voditeljica sam Dječjeg žirija Nagrade „Grigor Vitez“, a u okviru financijskih mogućnosti sudjelujem na festivalima, skupovima i drugim događajima vezanim uz dječju knjigu u Hrvatskoj. I konačno, na vrlo važnoj međunarodnoj razini, Hrvatski centar za dječju knjigu hrvatska je sekcija IBBY-ja (The International Board on Books for Young People), Međunarodnog odbora za dječju knjigu, što omogućava kandidaturu hrvatskih autora i hrvatskih dječjih knjiga za najprestižnije međunarodne nagrade i priznanja za dječju knjigu, što pak rezultira promocijom hrvatskih autora po cijelome svijetu i preporuku stranim izdavačima za njihovo čitanje, prevođenje i objavljivanje.

Svakako valja spomenuti najveće nagrade, priznanja, natječaje i susrete na kojima hrvatski autori i njihove knjige redovito sudjeluju putem hrvatske sekcije IBBY-ja: Nagradu Hans Christian Andersen, Časnu listu IBBY-ja, BIB – Bijenale ilustracije u Bratislavi, ALMA – Astrid Lindgren Memorial Award, Sajam dječje knjige u Bologni.

U svijetu postoje različito organizirani centri sličnih zadaća i djelatnosti, mada se možda drukčije nazivaju ili su pri drukčijim institucijama. Među njima je uvijek prisutna težnja za međusobnom suradnjom koja se najviše ostvaruje na međunarodnim događajima, skupovima, izložbama…

Kraće od ovog nije moguće predstaviti rad Hrvatskog centra za dječju knjigu!

Zvuči impresivno! Kako bi definirala razliku između „knjiga za djecu i mlade“ i „knjiga za odrasle“? Ili bi  možda trebalo raditi distinkciju između „knjiga za djecu“ i „knjiga za mlade“?  U čemu se po tebi razlikuju „mladi“ i „odrasli“? Ima li knjiga koje su „samo za djecu“ ali nisu za odrasle? Drugim riječima, kako ti gledaš na te podjele knjiga za „ove“ i „one“ i kako bi objasnila razliku između jednih, drugih i trećih, ako te razlike po tvom mišljenju postoje?

Puno važnije od definicije, razlika i kome su točno koje knjige namijenjene, mislim da je nužnost da svaka knjiga dođe do čitatelja, ma kako je odredili ili klasificirali, razlikovali, označili. Naravno, knjižnični sustav je nužan i ima svoje klasifikacijske i signaturne odrednice koje nalažu, između ostalog, na kojoj će polici pojedina knjiga stajati i dočekati svoga čitatelja: jako mladog, malo starijeg djeteta, mlade ili odrasle. Kad govorimo o djeci i mladima, tu smo uvijek na tankoj granici između djece i mladih, pa mladih i odraslih, i treba puno pažnje u određivanju za koga je određena knjiga, da se netko ne uvrijedi, da nekome ta oznaka ne bude odbojna ili naprosto da knjiga ne postane nevidljiva i nedohvatna čitateljima, a svime time završava život knjige.

U nekom nepostojećem idealnom svijetu, idealnoj knjižici, društvu – svi čitaju sve knjige, točnije one koje žele i koje odaberu, svi dijele među sobom sve knjige i o njima slobodno razgovaraju. Mislim da je ipak najgore je u ovakvim podjelama prošla slikovnica koja se uporno gura u ladicu „samo za jako malu djecu“, a može ponuditi čitav spektar doživljaja za odrasle.

Kada netko spomene riječ – slikovnica – većina automatski pomisli na djecu, i to onu koja još ne idu u školu ili tek počinju čitati.  Što je za tebe (dobra) slikovnica?

Za mene je dobra slikovnica dobar spoj slike i teksta, u kojoj su ilustracija i tekst jednakovrijedni u kreiranju priče, ne preklapaju se već nadopunjuju, isprepliću, nastavljaju jedno drugome priču, likove, radnju, atmosferu i zajedno čine cjelinu. Radi se o vrlo kompleksnom umjetničkom formatu u kojem sve mora funkcionirati savršeno, od priče (naslikane i napisane) do tehničke izvedbe knjige (korica, predlista, zalista, vrste slova, veličine knjige…).

