Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Dean Trdak • 21.12.2020.

Yann Martel : Priče su najbolje sredstvo da se dočara potpunost onoga što jesmo

Yann Martel u Indiji (foto: osobna arhiva)

Tijekom predizborne kampanje 2004. u Kanadi, Stephen Harper, kandidat koji će nekoliko godina kasnije postati premijerom, na pitanje koja mu je omiljena knjiga odgovorio je Guinessova knjiga rekorda

Zaprepašten tim odgovorom, kanadski pisac Yann Martel u razdoblju od 2007. do 2011. svaka dva tjedna slao mu je knjigu popraćenu pismom u kojem premijeru objašnjava zašto bi je trebao pročitati i zašto je uopće važno čitati književnost. Premijeru je ukupno poslao sto jednu knjigu najrazličitijih vrsta i žanrova: od romana preko poezije i drame do filozofskih djela, grafičkih romana i slikovnica.

Godine 2012. Martel  ta je pisma objavio u knjizi Sto jedno pismo premijeru u kojoj je, između ostalog, zapisao: 

„Um koji nije upoznat s misaonim proizvodima kao što su roman, drama ili pjesma možda je sposoban obavljati državničke poslove, ali nije sposoban istinski voditi državu“. 

Martel je pisac koji u svakoj svojoj knjizi uvijek iznova naglašava važnost koju književnost, odnosno priča, fikcija, ima u oblikovanju pojedinca kao cjelovitog ljudskog bića.

U razgovoru koji sam s njim vodio putem e-maila, a povodom njegova virtualnog gostovanja na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, rekao mi je da je život kao knjiga, no, ne čitamo li onda je to kao da cijeli život gledamo samo u jednu stranicu.

Dijete diplomata, Martel je rođen 1963. u španjolskoj Salamanci, a djetinjstvo je proveo u Kostarici, Francuskoj, Španjolskoj, Meksiku i Kanadi. Osim književnosti, njegova druga ljubav su putovanja, a jedno takvo putovanje u Indiju prema njegovim riječima nadahnulo je svjetski bestseller Pijev život (Mozaik knjiga, 2009. u prijevodu Anke Katušić Balen) za koji je 2002. dobio Bookerovu nagradu, a prema kojem je Ang Lee 2012. snimio film. 

Kod nas je još preveden njegov roman Beatrice i Vergilije (Profil, 2010., prev. Mihaela Velina), neobična alegorija o Holokaustu ispripovijedana kroz usta prepariranih životinja.

Jedna od tema razgovora bio je i njegov sada već pretposljednji roman The High Mountains of Portugal (Visoke planine Portugala, 2016.), maštoviti triptih o čovjeku razapetom između civilizacije i prirode. 
 

Drugi  je škrinja puna dragulja, a ne mračna pećina

Beatrice i Vergilije Martel Yann
Pijev život Martel Yann

Dean Trdak: Htio bih vas pitati o vašem djetinjstvu i mladosti. Kako je iskustvo života u različitim zemljama i kulturama utjecalo na to da postanete pisac kakav ste danas?

Yann Martel: To iskustvo pokazalo mi je da postoji mnoštvo načina na koje postojimo kao vrsta. Iako smo u srži svi jednaki, mislimo, osjećamo, ponašamo se, jedemo, gradimo (i ovdje možete dodati bilo koji glagol koji vam padne na pamet) na vrtoglavo mnogo različitih načina. Ta činjenica pokazuje put, ne samo u zbilji nego i u fikciji: moramo prigrliti tu raznolikost, a ne bojati je se. Drugi – naša razlika – je škrinja puna dragulja, a ne mračna pećina. To je ono što sam naučio živeći u inozemstvu. A onda su došle knjige i nastavile me poučavati. 

Tijekom četiri godine bivšem premijeru poslali ste sto jednu knjigu. U jednom intervjuu pitate se: „Kako netko tko ne čita književnost i ne putuje može znati tko smo mi kao narod?“ Vaša knjiga Sto jedno pismo premijeru na neki način predstavlja apologiju književnosti, nešto poput Sidneyjeve ili Shelleyjeve Obrane poezije. Dakle, što je to trebao shvatiti kanadski premijer, zašto je književnost važna, zašto bismo trebali čitati?

Zato što ona otvara većinu vrata. Život je knjiga, no ne čitate li, onda je to kao da cijeli život gledate samo u jednu stranicu.
 
Doima se kao da većina vaših knjiga nastaje kao specifičan odgovor na pitanje kako se nositi s gubitkom i traumom. Zašto je književnost najbolje sredstvo da se govori o stvarima o kojima je inače teško govoriti? Zašto je alegorijski jezik pogodniji za to od, primjerice, povijesnog diskursa?

Zato što alegorija posjeduje dvije iznimne osobine: istodobno je lagana i gusta. Alegorijom možete vrlo brzo i vrlo uspješno postići ono za što bi povijesnom diskursu trebalo mnogo dulje. Savršen primjer bila bi Orwellova Životinjska farma, prekrasna bajka koja u manje od stotinu stranica ocrtava duh totalitarizma. Priče su najbolje sredstvo da se dočara potpunost onoga što jesmo. Sve ostalo (povijest, znanost, da dam samo dva primjera) tek su djelomična postignuća, djelomična objašnjenja za to. 

Govoreći o svom romanu Beatrice i Vergilije, u jednom intervjuu rekli ste kako je alegorija jedini način da se piše o Holokaustu ako mu niste svjedočili jer se Holokaust po svojoj prirodi opire tome da bude obuhvaćen pričom. Što je s ovim vremenom sada u kojem našim životima vlada virus? Postoji li priča ili alegorija koja bi nam pomogla da ga bolje shvatimo?

Naravno. Pričekajmo nekoliko desetljeća i netko će je ispričati. Što se mene osobno tiče, Covid-19 ne pobuđuje moju maštu. Problem s bolesti je u tome što je ona, za razliku od Holokausta, neosobna. Riječ je o virusu. A njegove posljedice, kidanje naših društvenih veza, očigledne su i ne treba nam neka razrađena alegorija da bismo ih vidjeli. No bolesti su uvijek bile pogodne za fikcionalnu obradu pa pričekajmo što će smisliti umjetnici u budućnosti. 

U vašem romanu Visoke planine Portugala lik patologa obavlja prilično neobičnu autopsiju na tijelu preminuloga izvlačeći iz njega svakojake predmete, pa i životinje, između ostalih medvjedića i čimpanzu. Nije li to zapravo ono što radi književnost koja secira neživi materijal i pretvara ga u nešto živo? Je li književnost svojevrsna autopsija života? 

Doista. Nema boljeg, pomnijeg seciranja od onog koje se izvrši perom. Riječi su savršene za to, one zadiru duboko u tijelo postojanja, ispituju političke organe, raščlanjuju društvena tkiva, pronalaze emocionalne tumore i nakon toga donose zaključak.

Ljudi su čudna, proturječna bića, iznimno uspješna, ali neprestano nezadovoljna

Ima još jedan prizor u romanu Visoke planine Portugala koji me se dojmio: nakon što su mu umrli voljena žena, dijete i otac, protagonist prvog dijela romana počinje hodati unatraške, o onda ga kasnije u romanu oponašaju i drugi likovi koji su doživjeli gubitak. To me potaknulo na razmišljanje: ne hodamo li na neki način svi mi unatraške kao civilizacija, unatoč napretku u znanosti i tehnologiji? 

Sve ste rekli. U tom smislu ljudi su čudna, proturječna bića, iznimno uspješna, ali neprestano nezadovoljna. Ali jasno mi je i zašto. Da, znanost i tehnologija podarili su nam čudesne ideje i naprave, ali odgovori na obična egzistencijalna pitanja i dalje ostaju tajna: zašto sam ovdje? Zašto postoji bol? Kako da se nosim s njome?
      
Prema znanstvenicima, ono po čemu se razlikujemo od životinja nije naša inteligencija nego mašta. Mislite li da u suvremenom svijetu polako gubimo sposobnost maštanja i, ako da, što ćemo s njome izgubiti?

Nisam osobito sklon pesimizmu. Da, trenutno u svijetu djeluju sile koje podrivaju našu kreativnost kao pojedinaca – no, nije li oduvijek bilo tako? I nismo li uvijek, unatoč svemu, pronalazili načine da sanjamo i maštamo? Na kraju krajeva, „suvremeni svijet“, to smo mi, a ne naše alatke ili sustavi. Ako nam se ne sviđa ono što imamo, samo to moramo promijeniti, a to se događa cijelo vrijeme, bilo nabolje ili nagore. 
 
U vašim knjigama posebno mjesto imaju životinje. Primjerice, u Pijevu životu, među Pijevim suputnicima na čamcu nalaze se hijena, zebra, orangutan i bengalski tigar. Beatrice i Vergilije iz istoimenog romana su preparirane životinje, magarica i majmun. U trećem dijelu romana Visoke planine Portugala kanadski senator vraća se u selo svojih predaka u društvu čimpanze. Ako u životinjama vidimo vlastitog Drugog, ako se ogledamo u njima, što zapravo vidimo?

Vidimo izlišnost velikog dijela onoga što nas čini ljudima. Zašto volimo? Zašto nam je do nečega stalo? Zašto smo toliko inteligentni? Naravno, to ide u srž onoga kako sami sebe vidimo. Tko ne bi želio voljeti? Tko ne pokušava biti inteligentniji? Pa ipak, mi ne volimo samo ono što je dobro. Neki vole vojsku i ono što donose ratovi. Drugima zadovoljstvo pričinja kupovina robe i stjecanje materijalnih dobara. Za druge je, pak, moć koju su stekli ili izgubili pitanje života ili smrti. Nijedna od tih „ljubavi“ ne donosi ništa dobro ni nama ni našem planetu. Što se tiče inteligencije, životinje, koje ju ne posjeduju, ne uništavaju planet kao što to mi činimo. Na neki način one posjeduju ravnotežu. Stoga nije ni čudo da ih mi ljudi, koji neprestano posrćemo i teturamo se, gledamo nekako u čudu.

Gledam prema van, ono unutra mi je dosadno 

Važno mjesto u vašoj poetici zauzima religija, gotovo poput ljepila koje drži sve njezine dijelove na okupu. Već je postala glasovita rečenica iz Pijeva života u kojoj Francis Adirubasamy autoru kaže: „Imam priču zbog koje ćete povjerovati u Boga“.  U jednom intervjuu također kažete kako je „priča s Bogom bolja“. Možete li to pojasniti?

Da odmah bude jasno, ne mislim na organiziranu religiju. Mnogo mi je zanimljivija vjera, sposobnost da se vjeruje, i to ustrajno, čak i u odsutnosti opipljivih, empirijskih dokaza. To je jedinstveno ljudski fenomen. Zašto ljudi vjeruju u bogove? Odgovor je u tome da nismo računala koja se hrane podacima. Naravno, i u takvim stvarima smo vrlo uspješni. O tome dovoljno govore trijumfi razuma, racionalnosti, tehnologije, znanosti, političkih sustava i tako dalje. Ali nakon nekog vremena umorimo se od toga. Treba nam nešto drugo, nešto više. I onda skočimo u nepoznato, u blaženo nepoznato. To je skok u koji se upuštaju i umjetnost i religija, odatle moje zanimanje za religiju kao pisca. Mislim da je snoviti jezik umnogome zajednički religiji (definiranoj u širem smislu) i umjetnosti.

Vaše fabule često imaju oblik „junakova putovanja“. Putovanje je za vaše likove način da razriješe neku svoju traumu. U svojim intervjuima kažete kako su književnost i putovanja za vas najvažniji oblici spoznaje. Međutim, nije li spoznajna moć putovanja bitno umanjena u našem globaliziranom svijetu u kojem su zemlje i kulture naizgled sve jedna nalik na drugu, a putovanje se svelo na prelaženje udaljenosti između dviju točaka, lišeno pustolovina koje su doživljavali nekadašnji junaci pikarskih romana?
 
