Melania G. Mazzucco: Svaki je život vrijedan da se o njemu pripovijeda
Ne događa se često da na festivalu kratke priče gostuje autor koji uopće ne piše kratke priče. Međutim, pročitavši u kratko vrijeme nekoliko romana talijanske autorice Melanije G. Mazzucco, uvjerio sam se kako organizatori Festivala europske kratke priče nisu pogriješili što su je pozvali na ovogodišnje izdanje Festivala čija nas tema, homo narrans, upravo podsjeća na to koliko čovjeka kao biće određuje potreba za pripovijedanjem.
Pripovijedanje je istinska ljudska potreba, pripovijedajući komuniciramo i spoznajemo svijet, bez pripovijedanja ne bi bilo znanosti i tehnologije, ne bi bilo ljudske civilizacije. Kao što kaže američka pjesnikinja Muriel Rukeyser: „Svemir je sazdan od priča, ne od atoma“.
Doduše, ponekad će nas autori kao što je Jorge Luis Borges podsjetiti kako su sve priče već ispričane, ili, točnije, kako se sve priče mogu svesti na svega nekoliko osnovnih koje se od pamtivijeka ponavljaju. Bez obzira na to, uvijek će postojati pripovjedači koji će nas svojom vještinom pripovijedanja navesti da pročitamo i one priče za koje nam se čini da smo ih već tisuću puta čuli.
Jedna od njih sasvim sigurno je i Melania G. Mazzucco, cijenjena talijanska autorica srednje generacije čije su knjige prevedene na više od dvadeset jezika.
Kći dramatičara i književnika Roberta Mazzucca, rođena je u Rimu 1966. Nakon prva dva romana nastala u okvirima postmodernističke poetike („Poljubac Meduze“ (Il bacio della Medusa,1996.) i „Baltusova soba“ (La camera di Baltus, 1998.)) u njoj se, kao što kaže u razgovoru koji slijedi, „oslobodila pripovjedačka vena“ te se okrenula dokumentarnom i povijesnom romanu, ali i romanima u kojima progovara o neposrednoj društvenoj stvarnosti dajući glas onima koji iz bilo kojeg razloga ne mogu ispričati vlastitu priču. Pomno gradeći „male“ priče oko svojih likova, Mazzucco ih potom u maniri velikih devetnaestostoljetnih francuskih pripovjedača ulančava u „velike“ priče u kojima daje presjek cijelog jednog vremena, kao u Stregom nagrađenom romanu romanu „Vita“ (2003.) u kojem opisuje epopeju talijanskih iseljenika u Sjedinjene Države početkom dvadesetog stoljeću, ili u romanu „Savršen dan“ (Il giorno perfetto, 2005.) koji predstavlja društvenu fresku Italije sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Kod nas se predstavila dokumentarnim romanom „Ja sam s tobom“ (Io sono con te, 2016.) objavljenim u izdanju nakladnika OceanMore i prijevodu Ane Badurine u kojem pripovijeda potresnu priču kongoanske izbjeglice Brigitte Zébé, što je prvi njezin roman preveden na hrvatski jezik i prilika da hrvatska čitateljska publika upozna ovu talijansku autoricu koja u svakoj novoj knjizi uvijek iznova neumorno pokušava ispripovijedati svijet.
Umjetnik živi bez kože, izložen je svim mogućim ranama
Ja sam s tobom
Dean Trdak: Otac vam je bio dramatičar i književnik. U jednom vašem intervjuu pročitao sam kako ste u djetinjstvu bili okruženi knjigama. Kako je bilo odrastati u takvoj sredini i je li to utjecalo na vašu odluku da se počnete baviti pisanjem?
Melania G. Mazzucco: Doista sam odrasla u vrlo poticajnoj sredini. Kad sam bila dijete, otac mi se bavio kazalištem. Sedamdesetih godina u Trastevereu postojao je kabaret, pravi pravcati off-off teatar, alternativniji nego što bi se to danas moglo zamisliti. Moj otac radio je angažirani kabaret, pomalo nalik na onaj tridesetih godina u Berlinu, političan, vedar, pun glazbe. Naša kuća stoga je uvijek bila puna glumaca, pjevača, umjetnika koji su se bavili i politikom jer je to bilo razdoblje u kojem se angažiranost izražavala i kroz zabavu, oštricom satire, zbog čega bi ih ponekad prijavljivali policiji koja bi onda nakratko zatvarala kazalište. Sasvim sigurno to je veoma utjecalo na mene jer sam voljela taj ambijent, voljela sam tu vrstu odraslih koji su bili vječito mladi, ustvari, uvijek nekako na rubu društva, neki od njih izraziti pobunjenici, drugi manje. To me uistinu obilježilo. Međutim, moja književna karijera zapravo je počela tek nakon očeve smrti i zapravo se nikad nismo susreli kao umjetnici jer sam tada još uvijek bila studentica koja je pisala kriomice, a kad sam uvidjela koliko je težak život književnika, nisam bila sigurna ni da se želim time baviti, nisam bila sigurna da mogu izdržati takav život jer umjetnik živi bez kože, izložen je svim mogućim ranama i stoga treba imati vrlo snažnu osobnost kako bi se sve to izdržalo, inače će te to uništiti. A ja sam se kao djevojka osjećala vrlo krhko, poput stakla, poput kristala. No, mnogo sam pisala, ali kriomice, tako da moj otac nije ništa znao o tome. To je nešto zbog čega iznimno žalim, da se nismo susreli kao umjetnici. Ali sve ono što danas jesam, moj slobodni duh i neovisnost, sve to dugujem svijetu u kojem sam odrasla.