Kad govorimo o djeci i mladima, tu smo uvijek na tankoj granici između djece i mladih, pa mladih i odraslih, i treba puno pažnje u određivanju za koga je određena knjiga, da se netko ne uvrijedi, da nekome ta oznaka ne bude odbojna ili naprosto da knjiga ne postane nevidljiva i nedohvatna čitateljima, a svime time završava život knjige.

Dobra slikovnica uvijek nudi pogled i doživljaj više, povod za misao i razgovor s djecom i samim sobom, dugo ostaje s nama i poziva na ponovna čitanja, maštanja i kreaciju. Iako se slikovnica nepravedno smatra knjigom za jako malu djecu, zbog svega što sam gore navela, i još mnogo stvari koje nisam jer bi to zahtijevalo čitav jedan članak (barem), slikovnica je otvorena za svaki tip čitatelja, za mlade, odrasle, ljubitelje različitih žanrova, kao i za one koji tek počinju otkrivati čudesni svijet knjige – djecu.

U današnje vrijeme, mladi doista čitaju manje nego ikada. Je li možda razlog nečitanja u literaturi koja im se nudi? Jesu li filmovi svojim načinom obrađivanja određene teme „pregazili“ literaturu? Ili se mozak naviknut na ekrane naprosto sve teže vrti na frekvenciji potrebnoj za koncentrirano čitanje dulje od pet minuta?

Možda se ova pitanja mogu postaviti i ovako: kako knjigom doći do djece navikle na kratke forme? Ili: kako namamiti djecu na knjigu za koju im trebaju dani i tjedni da je pročitaju, kad imaju tisuće vrlo kratkih, privlačnih, sveprisutnih video, audio, skraćenih sadržaja koje za to vrijeme mogu procesuirati? Također se možemo pitati kako uzeti iz ruku djece sve ekrane koje smo im prethodno tamo stavili i ponuditi dobru, staru, kvalitetnu, mirišljavu knjigu? Ne možemo samo reći da je to kvalitetnije za njihov život u cjelini, okrenuti se i otići.

Problem je kompleksniji i dalekosežniji od bilo kojeg brzometnog rješenja. Ali naša osviještenost da kratka pažnja ostavlja posljedice na koncentraciji, učenju, kreaciji, opuštanju, doživljavanju sebe i svijeta oko sebe, može pridonijeti da smislimo taktičniji pristup djeci, blag a odlučan, pun razumijevanja a jasan, pristup kojim ćemo knjigu, kao vrata za maštu bez konkurencije, postaviti kao sastavni dio dječjeg života.

Uz važnu ulogu pisca i književnog djela koja je po meni primarna, koliko je važna uloga knjižničara  koji je u naše vrijeme najčešće jedini posrednik između pisca i književnog djela s jedne strane i mladog čitatelja s druge?

Čitanje i upoznavanje s knjigom, pa tako i s piscima, počinje u obitelji, nastavlja se u vrtiću i školi, a upotpunjuje u knjižnici. Iako treći u nizu, knjižničari imaju silno važnu ulogu u spajanju djeteta s knjigom i mogu taj spoj učvrstiti ili ga nanovo stvoriti. To i čine putem mnogobrojnih programa, susreta s autorima (koji su djeci uvijek jako zanimljivi i dragocjeni), aktivnosti, radionica, igraonica… koje se svakodnevno, tjedno, mjesečno, godišnje odvijaju na razini knjižničnog odjela, knjižnice, grada ili pak države. Iako neobavezna, a možda baš zbog toga, knjižnica je uvijek tu da pomogne mladom čitatelju doći do knjige, znanja, mašte, sebe.

Kao trenutna predsjednica Stručnog povjerenstva za dječju knjigu pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske imaš uvid u kompletnu produkciju knjiga koje se danas pišu, ilustriraju, objavljuju. Kakav je tvoj dojam o trenutnoj produkciji knjiga za djecu i  knjiga za mlade u Hrvatskoj?

