Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dean Trdak • 07.05.2020.

Kristijan Vujičić : Kad su padali zidovi

Dvadeset prvog srpnja 1990. Roger Waters¸ bivši član grupe Pink Floyd, održao je na Potsdamskom trgu u Berlinu veliki glazbeno-scenski spektakl The Wall kojim je obilježio pad Berlinskog zida osam mjeseci ranije. Kad je potkraj koncerta srušena pregrada između izvođača i publike koja je predstavljala zid koji je Watersov alter-ego Pink izgradio između sebe i svijeta, bio je to trenutak katarze za publiku i poruka da su Europom zapuhali vjetrovi slobode, to jest, „vjetrovi promjene“, kako je to u svom velikom hitu iz iste godine pjevala njemačka grupa The Scorpions.

Kad su padali zidovi Vujičić Kristijan

Rušenje zida semantička je slika kojom započinje i šesti roman Kristijana Vujičića Kad su padali zidovi (Fraktura, 2019.). Priča je to o odrastanju prerano sazrelog šesnaestogodišnjaka Ivana zvanog Crni u razdoblju neposredno prije raspada Jugoslavije, točnije, od pada Berlinskog zida u studenom 1989. pa sve do studenog 1991. i početka rata u Hrvatskoj. U prvom poglavlju Crni i njegov prijatelj Toplak zateknu se u stanu visokog partijskog dužnosnika Kuduza sa zadatkom da sruše zid između kuhinje i dnevne sobe. Međutim, uzbuđeni zbog demokratskih promjena koje bi se uskoro mogle proširiti i na Jugoslaviju, ali i rastreseni zbog pojave lijepe Kuduzove kćeri Bojane, umjesto zida prema dnevnoj sobi sruše onaj prema blagovaonici. Ta epizoda pomalo u stilu češkog crtića A je to je mise-en-abyme, priča u priči koja stoji izdvojeno od tkiva romana i zapravo mu služi kao neka vrsta grotesknog prologa. 

Roman je podijeljen na tri cjeline prema naslovima Azrinih pjesama „Sloboda“, „Nešto između“ i „Odlazak u noć“ koji upućuju na povijesni okvir u kojem se odvija radnja – od vjetrova slobode koji su zapuhali nakon pada Berlinskog zida pa sve do „odlaska u noć“, to jest, početka rata – ali i na transformaciju koju će Crni i njegovo društvo doživjeti kad shvate kako su oko njih počeli padati stvarni i metaforički zidovi i da to od njih zahtijeva donošenje nekih odluka koje nadilaze njih same, kao i okvire njihovih dotadašnjih života.

Na jednoj razini roman Kad su padali zidovi mogao bi se čitati kao priča o odrastanju u predratnom Zagrebu, o odlascima na nogometne utakmice i izlascima u „Jabuku“ i druge tada popularne klubove kao što su „Lapidarij“ i „Kulušić“, ali osjećaj koji prevladava od samog početka nije nostalgija nekoga tko se rado prisjeća prošlosti, već radije svojevrsna tjeskoba zbog vremena koja dolaze, što autor najavljuje već u epigrafu romana za koji je odabrao citat iz Azrine pjesme „Flash“: Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah/Bit ću spreman da zaboravim/Neke poderane ulice/ Bljesak mokrih tračnica/ Prvi tramvaj preko Trešnjevke/Sjaj u tvojim očima. 

Na drugoj razini roman govori o slobodi izbora u izazovnim vremenima. „Kakva sloboda, u punom smislu riječi, može postojati bez pouzdanja u vječnost?“ pita se Camus u Mitu o Sizifu, a upravo tim pitanjem Vujičić otvara prvu cjelinu romana pod nazivom „Sloboda“. Jer, čovjek je samo prividno slobodan, to jest, vjeruje da je slobodan sve dok još uvijek računa na neku budućnost i dok mu se čini da barem do neke mjere ima kontrolu nad onim što će se dogoditi. Čim, međutim, bude suočen s vlastitom smrtnošću, njegovo djelovanje gubi smisao pred apsurdnošću postojanja. Baš kao i nama danas u doba krize zbog koronavirusa, protagonistima romana Kako su padali zidovi oduzeta je izvjesnost u budućnost i u limbu u kojem su se našli, u tom prostoru „između“, jedino što im preostaje ako se ne žele prepustiti apsurdu jest pouzdanje u to da će takvo stanje jednom završiti i da će se normalan život kad-tad vratiti.  

Roman se nalazi u neprekidnoj napetosti između apsurdnosti svijeta i pokušaja pripovjedača-protagonista Crnog da mu prida neki smisao.

U takvom „međuprostoru“ djeluje i Crni, načitan srednjoškolac sa sklonošću prema filozofiji i izlascima koji želi ostati slobodan misliti svojom glavom, sâm zarađuje za svoj džeparac obavljajući svakojake fizičke poslove, ne vezuje se ni uz jedan svjetonazor i ne želi birati strane. Ne miješa se čak ni u sve učestalije razmirice po nacionalnoj osnovi između bivših najboljih prijatelja Toplaka i Džonija, nego, kao što kaže njegov prijatelj panker Fric, poput Nietzschea preuzima ulogu medijatora među njima baš kao što je Nietzsche „pokušao biti medijator između dvaju svjetova: grčkoga i suvremenoga, dionizijskoga i apolonskoga duha“. Dok njegovi prijatelji nekritički preuzimaju identitete roditelja ili okoline, identitet Crnoga je fluidan: od malena iskorijenjen čestim obiteljskim selidbama i egizstencijalnom nesigurnošću ne osjeća da stvarno nekamo pripada. Isto tako, ne vezuje se ni uz jednu stranku ili naciju. „Što je zapravo moj identitet?“ pita se „Nacionalnost, navijačka pripadnost, simpatiziranje određene političke stranke ili sam ja s druge strane ipak kozmopolit, građanin svijeta...“

U jednom trenutku čini mu se da je u ljubavnoj priči s Kuduzovom kćeri Bojanom pronašao nešto za što se može uhvatiti, da je „otkrio ljubavni procjep koji vodi s onu stranu dobra i zla, smisla i besmisla, stvarnoga i nestvarnoga“. Problem je, međutim, u tome što je Bojana Srpkinja po majci i što oboje predosjećaju da u novim okolnostima njihova veza neće moći opstati. Osim toga, Crni ubrzo otkriva kako zaljubljenost nije dovoljna i kako je jedina vrsta ljubavi koja može vratiti jedinstvo rascijepljenom svijetu nesebična briga za Drugog.

Roman se nalazi u neprekidnoj napetosti između apsurdnosti svijeta i pokušaja pripovjedača-protagonista Crnog da mu prida neki smisao. Držeći se dosljedno Wittgensteinove rečenice kojom započinje pripovijedanje „Svijet je cjelokupnost činjenica, ne stvari“ (osim u trenucima kad pripovijeda o ljubavnoj priči s Bojanom kad se jezik približava poetskom), Crni niže „jednostavne, određujuće, suhoparne“, ponekad banalne, a ponekad i vrlo zabavne „činjenice“, apsurdne i (tragi)komične zgode iz svog života, kao i urbane legende. Takvih epizoda u romanu ne manjka, počevši od one u kojoj Crni i njegovi prijatelji Toplak i Džoni, koji mu pomažu pri selidbi, noseći ormar za cipele u novi stan putem stanu na piće i onda im taj ormar netko ukrade pa sve do one kad je Džonijev otac, oficir JNA, silno ponosan na to koliko su mu čista stakla na automobilu, a ne shvaća da mu ih je zapravo netko ukrao. Crni u svemu tome pokušava vidjeti komičnu stranu. Humor i glazba, posebno Azrina, ali i ona drugih novovalnih bendova, pomažu mu unijeti kakvu-takvu logiku u svijet koji je izgubio smisao. Stihovi različitih bendova raštrkani po tekstu nisu tek glazbena kulisa nego su u funkciji radnje i pripovjedač ih uvijek dovodi u vezu sa životom. Jedan od brojnih primjera za to je kad Crni, bježeći pred milicijom nakon nereda prije one glasovite nikad odigrane utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde, pjevuši: „Samo nemoj po glavi, druže plavi.“

– PODCAST: Kristijan Vujičić čita ulomak iz romana 'Kad su padali zidovi' –

Moderna vremena · Kristijan Vujičić - Kad su padali zidovi

Roman Kad su padali zidovi hommage je predratnom Zagrebu, njegovim kultnim mjestima i ulicama kojima se glavni lik Crni kreće poput kakvog stripovskog superheroja koji bdije nad svojim gradom u teškim vremenima. Njegov nadimak podsjeća na kodna imena kakva su nosili partizanski ilegalci u serijama iz osamdesetih kao što je „Nepokoreni grad“ i zato nije slučajno da je upravo tako naslovljeno poglavlje u kojem Crni s Bojanina tuluma izbacuje Keglu i Zdeslava, dvojicu nasilnika zadojenih šovinizmom. Radije nego realističan lik, Crni se više doima kao adolescentska fantazija dječaka po imenu Ivan, idealizirana slika koju je izgradio o sebi kako bi se lakše nosio s traumama odrastanja. Istovremeno, on u sebi kao da odražava kolektivni duh otvorenosti i otpora prema mržnji i netoleranciji, nešto poput glasovitog Valtera koji ne samo da uvijek brani Sarajevo nego i jest Sarajevo. Tako se i Crni, otišavši u noć, poistovjećuje sa svojim gradom i moći će zaboraviti ono što je proživio tih godina tek kad, kao u onoj Štulićevoj pjesmi, dospije do mjesta „gdje prestaje strah“. 

No, Crni nije bilo kakav superheroj, on je junak obdaren filozofskim supermoćima, knjigama filozofa koje izravno ili neizravno spominje i koje mu pomažu: od Camusa preko Wittgensteina i Blocha pa sve do Nietzschea. Međutim, dosljedno sebi i svojoj želji za slobodom, ne priklanja se nijednom od njih, već naizgled pronalazi nešto „onkraj filozofije“, nešto nalik na (iako to nigdje ne spominje) „filozofiju srca“ Blaisa Pascala, čija misao kako „Srce ima svoje razloge što ih razum ne poznaje" kao da pokreće Crnoga da, iako se tome cijelo vrijeme opirao, na kraju ipak odabere stranu. 

Kao i u drugim knjigama, Vujičić nam pod krinkom zafrkancije „podmeće“ ozbiljne filozofske teme. Kad su padali zidovi roman je o etičkom izboru smješten u doba neizvjesnosti neposredno prije rata u Hrvatskoj. Urušavanje povijesnih zidova protagonistima romana donijelo je slobodu, ali ih je istovremeno ostavilo na brisanom prostoru jer zidovi iz naslova nisu samo metafora tamnice već i obrambenog mehanizma koji ljude štiti od njihovih najgorih poriva. Budući da je naš identitet određen onim što nas razlikuje od Drugoga, u trenutku kad među nama padnu zidovi više ne možemo razlučiti gdje počinje Ja a završava Drugi, a kako nam se Drugi odjednom našao iritantno blizu, pitamo se trebamo li ga shvatiti kao predmet ljubavi ili moguću prijetnju. U atmosferi sve veće mržnje i netrpeljivosti Crni odabire igrati bijelim figurama smatrajući kako bez obzira na okolnosti pojedinac u svakom trenutku može odlučiti što će odabrati, jer „U svijetu bez ljubavi, suosjećanja i opraštanja, pojedinac kojem je još uvijek stalo mora stajati nasuprot mnoštvu i biti posljednje utočište ljubavi, sućuti i oprosta.“ 

Kristijan Vujičić

Kad su padali zidovi

  • Fraktura 10/2019.
  • 256 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533581767
  • Cijena 139.00 kn

'Kad su padali zidovi' autentičan je roman o odrastanja u Zagrebu krajem osamdesetih u kojem Kristijan Vujičić opisuje dogodovštine gomile mladića i djevojaka u prijelomnim godinama njihovih života. Od euforije do straha, od neobuzdanih partijanja do zračnih uzbuna, od prijateljstava do mržnje, od internacionalizma do nacionalizma, od komunizma do višestranačja – sve to sabijeno je u ovom romanu brzoga ritma.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –