Patricia Esteban Erlés: Uvjerena sam da je zlo u ljudskoj prirodi
Fantastično se u književnosti javlja u trenucima krize, čovjekova neuspjeha da na stravičnost s kojom se suočava u zbilji ponudi racionalne odgovore.
Jedna od predstavnica te vrste književnosti španjolska je spisateljica Patricia Esteban Erlés (1972.), zasad, nažalost, još neprevedna kod nas, koja je ove godine gostovala na Festivalu europske kratke priče. Dosad je objavila knjige kratkih priča „Manderley en venta y otros cuentos“ („Prodaje se Manerley i druge pripovijetke“), „Abierto para fantoches“ („Otvoreno marionetama“), „Azul ruso“ („Rusko plava“), „Ni aquí ni en ningún otro lugar („Ni ovdje, a ni bilo gdje drugdje”), zbirku mikro-pripovijedaka „Casa de Muñecas” („Kuća lutaka”) i roman „Madres negras” („Crne majke“).
Nadahnuta gotičkom tradicijom, Patricia Esteban Erlés pronalazi stravično u onome što nam je najbliže: u svakodnevici doma, u obiteljskim i ljubavnim odnosima, u djetinjstvu. Njezine knjige svjedoče o krhkosti ljudskih institucija u okrutnoj civilizaciji u kojoj živimo.
Tijekom autoričina boravka u Zagrebu razgovarali smo o njezinim književnim uzorima, o tome je li zlo dio ljudske prirode, o metamorfozi i o njezinoj opčinjenosti bajkama.
Od naših unutarnjih strahova ne možemo se sakriti ni u vlastitom domu
Dean Trdak: Odakle ta vaša sklonost prema fantastičnom, stravičnom, gotičkom? Što ste čitali u mladosti, koji su pisci zaslužni za vašu opčinjenost tom vrstom književnosti?
Patricia Esteban Erlés: Zasigurno je to prije svega Poe. Mnogim čitateljima u djetinjstvu i mladosti on otvara vrata prema gotičkom, taj mračni prolaz književnosti koji vodi prema nepoznatim dijelovima ljudskog bića. Kao rijetki autori, on nam pokazuje tamu, misterij, stravičnost, smrt. Mene je privukla njegova moć da te uroni u zlokobnu atmosferu, u nemir koji se naposljetku pokazuje vrlo ljudskim i uvlači te u priču baš zato što ga razumiješ i shvaćaš da je moguć. On je jedan od očeva moderne kratke priče i smatram ga svojim izravnim književnim pretkom. Ne bih mogla pisati onako kako pišem, onako kako sam odabrala pisati, da ga nisam čitala. Nama, mnogim svojim “potomcima”, ostavio je u nasljeđe nimalo vedar, ali vrlo iskren način pripovijedanja, ako baš želimo, pošten, zato što je u skladu s onim što jesmo kao ljudska bića, s našom kompleksnošću, našom proturječnom prirodom koja je ponekad mračna, prožeta strahovima i mahnitošću.
Osim Poea postoje mnoge autorice koje su me obilježile svojim načinom pripovijedanja bliskom ženskoj perspektivi. Sviđaju mi se prije svega autorice koje se bave jednom uistinu vrlo gotičkom temom, a to je tema zarobljene žene, žene uhvaćene u stupicu, najčešće u kući koja svojom tajanstvenom, ponekad neobjašnjivom silom drži ženu kao u nekom kavezu iz kojeg joj je teško pobjeći. Smatram se “domofilnom”, to jest, gotovo opsesivno volim svoj dom. Izmislila sam tu riječ kako bih definirala samu sebe jer patim od snažne “filije”, koja nije samo književna, prema građevinama koje su naizgled samo mjesta u kojima živimo, ali su ustvari mnogo više, ponekad i više od toga što možemo priznati. Kuća može biti alter ego onoga tko u njoj živi. Naše kuće određuju nas bolje od bilo kakvog razgovora. To je neizostavna os moje poetike koju obrađujem s humorom, sarkazmom, ironijom…
Kad već spominjete kuću kao jedan od vaših središnjih motiva, čini mi se da vam je u vašim pričama bilo posebno stalo pokazati kako čak ni u vlastitoj kući nismo sigurni od užasa...