Rad u knjižnici i nabava za Zaštićeni fond dječje knjige omogućuje mi kontinuirano poznavanje tekuće produkcije knjiga za djecu i mlade u Hrvatskoj, pa su mi knjige koje dobijemo na procjenu za ogled većinom poznate. Nakon godina baljenja hrvatskom dječjom knjigom, kroz programe, projekte i aktivnosti koje vodim u okviru Hrvatskog centra za dječju knjigu, kao i sudjelovanjem u različitim povjerenstvima i žirijima, uočavam napredak hrvatske dječje knjige u svim segmentima – autora, izdavača, urednika, tiskara. Autori hrabrije prikazuju tzv. teške temama i kompleksne osjećaje, a izdavači su odvažniji u njihovom objavljivanju, knjige su kvalitetnije otisnute, promišljenije se biraju papir, vrsta slova, veličina knjige… Što je sve važno za dječju knjigu, napose slikovnicu kao cjelovit umjetnički proizvod.

Sklona sam naime uvijek slaviti jednu dobru knjigu, a ne isticati ostalih deset (po tome sam poznata). I kad gledam ovu godinu koja je na izmaku i knjige za djecu po kojima ću je pamtiti, to sigurno neće biti cjelina od stotinjak knjiga nejednake kvalitete, već nekoliko knjiga koje su sjajne. Vrijeme se pobrine da ove ostale padnu u zaborav, a mi se moramo pobrinuti da istaknemo dobre i odlične i paziti da se ne zaborave, knjige koje će ostati, autore koji su napravili razliku.

Kako uopće izgleda rad članova Stručnog povjerenstva za dječju knjigu za otkup knjiga za djecu i mlade? Vi ste svi skupa, čitate sve knjige u istom prostoru ili ih nosite kući? Koliko za čitanje imate vremena? Imate li kvote koliko knjiga možete staviti na popis A, B ili  C i čemu ta kategorizacija na tri liste zapravo služi?

Nas troje članova povjerenstva (Anda Bukvić Pažin, Zlatko Krilić i ja) unaprijed dobijemo popis svih knjiga prispjelih na Javni poziv nakladnicima za predlaganje knjiga za otkup narodnim knjižnicama, pa možemo unaprijed istražiti navedene knjige. Povjerenstvo se sastaje nakon svakog od pojedinih rokova za prijavu (2024. godine ih je bilo četiri). Na svakom sastanku detaljno raspravljamo o svakoj knjizi, a ako tijekom sastanka nešto ostane nejasno i neodlučeno, knjige ponesemo kući na dodatno proučavanje. Cijelo vrijeme, naravno, komuniciramo i putem elektroničke pošte.

Kvota za pojedine popise nema. Za popis A biramo samo ono što smatramo najboljim, oko čega smo svi složni, to je uvijek najmanji broj knjiga i obaveza je knjižnicama za kupnju. Na popisu B su knjige koje smatramo kvalitetnim i zanimljivim te ih preporučujemo za kupnju knjižnicama. Preostaju knjige na popisu C za koje smatramo da će knjižnice odabrati kupiti vlastitim sredstvima, ovisno o interesima i potrebama svojih korisnika. To su mahom komercijalnija izdanja, ponovljena izdanja, strani naslovi…

Moram reći da je komunikacije među članovima povjerenstva vrlo otvorena i nismo uvijek složni u mišljenju oko nekih knjiga, ali razgovorom i argumentiranom raspravom uvijek dođemo do dogovora i zajedničkog prijedloga. Strogi smo i svima nam je kvaliteta  kriterij koji je iznad svega – na razini teksta, ilustracije i prijevoda, što ujedno služi kao preporuka hrvatskih autora (pisaca, ilustratora i prevoditelja). Pritom se naravno prednost pridaje domaćim autorima, klasicima i kvalitetnim prijevodima strane književnosti.

Nadam se da sam približila rad Stručnog povjerenstva za dječju knjigu za koje iskreno mislim da je jako važno da postoji kao institucija na najvišoj državnoj razini, dakle pri Ministarstvu kulture i medija, jer se time uozbiljuje i jača pozicija dječje književnosti na hrvatskoj književnoj i kulturnoj sceni. Naime, povjerenstvo ne postoji oduvijek, ovo je treći mandat povjerenstva čiji se članovi biraju na razdoblje od četiri godine, a njega čine stručnjaci koji se primarno, u svom svakodnevnom radu i iz različitih perspektiva bave dječjom knjigom.

Koliko je kič prisutan kada su knjige za djecu u pitanju? I ima li i tzv „kič knjiga“ svoje mjesto u razvoju čitateljske kulture najmlađih? Iako pretpostavljam da takve knjige odmah idu na popis C.

Kao i kod svake grane umjetnosti i u svim vrstama knjiga, ni u dječjoj knjizi kič ne možemo izbjeći niti ga negirati ili ga zabraniti jer to u konačnici generira samo veću potražnju. Kič supostoji s ostalim knjigama i dobro je biti toga svjestan, pa se prema tome može oblikovati stav prema djeci, preporučnim popisima u knjižnici i šire, osmisliti niz aktivnosti i radionica, razgovora s djecom, ne samo u knjižnici. Takve knjige dolaze lako do djece i mladih i nema ih potrebe dodatno poticati nikakvih preporučnim popisima, što se i ne čini, na bilo kojoj stručnoj razini.

Spomenule smo već bitnu ulogu knjižničara i knjižnica u promociji čitanja. Što misliš, da li bi trebalo na neki način uvesti slične liste i u ocjenjivanje knjižnica kako bi se pohvalilo knjižničare i knjižnice koje angažirano rade na promociji čitanja ili motiviralo one koji su se malo „uspavali“?

Knjižnice i knjižničarstvo u Hrvatskoj imaju više dugovječnih nagrada i priznanja koje se dodjeljuju zaslužnim knjižničarima i knjižnicama: Nagrada Zaklade Dr. Ljerke Markić-Čučuković za knjižnicu, ustanovu, udrugu i pojedinca koji promiču knjižničarsku struku i bibliotekarstvo općenito, Nagrada „Eva Verona“ za mlade knjižničare, za posebno zalaganje u radu, inovacije i promicanje knjižničarske struke, Priznanje „Kukuljevićeva povelja“ za knjižnične djelatnike za dugogodišnji rad i značajne rezultate na unapređenju knjižničarske djelatnosti, Priznanje „Knjižnica godine“ u svrhu poticanja kreativnosti, inovativnosti i unapređivanja kvalitete rada u hrvatskim knjižnicama.

Ali na razini poticanja čitanja, koliko je meni poznato, ne postoje takvih izdvajanja knjižnica ili pojedinih knjižničara. Bilo bi zanimljivo vidjeti takav natječaj, izbor, tko bi ga organizirao, birao, knjižničari, korisnici, publika, zainteresirana javnost? Također bilo bi zanimljivo vidjeti reperkusije takvog izbora i mogućeg poticaja za daljnji rad i razvoj knjižnice te knjižničarstva kao struke.

Sudjeluješ na velikom broju stručnih skupova i u Hrvatskoj i u inozemstvu, koji za temu često imaju gorući problem – kako motivirati dijete (a često i njegove roditelje) da uzme knjigu u ruke. Imaš li saznanja o nekim novim konkretnim metodama– kako probuditi ljubav današnjih mladih generacija kada je čitanje u pitanju?

Nedavno sam sudjelovala na Kongresu IBBY-ja koji se ove godine održao Trstu. Organizatori su odlučili upravo djecu staviti u fokus, uključiti ih u program Kongresa, dakle stručnog skupa koji inače okuplja raznorodne stručnjake iz cijelog svijeta koje se bave dječjom knjigom. Mlade čitatelje okupili su iz zemalja u okruženju, u organizaciji zemalja članica IBBY-ja (i Hrvatska je bila pozvana, ali nažalost nisu dobivena financijska sredstva za organizaciju, putovanje i smještaj) te ih aktivno uključili u program kroz predavanja, razgovore, radionice, aktivnosti u gradu.

Mladi su predstavili svoje ideje koje će poslužiti kao smjernice za budućnost ne samo rada u IBBY-ju već općenito rada s mladima. Mladi su čitatelji vrlo ozbiljno shvatili svoju ulogu na Kongresu i jako su se potrudili objasniti nama odraslima i obrazovanima, stručnim ljudima koji se bave dječjom knjigom i poticanjem čitanja – da žele čitati, da im damo šansu za čitanje jer su knjige novi par očiju i ključ svijeta (samo nekoliko od mnogih njihovih zaključaka). Bilo je naprosto dirljivo ih čuti.