Koji su vam pisci bili važni u vašem formativnom razdoblju?
Prvi mi pada na pamet Dario Fo, moj idol iz djetinjstva. Doduše, u to vrijeme nitko ga nije smatrao književnikom, iako je poslije dobio Nobelovu nagradu za književnost. Bio je kazalištarac, ali u starom smislu riječi. U Italiji je bilo velikih dramatičara, poput Ruzzantea u 16. stoljeću, koji su u tijelu nosili kazalište, komičnost, dubinu kojom su shvaćali Talijane i pripovijedali njihove priče. Dario Fo bio je izniman čovjek, neizmjerno simpatičan. U to vrijeme više su me privlačili takvi umjetnici od književnika za koje sam osjećala da su zatvoreni u svom svijetu i od kojih sam se tada osjećala daleko, kao što se u određenom smislu osjećam i danas. Osim njih, voljela sam i filmaše, osobito talijanske, koji su promjene u društvu znali opisati duhovito, zlobno, okrutno, ali i inteligentno, dok su se književnici u vrijeme mog odrastanja sedamdesetih i osamdesetih držali podalje od toga. Uvijek sam se osjećala uronjena u svijet, kazalište i film stoga su mi u to vrijeme bili bliži.
Na književnoj sceni pojavljujete se devedesetih godina. U to vrijeme u Italiji postmodernizam je još uvijek u punom jeku, pišu se ironični, metanarativni, intertekstualni romani kojima je zajednički skepticizam prema pripovijedanju, prema mogućnosti književnosti da uopće izravno govori o stvarnosti koja nas okružuje. I za vaša prva dva romana Poljubac Meduze i Baltusova soba donekle bi se moglo reći da su nastali u okvirima postmodernističke poetike. Nakon toga ste se, međutim, okrenuli dokumentarnom, povijesnom romanu i romanima u kojima bez zadrške govorite o našoj suvremenosti. Kako se dogodio taj poetički zaokret?
Odrasla sam u vrijeme kad se, osobito u Italiji, ali, naravno, i šire, književnost smatrala mrtvom. Smatralo se da je roman mrtav i da može preživjeti samo kao kombinatorna igra i učeno poigravanje citatima i, naravno, sve to utjecalo je i na mene. Međutim, ja sam htjela ispripovijedati svijet, čak i ovaj burni svijet u kojem živimo, i vjerovala sam da je to moguće. U to vrijeme vladala je neka suzdržanost prema pripovjedačima. Tko god bi pokušavao pisati takve romane u Italiji, i to ne samo neki dvadesetogodišnji početnik, književna kritika i književna scena smjesta bi ga odbacile kao relikt svijeta koji više nije postojao. Stoga je bilo teško uopće upustiti se u pisanje romana, no ja sam, pomalo s naivnošću, pomalo s poduzetnošću nekoga tko je u dvadesetima i sve to zna i osjeća, ali ga to svejedno ne može zaustaviti, napisala prvu knjigu, Poljubac Meduze. Zapravo, i u njoj sam krenula od stvarnog svijeta jer je knjiga bila nadahnuta albumom fotografija iz umobolnice. Htjela sam ispripovijedati ljubavnu priču između dviju žena u Italiji početkom dvadesetog stoljeća. Bila je to lirska priča, vrlo literarna knjiga, ali moje polazište bila je stvarno istraživanje položaja žene u Italiji početkom 20. stoljeća.
Ja sam htjela ispripovijedati svijet, čak i ovaj burni svijet u kojem živimo, i vjerovala sam da je to moguće.
U to vrijeme u Italiji postojala su dva svijeta: s jedne strane pomalo divlji svijet brđana, nepismenih ljudi bez prava, bez djetinjstva, svijet u kojem su roditelji prodavali kćeri i u kojem je doslovno vladala glad. Tom svijetu djelomice je pripadala i moja obitelj. S druge strane, bila je tu Italija koja je kročila putem modernosti i čija je kultura čak bila dinamična i europska. Dakle, sviđala mi se pomisao da bih mogla ispričati priču o dvjema ženama koje su doista postojale i suprotstaviti njihova dva svijeta u ljubavnoj priči. Sve to uz problem da sam htjela napisati knjigu koja bi bila i roman jer je u to vrijeme to bilo teško. Tako je nastao tekst koji uz naraciju ima i protunaraciju jer u sebi sadrži psihijatrijsko vještačenje – fikcionalno, jer sam ga napisala ja oponašajući stil onih pravih – prema kojem je Norma osuđena na gubitak prava i zatvaranje u umobolnicu zbog svoje ljubavi prema Meduzi, divljoj djevojci iz planina koja je i njezina sluškinja, dakle, njihova ljubav je dvostruko nepoželjna, osim što se radi o istospolnoj ljubavi, riječ je i o osobama različitih društvenih klasa.
Kako je nakon toga tekao vaš stvaralački put?
Nakon toga, tijekom svojih istraživanja shvatila sam da trebam, ustvari, da moram ići vlastitim putem pokušavajući rekonstruirati priče koje su uistinu postojale, živote likova koji su doista postojali, pa je i moj drugi roman, „Baltusova soba“, nadahnut stvarnom osobom, slikarom koji je živio u 15. stoljeću u Italiji. Potom sam prešla na pripovijedanje priča osoba koje su nam bliže, kao u romanu „Ona tako voljena“ (Lei così amata, 2000), u kojem pišem o Annemarie Schwarzenbach, švicarskoj spisateljici njemačkog izričaja koja je živjela od 1908. do 1942. U trenutku kad sam se počela baviti njome, o njoj se u Italiji nije znalo ništa, nije bila prevedena, a i u Švicarskoj su je počeli tek otkrivati. Bila je to vrlo kontroverzna osoba koja je pripadala obitelji politički obilježenoj užasnom dvostrukom stigmom: prva je bila bliskost s nacizmom, a druga ogranak obitelji Schwarzenbach koji je sedamdesetih godina osnovao pokret koji se zalagao za izbacivanje imigranata iz Švicarske. Stoga je njezino prezime nosilo užasan teret onog najbolnijeg dijela povijesti dvadesetog stoljeća.
Srećom, ja sam je uzela s nedužnošću nekoga tko živi u drugoj zemlji i zanima se za životnu priču spisateljice koja nije bila do kraja ispričana i koja se u tom burnom razdoblju naše povijesti, u trenutku kad je Hitler došao na vlast, kao mnogi mladi njezine generacije našla u situaciji da se zapita: „Što da radim? Da ostanem u Njemačkoj ili da odem u progonstvo sa svojim prijateljima Židovima i komunistima? Tko je moja publika? Za koga pišem?“ I to je ono što, iako na potpuno drugačiji način, moja generacija osjeća danas. I mi preispitujemo naš odnos prema vremenu u kojem živimo. Dakle, bio je to dokumentaristički rad jer je „Ona tako voljena“ dokumentarni roman, sve što se u njemu nalazi plod je istraživanja temeljenih na pismima i dnevnicima likova. Radeći na tom romanu razvila sam vlastitu metodu istraživanja, s jedne strane povijesnog, s druge književno-umjetničkog, kojom ću se na neki način koristiti i u knjigama poslije toga.
Svijet književnosti izaziva te da ne prihvaćaš formule, da neprestano istražuješ
Da me netko pita s kojim bih autorom usporedio vašu poetiku, smjesta bi mi pao na pamet Ovidije i njegove „Metamorfoze“. Naime, čini mi se kako prenosite žarište pripovijedanja s lika na lik s tolikom lakoćom i prirodnošću da ostaje dojam kao da se vaše priče pripovijedaju same. Jesam li pogriješio ili vam je Ovidije uistinu bio važan?
Ovidije je moja velika ljubav. Maloprije ste me pitali koji su mi autori i knjige bili važni. Pročitala sam mnoge autore, ali moram reći da su mi klasici uvijek bili osobito dragi. Jedan od njih zasigurno je Ovidije, možda upravo zbog svoje biografije, budući da me uvijek opčinjavao odnos između poezije, vlasti i društva, jer Ovidije, koji se doima najmanje angažiranim pjesnikom na svijetu, na kraju skupo plaća svoju umjetničku slobodu. Uz Bibliju samu, Ovidijeve „Metamorfoze“ prava su „biblija“ zapadnjačkog imaginarija. Uz Stari i Novi Zavjet knjiga je to koja je stoljećima hranila vizualni umjetnički imaginarij. Bila je nešto poput kolektivne svijesti svijeta. Uvijek me opčinjavala Ovidijeva sposobnost da stvara priče koje se rađaju jedna iz druge, jedna unutar druge, baš kao što me opčinjavala i njegova sudbina. Njegove pjesme iz progonstva u knjizi „Tristia“ (Tužaljke) među najzanimljivijim su glasovima koji su do nas došli iz antičkoga svijeta. Ovidije je, dakle, za mene zasigurno iznimno značajan autor pa ga tako spominjem i u romanu „Baltusova soba“ u kojem glavni lik, slikar, zidove dvorca treba oslikati prizorima iz njegovih „Metamorfoza“.
Pitam vas to jer mi se čini kako ste upravo na taj način riješili problem predočavanja stvarnosti koji je mučio postmodernističke autore. Naime, kao da pišete jednu veliku, beskonačnu priču koja nikad ne završava upravo zato što se unutar nje i iz nje neprestano rađaju nove priče, jedna za drugom, baš kao u nekom stroju za priče.
