Kad sam se počela zanimati za tu priču primijetila sam kako mnogi od onih s kojima sam razgovarala nisu smatrali važnim ono što su proživjeli i čak su bili iznenađeni što pridajem toliko važnosti događajima koji su se zbili tako davno. I možda i u tome leži zadaća nas pisaca, da pokažemo kako je sve važno, kako je svaki život vrijedan da se o njemu pripovijeda.

Ne bih volio da se 'Knjiga o jugu' čita kao knjiga nostalgije, jer je nostalgija neproduktivna emocija, ona omamljuje, apaurinizira i čini nas tromim. Volio bih da se ona čita kao knjiga koja relativizira ono što smo danas i pokazuje da će to “danas” jednako završiti kao i propalo bivše: na hrpi bivših ambicija i propalih aspiracija.