Meni su putovanja još uvijek uzbudljiva. Za mene je svijet još uvijek uglavnom nepoznat, i to ne samo ljudi u svoj njihovoj individualnosti nego čak i površinske pojavnosti svijeta kao što su klima i lokalna arhitektura. Sve to za mene je još uvijek beskrajno poticajno i možda jedino što mi nedostaje u vrijeme pandemije Covida-19. 

U „Autorovoj bilješci“ na početku vaše knjige Facts behind Helsinki Roccamatios pišete o tome kako ste počeli pisati, što vas je nadahnjivalo i kažete: „Gledao sam prema van, ono unutra bilo mi je dosadno“. U nedavnom intervjuu, govoreći o kanadskoj književnosti, rekli ste kako je jedno od njezinih obilježja to da je uvijek o Drugome. To me navelo na razmišljanje: nije li pisati o Drugome najbolji način da se spozna samoga sebe?
 
Da, pretpostavljam da jest, ali dok ono „unutra“ možemo pogrešno protumačiti, dok nam ono može biti skriveno ili zauvijek ostati nedostupno, Drugi, budući da je odvojen od nas, na mnogo je načina vidljiviji i dostupniji. Spolni Drugi, naprimjer, vrlo je očigledno ondje, pred našim očima, drugačiji od nas. I ne samo to, Drugi govori, priopćava nam svoju „drugost“ na mnogo načina, omogućavajući onome tko to želi i tko posjeduje dovoljno moći zapažanja da ga prouči, možda i shvati, čime osvjetljava i ono što se događa unutar njega, budući da je Drugi ponekad (ali ne uvijek) zrcalo onoga što se događa „unutra“. Ali još je jednostavnije od toga. Drugi je Svijet, veliko, bučno, živopisno biće izvan naše kontrole; međutim, što je točno „unutra“? To je nešto bezoblično i nevidljivo što postoji negdje iza mojih očiju. To je onaj glasić u mojoj glavi, malo gnijezdo u kojem leži moj mali ego, to prolazno biće koje upravlja mnome. Ne zvuči li „unutra“ neopisivo dosadnije od, recimo, krda gnuova koje topće dolinom, ili nekoga tko se svlači pred vama, ili vruće šalice kave ujutro? Između toga i psihološkog zurenja u zrcalo, uvijek ću odabrati golu ženu i šalicu kave.

Tko su vaši književni uzori? Što trenutno čitate?

Upravo sam završio svoj novi roman u kojem se radi o Trojanskom ratu pa sam pročitao dvjestotinjak knjiga o Homeru, Ilijadi i tom epohalnom događaju koji se nalazi u temeljima grčke, a u širem smislu i Zapadne kulture. Ne znam imam li književne uzore. Mogu reći da se divim J. M. Coetzeeu: čudesno je što on sve može dočarati riječima. Općenito, divim se bilo kome tko uspije bilo što postići pisanom riječju. 

Možete li na reći nešto više o svom novom romanu? 

Upravo sam ga završio. Zove se Ničiji sin. Nadahnut je Homerovom Ilijadom. Govori o znanstveniku koji otkriva izgubljeni ep o Trojanskom ratu pod naslovom Psoada koji je dobio ime po običnom vojniku Psoasu. Roman je, baš kao i Nabokovljeva Blijeda vatra, ispripovijedan u mješavini stihova i fusnota. Na gornjem dijelu stranice nalaze se četrdeset dva fragmenta Psoade, a pri dnu fusnote i druge napomene u kojima znanstvenik, između ostalog, ali ne samo, govori o otkriću i značenju Psoade; sadržaj fusnota prilično je raznolik. Taj format omogućuje dijalog između fikcije i ne-fikcije, prošlosti i sadašnjosti, Trojanskog rata i znanstvenikovih osobnih ratova, i tako dalje. Vrlo sam zadovoljan njime. Riječ je o višeslojnoj knjizi. 

– Yann Martel: Transgression is central to art –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –