Mate Kapović: Jezični savjetnik za 21. stoljeće

Jezični savjetnik za 21. stoljeće, Mate Kapović

Ponekad se kaže kako kod nas postoje tri stvari o kojima svi sve znaju, u koje se baš svatko razumije, a to su jezik, politika i nogomet. Takvo što može se čuti na forumima, društvenim mrežama ili u javnim polemikama kad se nekome želi prigovoriti da olako izriče mišljenje o nečemu što, iako mu je blisko zbog toga što je vezano uz njegov svakodnevni život, zapravo ne razumije i o čemu ne zna dovoljno, ali ga ništa ne sprečava da o tome strastveno raspravlja.  

I doista, čini se da upravo te tri teme, jezik, politika i nogomet, kod nas izazivaju najburnije rasprave. Pa se tako katkad zna reći kako svaki navijač svog kluba ili nogometne reprezentacije zna bolje od trenera ili izbornika tko bi trebao istrčati na teren u nekoj odlučujućoj utakmici. S ništa manje strasti ne prolaze ni rasprave o politici. Kad su u pitanju nogomet i politika, nema onoga tko ne misli da nije u pravu i tko nije spreman gorljivo braniti svoje mišljenje.

Što se tiče jezika, međutim, čini se da stvari stoje ipak malo drugačije. Posljednjih godina u tiskanim medijima i na portalima sve se više prostora posvećuje jezičnim savjetima, a u specijaliziranim emisijama posvećenim jeziku na radiju i televiziji jezični stručnjaci objašnjavaju što je u jeziku pravilno i kakve pogreške činimo kad se njime služimo pa, po svemu sudeći, kad je jezik u pitanju, i nije baš posve točno da se svi u njega "razumijemo". Iako smo izvorni govornici hrvatskog jezika, suočeni s brojnim, a ponekad i proturječnim savjetima iz medija i jezičnih savjetnika, ponekad imamo dojam kao da nikad nećemo potpuno ovladati njime.

Takvom poimanju jezika u svojoj novoj knjizi "Jezični savjetnik za 21. stoljeće" (Sandorf, 2024.) žestoko se suprotstavlja Mate Kapović. 

Dok u knjizi "Jeziku je svejedno" (Sandorf, 2019.) Kapović i njegovo dvoje koautora Daliborka Sarić i Anđel Starčević na neki način demistificiraju ono što nazivaju jezičnim "preskriptivizmom", nastojanjem da se u jeziku propiše ono što je "pravilno" i "nepravilno" i onda to nametne njegovim govornicima, u "Jezičnom savjetniku za 21. stoljeće" Kapović nastavlja polemiku s preskriptivizmom, samo što je, paradoksalno, i, kako sam piše, "provokativno i pomalo trolerski", ovaj put knjigu odlučio organizirati u obliku jezičnog savjetnika, upravo one forme kojoj se tako odlučno protivi.  

Osim naslova, pri susretu s knjigom čitatelja bi na pogrešan trag mogao zavesti i natpis na naslovnici istaknut žutim, "Praktični priručnik za svaki dom". Sam pogled na kazalo govori o tome da se u knjizi raspravlja o uobičajenim jezičnim dvojbama koje muče govornike hrvatskog jezika kao što su, primjerice, razlika između "č" i "ć" ili "ije" i "je", naglasci, neke leksičke nedoumice kao što su "oba" ili "obadva", notorna "sumlja" ili upotreba anglizama, ali čitatelj će ubrzo uvidjeti da se ne nalazi pred jezičnim "savjetnikom" na kakav je možda navikao. Naime, umjesto da nedvosmisleno propisuje ono što smatra "pravilnim", Kapović najprije pokušava objasniti kako je uopće došlo do određene nedoumice i onda što bi se po tom pitanju, ako išta, uopće moglo učiniti. Baš kao što troje autora u predgovoru knjige "Jeziku je svejedno" piše da bi ona mogla poslužiti kao svojevrsni uvod u lingvistiku, tako i Kapović u ovoj knjizi čitatelju pokušava približiti područje znanosti o jeziku i pokazati kako su stvari nužno kompliciranije od toga je li što "pravilno" ili ne. Iako nije uvijek lako pratiti njegovu analizu, osobito onda kad pokazuje kako su se pojedini glasovi ili oblici riječi razvijali kroz povijest, autor lingvističke pojmove objašnjava dovoljno jednostavno da bi prosječnom čitatelju ova knjiga uistinu mogla poslužiti kao "praktični priručnik", ali ne zato da jednom za svagda nauči što je pravilno a što nije, nego za neka njegova dublja promišljanja o jeziku. 