Da, nismo sigurni čak ni u vlastitom domu, čak se ni ondje ne možemo sakriti od naših unutarnjih strahova. To uzrokuje dubok nemir. U kući se nalazi naš namještaj, u kući su bića koja nas vole, naše tajne… Zato se kuća može pretvoriti u lik s vlastitom osobnošću. U mom romanu “Crne majke” kuća progovara, posjeduje glas koji pripovijeda vlastitu priču. Sjetivši se izraza “kad bi zidovi mogli govoriti”, dopustila sam da se mračni samostan u kojem vladaju užas i okrutnost pretvori u jedan od pripovjednih glasova. Vrlo mi se sviđaju autori koji se usredotočuju na zakutke kuće u kojima naizgled nedužni predmeti naposljetku razotkrivaju svoju izopačenu prirodu. Naprimjer, središnji motiv jedne priče Amparo Dávile su stube koje su na prvi pogled samo arhitektonski element koji nam dopuštaju da se penjemo, spuštamo ili pristupimo kući. Autorica ih, međutim, pretvara u tjeskobno mjesto koje može prouzročiti kobni pad, mjesto na kojem nas očekuje opasnost, koje vreba na nas između svake stube, iz sjene… Opčinjava me višeznačnost kuće: ona predstavlja ognjište u tradicionalnom smislu, naše utočište, ali u pravim rukama može postati puna demona, bića koja nas opsjedaju, strahova kojih se ne možemo osloboditi jer smo zapravo mi kuća u kojoj ti strahovi obitavaju, oni žive unutar nas.
Vratimo se na vama važne autorice. Sudeći po naslovu vaše prve zbirke “Prodaje se Manderley i druge pripovijesti” koji je očigledna aluzija na istoimeno imanje iz romana „Rebecca“ Daphne du Maurier, zacijelo vam je bila važna i ta spisateljica. Osim toga, u jednoj priči čak je izravno i spominjete...
Daphne du Maurier bila je jedna od prvih autorica koja mi je pokazala moć koju kuća ima nad ženom kao prostor koji određuje njezino kretanje i utvrđuje njegove granice namećući joj izrazitu pasivnost, ono što smije i ono što nikada ne smije učiniti. To se vrlo dobro vidi u “Rebecci”: kuća je živo biće, gotovo poput sablasnog psa prve mrtve vlasnice, čeka svoju pravu gospodaricu i kao da pokazuje zube pridošlici kako bi je u svakom trenutku podsjetila na to odakle je došla.
Nakon nje došle su druge autorice među kojima ne mogu izostaviti Silvinu Ocampo, argentinsku spisateljicu, jedno od najvećih imena 20. stoljeća, iako ponekad u sjeni svoga supruga, pisca Adolfa Bioya Casaresa i velikog Borgesa, s kojima je tvorila nezaboravnu osobnu i književnu trijadu. Ona me zanima prije svega zbog načina na koji se bavi neprestanim sukobima u kojima se nalazimo s onima koji su nam najbliži: partneri, majka, sestra, prijateljice. U njezinim su pričama uvijek oni najveći neprijatelji. To je također autorica koja opisuje unutrašnje prostore. Pripadala je imućnoj obitelji i zanimljivo je kako gotovo iz političke perspektive obrađuje „gore“ i „dolje“ u kući, granicu koja postoji između prostora u kojima obitavaju gospodari kuće i osoblje koje ih poslužuje. U njezinoj biografiji pod naslovom „Mlađa sestra“ („La hermana menor“) koju je objavila prije nekoliko godina Mariana Enríquez pripovijeda o tome kako je Silvina bila sklona popeti se u služinačke odaje i provoditi ondje sate s kuharicom i sluškinjama. Iznimno mi je zanimljiv taj pogled djevojke iz dobrostojeće obitelji koji se suočava s drugim svjetovima unutar vlastite kuće.
Osim nje moram spomenuti i Shirley Jackson koja je ponovno otkrivena relativno nedavno. Mračna poput noći, tako bi se mogla opisati ta autorica koju čak i Stephen King smatra jednom od svojih uzora. Rijetki su pisci koji poput nje uspijevaju dočarati osjećaj kako svi zapravo živimo okruženi potpunim strancima. Kod nje me, baš kao i kod ostalih autorica koje sam navela, opet privlači način na koji se bavi kućom kao prostorom svakodnevnog. To se vidi u mnogim njezinim pričama, kao i u romanu „Prokletstvo kuće Hill“ koji se gotovo u potpunosti odvija unutar iznimno neobične, hibridne, djelomično viktorijanske kuće koja se neprestano mijenja i u kojoj dobrovoljno progonstvo dijeli niz likova koji prolaze kroz zlokobne unutrašnje promjene.
Fantastično nije bijeg od stvarnosti
A kad je riječ o španjolskim autorima, pretpostavljam da vam je uzor Cristina Fernández Cubas, koja je zaslužna za renesansu kratke priče u Španjolskoj?
Od španjolskih autora imamo veliku Cristinu Fernández Cubas koja me u više od jedne prigode natjerala da zadrhtim pred njezinim zrcalima, stubištima i internatskim sobama. Ona je doista jedna od mojih književnih „majki“ jer se oduvijek igrala temama i motivima s područja fantastičnog, gotičkog: tama, mračni vrt, obiteljska kuća... S velikim zadovoljstvom se stavljam u njezin „kut užasa“ (naslov zbirke kratkih priča Cristine Fernández Cubas iz 1990. – nap. ur.) iz kojeg ona promatra svijet kako bi ispripovijedala stvarnost na drugi način, primjećujući pukotine u njoj, primjećujući čudnovatost svakodnevice. Ona se često usredotočuje na svijet svoga djetinjstva, prisjeća se detaljno kuće svojih roditelja u Kataloniji, čime fantastično poprima svoje lokalne obrise ostvarujući se u prostoru koji prepoznaju mnogi španjolski čitatelji i čitateljice i više ga nije potrebno tražiti u opskurnom britanskom internatu iz nekog drugog doba, ono se događa u nama bliskoj okolini. Fantastično nije eskapizam, nije bijeg od stvarnosti, od svijeta u kojem živimo nego približavanje na drugi način temama koje nas u njemu zaokupljaju. Naprimjer, Cristina analizira odnose među sestrama, sa svim napetostima koje se događaju između njih, sa svim tajnama koje se ne mogu izgovoriti. Svaki put kad se pogledamo u zrcalo, ona nas tjera da osjetimo koliko je čudno u njemu promatrati vlastitu sliku, nas koji nismo samo mi nego djelomice i netko drugi, tjeskobni odraz nečega što živi odvojeno od nas. Kao i druge koje sam spomenula, i Cristina je vrlo „atmosferična“ autorica koja postavlja svoje priče u svijet koji odražava ono što se događa s likovima.
Autor koji je uz Cristinu početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zaslužan za status koji je fantastična književnost imala u Španjolskoj bez sumnje je José María Merino. Oboje su uvelike utjecali na našu generaciju da bez kompleksa počnemo pisati kratke priče. Merino u sebi spaja enciklopedijsko obrazovanje s nezasitnom znatiželjom i strašću prema jeziku. Veliki dio njegova opusa zauzimaju kratke priče koje se često smatraju manje vrijednom književnom vrstom jer nisu toliko komercijalno uspješne kao roman.
Spomenuli ste da se osamdesetih godina, u velikoj mjeri zahvaljujući dvoje malo prije navedenih autora, u Španjolskoj dogodio zaokret prema fantastičnom. Što je, po vašem mišljenju, dovelo do toga u književnosti koja je dotad mahom slijedila realističke obrasce?
Nisam sklona tako općenitoj tvrdnji da je španjolska književnost u biti uvijek bila realistična. Uvijek volim naglasiti da su se tijekom razdoblja koje se obično smatra bez premca realističnim, a to je devetnaesto stoljeće, njegovi predstavnici kao što su Benito Pérez Galdós ili Emilia Pardo Bazán upuštali u izlete u fantastično. Oboje su pisali vrlo kvalitetne fantastične priče. Između svojih realističnih romana Galdós bi bježao iz mimetičnog u fantastične svjetove pišući priče o božićnim čudima i legende u stilu Gustava Adolpha Béquera... Isto tako i Pardo Bazán, koja je pisala priče nadahnuta svojim poznavanjem folklorne tradicije i velikim autorima kao što su Hoffman i Poe.