Ako mi je ikad bilo rasvijetljeno onda je to je tada, da dijete i mladog čovjeka najbolje možemo potaknuti na čitanje njihovim uključivanjem u programe i aktivnosti kao izravnih aktera. U tom smislu, pohvalno je uključivanje djece u žiriranje za nagrade za dječje knjige. U Hrvatskoj postoje dvije nagrade za dječju knjigu koje pored stručnog imaju i dječji žiri koji samostalno bira svoje pobjednike: Nagrada „Grigor Vitez“ u kojoj dječji žiri bira Nagradu „Ptičica“ u kategorijama teksta i ilustracije i Nagrada „Ovca u kutiji" u kojoj dječji žiri bira svoju najbolju slikovnicu. Ta su dva žirija sudjelovala u međunarodnom istraživanju u organizaciji IBBY-ja, a vrijedi reći da su na svjetskoj razini zabilježena ukupno 22 dječja žirija (od toga dva iz Hrvatske).

Ovdje bih istaknula i akciju Riznica recenzija u okviru projekta Ključ do znanja Knjižnice Dugave KGZ-a u okviru kojeg djeca pišu recenzije za knjige koje su pročitali.

Dijete i mladog čovjeka najbolje možemo potaknuti na čitanje njihovim uključivanjem u programe i aktivnosti kao izravnih aktera. U tom smislu, pohvalno je uključivanje djece u žiriranje za nagrade za dječje knjige. 

Navela sam samo neke, a ima još puno programa (mnoštvo čitateljskih klubova, na primjer) koji uključuju djecu i mlade u programe koji su njima namijenjeni, programe poticanja čitanja, programi u kojima oni sukreiraju sadržaje, rezultate, zaključke. Upravo to smatram ključnim u izgradnji osnove za poticaj za čitanje. Ujedno je to prilika da djeci i mladima istaknemo njihovu važnost i pokažemo da smo ih shvatili ozbiljno. To je već početak sjajnog odnosa u kojem možemo podijeliti iskustvo knjige!

Koliko su, iz tvog iskustva, Ministarstvo znanosti, Ministarstvo kulture, knjižnice, škole, nakladnici, autori , teoretičari književnosti za djecu i mlade, povezani  u svom radu na promoviranju autora i knjiga? Pitam to jer imam dojam  da su i dalje svi podijeljeni u fahove i da svatko gleda na knjigu i čitanje iz sasvim različitog, često potpuno suprotnog kuta.  Na koji način raditi na povezivanju i suradnji, te uzajamnom razumijevanju i podršci?

Činjenicu da svi gledamo na knjigu i čitanje iz različitog kuta, smatram pozitivnom i poticajnom. Naime, veza i suradnja svakako postoji na puno razina i ostvaruje se svakodnevno u raznolikim aktivnostima i susretima u knjižnicama. Iako je uvijek potrebno više i dublje razgovarati ne bismo li bolje razumjeli jedno drugo i naše različite početne pozicije u promociji autora i knjiga. S obzirom da nam je svima cilj poticanje čitanja koje će u konačnici dovesti do naprednijeg društva kojeg čine misleći pojedinci, imamo sjajnu motivaciju za razgovor o tome što svatko iz svoje pozicije još može napraviti što je u njegovoj moći i nadležnosti. Uvijek je naravno pitanje što možemo još… Svatko ponaosob može malo (ali i to je vrijedan doprinos), svi zajedno puno.
 

Što bi poručila piscima, kada je pisanje za djecu i/ili mlade u pitanju?

Čitanje suvremenih hrvatskih i stranih kolega autora, ali i djela klasične književnosti – zbog upoznavanja sa različitim stilovima, jezikom, izražajnim sredstvima, postupcima, ali i zbog osobnog umjetničkog razvoja. Načitanost spojena s autentičnošću u konačnici uvijek rezultira kvalitetnijim književnim tekstom (i prijevodom), a to je cilj svima u lancu stvaranja knjige: od autora do čitatelja.

Što ilustratorima?

Vrlo slično kao i piscima – iskustvo doživljaja drugih umjetnika ilustratora. Nakon svega doživljenog i odgledanog u vizualnom svijetu vlastite zemlje i na međunarodnoj sceni, pronaći vlastiti rukopis i izričaj, koji je prepoznatljiv iz vizure čitatelja, promatrača, djeteta, kritičara, medija, doživljavatelja.

Što nakladnicima?

