Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dean Trdak • 14.03.2016.

Cristovão Tezza: Vječni sin

Htjeli mi to priznati ili ne, nitko od nas nije imun na predrasude. Prosuđujemo druge prema društvenom statusu, odjeći, marki automobila koji voze, spolu, boji kože, uzimamo ih zdravo za gotovo, mislimo da ih poznajemo u dušu prije nego što smo ih uopće upoznali. Kao što bi to rekli Englezi, „sudimo knjigu po njezinim koricama“.

Pretpostavimo da smo u knjižari uzeli u ruke knjigu na čijim koricama piše kako je u njoj riječ o iskustvu oca čije je dijete rođeno s Downovim sindromom. Možda bismo sućutno kimnuli glavom sjetivši se onog susjeda ili poznanika koji ima dijete koje boluje od tog sindroma i potom dotičnu knjigu mentalno pospremili u ladicu s knjigama za koje otprilike znamo što od njih možemo očekivati i prije nego što smo ih pročitali.

U slučaju romana Vječni sin brazilskog autora Cristovãa Tezze sigurno bismo pogriješili. Brazilsku književnost od 70-ih godina 20. stoljeća naovamo ne zaokupljaju više toliko teme vezane uz nacionalni identitet smještene u prepoznatljivi brazilski prostor, već se pisci novijih naraštaja okreću suvremenim, univerzalnim temama koje nisu nužno vezane samo za Brazil. Umjesto potrage za nekim „autentičnim“ Brazilom u nepreglednim krajolicima unutrašnjosti te goleme zemlje, u suvremenoj brazilskoj književnosti prevladavaju urbane teme, a umjesto društvene i ekonomske realnosti, brazilske pisce sve više zaokuplja vlastiti unutarnji život i odnos prema zbilji.

Takvim autorima pripada i Cristovão Tezza (1952.), danas zasigurno jedan od najcjenjenijih brazilskih književnika. Riječ je o autoru koji za sobom ima veliki broj objavljenih romana i djela s područja književne teorije, ali je bez sumnje najveći uspjeh kod kritike i publike postigao upravo svojim autobiografskim romanom Vječni sin  (O filho eterno) objavljenim 2007.

Cristovão Tezza

Vječni sin Tezza Cristóvão

Rođen u gradu Lages, u brazilskoj državi Santa Catarina, Tezza svoju umjetničku karijeru započinje kao glumac u avangardnom kazalištu Centro Capela de Artes Populares. Godine 1974. upisuje studij književnosti na sveučilištu u portugalskom gradu Coimbri, ali ga ne završava. Neko vrijeme provodi kao ilegalni radnik u Njemačkoj i putuje različitim europskim zemljama. Po povratku u Brazil ponovno upisuje studij književnosti. Nakon završetka studija godinama radi najprije kao srednjoškolski, a potom i kao sveučilišni profesor, da bi se naposljetku potpuno posvetio književnosti.

U romanu Vječni sin Tezza prati odrastanje svoga sina Felipea, dječaka s Downovim sindromom, od rođenja pa do njegove dvadeset i šeste godine. U tom procesu, suočavajući se vlastitim slabostima, vlastitim osjećajima krivnje i srama, on postupno prihvaća sinovljevu bolest – jer, problem je, shvaća, uvijek bio u njemu, a ne u njegovom sinu. Odmjeravajući tobožnju vlastitu „normalnost“ naspram sinovljeve „abnormalnosti“, on spoznaje da njih dvojica, naposljetku, i nisu toliko različiti: poput sina, i otac je nesposoban za samostalan život – emocionalno je nezreo, ne baš uspješan kao pisac, uzdržava ga supruga.

Tezzi je, kako možemo doznati iz njegovih intervjua, trebalo dvadeset šest godina da tu građu uspije uobličiti u knjigu. Cilj mu je bio ostvariti to bez nepotrebne patetičnosti, a da pritom barem donekle vjerno prenese svoje iskustvo. Da taj proces nije bio lak, možemo se uvjeriti iz dva citata koje autor navodi u epigrafu knjige. Prvi je onaj Thomasa Bernharda u kojem se navodi:

Želimo reći istinu, ali ne kažemo istinu. Opisujemo nešto tražeći što vjerniji izraz istine, a opet, ono što je opisano, nešto je drugo, a ne istina.

Ne možemo reći istinu zato što je zbilja, da se poslužimo Calvinovom metaforom iz njegovih Američkih predavanja, poput Meduze koja će nas pretvoriti u kamen pogledamo li je izravno u oči, stoga nam jedino preostaje da joj pokušamo prići poput Perzeja gledajući u njezin odraz u štitu.  

Drugi citat koji navodi Tezza je onaj Sørena Kierkegaarda:
Sin je kao zrcalo u kojem se otac ogleda, a za sina, otac je pak zrcalo u kojem on vidi sebe u budućnosti.

Odnos između oca i sina ovdje bismo mogli proširiti i na odnos između pisca i njegova djela jer, koliko god on bio njegov istinski „roditelj“, djelo nikada u potpunosti ne odražava svoga autora, u njemu uvijek ostaje neki „višak“, nešto što više ne pripada autoru, ako mu je ikada i pripadalo.  

Unatoč bolesti, dječak je jedinstveno ljudsko biće s vlastitim nagonima, željama i potrebama, dok knjiga žanrovski balansira između autobiografije i romana odbijajući se u potpunosti odrediti bilo kao jedno ili drugo.