Tijekom dugačke Francove diktature vladala je realistična estetika, u dobroj mjeri tužna i lišena nade, prilagođena trenutku u kojem se ništa nije mijenjalo niti se moglo mijenjati. Nije bilo kritike, naravno, ali se ponekad dobro vidio taj klaustrofobični svijet u kojem je autoritarni režim ukinuo osnovna prava. Kraj Francove vladavine po mom sudu predstavljao je dobar trenutak da se svijet pogleda na drugačiji način, da se pokuša izraziti tjeskoba suvremenog čovjeka pomoću drugih parametara. Ali čak ni u vrijeme diktature ne možemo reći da je fantastično potpuno nestalo. Naprimjer, postojala je sjajna autorica po imenu Concha Alós koja je 1972. objavila knjigu stravičnih priča „Kralj mačaka“ (“Rey de gatos”). Promatrajući španjolsko društvo šezdesetih godina kroz prizmu apsurdnog i kafkijanski grotesknog, kroz to iskrivljeno ogledalo prokazala je nasilje protiv onih najslabijih, mačizam i okrutnosti koje su trpjeli gubitnici građanskog rata.
Uživam pišući o muškarcima i ženama koji griješe
Kažete kako fantastično nije eskapizam nego drugi način da se progovori o stvarnosti. Izgleda da se ono javlja u trenucima krize, nezadovoljstva, skeptičnosti prema zbilji. Čini mi se da to primjećujem i u vašim pričama punim neostvarenih likova koji doživljavaju neuspjeh. Bi li se moglo reći da su one izraz poraza, neuspjeha cijele jedne generacije kojoj život nije otišao u smjeru u kojem je očekivala?
Mislim da je, prije nego o skeptičnosti, riječ o prihvaćanju. U jednom trenutku shvatila sam da se ljudska bića sastoje od svjetla i sjene. Pokušava nas se uvjeriti kako je naš život potraga, kako neprestano moramo udovoljavati nekim društvenim parametrima. Naprimjer, da bismo bili potpuni, moramo pronaći srodnu dušu. Ako si žena, čudno je ako nisi postala majka... Nad glavom nam visi mnoštvo Damoklovih mačeva koji nam prijete ako ne udovoljimo očekivanjima društva u kojem živimo. Zato u svojim pričama prihvaćam ljudsko biće koje doživljava neuspjeh, koje ne donosi uvijek pravilne odluke, koje griješi, koje pati zbog tolikog bremena koje mu je nametnuto izvana. Ima nečeg umirujućeg u mogućnosti da pogriješimo i tome pristupam bez optuživanja. Jednostavno likove prepuštam sudbini, dajem im pravo na pogrešku, uključujući i to da ponekad budu dobri, a ponekad zli. Uživam pišući o muškarcima i ženama koji griješe. Često ih to udaljava od konvencionalnih junaka i gotovo bismo mogli reći da su uvjerljiviji kao antiheroji, gubitnici, čudovišta, budale. Ja se poistovjećujem s tim manama koje sakrivamo i koje ne dopuštamo da drugi vide u stvarnom životu.
Česta tema vaših priča su narušeni obiteljski i neuspjeli ljubavni odnosi. Čini se da je to područje na kojem smo kao pojedinci još manje uspješni…
Zaista, najblaže rečeno je tako. Naposljetku, partnera izabiremo, ali pripadnost obitelji nam je nametnuta, obitelj je vrlo čvrsta institucija, teško ju je raskinuti. Nije tako lako razvesti se od nje, odlučiti otići i razvrgnuti krvne veze... Svi smo mi skup vrlo kompleksnih individualnosti i kad smo prisiljeni živjeti u skupini, u parovima, neko vrijeme to može biti uspješno, ali to razdoblje gotovo uvijek dođe kraju, ako ne i konačnom razlazu. U obiteljima se krvne veze pretvaraju u neku vrstu lanca. Postoji hijerarhija, postoje napetosti, tajni savezi, izdaje, laži... O tome se ne govori, nije lijepo, nema dobar publicitet, ali vrlo je zanimljivo to što se događa iza kulisa, iza tobože beskonačne ljubavi između roditelja, između braće. Obitelj je sef, ormar pun tajni koji obožavam istraživati.
Što se tiče ljubavnih odnosa, veoma me zanima onaj trenutak kad otkriješ da ti je onaj tko ti je bio toliko blizak zapravo stranac, trenutak u kojem vam se putevi nepovratno razdvajaju. To je onda kad u onome koga smo mislili da poznajemo bolje od ikoga otkrijemo potpunog neznanca, čudovište. Čudovište, monstrum, jedna je od mojih omiljenih vrsta likova i uvijek se vraćam čudovištima koja u metaforičkom smislu predstavljaju nekog iz obitelji ili dotad voljenu osoba. Taj trenutak u kojem zadrhtimo od straha kad otkrijemo tko je zapravo druga osoba u sebi skriva bezbroj mogućnosti.