Ne štedjeti na urednicima koji svojim znanjem, umijećem i iskustvom mogu s jedne strane utjecati da od prosječne knjige nastane dobra, od dobre odlična. S druge strane, nedostatak uredničke ruke može rezultirati da potencijalno odlična knjiga ostane prosječna i u konačnici nezamijećena kod publike, bilo stručne bilo krajnjeg i željenog čitatelja – djece.

A što knjižničarima?

Budući da je poticanje čitanja osnovna knjižničarska djelatnost, svakom je knjižničaru, napose dječjem, krajnji cilj spajanje svakog djeteta s knjigom, naročito onog kojem čitanje nije omiljena aktivnost. Angažiran knjižničar će slušati djecu u cjelini i svako dijete ponaosob, približiti se svakom djetetu, pokušati (jer mi odrasli možemo samo to – pokušati) ga razumjeti, pa će preporuka za knjigu nadoći upravo iz tog razgovora, razumijevanja. Cilj svake preporuke knjiga nije samo da dijete pročita knjigu već sagraditi odnos povjerenja na osnovu kojeg će se dijete vratiti ponovno i ponovno u knjižnicu jer zna i vjeruje ljudima koji tamo rade. Nije li povjerenje temelj svakog pozitivnog odnosa?

I za kraj, treba li po tebi slušati djecu i pisati (i ilustrirati) ono i na onaj način kako se to djeci sviđa i kako im je blisko,  ili naprotiv, treba razvijati njihov umjetnički ukus? Ili i jedno i drugo? Ili ni jedno ni drugo? Gdje je granica? Gdje je mjera između knjiga o Barbie i Tminica, na primjer?

Mišljenja sam da moramo uvijek slušati djecu jer nam to jedino preostaje, jer jedino na osnovu poznavanja njihovog mišljenja možemo formirati vlastiti pristup poticanja čitanja. Naravno, krajnji je cilj razvijanje umjetničkog ukusa djece od najranije dobi i tu trebamo biti vrlo oprezni i pažljivi da ne upadnemo u vlastitu zamku nužne ili pak obavezne preporuke čitanja, što uvijek izaziva otpor kod djece svih dobi, a napose u onoj najosjetljivijoj od 12 godina naviše. Tada djeca, zbog niza razloga vlastita razvoja i izazova koji ih prate odrastanjem, čak i ona koja su do tada voljela čitati, postupno počinju gubiti zanimanje za čitanjem, usmjerena su na vršnjake i njihovo mišljenje, a preporuka odraslih lako može biti shvaćena kao nametanje i postati odbojna. Stoga je poticanje čitanja posebno osjetljiv i zahtjevan posao kojem se treba posvetiti pomno i s puno takta.

Ljubav spašava živote Junaković Svjetlan

A to možemo učiniti jedino ako se djeci i mladima pokušamo približiti, ako im dopustimo sudjelovanje u programima, ako stalno s njima razgovaramo, propitujemo, navodimo ih na iznošenje vlastitog mišljenja, na primjer mišljenje vezano uz navedenu Barbie iz gorenevdenog pitanja, ili nekog drugog naslova za kojim automatski posegnu jer je privlačan, dostupan i stalno prisutan. Pa uz Barbie ponuditi, što pažljivije moguće i "Tminice" Igora Rajkija i Klasje Habjan, također iz gorenavedenog pitanja. I razgovarati, puno i neumorno, slušati ih, poštovati, pustiti da sami odaberu, pa opet razgovarati.

Parafrazirat ću naslov slikovnice Svjetlana Junakovića: Razgovor spašava živote! ("Ljubav spašava živote"). Preneseno svakako, a ponekad i doslovno.

Draga Isabella, puno ti hvala na razgovoru!

***

Kada su knjige za djecu i mlade u pitanju, ISABELLA MAURO VOLI:

1. Inovativnost u književnoj i likovnoj obradi tema, motiva, likova.
2. Briga o jeziku u svim segmentima književnog teksta.
3. Knjige bez teksta (silent books) – otkad sam prvu dobila na dar, skupila sam malu biblioteku knjiga bez teksta, od jednostavnih priča do čak jednog romana bez riječi. Oduševljava me ova nevjerojatno moćna podvrsta slikovnice. 

NE VOLI:

1. Puno objasnidbenog teksta.
2. Nedostatak naslovne stranice, predlista, zalista.
3. Nenavođenje svih autora knjige na naslovnoj stranici (pisaca, ilustratora, prevoditelja).


* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.