Moram reći da sam se u jednom trenutku riješila bremena preskriptivnosti. Kad sam počinjala pisati, osjećala sam u sebi zakočenost, strah od pripovijedanja. No, kako sam malo-pomalo pronalazila svoj autorski glas, postupno sam se uspjela riješiti te preskriptivnosti uvjerena u to kako pripovijedati priče ima smisla, štoviše, kako to sve više ima smisla, naravno, ovisno o pričama, ali u meni se oslobodila pripovjedačka vena i riješila sam se straha od pripovijedanja o stvarnosti i o određenim temama koje se na prvi pogled čine namijenjene novinskim stupcima, ali s uvjerenjem da se književnost može baviti i temama kao što su muž koji zlostavlja ženu ili Afrikanka koja dolazi u Italiju kao izbjeglica. Svijet književnosti izaziva te da ne prihvaćaš formule, da neprestano istražuješ i to je za mene sve do danas bio veliki poticaj.
Afrikanka koju spominjete zove se Brigitte Zébé, Kongoanka koja je spas od političkog progona pronašla u Italiji i čiju ste priču opisali u dokumentarnom romanu „Ja sam s tobom“. Traumatizirana svojim iskustvom, Brigitte je ne može ispričati sama, za to ste joj potrebni vi, spisateljica, kako biste to učinili za nju. Vrijedi li isto zapravo za sve vaše likove? Je li za vas književnost način da se suočimo s traumom postojanja i je li onda zadaća pisaca ispripovijedati priče onih koji to ne mogu, onih koji ne posjeduju vlastiti glas?
Mislim da mi pisci ponekad moramo biti posrednici, dopustiti da kroz nas prođu riječi drugih ljudi. Jer, oni koji šute, često to ne čine samo zato što ne mogu govoriti nego zato što smatraju kako njihove priče nisu važne. Shvatila sam to dok sam pisala roman „Vita“, priču o mom djedu, jednom od milijuna Talijana koji su emigrirali u Ameriku. Kad sam se počela zanimati za tu priču uvjerena u to kako je riječ o jednoj od najvažnijih tema u talijanskoj povijesti, primijetila sam kako mnogi od onih s kojima sam razgovarala pokušavajući rekonstruirati djedovu priču nisu smatrali važnim ono što su proživjeli i čak su bili iznenađeni što pridajem toliko važnosti događajima koji su se zbili tako davno. I možda i u tome leži zadaća nas pisaca, da pokažemo kako je sve važno, kako je svaki život vrijedan da se o njemu pripovijeda. Najviše me obradovalo to što su se pročitavši „Vitu“ mnogi osjetili potaknutima napisati vlastitu priču pa se ispostavilo da je to knjiga koja je potaknula druge knjige, i to svih mogućih vrsta, knjige obiteljskih, osobnih sjećanja, sjećanja ljudi koji nikada u životu nisu držali olovku u rukama. Dakle, ta knjiga potaknula je ljude da prihvate vlastite priče. Osim toga, mnogi su u priči o mom djedu prepoznali i vlastitu i shvatili i da je ona važna i dostojna da se nađe u knjizi.
Nakon „Vite“ objavili ste roman „Savršen dan“ (2005.). Riječ je o vašem hommageu Rimu, ali i snažnoj društvenoj kritici. U romanu opisujete svijet društvenih razlika u Italiji devedesetih, svijet licemjernih političara koji bi učinili sve da ostanu na vlasti, medija koje zanimaju samo tračevi i skandali, ali i svijet obiteljskog nasilja. Međutim, doima se kao da niste izgubili nadu, poput Joyceova „Uliksa“ i vaš roman završava riječju „da“. Jeste li i danas tako optimistični?
U tom romanu činilo mi se važnim ispripovijedati ono što se događalo u Italiji u doba koje danas povijesno volimo nazivati „Berlusconijevim razdobljem“, točnije, u razdoblju sredinom devedesetih, početkom prvog od dva desetljeća koliko je Berlusconi vladao političkim životom u Italiji. Italija je tada, kao što je i sada, bila zemlja velikih proturječja; s jedne strane svjedočili smo povlasticama i ekonomskom, ali ne i moralnom blagostanju; s druge, bilo je tu siromaštvo, spajanje kraja s krajem, sve veća nezaposlenost zbog koje su mnogi otišli iz zemlje. Osim toga, bili su tu i muško-ženski odnosi u obitelji; onda kad sam ja pisala o tome to se tek počinjalo događati, ali danas gotovo da ne prođe dan a da ne pročitate u novinama kako je netko ubio ženu nakon što ga je ostavila. U dvadeset prvom stoljeću to je postao naš „zločin iz časti“.
Razmišljala sam o tome jer mi se to činilo tužnim nakon tridesetogodišnjeg razdoblja velikih postignuća na društvenom planu, pa i na planu seksualnih sloboda.To me zaokupljalo, htjela sam napisati takvu priču. Tada sam doista imala vjeru u to da će se stanje popraviti. Međutim, nakon što je prošlo dvadeset godina u novom tisućljeću, moram reći da se pogoršalo. Danas sam malo manje optimist u tom smislu, ali moj je odgovor uvijek „da“: treba uvijek prihvatiti promjenu, prihvatiti izazov, suočiti se sa stvarnošću s uvjerenjem da ju je moguće promijeniti. Bez obzira na to što likovi u tom romanu uglavnom pretrpe poraz, gotovo se nikada ne predaju i pokušavaju se ne zatvarati u sterilnom nihilizmu. Stoga je „da“ koje je izrekao taj lik u romanu i moje „da“.