Čitajući vaše priče iz zbirki „Prodaje se Manderley“ i „Rusko plava“ zapazio sam kako pripovjedni glas u nekim trenucima govori o dijelovima tijela, očima, rukama, kao da su odvojeni od njega, što me podsjetilo na glasovitu Picassovu „Guernicu“. Ima li ta fragmentacija tijela u vašim pričama veze s užasima građanskog rata koji je i desetljećima kasnije još uvijek prisutan u svijesti Španjolaca?
Vjerujem da je tema fragmentacije tijela, na koju sve do nedavno nisam gledala kao na nešto što se pojavljuje tako često u onom što pišem, povezana s gubitkom kontrole nad nama samima, baš kao u Maupassantovoj pripovijetki „Ruka“ u kojoj taj ud stječe vlastiti život i počinje se ponašati bezdušno, neovisno o volji svog vlasnika. Mislimo da smo odgovorni za naše postupke, mislimo da smo tijelo, nešto cjelovito što izvršava pokrete koji su rezultat onoga što želi naš mozak, ali veoma me privlači pomisao na tijelo kao na neku vrstu našeg protivnika, okrutnog i opasnog neprijatelja. Sviđa mi se ta tema zloćudne fragmentacije tijela, ta ruka koja ide kamo ona želi. To čuđenje koje osjećam prema vlastitom tijelu još od rane dobi ima veze s „Guernicom“ jer je moja baka u dnevnoj sobi imala reprodukciju te slike i provodila sam sate promatrajući te glave čija usta kao da su zavijala, te ruke koje su se očajnički uzdizale prema nebu. Na toj slici mnogi dijelovi tijela pripovijedaju svoju užasnu priču o tome kako su tijela izgubila kontrolu nad sobom kad im je živote pomutio najveći neprijatelj, rat, donijevši bombe, smrt i užas. Drago mi je da ste me podsjetili na to jer me vrlo vjerojatno u toj kući, dok sam gledala tu sliku, prvi put opčinila pomisao na gubitak kontrole, vlasti nad tijelom, koji se dogodi kad umremo, kad nas rane, kad nas osakate.
Zlo je u nama
Česta tema vaših priča je i zlo, osobito kod djece, pa čak i novorođenčadi. Znači li to da smatrate kako je zlo urođeno ljudima, a ne nešto što smo naučili kulturom?
Uvjerena sam da je zlo u ljudskoj prirodi, da smo ga naučili kontrolirati zahvaljujući inteligenciji, moralnim i zakonskim ograničenjima. Zlo je u nama, više ili manje umrtvljeno da se ne bi razvilo u bolest koja bi nam izazvala probleme. Tog dana kad sam to shvatila osjetila sam veliko olakšanje. Prije toga bi mi bila teška pomisao na okrutnost, bila sam zaprepaštena kakve smo sve pokvarenosti spremni učiniti jedni drugima. Naravno, i dalje me zapanjuju mnoga zvjerstva, ali naučila sam prihvatiti da je to zlo dio nas, da ga ne možemo potpuno iskorijeniti. To je nešto urođeno što poslije učimo regulirati, kontrolirati. Ta nam se izopačena strana ljudskoga pokazuje već u djetinjstvu. Djeca vrlo rijetko imaju potpuno bezbrižno djetinjstvo u kojem se nekome nije dogodilo nešto užasno s prijateljem s kojim se igrao, bratom ili nekom bliskom odraslom osobom. U djetinjstvu otkrivamo mnogo toga strašnog što u tom trenutku ne razumijemo i što ćemo tek s vremenom preraditi i, s manje ili više sreće, integrirati. Ponekad se iz svijesti o onom što se dogodilo rađa trauma koja nas prati tijekom cijelog života. Često se točno sjećamo dana kad nas je izdala najbolja prijateljica, kad nas je netko opljačkao ili razbio najdražu igračku ili kad su nam se za vrijeme odmora rugali toliko da smo se osjećali kao najjadnije biće u galaksiji...
