Carl Frode Tiller : Bijeg

Carl Frode Tiller, Bijeg

U Hrvatskoj enciklopediji možemo pronaći dvije definicije riječi fuga. Prema prvoj, fuga je polifonski glazbeni oblik skladan prema načelima kontrapunkta u kojem se neka tema provodi kroz sve glasove (fuga može biti dvoglasna, troglasna, četveroglasna, i tako dalje).

Prema drugoj, riječ je o svojevrsnom duševnom poremećaju u kojem osoba naglo bježi iz neke prijeteće ili nepoželjne životne okolnosti. 

Oba ta značenja susreću se i isprepleću u romanu Bijeg suvremenog norveškog autora Carla Frodea Tillera, objavljenog u izdanju Naklade Ljevak i odličnom prijevodu Miše Grundlera. 

Posljednjih godina, umnogome zahvaljujući popularnosti Karla Ovea Knausgårda, a zatim i Nobelovoj nagradi koja je prošle godine dodijeljena Jonu Fosseu, sve više kvalitetnih norveških književnika pronalazi put do polica naših knjižara. Jedan od njih svakako je i Carl Frode Tiller (1970.) koji je nedavno svoj roman predstavio u Zagrebu, u sklopu projekta "Čitanje u fokusu" u kojem hrvatski srednjoškolci čitaju djela europskih autora. 

Po obrazovanju povjesničar i dugogodišnji član rock benda Kong Ler, Tillera se danas smatra jednim od najvažnijih norveških pisaca svoje generacije. Za svoje romane dobio je brojne norveške i međunarodne nagrade. Knjige su mu prevedene na dvadeset jezika, a njegov prvijenac Skråninga (Nizbrdica, 2001.) u Norveškoj je dobio nagradu za najbolji debitantski roman. Kod nas mu je 2015. još objavljen roman U krugu (također u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Muniba Delalića), koji je dobio Nagradu norveškog društva književnih kritičara i Nagradu Europske Unije za književnost.

Bijeg Tiller Carl Frode

Roman Bijeg pripovijeda o žalovanju bračnog para, pijanistice Elisabet i kustosa u arheološkom muzeju Sakariasa za dvanaestogodišnjim sinom Johannesom koji je poginuo u prometnoj nesreći. U prvom prizoru romana zatičemo Elisabet kako na Badnju večer Sakariasu svira jednu od skladbi iz Bachove zbirke "Dobro ugođeni klavir". Međutim, već od samog početka čitatelj je suočen s neobičnim načinom pripovijedanja koji u njemu izaziva dezorijentiranost. Naime, na prvi se pogled doima kao da je pripovjedač u prvom licu njihov mrtvi sin za kojeg se čini da prisustvuje sceni, no nedugo zatim pripovijedanje preuzima Elisabet, nakon nje i Sakarias, onda opet Johannes, i tako se nastavlja do kraja romana, u procesu nalik na filmsku montažu, glasovi pripovjedača prelaze jedni u druge, izmjenjujući se naglo, ponekad i usred iste rečenice. Ubrzo postaje očigledno da cilj takvog pripovijedanja nije nužno ispripovijedati ono što se dogodilo nego u prvi plan staviti ono za što se čini da je glavna preokupacija suvremenih norveških autora, a to su obiteljski odnosi. Jer, osim što su roditelji, Elisabet i Sakarias su i nečija djeca pa se njihovi disfunkcionalni odnosi – Sakariasa s majkom i Elisabet s ocem – zrcale u njihovu odnosu prema sinu. Koliko god osjećali da ih roditelji ne razumiju, da su bili odsutni kad su ih najviše trebali ili da pokušavaju upravljati njihovim životima, oni jednako postupaju prema svom sinu.

Dok se tri ravnopravna pripovjedna glasa prelijevaju iz jednoga u drugi, pred čitateljem se odmata klupko samoće, melankolije i međusobnog nerazumijevanja likova za koje osjeća da se nikada neće moći posve razmrsiti. Takvo polifono pripovijedanje svojim oblikom podsjeća na glazbu, a prisjetimo li se da Elisabet u prvom prizoru romana svira skladbu iz Bachova "Dobro ugođena klavira", što je naslov njegovih dviju zbirki preludija i fuga, kao i toga da je naslov romana, "Bijeg", ustvari značenje latinske riječi "fuga", uskoro će nam postati jasno da je roman "Bijeg" upravo to: fuga u tri glasa. 

I doista, roman Bijeg kao da i svojim oblikom oponaša strukturu Bachova "Dobro ugođena klavira": najvjerojatnije ne slučajno, roman se sastoji od dvadeset četiri poglavlja, baš kao što obje Bachove zbirke pod tim naslovom sadrže dvadeset četiri skladbe. Osim toga, prema ritmu pripovijedanja koji čas usporava, čas ubrzava, čitatelj će vrlo brzo shvatiti da vrijeme pripovijedanja i jest vrijeme sviranja (roman traje onoliko koliko Elisabet treba da odsvira skladbu) i da su tri pripovjedna glasa istodobno glazba i svojevrsna vizija koja prolazi kroz Elisabetinu svijest dok svira skladbu koju je njihov sin osobito volio. Više puta, između glasova njezina supruga i sina, Elisabet zatiče samu sebe kako svira. A dok svira, dobiva uvid u ono što nije znala o sinu dok je bio živ, vidi mjesta na kojima nikada nije bila, a on je bio, osobe koje nikad nije susrela, ali zna da ih je susreo on. Tako će u jednom trenutku reći kako joj se čini da misli i osjeća kroz druge, kao i da netko drugi misli i osjeća kroz nju, "kao da sam ja svojevrstan prolaz, mjesto kroz koje život struji, ne moj, nego život općenito". Međutim, Elisabet nije jedina kroz čiju svijest prolaze vizije tri pripovjedna glasa, isto ono što čuje i vidi ona dok svira, vidi i Sakarias dok sluša nju ili dok u nekoliko navrata sluša Bachov "Dobro ugođeni klavir" na CD-u. 

Ako se osvrnemo na drugu definiciju riječi fuga iz Hrvatske enciklopedije, vidjet ćemo kako i Elisabet i Sakarias biraju bijeg kao način suočavanja s traumom gubitka sina. Elisabet u alkoholu pokušava utopiti grižnju savjesti zbog toga što je bila odsutna na turnejama i zamjeranja Sakariasu što nije pomogao njihovu sinu. Sakarias bježi u prekomjeran rad i sve snage usmjerava na izložbu koju mora pripremiti do Božića. I sam Johannes, osjetljiv dječak koji osjeća da je ustvari djevojčica pa se šminka i odijeva u žensku odjeću, ima svoju vrstu bijega. Bojeći se da će se ponašati previše "ženskasto" pred neznancima, pravi se slijep kako bi ga ostavili na miru. Međutim, svima njima zajednički je onaj krajnji bijeg u glazbu, jedino mjesto na kojem mogu biti zajedno čak i nakon Johannesove smrti, kao na početku romana dok Elisabet svira, Sakarias je sluša, a dječak ih oboje promatra. 

U jednom trenutku, poslije Johannesova sprovoda, Elisabet se povjerila lokalnom svećeniku da još uvijek osjeća sinovljevu prisutnost, da i dalje na neki način komunicira s njim, da vidi mjesta na kojima nikad nije bila ali zna da on jest, no svećenik odbacuje njezine tvrdnje najvjerojatnije ih pripisujući učinku alkohola. Ona mu predbacuje da ustvari nije religiozan, da ne vjeruje u "vječnog Boga" jer, pita se Elisabet, "ako smo svi dio jedne velike cjeline, zašto nije moguće prihvatiti da možemo doprijeti jedno do drugoga, da postoje načini da i dalje komuniciramo?"

Nešto kasnije, dok se tušira i sluša Bacha na CD-u, primjećujući "sve te samostalne melodijske linije što teku skupa, raslojavaju se i opet spajaju, uvijek na nove načine, u toku koji nije samo prirodan nego na neki način jest priroda sama", Sakarias shvaća da i on vidi i osjeća ono što je osjećao njegov sin. Glazba, odnosno umjetnost u širem smislu, ovdje je uzdignuta do razine religije, odnosno, u svijetu u kojem su, kako kaže Elisabet, svećenici postali "nereligiozni" i zatvoreni za sve ono što se ne može objasniti znanošću, ona zamjenjuje religiju jer pruža osjećaj pripadnosti većoj cjelini, ali i spoznaju da smo tek jedan od mnogobrojnih glasova, melodijskih linija koje se u njoj spajaju i razdvajaju.

Bijeg je roman o žalovanju, ali prije svega o umjetnosti, u ovom slučaju glazbi, o njezinoj moći da pruži utjehu onima koji je izvode i slušaju, omogućujući im da postanu jedno u svojoj mnogostrukosti i tako prevladaju granice života i smrti jer, sve dok Elisabet bude svirala skladbu koju je njihov sin volio, njihov će sin biti prisutan, baš kao i na početku romana. Umjetnost transcendira vrijeme pa tako u vrijeme koje je potrebno da se izvede neka skladba stane cijeli jedan roman o smrti dječaka koji je htio biti djevojčica. Istodobno, u toj skladbi zgusnuto je i vrijeme koje je roditeljima bilo potrebno da se suoče sa svojom traumom i osjećajem krivnje, vrijeme u kojem se njihov bijeg postupno pretvorio u fugu.

I baš kao što neku skladbu, primjerice neki preludij i fugu iz Bachove zbirke "Dobro ugođeni klavir", možemo slušati više puta i svaki put ćemo u njoj otkriti nešto novo, tako i ovaj mali komorni roman valja čitati više puta zbog njegovih pregiba, mjesta na kojima pripovjedni glasovi prelaze jedni u druge, zbog njegove glazbe, zbog njegova jezika.  

Carl Frode Tiller

Bijeg

• Prijevod: Mišo Grundler
• Naklada Ljevak 06/2024.
• 216 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533557830

'Bijeg' je melankolični roman o usamljenosti, žalovanju roditelja nakon sinovljeve smrti, očajničkim pokušajima oživljavanja komunikacije. Roman uspostavlja povezanost između živih i mrtvih prekoračujući granice onoga što smatramo realnošću. Knjiga je proglašena najboljim norveškim romanom 2022. godine, a iste je godine dobila norvešku Nagradu mlade kritike.