Doista. Nema boljeg, pomnijeg seciranja od onog koje se izvrši perom. Riječi su savršene za to, one zadiru duboko u tijelo postojanja, ispituju političke organe, raščlanjuju društvena tkiva, pronalaze emocionalne tumore i nakon toga donose zaključak. Priče su najbolje sredstvo da se dočara potpunost onoga što jesmo.

Na drugoj razini roman govori o slobodi izbora u izazovnim vremenima. 'Kakva sloboda, u punom smislu riječi, može postojati bez pouzdanja u vječnost?' pita se Camus u Mitu o Sizifu. Jer, čovjek je samo prividno slobodan, to jest, vjeruje da je slobodan sve dok još uvijek računa na neku budućnost i dok mu se čini da barem do neke mjere ima kontrolu nad onim što će se dogoditi.

Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

U romanu 'Vječni sin' Tezza prati odrastanje svoga sina Felipea, dječaka s Downovim sindromom, od rođenja pa do njegove dvadeset i šeste godine. U tom procesu, suočavajući se vlastitim slabostima, vlastitim osjećajima krivnje i srama, on postupno prihvaća sinovljevu bolest – jer, problem je, shvaća, uvijek bio u njemu, a ne u njegovom sinu.