Čini mi se da se Ana María Matute veoma približava toj viziji zla u djetinjstvu u knjizi „Budalasta djeca“ (“Los niños tontos”), zbirci mikropriča koje je objavila pedesetih godina 20. stoljeća u kojima se na lirski način bavi smrću u djetinjstvu s naglaskom na okrutnost koja pogađa osobito one drugačije: ružnu djevojčicu, siromašnog dječaka, dječaka koji je prijateljevao s vragom... Smrt se nadvija nad tim tekstovima koji su pravi književni biseri, koji ne pokušavaju izbjeći ono kroz što često prolazimo u djetinjstvu i što se poslije trudimo zaboraviti idealizirajući to razdoblje našeg života. Sva Matutina neobična djeca na neki su način simbol otkrivanja zla, mraka, samoće u djetinjstvu... Ponekad su zlo i smrt tek igra, poput igre „skrivača“ ili „graničara“.
Druga važna tema u vašim pričama je metamorfoza. U jednoj od priča mladić se pretvara u djevojku, bivšu školsku kolegicu koju je susreo u autobusu... U drugoj, tajanstvena žena po imenu Emma Zunz pretvara svoje ljubavnike u mačke... To je klasičan motiv u književnosti prisutan još od Ovidija. Koja je njegova važnost za vašu poetiku?
Vrlo je korisno promišljati promjenu jer je to duboko ljudsko pitanje koje pronalazi sjajan odraz u književnosti. Ne postoji stabilnost, to je entelehija, himera: mi smo neprestana promjena. Od davnina se motiv transformacije koristi kako bismo uvidjeli tko smo, osobito u trenucima kad nas obuzme egzistencijalna kriza. Naše tijelo i um neprestano se mijenjaju, nismo bića koja ostaju nepromijenjena. Po tome se razlikujemo od bogova i po tome bismo im željeli biti slični. Od krhkog bića kakvim se rađamo prolazimo kroz razne faze, upoznajemo ljepotu, puninu života, puni smo snage. Zatim se s godinama slamamo, ponovo se mežuramo poput novorođenčadi. Sve to sadržano je u mitu o Dafne koja se uspijeva osloboditi Apolonova uznemiravanja pretvorivši se u lovorovo stablo, kao i u samoći Gregora Samse, čovjeka-kukca kojeg maltretira njegova obitelj. Uživam igrati se metamorfozama.
U svakom razdoblju možemo govoriti o metamorfozi, možemo pronaći neku koja se odnosi na bilo koju situaciju koja nas pogađa kao ljudska bića. Metamorfoza ponekad ulijeva nadu, ponekad upravo suprotno. U priči „Linija 40“, kad pripovijedam o mladom liječniku koji se pretvara u svoju bivšu školsku kolegicu, najpopularniju djevojku iz razreda, promišljam o tome kako ponekad, kad nismo zadovoljni svojim životom, želimo biti netko drugi, gotovo da bismo se mijenjali bilo s kim a da uopće ne uzimamo u obzir što proživljava netko koga smatramo sretnijim od nas. Zamislivši što se moglo dogoditi s tom prekrasnom adolescenticom, kraljicom maturalne zabave, djevojkom kojoj su svi zavidjeli, palo mi je na pamet da ju je mogao zadesiti mračniji, zlokobniji put koji nitko nije mogao predvidjeti. Ponekad se blistava budućnost koja je pred nama kad imamo petnaest godina raspline putem. Osim toga, u toj priči htjela sam prijeći granice promjene spola jer sam velika obožavateljica „Orlanda“ Virginije Woolf koji je za mene veliki roman o metamorfozi jer je u njemu netko tko je bio muškarac i postao žena i na neki način nas naveo da se zapitamo nismo li zapravo, iako vrlo različiti, u biti isti.
U „Rusko plavoj“ lik Emma Zunz mješavina je vile Meluzine i čarobnice Morgane iz francuske srednjevjekovne književnosti, zagonetna žena koja ima moć pretvoriti svoje ljubavnike u mačke. Možda nema ljepše sudbine od toga da se bude mačka, tako lijepa i tajanstvena životinja. Također me nadahnula Kirka koja je Odisejeve ljude pretvorila u svinje. To je manje glamurozna metamorfoza, ali u oba slučaja, i Emma Zunz i Kirka vrše ih prisilno nad drugima, odlučuju o tuđim sudbinama. Tema zlouporabe moći zbog hira, taštine ili okrutnog paternalizma diktatora koji se pretvara u gospodara tuđih života jedna je od onih koju me najviše zanima dok pišem.