Velika ste zaljubljenica u likovnu umjetnost. Kako je ta ljubav utjecala na vaše pisanje? Mogu li se na neki način vaši romani usporediti s freskama?
To je neobična priča jer ja se nikad nisam bavila likovnom umjetnošću profesionalno, na fakultetu sam studirala suvremenu književnost. Moja ljubav prema suvremenoj i staroj umjetnosti, a u određenom smislu i povijesti, zapravo se rodila iz osobne strasti. Bila je to velika pustolovina u koju sam se upustila kao samouka istraživačica baveći se nekim velikim majstorima i značajnim temama, možda baš zato što su vrlo bliski mojem poimanju pripovijedanja. Zato izrazito volim neke velike majstore fresaka koji su i iznimni pripovjedači, poput Tintoretta kojem sam posvetila knjige i istraživanja, apsolutnog slikara koji je oslikavao goleme površine od dvanaest, dvadeset pet, trideset metara. Volim njegove figure, priče, sposobnost da ispripovijeda priču izabirući trenutak.
Kako? To je pitanje koje si mi pisci neprestano postavljamo.
Slikar pripovijeda priču koju svi poznaju, ali mora odabrati dio, fragment koji će ispripovijedati. Dat ću vam primjer: ima jedna iznimna Pisanellova freska pod naslovom „Sveti Juraj i kraljevna“ o kojoj sam pisala u knjizi „Muzej svijeta“ i koja se nalazi na zidu crkve svete Anastasije u Veroni. Pisanello čini nešto što je za doba u koje živi, 15. st., zapanjujuće moderno: odlučuje se ispripovijedati trenutak u kojem se sv. Juraj penje na konja prije nego što će krenuti u bitku sa zmajem. Riječ je tek o beznačajnom trenutku života, nešto čime bi se mogao baviti redatelj egzistencijalist s kraja 20. st, a Pisanello stavlja Jurjevo stopalo u stremen. Kad sam je prvi puta vidjela, ostala sam opčinjena. Nitko u to vrijeme nije tako slikao sv. Jurja. To je duboki raskid s konvencijama tog vremena. Otada sam se počela zanimati za načine na koji svaki slikar tumači kodove, konvencionalne, uobičajene prizore koje su svi vidjeli milijun puta: „Posljednja večera“, „Svadba u Kani“... neku od tih velikih, univerzalnih tema koje su svima pred očima, ali svaki slikar ih pripovijeda drugačije. Kako?
To je pitanje koje si mi pisci neprestano postavljamo. Kako pripovijedati o ratu, kako pripovijedati o nečemu što smo već tisuću puta čuli? Što je u toj priči naše? Svjetlo, rez, perspektiva, dubina, ukratko, sve ono što oduvijek postoji u likovnoj umjetnosti i zato me uvijek zanimalo razmišljati o tome. Od tog trenutka započela sam, na neki način, paralelno istraživati umjetnost i umjetnike, osobito umjetnice, i bilo mi je stalo spasiti od zaborava neke od njih, kao Annemarie Schwarzenbach.
U romanu „Limb“ (Limbo, 2012.) pripovijedate o osobnoj transformaciji talijanske vojnikinje Manuele Paris koja se nakon ranjavanja u misiji u Afganistanu vraća kući i mora se suočiti s traumom koju je ondje doživjela kako bi ozdravila. Je li Afganistan, kao što se može naslutiti iz naslova romana, svojevrsno "čistilište", moramo li se i mi kao Zapadni svijet suočiti s Afganistanom kako bismo se “pročistili" od svojih grijeha?
U pozadini romana „Limb“ nekoliko je stvari koje su me uvijek opčinjavale. Prije svega, to je Afganistan, „zabranjena zemlja“ u koju je Annemarie Schwarzenbach poduzela mitsko putovanje 1939. U trenutku u kojem se Europa počinje strmoglavljati u katastrofu Drugog svjetskog rata Annemarie izlazi iz umobolnice, odnosno iz psihijatrijske klinike u koju je primljena na liječenje od navodne šizofrenije, ulazi u mali Ford T i zajedno s prijateljicom odlazi u Afganistan u potrazi za nevinim, neiskvarenim svijetom jer joj se čini kako je onaj europski osuđen na propast. I to je putovanje postalo mitsko putovanje u povijesti putovanja 20. stoljeća jer su nakon rata njezinim tragovima krenuli deseci mladića i djevojaka.
Afganistan je naša drugost, mjesto različito od bilo kojeg drugog
Afganistan je za generacije mladih zapadnjaka postao raj za droge, a sedamdesetih bila je zemlja u kojoj su se mnogi zaustavljali na proputovanju u Indiju. Međutim, otkako sam poželjela otići onamo, ondje je gotovo neprestano vladao rat: najprije sovjetska invazija, onda građanski rat, itd. Nisam liječnica, vojnikinja ni diplomatkinja, već obična spisateljica i ne mogu otići onamo kao Annemarie koja se mogla slobodno kretati, razgovarati s ljudima i posjećivati ih u njihovim domovima. Afganistan je naša drugost, mjesto različito od bilo kojeg drugog. Paradoksalno, Afganistan je i zemlja slobode. Afganistanci su se godinama borili protiv svega i svakoga za slobodu, samo što je njihova sloboda na neki način suprotnost našoj.
