Kristijan Vujičić : U ime oca i sina i kćeri (ulomak)

Novi roman Kristijana Vujičića U ime oca i sina i kćeri  (Fraktura, 2023), vodi nas kroz velike i male pogreške sasvim običnih života. Spajajući intimnu ispovijed, filozofiju i poetska promišljanja, ovaj roman podsjeća nas zašto je bitno voljeti, griješiti i na koncu – do posljednjeg trenutka ustrajati u nježnosti. 

U ime oca i sina i kćeri Vujičić Kristijan

(...)
Sjeo sam na klupu koja se nalazila u neposrednoj blizini Dubravkina puta iza koje je zjapila nenametljiva tišina šume kojom je vladao mrak. Tek sam sad shvatio kako čitavim putem dok sam silazio s Cmroka nisam primijetio nijednog čovjeka. Padala je kiša cijelo poslijepodne pa je vjerojatno i to mogao biti razlog potpunoj pustoši, iako ni inače nisam zamjećivao previše ljudi koji koriste ovaj put kasno navečer, osim kojeg šetača sa psom. 

Misli su mi vrludale i neprestano kovitlale zrakom poput odbačena lista na vjetru. Otkaz nisam stigao ni spomenuti svojima – zato što sam mislio da nije primjeren trenutak za to, a usto sam se iskreno bojao njihove reakcije – i nisam znao kako se nositi s očevom bolešću. Bio sam duboko u sebi razoren, neposložen i u nemogućnosti donositi suvisle odluke, a moja skromna ušteđevina istopila se u posljednje dvije godine, nakon što sam prestao predavati na Filozofskom fakultetu pa mi je, postao sam svjestan toga, preostalo novca tek za nekoliko idućih mjeseci. 

Odjednom sam osjetio veliku glad i odlučio otići na večeru u obližnju krčmu u Tomićevoj ulici, u koju sam u posljednje vrijeme često navraćao. Duboko sam uzdahnuo sažalijevajući vlastitu sudbinu, a onda sam začuo šum iza svojih leđa i naglo se okrenuo, ali već je bilo kasno. Netko me je zaskočio iz šumarka i pod vratom sam osjetio hladnoću čelične oštrice. Širom sam otvorio oči i iznad sebe ugledao mladića s nožem u desnoj ruci.

"Daj mi sve novce koje imaš… u sebi… sve! I bez… pokreta", naredio mi je čovjek neobična naglaska, mladić koji vjerojatno još nije bio punoljetan, glave pokrivene kapuljačom."Evo, evo… nemam puno novca u nov… ča… niku", promucao sam izbacujući iz sebe izlomljene slogove, a moj stari poznanik, strah, isprva me u potpunosti obuzeo.
Izvadio sam dvjestotinjak kuna u različitim apoenima iz novčanika i predao ga nervoznom i, tek sam sada pod iskrzanom svjetlošću nekoliko metara udaljene lampe mogao zamijetiti, uplašenom mladiću čije lice nije pripadalo u ove krajeve. Uzeo je drhtavim rukama zgužvane novčanice i zakrivajući lice u jaknu umorno procijedio: "Oprosti… Oprosti, treba nam…" Promotrio sam u toj brzini njegove mladalačke oči prepune daleke sjete i nemira i u njima se, unatoč svemu što je vjerojatno u životu proživio, poput tamnih mu zjenica, zrcalila minijaturna povijest nenasilja, jer u dubini ovoga mladog bića, tako mi se učinilo, nije bilo ni trunke mržnje ni uživanja u ovome nasilnom činu. Jedino što sam mogao u njima osjetiti i "namirisati" bio je toliko poznat mi zadah straha. Njegov blagi, umorni "oprosti", izgovoren s, pretpostavljao sam, arapskim naglaskom, bio je milozvučan i otrežnjujući za moju izgubljenu dušu. 