Sve što je dobro, kad se dovede do krajnosti, može uzrokovati fanatizam
Roman „Crne majke“ objavili ste 2018., ali on se iz današnje, postpandemijske perspektive, zbog načina na koji se u njemu bavite pitanjima znanosti i vjere, čini vrlo aktualnim, gotovo proročanskim. Osim toga, u njemu se pojavljuje i zagonetna epidemija...
Već sam spomenula kako me istovremeno opčinjava i plaši moć koja poizlazi iz oholosti, opijenost koju izaziva kod političkih i vjerskih vođa, kod najblistavijih umova. U svakom razdoblju u povijesti utječe na one koji bi nas trebali voditi do spoznaje kako nijedan kolektiv ne smije potčinjavati pojedinca, kažnjavati ga zato što misli drugačije ili zato što pripada drugoj rasi, vjeri ili spolu... Kao djevojčica snažno su me se dojmile strahote Holokausta i spoznaja da su ljudi poput užasnog doktora Mengelea sistematski mučili druga ljudska bića i okrutno im nanosili bol. Doktor Cosmo Rudin, lik iz mog romana, blijeda je kopija Mengelea. Pročitala sam mnogo o strašnim Mengeleovim eksperimentima na blizancima, na Romima i drugima, ali on je u stvarnosti otišao mnogo dalje nego moj fikcionalni lik. Moj je liječnik htio znati sve, ovladati cijelom znanošću, igrati se Boga. Isto se događa i s religijom. Pogrešno je religiju smatrati zlom jer vjera nam može itekako pomoći, može nas utješiti u vrijeme krize i ispuniti prostor koji materijalno ne može. Mnogi svećenici i časne sestre bore se za kulturu i za one najslabije koje spašavaju od siromaštva i bolesti. Ali s religijom je došla i spoznaja o tome da je to instrument moći kojim se mogu pridobiti duše vjernika kako bi ih se manipuliralo u izričito ekonomske i političke ciljeve i pretvorilo ih se u poslušne ovce.
U „Crnim majkama“ pokušavam promišljati o brojnim mogućnostima koje postoje da se uspostavi diktatura: religija, znanost, ljubav. Sve dobro, kad se dovede do krajnosti, može uzrokovati fanatizam. Htjela sam da to bude atemporalan tekst koji nije smješten ni u jedno specifično mjesto ili vrijeme kako bi se mogao protumačiti kao metafora te moći koja sebi zadržava pravo da potčini one koje bi trebala štititi i prema njima se odnositi pravično i sa suosjećanjem, a ne podvrgavati ih okrutnosti i jednoumlju. Volim se usredotočiti na bespomoćne, na one koji pate od takvih ispada za koje smatram da su uvijek postojali zahvaljujući našoj prirodi.
Ako se nadovežemo na ono što smo proživjeli tijekom pandemije, ako roman čitamo poslije 2020., možemo tome dodati osjećaj otuđenosti prema drugima, strah od zaraze, smrt koju sam imala na umu kad sam gotovo proročanski pisala o „purpurnoj kugi“, smrtonosnoj bolesti poput covida koja mijenja ponašanje oboljelih tako da postaju egoistični i okrutni prema drugima. Sukob između individualnog i kolektivnog, između osobnih sloboda i općeg dobra koji smo doživjeli uzrokovan je premještanjem krhke ravnoteže u društvu koje se događa kad njegovi članovi obole. To nas uvijek podsjeća koliko je sve krhko i kratkotrajno, uključujući našu stabilnost i navodnu kontrolu koju imamo nad vlastitim životom.
Recite nam nešto o vašoj najnovijoj knjizi „Ni ovdje, a ni nigdje drugdje“. Kako to da ste se odlučili na to da napišete knjigu nadahnutu bajkama?