Italija ima neobičnu povijest veza s Afganistanom. Afganistanski kralj otišao je u progonstvo u Italiju, ali to nitko nije znao, njegov dvor boravio je u tajnosti u Rimu, tko zna zašto, možda je odabrao zemlju koja nije imala veliku političku važnost na globalnoj sceni. Jedini put poslije naše su se povijesti susrele kad smo bili dijelom vojne misije nakon 11. rujna. I to je bio veliki šok jer su onamo otišle stotine vojnika i časnika, muškaraca i žena, koji prije toga jedva da su čuli za tu zemlju. Nije to Libanon ili Bosna koji su dio našeg svijeta, to je nešto posve drugo. I iznenada su se našli katapultirani u zemlji u kojoj su morali ratovati iako su mislili da dolaze u mirovnu misiju. A Italija je uvijek imala problematičan odnos prema svojim institucijama, Talijani baš ne vole ni vojsku ni policiju pa sam se zapitala što znači biti vojnikom u takvoj zemlji. Nije to isto kao biti liječnikom ili bolničarem. Ideš na bojišnicu a da iza tebe ne stoji tvoja zemlja. Pomislila sam kako je to priča koju bi bilo zanimljivo ispričati. Dosad je onamo otišlo već više od deset tisuća osoba, cijela jedna generacija mladih muškaraca i žena, pa sam htjela ispričati njihovu priču, zamisliti njihovu samoću...
Nikad nisam pomišljala da bi književnost mogla pokrenuti toliko mržnje
Jeste li mogli zamisliti da bi jedan vaš roman mogao izazvati toliko žestoke reakcije u Italiji kao što se dogodilo s romanom „Takav si kakav si“ (Sei come sei, 2013.)?
Roman „Takav si kakav si“ bila je velika lekcija o težini koju književnost ima u društvu. To je jedan od najdelikatnijih romana koje sam napisala. Glavni je lik djevojčica začeta umjetnom oplodnjom izvan Italije koju odgaja homoseksualni par. Međutim, budući da ne postoje zakoni kojima se regulira status takve djece, nakon smrti biološkog oca djevojčicu razdvajaju od onog drugog koji nema nikakva prava nad njom. Ovdje me zanimalo ispripovijedati priču o očinstvu, što je tema koja se zapravo provlači kroz sve knjige koje sam napisala i koja me još i danas zanima. U središtu mog zanimanja u knjizi bilo je propitivanje tema kao što su: što to znači dobiti dijete, odgajati ga, kakva je veza koja spaja oca s djetetom, je li to samo krv ili možda još nešto, kao što je zajednički život. No, bilo je prilično lako predvidjeti da će knjigu iskoristiti u političke svrhe jer je objavljena upravo u trenutku kad se Italija suočavala s jednom od najvažnijih tema na polju građanskih prava posljednjih godina, a to je priznavanje istospolnih parova. Zakon je usvojen otprilike godinu dana nakon objavljivanja knjige koja se našla usred velikog kulturnog rata koji se vodio oko tog pitanja. Roman je tako iskorišten u političke svrhe, postao je političkom knjigom.
Kako ste se zbog toga osjećali i možete li nam opisati što se točno dogodilo?
Povod cijelom slučaju bio je kad su neki profesori odlučili dati učenicima da pročitaju roman koji počinje tako što djevojčicu zlostavljaju školski kolege zato što je drugačija od njih, zato što nema majku i oca nego dvojicu očeva. Knjiga je tako postala dijelom kampanje u školama koja se vodila protiv homofobije jer su se u Rimu dogodile užasne stvari, ubijeno je nekoliko mladih ljudi koji su bili zlostavljani zato što su bili homoseksualci. Ministarstvo je izdalo naputak profesorima da razgovaraju s učenicima kako se takvo što više ne bi ponovilo pa su neki profesori učenicima dali da pročitaju knjigu. A onda je nastao urnebes, pobunile su se neke krajnje desne organizacije koje su roman prozvale pornografskim, napale profesore i mene, ukratko, iskoristile su ga kao oružje, palicu kojom su se obrušile na nas u agresivnom ratu za ideje, ali čak ni za ideje, jer priča u romanu je fikcionalna, da, navodi te na razmišljanje, ali to čini pripovijedajući o likovima, nije politički manifest. Dobra knjiga nikad nije i ne može biti politički manifest.
U našoj kulturi susret s knjigom obično se odvija u školi. Mislim da je to pogrešno.
Bilo je vrlo teško, moram reći, jer bilo je tu i nasilja, prijetnji, opsada knjižara. Mene je to vrlo uznemirilo jer nikad nisam pomišljala da bi književnost, da bi neka knjiga mogla pokrenuti toliko mržnje. A onda sam shvatila što doista moraju proživljavati osobe koje se nađu u takvoj situaciji. Ja sam samo pisala o tome, ali postoje ljudi koji to moraju i proživljavati. Moram reći da mi se tada razotkrila jedna Italija u kojoj još uvijek vlada snažna netolerancija i nasilje, što mi je bila velika lekcija. To je djelomice utjecalo i na moju iduću knjigu jer sam shvatila: u redu, napisala sam knjigu, bilo je ružno, prijetili su mi, ali postoje oni koji to moraju trpjeti ne zbog toga što su napisali knjigu nego zato što imaju partnera istoga spola i tuku ih na ulicama zato što hodaju zagrljeni ili zato što dolaze iz pogrešne zemlje. Takva je još uvijek moja domovina. To me ponukalo na djelovanje.
Tko su vaši čitatelji? Kako je moguće da književnost nešto promijeni u društvu ako sve manje ljudi čita?
Ne znam. Uvijek se iznenadim kad vidim kako ljudi koji čitaju pripadaju šarolikim slojevima društva. To me uvijek pozitivno iznenadi. Često sam svoje čitatelje zamišljala kao ljude slične sebi: moje generacije, iz sredine slične mojoj, sličnog obrazovanja. Ali susrećući ih na promocijama i čitanjima, bilo u Italiji bilo u inozemstvu, iznenadilo me kad sam vidjela koliko su različiti. Naprimjer, umirovljenik koji je čitavog života radio u ljevaonici, nikad prije nije otvorio knjigu, ali je u dobi od šezdeset pet godina iznenada živnuo, shvatio da ima mnogo vremena, otišao u seosku knjižaru i kupio moju knjigu. Taj se gospodin zaljubio u moje knjige o Tintorettu. Napisala sam dvije prilično kompleksne knjige o Tintorettu od tisuću stranica i taj je gospodin bio jedan od njihovih najvećih obožavatelja.
To me poučilo tome da se susret s knjigom može dogoditi na različite načine i da način na koji ih pokušavamo približiti djeci u školi ne funkcionira. Štoviše, zbog toga svake godine gubimo sve više čitatelja. Moramo shvatiti da nas do knjiga mogu dovesti različiti putevi, da postoje različite vrste knjiga među kojima svatko može pronaći svoju. U našoj kulturi susret s knjigom obično se odvija u školi. Mislim da je to pogrešno. Knjiga se tako povezuje sa školskim obavezama i za dobar dio ljudi nikad nisu postale ništa više od toga. Možda bismo trebali učiniti više na tom planu. Međutim, bez obzira na to, svijet čitatelja srećom je kompleksniji nego što to možda izgleda.
Na početku romana „Ja sam s tobom“ Brigitte vas pita je li istina da su stanovnici Rima Rimljani. Odgovarate joj potvrdno, a onda vas zapanjuje njezino sljedeće pitanje: „Je li istina da su Rimljani ubili Isusa Krista?“ Pokušavate joj objasniti povijesni kontekst, pripovijedate joj o Rimskom Carstvu, o Ponciju Pilatu i, naposljetku, kao da odustajete, jednostavno joj odgovarate: „Jesmo. Nismo ga spasili iako smo ga smatrali nevinim. Oprali smo ruke.“ Je li to metafora svijeta u koji dolaze izbjeglice i načina na koji smo ih prihvatili. Jesmo li mi kao Zapadni svijet „oprali ruke“?
Na neki način nisam imala drugog izbora nego započeti knjigu tim dijalogom koji se uistinu dogodio između mene i Brigitte. Bilo je to u samom početku našeg odnosa i još nisam znala hoću li doista uspjeti napisati knjigu o njezinoj priči. Veoma me pogodilo pitanje koje mi je uputila i nikad nisam doista shvatila zašto mi ga je postavila. Naravno, s mog gledišta i gledišta dobrog dijela čitatelja pitanje je očigledno: u Isusu je prepoznala sebe, drugim riječima, ljudi na barkama, na splavima, nedužni su i mogli biste ih spasiti. Niste krivi što se utapaju, ali mogli biste ih spasiti. Međutim, Brigittin način izražavanja i pitanja koja mi je postavljala često su bili doslovni. Neusklađenost naših simboličkih sustava često nam može mnogo toga otkriti i stoga sam odlučila knjigu započeti tim pitanjem. Mi, s našom poviješću, bremenom naše kršćanske kulture, vidimo taj prizor i tumačimo ga na određen način. Onaj tko dolazi iz druge kulture nema isto tumačenje.
Smatram da je odnos između naših svijetova po mom mišljenju mnogo kompleksniji nego što se želi prikazati kad ga se, primjerice, pokušava svesti na odnos između spasitelja i spašenih. Ova knjiga stoga u tom smislu pomalo iznenađuje jer uspostavlja pomalo iskošen odnos prema povijesti našeg vremena. A povijest našeg vremena jednostavno je ova: milijuni ljudi sele se s jednog mjesta na drugo pokušavajući preživjeti. Naše tumačenje te povijesti nije jedino i mislim da bi se između tih različitih tumačenja trebao uspostaviti dijalog.
Knjiga je objavljena 2016. Što se otada promijenilo u statusu izbjeglica? Što se promijenilo u Brigitteinu životu?
S jedne strane, situacija se pogoršala zbog migrantskih valova koji su sa sobom donijeli nevjerojatan broj ljudi, velike patnje, ali i strah i fobiju u javnosti kojom se manipulira. S druge strane, Italija je pala u duboku ekonomsku i, prije svega, krizu identiteta. Postala je zemlja u kojoj nema posla. Nema ga ni za koga. A žrtveni jarac, naravno, postala je najslabija karika u lancu. Kad je Brigitte 2013. došla u Italiju i zatražila azil bila je jedna od mnogih, ali je dobila azil, a u početku je, iako uz mnogo poteškoća, dobila i pomoć. Danas se, međutim, migrantu koji dolazi u istim okolnostima kao i Brigitte može dogoditi da mu ne bude priznat ni status izbjeglice i on tada završava u svojevrsnom limbu nepostojanja jer ostaje u zemlji ali bez ikakvog statusa. Ali mene je u ovoj knjizi zanimalo ispripovijedati nešto drugo: cijeli diskurs oko velikih migracija našeg vremena, ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno i u Italiji, Španjolskoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama, uvijek se usredotočuje na dolazak migranata, to jest, na njihov brodolom ili dolazak kopnenim putem. I priča uglavnom završava na tome. Znači, s velikim suosjećanjem izvještava se o brodolomu, s velikim oduševljenjem prati se spašavanje, ali čim migrant doista stupi nogom na tlo tvoje zemlje, priča tu završava.
Ali budući da živim u Rimu i da su me uvijek zanimale priče o imigrantima, poželjela sam ispričati ovu priču od trenutka kad je ona postala mojom. Ta osoba sada živi ovdje, u mojoj zemlji, ima sve potrebne dokumente, no kako živi? Kakve joj se mogućnosti pružaju da se uistinu integririra u moju zemlju, u Europu? Hoće li uspjeti? Može li uspjeti s instrumentima koje joj pružamo? I što ćemo učiniti ako ne uspije? Za mene je to velika tema idućih dvadeset godina. Jer Brigitte je jedna, ali u ovom trenutku se u Europi nalaze stotine tisuća ljudi poput nje. Stoga sam odlučila dokumentarno, čak i pomalo sirovo, ispripovijedati težak put prema ponovnom uspostavljanju identiteta tih ljudi. Jer, riječ je o psihički slomljenim ljudima od kojih su mnogi bili mučeni. Devedeset posto žena koje dolaze u Italiju bilo je žrtvom višestrukog seksualnog nasilja i potrebna im je psihološka pomoć. Mnoge izbjeglice mučene su u libijskim zatvorima. Svim tim osobama moramo pomoći kako bismo ih integrirali u društvo, inače nismo učinili ništa. Otvoriti vrata nije dovoljno. Zato je ova knjiga ponešto drugačija od onoga kako se inače pripovijeda o toj temi.
Po mom mišljenju, to je tema koja će nas zaokupljati u budućnosti. U tom smislu pomalo sam zabrinuta za Brigitte jer me, kako prolazi vrijeme, čitatelji pitaju što se dogodilo s njom, kako je. Isprva je Brigitte čak uspjela pronaći posao. Slabo plaćen posao, ali svejedno. Međutim, posljednjih godina je bez posla, ali ne samo ona, jer je Italija u ekonomskoj krizi i mnogi drugi su poput nje ostali bez posla, a svakodnevno pristižu novi migranti koji postaju dijelom tog lanca očaja.
Na čemu sada radite? Čime će se baviti vaša iduća knjiga?
Knjiga na kojoj sada radim i koja bi trebala biti objavljena krajem ove ili početkom sljedeće godine bavi se životom jedne stvarne osobe, umjetnice iz 17. stoljeća. Prilično mnogo vremena potrošila sam na istraživanje zato što volim istraživati iz prve ruke. Ne zadovoljavam se onime što je objavljeno, volim istraživati u arhivima pokušavajući rekonstruirati svakodnevni život ljudi koji su živjeli stoljećima prije mene kako bih shvatila što je tada doista značilo biti slikarom, kako je to bilo živjeti u šesnaestostoljetnoj Veneciji ili sedamnaestostoljetnom Rimu. To istraživanje odvijalo se svih ovih godina usporedno sa svim ostalim što sam radila. Sada vjerujem da sam došla na kraj toga puta i osobito me veseli to što će glavni lik i ovog romana biti žena.
Ja sam s tobom : Brigittina priča
- Prijevod: Ana Badurina
- Naklada OceanMore 05/2019.
- 264 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320922
- Cijena: 18.45 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Kad slučajno upozna spisateljicu Melaniju, ilegalna migrantica iz Konga, Brigitte Zébé, postupno joj ispripovijeda svoju priču. Istinit i dramatičan, dokumentarni roman 'Ja sam s tobom' isprepliće surovu afričku stvarnost s onom rimskom, gdje kroz Brigittinu sudbinu upoznajemo useljeničku svakodnevicu – način na koji Talijani i Europljani doživljavaju migrante.