Odmjerio sam ga dok se povlačio kratkim, nesigurnim koracima unatrag, jer je i on ostao uhvaćen u zamku mojih prerano ostarjelih, a opet isuviše suosjećajnih očiju pa je zapevši za poveći travni busen, onako tinejdžerski nesmotren i nespretan, pao na leđa – i baš poput Kafkina kukca stao se bacakati rukama i nogama kroz zrak – pri čemu mu je nož ispao iz desne šake, a novac iz lijeve. Nisam mogao ne zamijetiti dvije ogromne rupe na u potpunosti izlizanim potplatima njegovih blatom zamrljanih prastarih sivih tenisica. Dok se počeo četveronoške povlačiti, misleći vjerojatno da ću mu se sada osvetiti za pretrpljeni strah i poniženje koje mi je priredio, nešto snažno steglo me je u grlu i ja sam osjetio dubinsku povezanost s ovim nesretnim ljudskim bićem. Nogom sam, za svaki slučaj, stao na dršku noža i odlučivši na licu mjesta prekinuti taj besmisleni krug nasilja – u koji ni ovaj dječak ni ja ne pripadamo – dopustio svojem napadaču da se podigne i ugrabi novčanice s poda. 

On je to učinio pa mi gotovo zaplakavši okrenuo leđa i ubrzanim korakom krenuo prema Dubravkinu putu. U tom trenutku na pamet mi je pala nevjerojatna ideja. 

To što sam mu dopustio da podigne novac s poda nije bilo dovoljno, pomislio sam. 
"Hej, stani načas, molim te!" zavikao sam molećivo. "Ne znam koje su tvoje namjere u budućnosti, ali ako ćeš se još koji put u životu naći u sličnoj situaciji, mislim da ćeš biti u bijegu ili se povlačiti… trebat će ti bolje tenisice… Zar nije tako?"
Zastao je na trenutak. 

Promatrao sam mladićeva uska leđa i osjetio njegovo iskreno čuđenje razvojem situacije. Što sad ovaj hoće? kao da se pitao. I, zaista, što hoću? Nisam ja Isus Krist, pa da ponukan njegovim Govorom na gori provedem tu nevjerojatnu misao "okretanja drugoga obraza" u djelo: Ako se netko želi domoći tvoje donje haljine, prepusti mu i gornju. Ako te tko prisili ići jednu milju, idi s njim dvije… S tim da će u ovom slučaju donja halja biti moje tenisice.

Čučnuo sam i stao odvezivati svoje tenisice. 
"Koji broj noge imaš?" upitao sam.Isprva nije shvatio što govorim. Pokazao sam udaljenost dlanovima, kao da držim metar u rukama, mjereći duljinu obuće od vrha prstiju do pete.
"44", odgovorio je kratko."Imaš sreće…", rekao sam nasmijavši se.Napadač se okrenuo i u nevjerici me promatrao kao da pred sobom ima luđaka pa upitao: "Ali, zašto… zašto ti to radiš?"
Nisam mu mogao objasniti zašto ja to radim. Želio sam mu reći da sam u njegovim očima vidio čitavu povijest nenasilja, ali kako bih to mogao objasniti čovjeku koji moj jezik ne razumije najbolje, a čiji jezik ne poznajem uopće. Šuteći na trenutak, pomislio sam na njemačkoga filozofa židovskog podrijetla Waltera Benjamina i njegovu kritiku nasilja u kojoj je pokušao ocrtati razliku između mitskoga i, meni ne u potpunosti jasnoga, božanskoga nasilja. Ako mitsko nasilje istovremeno griješi i ispašta, ono božansko oslobađa od ispaštanja grijehova, zapisao je. Benjamin je, nažalost, na svojoj koži osjetio traumu sile, pretpostavljam mitske, koja je, za razliku od božanske, krvava, pa je nakon potucanja po Europi, pred naletom nacista koji su ga pratili u stopu kroz Dansku, Italiju i Francusku na kraju skončao svoj život samoubojstvom 1940. u Španjolskoj… Pogledao sam tamnoputoga mladića, razmišljajući o tome da se čovjek u svakome trenutku treba suzdržati od nasilja jer ono, bez obzira na cilj, nikada nije čisto, ali nisam znao kako mu to kazati jednostavnim riječima pa sam mu rekao da ima drugu priliku u životu i da svatko… – sjetio sam se bolesti svojega oca – gotovo svatko na nju ima pravo. 

Zaplakao je. Trebao sam ga vjerojatno zagrliti, ali nisam znao kako.

Zamijenili smo obuću, iako je negodovao i posramljeno gledao ustranu dok sam navlačio njegovu istrošenu tenisicu, ali oči su mu već idući trenutak dječački zasjale od sreće. Premda je bio ustrajan u namjeri da mi vrati novac, odbio sam i rekao mu da je njemu ta mala svota sada potrebnija.

Ispričao mi je sve o sebi. Zove se Adonis i dolazi iz Sirije, iz Damaska. U trošnome gumenom čamcu koji se otisnuo iz Turske domogao se s preostalih pedeset ljudi obale Grčke. Troje njegovih sunarodnjaka pritom je izgubilo život. Obitelj mu je ostala u Damasku, a on je postao izbjeglica. Često sanja svoj rodni grad. Ima sedamnaest godina i ide u trgovačku školu, koju će uskoro završiti, a novac mu je potreban da bi mogao izvući majku i sestre – otac je mrtav – iz ralja rata. Ovo mu je bila prva pljačka, odnosno prvi pokušaj pljačke. Osjećao je nevjerojatan sram. Po vjeroispovijesti je kršćanin, ali je uslijed svih pretrpljenih nedaća njegova vjera poljuljana. Zahvaljivao mi je i govorio da je ovo čudesni znak u njegovu životu, a meni je bilo istinski neugodno. 

Rekao mi je: "Ti si moj anđel čuvar!" a ja sam nato odmahnuo glavom.

Hodali smo nasmijani Dubravkinim putom prema vrelini našega grada i ja sam, promatrajući "svoje" otrcane blatnjave tenisice koje su prošle gotovo pola svijeta da bi njihov vlasnik stigao ovdje, osjećao proljetni dašak radosti kakav nisam doživio od rane mladosti. 

"Znaš, Adonise, ja sam ti bio u potpunosti izgubljen."Gledao me je razrogačenih očiju. 
"Ali sada sam, zahvaljujući i tebi, na putu da se ponovno pronađem."
Razmijenili smo brojeve mobitela i pozdravili se poput starih prijatelja.
"Hvala ti!" progrgljao sam. Osmjehnuo sam se mahnuvši mu pa sam potrčao za dvanaesticom koja je upravo skretala iz Ilice u Frankopansku. A Adonis me, zastavši na početku Dežmanova prolaza, gledao u čudu sa sjajem u očima kakav se može naći jedino u ljudi koji su odlučili u potpunosti promijeniti svoj život.

Tko zna, možda su i moje oči te noći zasjale istim žarom. 
 

Kristijan Vujičić rođen je 1973. u Zagrebu. Dosad je objavio šest romana: Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča (napisan u suradnji sa Željkom Špoljarom, Nagrada Kiklop 2006.), Gospodin Bezimeni (uži izbor nagrade “Fran Galović” 2007.), Udruženje za mravlje igre (uži izbor nagrade sfera 2009.), Ponavljanje: zaigranost proljeća i života (polufinalist nagrade Tportala 2012. za roman godine), Knjiga izlazaka (uži izbor nagrade “Ksaver Šandor Gjalski” 2016.) i Kad su padali zidovi (uži izbor nagrade “Ksaver Šandor Gjalski” 2020.). Dobitnik je niza nagrada, između ostalog dvaput je dobio Nagradu Kiklop: 2006. za roman Welcome to Croatia i 2014. za urednika godine.