Osnovna Kapovićeva premisa koju ponavlja više puta u knjizi i od koje polazi njegova analiza konkretnih jezičnih problema jest to da lingvistika kao znanost o jeziku ne propisuje kako bi se trebalo govoriti nego opisuje kako ljudi doista govore. Svi problemi i nedoumice s kojima se govornici susreću jednostavno proizlaze iz razlika koje postoje između njihovih govora i standarda. Ondje gdje razlike između lokalnog govora i standarda nema, neće biti bi ni problema. Pritom su, kao što pokazuje autor, razlike među hrvatskim govorima mnogo složenije od puke podjele na štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje nego se, osim po regionalnoj osnovi, još dodatno kompliciraju podjelom na urbana i ruralna područja. Tako će se, recimo, neki aspekti standarda, kao što su razlika između "č" i "ć" ili naglasni sustav, čuvati u selima dok će se izgubiti u velikim gradovima, zbog čega mnogi govornici i imaju poteškoće sa standardnim naglascima, razlikovanjem između "č" i "ć" ili pisanjem riječi s "ije" i "je".  Za razliku od jezičnih savjetnika koji propisuju što je pravilno i kako bi trebalo pisati i govoriti, Kapović problem najprije nastoji iscrpno objasniti, a onda govornicima iz takvih područja dati savjet kako da lakše usvoje određeni aspekt standardnog jezika.

U nekim slučajevima, kao kad je riječ o naglascima, to nije niti moguće jer, kako navodi autor, novoštokavski naglasni sustav iznimno je kompleksan i u javnosti ga u potpunosti mogu ostvarivati jedino oni koji i sami tako govore u svom govoru ili su novoštokavskog porijekla dok mu se, dok govore standardom, Zagrepčani ili Riječani, primjerice, mogu približiti samo do određene mjere. Propisati nekome da usvoji baš sve značajke standarda u govoru u praksi je nemoguće jer će baš svakome, pa čak i u najformalnijim prigodama, pobjeći neka karakteristika lokalnog govora ili neki nestandardni naglasak. Prema Kapoviću, to je i nepotrebno jer nitko ionako ne može sto posto govoriti standardom. Standard je apstrakcija koju ne možemo potpuno dostići, ali je možemo naznačiti tako da u govoru koristimo neke od standardnih oblika koje smo usvojili. A ako nam pritom pobjegne kakav nestandardni oblik, ne bismo se trebali osjećati krivim. S gledišta znanosti o jeziku, nestandardni oblici nisu ništa manje "pravilni" od standardnih te zajedno s njima ravnopravno pripadaju hrvatskom jeziku.

Jeziku je svejedno Kapović Mate, Sarić Daliborka , Starčević Anđel

Kad je objavljena 2019. godine, knjiga "Jeziku je svejedno" uzburkala je mnogo strasti u jezičnoj zajednici. Najviše nesporazuma i polemike izazvao je njezin naslov koji bi značio da se autori tobože zalažu za "jezičnu anarhiju" u kojoj bi svatko mogao pisati i govoriti onako kako mu odgovara. Međutim, Kapović u svom "Jezičnom savjetniku" objašnjava da se ta sintagma odnosi na koncept jezične arbitrarnosti švicarskog jezikoslovca Ferdinanda de Saussurea, odnosno na proizvoljnost između označitelja i označenog (to jest, pojavnog oblika riječi i njezina značenja). Drugim riječima, ne postoje razlozi zašto bi se značenje "pas" moralo izraziti baš slovima (glasovima) "p-a-s" a ne, recimo, "s-a-p" ili nekim drugim. Jeziku je svejedno kako će se nešto izreći. Značenja riječi teoretski se mogu izraziti bilo kojoj kombinacijom glasova koji postoje u nekom jeziku pa su tako dijalektalni "cucek", "kuco" ili "ker", iako nestandardni, jednako "pravilni" kao standardni "pas". Standardni je dijalekt plod procesa standardizacije (o kojem Kapović također piše u knjizi) koji ovisi o društvenim i povijesnim prilikama koje su dovele do toga da standardno prihvaćen oblik bude, naprimjer, "čovjek", a ne "čovik" ili "človek".  Autor u više navrata u knjizi navodi kako se ne protivi poučavanju ili upotrebi standarda, ali je on s gledišta znanosti samo jedan od dijalekata, "pomoćno sredstvo" za bolju komunikaciju, sluga a ne gospodar. Ono čemu se Kapović protivi jest "fetišizacija" standarda koja u mnogim slučajevima može dovesti do omalovažavanja onih koji kažu nešto "nepravilno", što se, nažalost, kako se navodi u knjizi, ponekad događa učenicima u našim školama kojima se neki profesori hrvatskog jezika znaju narugati kad govore svojim govorom. 

Nakon analize konkretnih jezičnih problema, Kapović svoju polemiku s preskriptivizmom sažima u posljednjem, teorijskom poglavlju pod nazivom "Što je u jeziku ispravno?". Lingvistika kao znanost o jeziku, navodi autor, ne može donositi vrijednosne sudove o tome što je u jeziku "dobro" a što "loše", baš kao što ni druge znanosti to ne čine kad je u pitanju predmet njihova proučavanja (primjerice, biologija kad proučava biljne ili životinjske vrste, fizika kad proučava kretanja nebeskih tijela). Zadaća je lingvistike opisati i objasniti promjene u jeziku, a ne se, poput preskriptivista, zgražati nad njima. Jezik se po svojoj prirodi neprestano mijenja i nema dokaza, kao što tvrde neki jezični puristi, da bi ga mogla ugroziti upotreba tuđica, primjerice anglizama, pa ga nije potrebno ni "braniti" od štetnih utjecaja. Osim toga, i sam je standard fluidan, osim što se i on mijenja, sastoji se od mnogo elemenata govornog jezika koje nije moguće sve propisati i od kojih su mnogi negdje u "sivoj zoni". Argumentu preskriptivista da oni samo "brane" standard, Kapović se suprotstavlja navodeći kako je upravo suprotno, da u nekim slučajevima kao nestandardni bivaju proskribirani potpuno standardni oblici kao što je "obadva" (o čemu govori u zasebnom poglavlju). Također, preskriptivistima zamjera i to što jezik lišavaju metaforičnosti tvrdeći kako je pogrešno reći "danas nema škole", "upaliti televizor" ili govoriti, primjerice, o dresovima i bilježnicama "na kockice". 

Naposljetku, što bi to onda značilo da je nešto u jeziku "ispravno"? Kao što je to više puta istaknuto u knjizi, s gledišta lingvistike ispravno je sve ono kako se doista govori, sve što pripada jezičnom sustavu hrvatskog jezika koji, osim standarda, tvore i svi ostali dijalekti. Tako nijedan izvorni govornik, ma kojem dijalektu pripadao, neće imati problema shvatiti da, primjerice, rečenica "Čovjekom voziš bicikala" nije ispravna jer je besmislena ne samo na standardu nego i na bilo kojem dijalektu. Zato izvorni govornici ne moraju učiti hrvatski jezik onako kako ga uče stranci nego ga odmalena usvajaju putem pjesmica, slikovnica i medija, a onda se to njihovo znanje u školi samo usustavljuje. Stoga bi, kad je poučavanje standarda u pitanju, da se izbjegne ruganje ili omalovažavanje govornika, smatra Kapović, umjesto da se riječi i oblici proglašavaju "pravilnim" ili "nepravilnim", bilo bolje jednostavno utvrditi pripadaju li standardu ili ne.  

Sve dosad rečeno podrazumijevalo bi drugačiji, tolerantniji, znanstveniji odnos prema jeziku.  Na nedavnom predstavljanju knjige autor je izjavio kako mu je namjera bila izbaviti proučavanje jezika od preskriptivizma 19. stoljeća i uvesti ga u moderne tokove 21. stoljeća. Da to neće biti lako, pokazuje i novi Zakon o jeziku na koji se Kapović osvrnuo na kraju knjige i koji smatra štetnim i neprovedivim, osobito u dijelu u kojem se određuje da je u javnoj upotrebi protuzakonito govoriti nestandardno, što će po njemu svakako biti podložno mnogim zloupotrebama. Protiv toga se, zaključuje, može boriti jedino znanjem i sviješću o vlastitom jeziku. 

Čitatelj "Jezičnog savjetnika za 21. stoljeće" tako iz njega možda neće nužno naučiti kako bi trebao govoriti nego više o tome kako jezik funkcionira, zašto govori upravo onako kako govori i da njegova varijanta jezika nije ništa bolja ili lošija od drugih varijanti, uključujući i onu standardnu. Ova knjiga stoga će biti korisna stručnoj javnosti, profesorima hrvatskog jezika kao alat u poučavanju, prevoditeljima da budu hrabriji u svojim leksičkim izborima (o borbi s nekim lektorima koji bi mu ono "drugačije" iz naslova ovog odlomka zasigurno ispravili u "drukčije" imao bi što reći i potpisnik ovih redaka), kao i svima ostalima kao podsjetnik da možda nije baš točno da se "ne razumiju" u vlastiti jezik.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mate Kapović

Jezični savjetnik za 21. stoljeće

• Sandorf 07/2024.
• 224 str., meki uvez
• ISBN 9789533515014
• Cijena: 16.00 eur

Kako znati gdje se piše č, a gdje ć i zašto s tim mnogi imaju poteškoćâ? Odakle problemi s pisanjem ije i je i ima li tu pomoći? Može li se pozdravljati i bog! i bok! i koje je porijeklo tih pozdrava? Jesu li pala oba ili obadva? Knjiga Mate Kapovića 'Jezični savjetnik za 21. stoljeće' daje odgovore na ova i slična popularna pitanja o jeziku na suvremen i znanstveno utemeljen način, s brojnim primjerima, opisom stvarnoga jezika u Hrvatskoj i referencama na domaću pop-kulturu.