Péter Nádas : Pisanje kao profesija

Péter Nádas: Pisanje kao profesija

U predgovoru romanu "Zatvorska ptičica" (Znanje, 1981., preveo Omer Lakomica) Kurt Vonnegut navodi kako je primio pismo jednog srednjoškolca u kojem mu ovaj piše kako je pročitao gotovo sve njegove knjige i da bi se sve one mogle svesti na jednu osnovnu ideju: "Što ni ljubav neće, ljubaznost pokreće". Vonnegut se složio da mu se ta misao čini točnom i, ustvari, toliko zaokruženom da se, da mu je kojim slučajem prije pala na pamet, ne bi ni trudio pisati sve te knjige nego bi jednostavno poslao telegram s tih šest riječi.

Autorske poetike, naravno, kao ni književna djela, ne mogu se svesti na telegrame ili poslovice. Vonnegut svojom duhovitom i ironičnom opaskom ukazuje na problem s kojim se suočava svaki pokušaj kritičkog govora o nekom književnom tekstu. Iako je njezin jezik nalik na onaj svakodnevni, književnost posjeduje specifična, samo njoj dostupna sredstva kojima svijet pretvara u tekst. Autor svoj fikcionalni svijet gradi točno određenim riječima i, kad bi se te riječi zamijenile nekim drugima, to više ne bi bio taj svijet. Književni kritičar mora osmisliti jezik koji je donekle vjeran jeziku književnog teksta, ali i različit jer ga na neki način mora protumačiti, inače mu ne bi preostalo ništa drugo nego da, poput Pierra Menarda iz Borgesove pripovijesti "Pierre Menard, autor Don Quijotea", tekst kojim se bavi prepiše od riječi do riječi.

A sve to može postati još kompliciranije kad sam autor progovori o vlastitom pisanju, o čemu svjedoči  knjiga "Pisanje kao profesija" mađarskog pisca Pétera Nádasa koju je nedavno u prijevodu Xenije Detoni objavila Fraktura.

Péter Nádas (1942.), romanopisac i dramatičar, autor zbirki kratkih priča i eseja, jedan je od najcjenjenijih mađarskih pisaca danas. Sa šesnaest godina napušta srednju školu kako bi se posvetio zvanju fotografa. Nakon toga radi kao novinar i fotograf, a krajem šezdesetih objavljuje zbirke priča "Biblija" (1967.) i "Traženje ključa" (1969.). Na objavljivanje svog prvog romana, "Kraj jednog obiteljskog romana" (Disput, 2012. prevela Kristina Peternai Andrić), morao je čekati do 1977. jer ga je dugo sprečavala mađarska cenzura. Njegov drugi roman, "Knjiga sjećanja" (objavljen 1986., a kod nas u izdanju Frakture i prijevodu Xenije Detoni 2015.), zavrijedio mu je usporedbe s Marcelom Proustom i Thomasom Mannom, a Susan Sontag nazvala ga je "najvećim romanom našega doba i jednim od najvećih romana 20. stoljeća".

Takvu kritičku recepciju kao jednog od najznačajnijih pisaca današnjice Nádas je još više učvrstio monumentalnim romanom "Paralelne pripovijesti" iz 2005. (Fraktura, 2012., prevela Xenia Detoni). Kod nas su mu još objavljeni romani "Divna povijest fotografije" (Fraktura, 2005. prevela Kristina Peternai Andrić) i "Strahotne priče" (Fraktura, 2023., također u prijevodu Xenije Detoni).
 

Pisanje kao profesija Nádas Péter

Knjiga "Pisanje kao profesija" sastoji se od pet tekstova koje je autor napisao za različite prigode (jedan na poziv Fondacije Josepha Haydna, drugi kao govor prilikom primanja književne nagrade Berman, treći povodom otvaranja Tjedna knjige u Budimpešti, dok su preostala dva objavljena u časopisima). Svi oni, iako su na prvi pogled raznorodni i, osim književnosti i pisanja, obuhvaćaju teme kao što su glazba i fotografija, blisko su povezani s pripovjednom poetikom Pétera Nádasa. Međutim, iako se u tim tekstovima osvrće na svoje pisanje, autor toj temi pristupa prije svega kao pisac. Zato je njegov jezik, kao i u njegovim romanima, gust i metaforičan pa će, u skladu sa svojim spisateljskim svjetonazorom, radije nego da ih uvijek otkrije izravno, čitatelju tajne svoje profesije često predočiti upravo onako kako to najbolje zna – pripovijedajući.

U predavanju "Pisani i nepisani svijet" koje je 1983. održao na njujorškom Institutu za humanistiku, Italo Calvino navodi kako je jedan od izazova s kojim se suočavaju pisci u svijetu u kojem je jezik zasićen značenjima osmisliti nov, svjež jezik kojim će i ono najbanalnije oko sebe opisati do najsitnijeg detalja, precizno i jasno, kao da to vide prvi puta u životu. Time najavljuje "preciznost" kao jedan od prijedloga za književnost trećeg tisućljeća koje će poslije razviti u "Američkim predavanjima". I upravo je ta preciznost, minuciozna posvećenost detalju, prva karakteristika Nádaseve proze koju ćemo uočiti dok pripovjedač u prvom tekstu knjige, Haydn u neboderu, potanko opisuje ono što vidi s osmog kata svoje zgrade – drveće i biljke, muškarca koji po cijele dane nešto radi u dvorištu ispod, ženu koja kupa dijete na terasi neke kuće – i tako, malo-pomalo, gotovo ni iz čega, "nenapisani" svijet pretvara u "pisani".

Drugo što ćemo primijetiti jest polifona struktura teksta koju Nádasevi čitatelji već poznaju iz drugih njegovih knjiga. Autor tekst gradi na kontrapunktu (lekcija koju je naučio od Haydna), uspostavljajući paralelne pripovjedne linije pa tako ovdje usporedno pripovijeda o Haydnu i o povijesti obitelji svoga prijatelja, drugog velikog mađarskog pisca, Pétera Esterházyja. To je autorov uobičajeni pripovjedački postupak. Primjerice, u romanu "Kraj jednog obiteljskog romana", neprestano se, a ponekad i unutar jedne rečenice, u svijesti dječaka-pripovjedača izmjenjuju prošlost, priča o djedu, ratu i progonu Židova, i sadašnjost, priča o ocu i komunističkoj strahovladi pedesetih godina. U "Knjizi sjećanja" pronalazimo tri pripovjedna glasa, jedan koji pripada mladom piscu koji živi u Berlinu i nalazi se u nekoj vrsti ljubavnog trokuta s glumicom Theom i tajanstvenim Melchiorom, drugi pripada pripovjedaču romana koji taj pisac piše, a treći piščevom prijatelju iz djetinjstva. "Paralelne pripovijesti" imaju još složeniju strukturu. Pripovjedne linije tog romana obuhvaćaju tri velike epohe i odvijaju se 1938. (nacizam) , 1960.-61. (početak gradnje Berlinskog zida) i 1989. godine (pad Berlinskog zida), raštrkane su po romanu i neke su povezane, a neke nisu.

U "Pisanju kao profesiji" Nádas spominje koliko mu je u kontrapunktu važna tišina, razmak između dva tona, ono neizrečeno, pa u tekstu Naše budne tišine, drugom po redu u knjizi, piše o šutnjama svoga djeda Taubera koje su bile pune značenja i trenucima koje je s njim i njegovom sestrom proveo "šuteći o tko zna čemu". Tako među "paralelnim pripovijestima" Nádasevog romana postoje mnoge šutnje, mnogo toga ostaje neizrečeno. Veliki mozaik povijesti u romanu nema smisla sam po sebi nego je čitatelj pozvan da sâm potraži uzročno-posljedične veze, poveznice između povijesnih epoha, da sâm pronađe izlaz iz tog labirinta.

Na početku teksta Haydn u neboderu pronaći ćemo ono što za Nádasa predstavlja metaforu napisanog i nenapisanog svijeta, a to su njegov lijepo uređen vrt i "neizmjerna mađarska pȕsta" koju vidi s osmog kata svoje zgrade. Ali ni ta pȕsta nije ni približno prazna jer, piše Nádas, "i pustare ondje imaju bogatu floru i faunu". A tamo gdje nema ničega, iz praznine, iz mraka, iz praiskonskog kaosa, uvijek će niknuti neko sjeme. 
I upravo se čini da je to srž Nádaseve poetike, da neuređeno zemljište pretvori u vrt, da putem komplicirane, ali pažljivo izgrađene višeslojne, polifone strukture teksta predoči kaos života i ljudskog postojanja. Jer svijet je kaotičan, ne može ga se spoznati, ali ga se može predočiti kao labirint mnoštva "paralelnih pripovijesti".

Pisac je tako "prevoditelj" koji kaos svijeta prevodi u tekst i nastoji ga prikazati vjerno, ne pokušavajući mu pridati neko svoje značenje (kad smo već kod prevođenja, valja istaknuti izniman posao prevoditeljica Xenije Detoni i Kristine Peternai Andrić koje su gusto i ponekad hermetično tkanje Nádasevih tekstova prenijele na hrvatski jezik. A koliko cijeni prevoditelje, autor je pokazao započevši tekst Naše budne tišine, govor prilikom dodjele  nagrade Berman, zahvalom svom prevoditelju na švedski Danielu Gustafssonu.)

No, to što je vrt uređen, ne znači da je zato u njemu kaos manje prisutan, samo znači da je iz njega počupan korov. Više puta u knjizi Nádas spominje da mu ono što je iskrižao, izbacio iz teksta nije nimalo manje važno od onoga što je u njemu ostavio. Jer, kao što piše autor, odsutnost ostavlja "fizičku" auru. A ta aura podsjeća na tamnu pozadinu fotografije u koju je utisnuto samo ono što je ostalo osvijetljeno. Odatle i poveznica pisanja i fotografije, kojom se Nádas bavio cijeli život i o kojoj u knjizi govori u eseju Na bojama tmine. Naposljetku, pisac je i fotograf koji neprekidno pokušava uhvatiti kaos svijeta objektivom svog fotografskog aparata.

Svijet za Nádasa možda i jest labirint nespoznatljiv razumom, ali je predočiv, dostupan osjetilima. "Najprije je bila slika, zatim zvuk, okus, opip, intuicija, pa im se tek poslije pridodala riječ", piše autor u knjizi opisujući svoj stvaralački proces i dodaje kako se tek onda, nakon što je te riječi više puta provjerio, na njih nadovezuje svijet pojmova. Umjesto da ga spoznajemo, svijet propuštamo kroz naše tijelo. Osjećamo ga svojim čulima, ali ne možemo do kraja pojmiti ono što kao osjetilna bića uspijevamo percipirati. Odatle tolika važnost tjelesnosti u Nádasevim romanima, odatle sva ta senzualnost, gotovo eksplicitne erotske scene, ali i prizori prejedanja i obavljanja nužde. Tako protagonist "Knjige sjećanja" kroz tanki zid koji ga odvaja od kupaonice sluša svog stanodavca dok obavlja veliku nuždu ili pripovjedač iz Haydna u neboderu na prigovore prijatelja Pétera Esterházyja zašto mu se nije javio na njegove telefonske pozive odgovara da je to bilo zato što je "srao". 

Za Nádasa je ljudsko tijelo u svim svojim fiziološkim aspektima temelj naše individualnosti, ono što nas čini pojedincima. A ako se prisjetimo njegovih osobnih i obiteljskih iskustava s dva opresivna režima, fašističkim i komunističkim, nije teško shvatiti njegov zazor prema raznim vrstama kolektivizama i svemu što sputava slobodu pojedinca. Pa se stoga, primjerice, u romanu "Paralelne pripovijesti", koji obuhvaća tri velika razdoblja, fašizma, komunizma i liberalne demokracije koja nastupa poslije pada Berlinskog zida, ništa ne razrješava, u čemu se ogleda Nádasev  povijesni pesimizam. Povijest nije linearna, ne ide pravocrtno od gorega prema boljem pa tako, čak ni onda kad nastupi liberalna demokracija, pojedincu neće biti mnogo bolje nego što mu je bilo u razdobljima koja su prethodila.

U tekstu Pisanje kao profesija Nádas nam dopušta da zavirimo u njegovu spisateljsku radionicu. Pisanje opisuje kao niz odluka koje mora donijeti kad je riječ o strukturi, tematskoj povezanosti svih njezinih elemenata, rečenica, odlomaka, poglavlja, jer je njemu, kako kaže, "gradnja skeleta" važnija od fabule, sižea ili priče, baš kao što je kiparima nanošenje gline važnije od modeliranja. Osim toga, za Nádasa je pisanje neprekidna borba s jezikom koji "nasrće" na njega pokušavajući mu nametnuti svoje banalnosti, to je minuciozan rad na odabiru riječi, muzikalnosti i ritmu rečenica. Pisanje je za njega profesija kao i svaka druga, pitanje upornosti i usredotočenosti na svoj rad a ne "poziv" ili "poslanje". Pisanje nema veze s nadahnućem jer mu se, kao što kaže, za svih tih godina i desetljeća koliko se njime bavi baš nijednom nije dogodilo da ga poljube muze.

"Pisanje kao profesija" nije lako prohodna knjiga, što je i razumljivo s obzirom na to da ju je napisao pisac za kojega je svijet nalik labirintskom vrtu. Unatoč tomu, pažljiv će čitatelj u njoj pronaći one najbitnije odrednice Nádaseve pripovjedne poetike – polifone strukture temeljene na kontrapunktu, ritmičnost i muzikalnost rečenica, senzualnost, povezanost s glazbom i fotografijom, kao i njegov odnos prema pisanju i svijetu. Radije nego pitanje nadahnuća, pisanje je za Nádasa stvar predanog rada i neprekidne posvećenosti da u labirintima povijesti pronađe mjesto za pojedinačne sudbine.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Péter Nádas

Pisanje kao profesija

• Prijevod: Xenia Detoni
• Fraktura 10/2024.
• 104 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533587783
• Cijena: 9.99 eur
• Kupi knjigu!

Koliko u tekstu znači tišina, zašto pisac bira neke riječi, a druge ne, kakva je uloga onih izbrisanih riječi ili pasusa, što se događa s istraženim, a neupotrijebljenim... Péter Nadás vodi nas i u esejima u čaroban svijet pisanja i knjiga, usmjerava naš pogled, bilo da je riječ o pogledu s vrha socijalističkog nebodera ili iz vrta u kojem noću izlaze kišne gliste.