Prije svega, ova knjiga je hommage svim pričama koje su me opčinile kad sam bila djevojčica, dok još nisam znala čitati i dok je književnost bila izgovorena riječ koju sam slušala sa svim zanosom koji osjećate dok vam netko pripovijeda priču. Te priče me nikad nisu napustile, one nam dolaze kad smo poput svježe gline i zato ostavljaju tako jasan, neizbrisiv trag. Zaboravljam romane koje sam pročitala prije nekoliko tjedana, ali nikad verziju „Snjeguljice“ koju mi je pripovijedala majka dok me pokušavala privoljeti da uzmem zalogaj u usta. Mnogo puta zamišljala sam snove Usnule Ljepotice, pokušavala sam zamisliti kako je to spavati sto godina. Vidjela sam vješticu iz „Ivice i Marice“ kako se naginje kroz vrata i gleda djecu koja su joj te noći došla biti večerom. Sve te priče imaju plastičnu ljepotu u svojim pojedinostima koja mi je uvijek privlačila pozornost baš kao i univerzalnost tema kojima se bave. Išla sam stopama Angele Carter, dobre vile koja je u ponovnom ispisivanju tradicionalnih bajki otkrila nit za promišljanje i prokazivanje vrlo suvremenih pitanja. Svojom „punk“ vizijom tradicije otvorila je vrata mnogim autoricama, baš kao i blistavom raskoši svoga jezika, humorom i stilom kojim je iz feminističke perspektive preispisala priče kao što su „Modrobradi“ ili „Crvenkapica“. Naučila nas je da možemo pripovijedati bajke na drugi način, tako da žene u njima nisu samo djeve u nevolji, pasivne kraljevne koje uvijek trebaju pomoć viteza koji će ih spasiti. U njezinim rukama tradicionalna bajka je otrovani bodež koji potiče mnoge suvremene autorice da preispišemo iste priče koje su nas opčinile kao djevojčice pretvarajući pasivne ženske likove u odvažne, one koje su sposobne djelovati i preuzeti odgovornost za vlastiti život. Meni se svidjelo igrati se tim pričama, iskrivljavati ih, dokazati koliko su kameleonske, koliko se dobra može izvući iz njihova osuvremenjivanja.
„Ni ovdje, a ni nigdje drugdje“ je umjetnički izrađena knjiga, od naslovnice do vrste papira i tiska te predivnih ilustracija Alejandre Acoste, to je hommage izdanjima iz 19. stoljeća... Htjeli smo da bude nalik na neko luksuzno Andersenovo izdanje jer je to autor u kojem smo kao djeca, ali i kao odrasle osobe uživale u njegovim, ponekad iznimno tužnim, ali uvijek prekrasnim bajkama o ljubavi, smrti, nemogućem... Ja osobito volim kad govori o onome što je nemoguće: sirena ne može imati noge, ma koliko to željela, mrtvo novorođenče ne može se vratiti s druge strane rijeke, koliko god ga njegova majka pokušavala spasiti. I sve to pripovijeda tako lijepo, rječito i profinjeno da njegove riječi ostavljaju dubok trag u našim dušama i desetljećima nakon što više nismo djeca.
Kako je moguće pisati fantastičnu književnost danas kad se zbilja doima fantastičnijom, a ponekad i stravičnijom od bilo kakve književnosti?
Istina je da nam zbilja to otežava suočavajući nas s nezamislivim užasima. Letvica je visoko podignuta, čini se da nas trajno izaziva da je nadmašimo, da grozničavo pokušamo smisliti još grotesknije i užasnije priče od onih s kojima smo suočeni u svakodnevici. Međutim, mogli bismo iskoristiti ono što nam se događa, ono čega se u zbilji gnušamo i što nas plaši možemo prokazati tako da onom najstrašnijem damo književnu formu, da ono što bi bila tek bezoblična informacija pretvorimo u umjetničko djelo koje će onima koji dolaze poslije nas reći nešto o nama. U tom smislu voljela bih citirati kao vrlo rječit primjer, knjigu „Pogledaj ga“ suvremene ruske autorice Anne Starobinets u kojoj govori o osobnom traumatskom iskustvu. Dok je bila trudna s drugim djetetom, u njezinoj domovini joj nisu dopustili da pobaci iako je dijete patilo od teške deformacije pa se nakon bezbroj birokratskih prepreka morala zaputiti u Njemačku. Ona tu priču strave i užasa u kojoj sustav kažnjava majku koja neće svjedočiti rođenju svog djeteta kao da je ona kriva za deformaciju fetusa pripovijeda kao predivnu priču o ljubavi i iskupljenju. Možda je to način da se osvetimo zbilji zbog toga kako se okrutno postupa prema nama.