Ne vjerujem da književnost ima čudotvorne moći, ako išta, uvijek ću braniti njezinu svetu beskorisnost. To je li neki roman koristan, beskoristan, ljekovit ili samo zabavan isključivo ovisi o iskustvu čitatelja i čitateljica, o onome što se događa u njihovoj nutrini dok ga čitaju, u tišini, sami, licem u lice sa samima sobom.

Doista. Nema boljeg, pomnijeg seciranja od onog koje se izvrši perom. Riječi su savršene za to, one zadiru duboko u tijelo postojanja, ispituju političke organe, raščlanjuju društvena tkiva, pronalaze emocionalne tumore i nakon toga donose zaključak. Priče su najbolje sredstvo da se dočara potpunost onoga što jesmo.

Na drugoj razini roman govori o slobodi izbora u izazovnim vremenima. 'Kakva sloboda, u punom smislu riječi, može postojati bez pouzdanja u vječnost?' pita se Camus u Mitu o Sizifu. Jer, čovjek je samo prividno slobodan, to jest, vjeruje da je slobodan sve dok još uvijek računa na neku budućnost i dok mu se čini da barem do neke mjere ima kontrolu nad onim što će se dogoditi.

Ona je skeptična prema riječima, prema jeziku koji je stvorila njegova, 'muška' civilizacija, ista ona koja je odgovorna i za surovi kapitalizam koji ih je osiromašio ne samo materijalno, već im je polako otkidao komadiće ljudskog dostojanstva postupno ih svevši samo na njihove osnovne biološke funkcije.

Iako je na pragu odluke da odustane od žena i izlazaka, Kukec na početku još uvijek traži metodu, zaziva razum da mu pomogne u potrazi za ljubavlju, a ne srce. No, problem primjene apstraktnog i teorijskog mišljenja na područje ljubavi jest to da se, umjesto da se sjedinimo s objektom ljubavi, želimo li ga spoznati, od njega moramo odmaknuti.