Downov sindrom ili trisomija 21 je genetski poremećaj uzrokovan prekomjernim kromosomom koji se pojavljuje u paru kromosoma. Abnormalnost je, dakle, prouzročena pojavom novog, trećeg kromosoma koji se pridodaje postojećem paru. Taj novi, „remetilački“ faktor na razini pripovijedanja očituje se u pridodavanju nove perspektive: iako je, naime, riječ o autobiografskom djelu, pripovjedanje se ne odvija u prvom, već u trećem licu. U jednom trenutku doima se kao da izravno i bez ikakvih posrednika pratimo protagonistov tok svijesti, da bi ga već u idućem trenutku, često i unutar iste rečenice, pripovjedač nazvao „otac“ ili „on“. Osim toga, Tezzina rečenica je dugačka i često sintaktički vrlo neobična – kao da i ona živi u neprestanoj napetosti između „normalnosti“ i „abnormalnosti“. Isto tako, vrijeme u njoj kao da se dokida, kao da više ne postoje ni prošlost ni budućnost, već samo apsolutna sadašnjost – jedino vrijeme o kojem ima predodžbu dječak rođen s Downovim sindromom, „vječni sin“ koji nikada neće odrasti. Za razliku od dječaka, njegov otac od te sadašnjosti brani se bježeći u mislima u prošlost prije sinova rođenja, u godine provedene na studiju u Coimbri i na radu u Njemačkoj, tražeći u njima „normalnost“ za kojom toliko čezne.  

Nepredvidljiva i raspršena, Tezzina rečenica kao da je otvorena za sve mogućnosti, kao da ih neprestano propituje. To dijelom jest odraz duševnog stanja protagonista, ali je i dijelom odraz teorijskog stava autora Cristovãa Tezze, teoretičara i profesora književnosti, prema odnosu između zbilje, biografije i fikcije.

U intervjuima koje je dao nakon objavljivanja Vječnog sina Tezza napominje kako je unatoč tomu što se događaji koje opisuje u knjizi temelje na njegovom životu ovdje ipak riječ o romanu, a ne o autobiografiji. Biografija je, kao što je to pokazao Pierre Bourdieu u svom glasovitom ogledu Biografska iluzija, tek fikcionalizirana zbilja u kojoj su događaji iz nečijeg života ispripovijedani kao da imaju početak, sredinu i kraj, drugim riječima, kao da posjeduju „smisao“ koji u stvarnom životu nisu imali. Za svakoga od nas život je „otvorena knjiga“ za koju nikada ne možemo biti sigurni kako će završiti. Osim toga, izabirući određene događaje iz života koje će ispripovijedati i prešućujući one druge, pripovjedač žrtvuje biografsku vjerodostojnost svoje pripovijesti. Tako se, primjerice, roman Vječni sin temelji na odnosu oca i sina, dok su piščeva supruga i kći u njemu jedva spomenute.  

Gdje, dakle, prebiva istina iz onog Bernhardova citata? Za Tezzu ona ne može biti ni u kakvoj izvanjezičnoj zbilji, već mora prebivati u jeziku samom, dakle, u pripovjedaču, toj sablasti satkanoj od jezika. U autobiografskoj prozi postoji iluzija da su pripovjedač i njegov lik ista osoba, a to ne može biti tako jer jedan od njih uvijek unaprijed zna što će se dogoditi, dok drugi živi u trenutku. Tezza tu iluziju ogoljuje zauzimajući odmak između pripovjedača u trećem licu i protagonista kojeg naziva „otac“ ili „on“. U svakoj svojoj rečenici autor je neprestano zaokupljen ogoljivanjem procesa „fikcionalizacije“ biografskog materijala, što ponekad proizvodi začudni učinak nalik onome kad promatramo neku kubističku sliku.

Ta neobičnost ne bi nas trebala čuditi. Naposljetku, ne smijemo smetnuti s uma da se sintagma „vječni sin“ odnosi kako na dječaka tako i na knjigu. Oboje su neobični i jedinstveni na svoj način i oboje se opiru olakom svrstavanju u „ladice“. Unatoč bolesti, dječak je jedinstveno ljudsko biće s vlastitim nagonima, željama i potrebama, dok knjiga žanrovski balansira između autobiografije i romana odbijajući se u potpunosti odrediti bilo kao jedno ili drugo. Upravo u toj otvorenosti, u toj nepredvidljivosti krije se njezina ljepota.

Na samom kraju knjige autor odnos između fikcije i zbilje oslikava efektnom usporedbom između nogometne utakmice koja se igra na FIFA-inoj igrici i u stvarnom životu. Za razliku od uvijek istih dodavanja koja se ponavljaju u videoigri, jedno krivo dodavanje može potpuno promijeniti tok stvarne nogometne utakmice. Koliko god pratili nogomet, nikad ne možemo biti sigurni da ćemo pogoditi kakav će na kraju biti rezultat utakmice odigrane u zbilji.

Jedino u što možemo biti sigurni jest to da se u odnosu na zbilju, da se poslužimo metaforom roditelja i djece iz Kierkegaardovog citata, svaka knjiga – bila ona autobiografska ili ne – rađa s kromosomom viška.

I zato je nikada nemojte suditi po koricama.

    
Prevela: Tanja Tarbuk
Naklada Ljevak, 2015.

Cristóvão Tezza

Vječni sin

  • Prijevod: Tanja Tarbuk
  • Naklada Ljevak 07/2015.
  • 208 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533038452
  • Cijena 149.00 kn

U ovom nagrađivanom autobiografskom romanu autor uvodi čitatelja u svijest mladog oca čiji je sin Felipe rođen s Downovim sindromom. Od prvobitnog šoka nakon postavljene dijagnoze preko ulaska u svijet bolnica i terapija, Tezza isprepleće priču o životu svog sina s pričom o tome kako je ona iz temelja izmijenila njegov vlastiti život.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –