Starčević, Sarić, Kapović: Jezični savjeti nemaju veze s kvalitetom jezika nego s ideološkim treningom

Mate Kapović, Daliborka Sarić, Anđel Starčević (foto: Iva Perković)

„Ne postoji niti može postojati idealan ili savršen jezik. Realni jezici su kao i ljudi ‒ nesavršeni, nesimetrični, promjenjivi i višeznačni. I kao takvi su, paradoksalno, savršeni za ljudsku komunikaciju“, rekao nam je lingvist Mate Kapović u razgovoru o popularnoznanstvenom djelu Jeziku je svejedno (Sandorf, 2019.) koje potpisuje s još dvoje znanstvenika sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, anglistom Anđelom Starčevićem i romanistkinjom Daliborkom Sarić. Ova pitko i duhovito napisana knjiga, koju će autori predstaviti i na ovogodišnjem Interliberu, u četvrtak 14. studenog u 15:30 na pozornici Paviljona 6, dotiče se upravo pokušaja da se jezik odnosno standard zamrzne u vremenu i prostoru, ali tek nakon što ga se sasvim definira i očisti od svega što on nije. I to, kažu autori, nadriznanstvenim metodama.

Jeziku je svejedno Kapović Mate, Sarić Daliborka , Starčević Anđel

Preskriptivističkim jezičnim priručnicima i savjetima redovito plasiranima u medije cilj je tako educirati njegove (potencijalne) govornike i u njih razviti jezičnu kulturu, no dalekosežnija im je posljedica drugorazredno smještanje određenih ljudi ili skupina u javnom diskursu i društvu općenito. Tko smije govoriti i kako? Čiji glasovi dopiru do nas jer su uobličeni ovjerenim jezičnim kodovima, a čiji ostaju na marginama čujnog jer ih, tobože, ne razumijemo? Možemo li pitati: Jesi li čitala Orwella? Ili to, po ideologiji doslovnoga značenja, moraju biti Orwellova djela? Može li netko biti u depresiji baš kao što je ribica u akvariju? Zašto su tuđice iz latinskog i grčkog okej, čak i prestižne, a anglizme treba izbjegavati? Kakav jezik "signalizira" homoseksualnog govornika, a koje su riječi, zbog svoje hibridnosti, jezični Frankensteini? 

Ukazivanjem na spregu isključive jezične politike i političkog konzervativizma, autori su zaradili ni više ni manje nego naziv anarhista koji nisu samo protiv jezičnih već i društvenih standarda općenito, pa i standardizirane veličine cipela. Slučaj je, tvrde, suprotan – oni pokušavaju uvesti red u jezični kaos koji preskriptivizam, kao mistifikacija i izvrtanje korisne funkcije jezičnog standarda, ustvari generira, a od obuće im nije draga jedino španjolska čizma. Slijede ulomci iz našeg razgovora.

Lora Tomaš: Vaša knjiga je prilično obiman i radikalan pothvat. Kako vam je pao na pamet? Koje su okolnosti ili motivi prevladali, i u kojem trenutku?
 
Kapović: Prije otprilike 8 godina osjetili smo da postoji potreba za ovakvom knjigom u Hrvatskoj (a i šire). Bizarno je da se na početku 21. stoljeća u nas u javnosti o jeziku govori praktički uglavnom neznanstveno, da se ljude uvjerava u to da ne znaju svoj jezik i da na tome određeni ljudi, koji o jeziku i lingvistici znaju jako malo, grdno zarađuju, pritom šteteći čitavoj govornoj zajednici, unoseći u nju nepotrebnu nesigurnost i strah od jezika. Preskriptivizma (neznanstvenog pristupa jezika u kojem se ljude pokušava uvjeriti da postoje inherentno „pravilni“ i „nepravilni“ oblici u jeziku) ima svugdje u svijetu, Hrvatska nije po tome nikakva iznimka, no ono što je porazno jest da se kod nas preskriptivizmom bave i ljudi koji bi trebali biti stručnjaci za jezik i rade na fakultetima i institutima. Naravno, lakše je potpuno proizvoljno osuđivati najnormalnije riječi, oblike i značenja, nego se baviti pravom znanošću. Stoga smo smatrali da je važno napisati knjigu koja će probleme takvog neznanstvenog i štetnog bavljenja jezika raskrinkati i teorijski, ali i praktično, komentirajući golemu preskriptivističku građu. Na kraju je, paradoksalno, ispalo i da naša knjiga predstavlja svojevrstan uvod u lingvistiku jer smo, da bismo objasnili na koje sve načine savjetodavitelji govore besmislice, morali praktički objasniti dosta osnovâ lingvistike.
 
Starčević: Glavna informacija koju smo htjeli prenijeti ovom knjigom je to da, usprkos uvriježenom mišljenju, lingvistika kao znanost o jeziku nikoga ne progoni i nikoga ne ispravlja. Čim vam netko (privatno ili javno) krene davati upute i propisivati kako biste trebali govoriti i/ili pisati, ta je osoba izašla iz okvira znanosti i nastupa u ime neke ideologije, koje ona sama ne mora biti niti svjesna, ali je zagovara jer ju je nekritički usvojila. Moguće je da ideologiju promovira i svjesno, najčešće radi osobnog profita koji se ostvaruje manipulacijom društvenih skupina ili čak čitavog društva. Situacija u znanosti sasvim je suprotna: lingvistički radovi ništa ne propisuju nego opisuju i upravo slave fascinantne kapacitete ljudskog uma te se dive sprezi kognitivne i jezične kreativnosti baš svakog (i obrazovanog i nepismenog) govornika, u svakom tipu jezične proizvodnje – formalne, neformalne, standardne, nestandardne, jednojezične ili višejezične, prilikom prebacivanja i miješanja kodova itd. To prosječni govornik većinom ne zna jer u dodir s jezičnim pitanjima dolazi tijekom školovanja, putem masovnih medija i raznoraznih jezičnih savjetnika, a u tim se domenama neutemeljene i štetne jezične i izvanjezične ideologije redovito prikazuju kao navodno znanstvene, korisne, a onda, dakako, i obvezujuće.

Termini „pravilno“ i „nepravilno“ i njihova opreka u jeziku su potpuno neznanstveni, jednako kao da u drugim sferama života proglašavamo „pravilnom“ ili „nepravilnom“ određenu boju kose i kože ili neku biljnu i životinjsku vrstu. Razlika je u tome što se predrasude u nejezičnim sferama i društvenim varijablama (npr. spol, dob, etnicitet, boja kože, seksualna orijentacija itd.) danas često prepoznaju kao to što jesu – predrasude, a u jezičnim su pitanjima stare, predznanstvene predrasude i dalje dominantni način razmišljanja, čak i kod onih koji su u svojim promišljanjima uspješno dekonstruirali nejezične tipove predrasuda. 
 
Knjigu ste posvetili žrtvama bilo kojeg jezičnog nasilja, izvještavajući o (auto)cenzuri, agresiji, sramu, jezičnoj samomržnji i nesigurnosti, procjenjivanju i osudi na društvenim mrežama, i koječemu afektivnom što oblikuje našu jezičnu produkciju, naš (javni) govor. Osim što je kompleksno i referencama krcato popularnoznanstveno djelo od četiristo stranica, knjiga ima i terapeutski učinak. Je li vam to bio cilj, i što je ustvari lingvistički aktivizam?
 
Starčević: Jako nam je drago da se knjiga doživljava i kao lingvistički self-help. To nam jest bio jedan od ciljeva, a već smo dobili i takvu povratnu informaciju od čitateljâ. Naime, nema osobe koja nije doživjela jezično ispravljanje, često na podrugljiv, grub i osuđivački način. Svi smo u nekom trenutku bili žrtva jezičnog nasilja, a ponekad smo ga i sami proveli pa je upravo zbog toga potrebno promisliti i redovito promišljati o izvanjezičnim/društvenim učincima i posljedicama pojedinih jezičnih ideologija.

Lingvistički aktivizam ili kritička lingvistika politički je angažman lingvista koji se suprotstavljaju tome da se jezik koristi kao instrument društvenog isključivanja i delegitimacije ljudi, odnosno protive se tome da neki pojedinci ili skupine u pozicijama moći manipuliraju idejama o jeziku kako bi simbolički ili stvarno podčinili neke druge pojedince, skupine ili čak čitava društva i tako ostvarili materijalnu korist. Kritički lingvisti/aktivisti tada u javnosti promoviraju rezultate znanstvenih istraživanja i tako pokazuju da su toksične jezične ideologije upravo to – otrovne i neutemeljene ideje o jeziku – a ne „znanstveno dokazano“ ili pak „prirodno“ stanje stvari. Cilj je kritičke lingvistike upoznavanje prosječnih govornika sa znanstvenim spoznajama kako bi se oni potom mogli i sami oduprijeti pokušajima manipulacije, ponižavanja i stigmatizacije koji se provode pomoću neutemeljenih ideja i konceptualizacija jezika radi nečijih materijalnih interesa.
 
Sarić: Dosta često možemo vidjeti kako na društvenim mrežama ljudi vrlo ponosno objavljuju statuse o tome kako nikada ne bi bili prijatelji s nekim tko npr. kaže sumljam umjesto standardnog sumnjam. Ako im objasnite da je u konkretnom slučaju riječ o uobičajenom procesu disimilacije, dakle običnom pravilu upravo iz hrvatskog jezika, nerijetko i dalje nailazite na otpor jer se teško odreći osjećaja da pripadate „eliti“ po tome što nešto „znate“ bolje od nekih drugih, neukih (fetišiziranje standarda je kao da kupujete odjeću samo zato što ima određeni logo). Promoviraju time diskriminaciju po tome kako netko govori i za to dobivaju mnoštvo lajkova, ne uviđajući da je to identično diskriminaciji ljudi po boji kože, recimo. Budući da se standardni oblici smatraju jedini legitimnim oblikom jezika, sasvim se normalna riječ prikazuje kao „iskrivljena“ i „neadekvatna“ (i to u prvom redu zato što ju je takvom proglasio neki „autoritet“), a time i ljudi koji ju koriste. 

Foto: Iva Perković

Nevladanje standardom kod nekih se preskriptivista percipira i bilježi kao nehrvatstvo, nedomoljublje, nevladanje jezikom općenito (s time da se vladanje jezikom često izjednačava s bivanjem čovjekom). U tom bi slučaju, kako kažete parafrazirajući Bertolta Brechta, trebalo raspustiti sve govornike hrvatskoga i naći neke druge, po mogućnosti jezično osvještenije. S druge strane, netko bi na prvu mogao pomisliti da vi želite "raspustiti" standard, no to nije tako, zar ne? Koja je razlika između standarda i ideologije standardnog jezika?
 
Starčević: Radi se o razlici između preskripcije, protiv koje se mi ne borimo, i preskriptivizma, koji zdušno kritiziramo. Preskripcija je službeni, politički odabir nekog lokalnog dijalekta za nadlokalni, nadregionalni, nacionalni odnosno standardni, kako bi služio za lakše sporazumijevanje govornika koji izvorno govore različitim, ponekad međusobno nerazumljivim dijalektima. Nakon tog odabira taj dijalekt postane glavni ili jedan od glavnih jezika školskog sustava. Dakle, ako se standard koristi kao sredstvo ili izvor jezičnih elemenata za lakšu nadlokalnu komunikaciju, funkcioniranje državne uprave, informiranje građana putem masovnih medija i tomu slično, tomu se nema što prigovoriti. Problemi nastaju kada se standardni dijalekt zbog svoje službene uloge počne doživljavati ne kao samo jedna od raspoloživih jezičnih opcija ili kao pomoćni komunikacijski kôd nego kao jedini legitimni oblik dotičnog jezika, pri čemu svi drugi dijalekti postaju „odstupanja od standarda“, „pogreške“, „iskvareni/nepravilni jezik“ ili „nelogična misao“, a uz to se javljaju i ideje da proizvodnja na nestandardu znači manjak ljubavi prema jeziku, implicitno i manjak ljubavi prema domovini i naciji.

Suprotno proklamiranim idealima, preskriptivisti ne pokušavaju govornike zaista podučiti „pravilnom jeziku“ jer bi se tada stalno smanjivao broj klijenata-žrtava, a potom bi se smanjio i prihod koji oni donose. 

Redovito se smatra i da bi bez vrlo strogo i do zadnjeg detalja propisanog standarda došlo do komunikacijskog sloma, što nije zabilježeno nikada u povijesti (u kojoj su standardni dijalekti modernog tipa vrlo recentna pojava, a sporazumijevanje tijekom povijesti, bez obzira na nepostojanje standardnih dijalekata, nije bilo upitno). Ti se pogledi skupno nazivaju ideologijom standardnog jezika, a prati je preskriptivizam, koji se može objasniti kao mistifikacija preskripcije, pokušaj da se hiperpropisivanjem i izmišljanjem komunikacijskih problema kao „normalan“ ili „znanstven“ pogled prikažu teze da je standard nešto kvalitativno bolje od nestandarda, da se u trenutno kodificiranom standardu najbolje ostvaruje ljudska misao, da se radi o logičnijem, preciznijem, elegantnijem, zaokruženijem i boljem sustavu pravila od onih sustava koje nalazimo u nestandardnim dijalektima (i to ako se nestandardnim dijalektima uopće prizna da imaju sustav jer im se redovito i potpuno netočno pripisuje „kaos“, „nered“ i sl.). Suprotno proklamiranim idealima, preskriptivisti ne pokušavaju govornike zaista podučiti „pravilnom jeziku“ jer bi se tada stalno smanjivao broj klijenata-žrtava, a potom bi se smanjio i prihod koji oni donose. Glavni cilj preskriptivizma upravo je suprotan, a to je da se što više ljudi učini nesigurnima kako bi se trajno obraćali preskriptivistima da im kažu „što je pravilno“ i da se na taj način jezičnim prorocima osiguraju stalni honorari za gostovanja u radijskim i televizijskim emisijama, za radionice, za prodaju jezičnih savjetnika, za konzultacije o jezičnim odabirima itd.

U post-standardizacijskom razdoblju, kada standard postoji, svi ga uče i formalno u školi i neformalno u okolini i putem medija, problem nije to što prosječni ljudi „ne znaju jezik“, kako se često čuje iz preskriptivističkih krugova. „Problem“ je to što prosječni ljudi predobro znaju svoj jezik pa preskriptivisti, kako ne bi ostali bez klijenata-žrtava, izmišljaju navodne teškoće u komunikaciji (za što daju potpuno neuvjerljive primjere), glume da ne razumiju svakodnevne izraze, nude „bolje“ ekvivalente iako je nemoguće znanstveno utvrditi da je njihova zamjena „bolja“ ili se pak uopće ne radi o ekvivalentnim jezičnim elementima. Ukratko, prodaju otrovnu maglu. 
 
Kapović: Povezivanje standardnog dijalekta s nacionalizmom, dakako, nije slučajno. Naime, standardni dijalekti u modernom smislu javljaju se u 19. stoljeću, kada nastaju i moderne nacionalne države i kada se razvija nacionalizam kao ideologija. Stvaranje zajedničkog standardnog dijalekta je od neopisive važnosti za nacionalizam i nove nacionalne države, što se vidi i po tome što teoretičari nacionalizma, poput Benedicta Andersona ili Erica Hobsbawma, koji nisu lingvisti, daju vrlo važnu ulogu jeziku u nastanku nacionalne države. I zato je nacionalistima i desnici i danas to toliko bitno ‒ čvrst i rigidan standardni dijalekt, koliko god to zapravo u praksi bilo nemoguće, reflektira u njihovim idejama čvrstoću i rigidnost nacije i nacionalne države, a standardni dijalekt je ključna stvar koja garantira i jedinstvo nacije. Jer čim skrenete na razinu dijalekata, jedinstva više nema, a realan jezik postaje opasno sličan susjedima itd. (premda je i standardni dijalekt kod nas opasno sličan susjedima). S tim da, jasno, nisu svi konteksti isti ‒ npr. jezični nacionalizam u 19. stoljeću, kada se hrvatski mora tek boriti da postane službeni jezik, nije isto što i jezični nacionalizam danas, kada hrvatskom ne prijeti nikakva opasnost. U svakom slučaju, poveznica standarda i nacionalizma je povijesno očita, no ne mora nužno biti tako i u budućnosti, tj. može postojati i drugačiji standardni dijalekt. 

U jednom radu iz 1965-te, profesor Damir Kalogjera govori o metafizičkoj vrijednosti standarda, a spominjete i fantazije o tome kako je nekada jezik bio bolji ili savršen, pa je tako i početna pozicija svakog govornika ona jezičnog istočnog grijeha, konstantna jezična mea culpa. Je li hrvatski jezik imao svoje zlatno doba i što nam donose pokušaji da ga se "očisti" od, primjerice, metaforičkog proširenja značenja, raznih izvedenica, tuđica, hibrida i sl.? Kako se ovakav (reduktivan) pristup jeziku prenosi na politiku ili obrnuto, iz politike na jezik? 
 
Starčević: U raspravama o tome kakav bi jezik trebao biti vrlo se rijetko radi samo o jeziku – dapače, mogli bismo se zapitati radi li se ikada o jeziku. U tim se raspravama pod krinkom jezika i morfema zapravo raspravlja o drugim, izvanjezičnim/političkim kategorijama: o tome tko ima pravo na neki teritorij, tko ima pravo na resurse, na javni prostor, na školovanje, kome će se olakšati život, a kome će se otežati ili onemogućiti. Jezični savjeti nemaju veze s kvalitetom jezika nego s ideološkim treningom, a jezik je pritom samo sredstvo podčinjavanja, instrument kontrole. Smisao jezičnih zabrana nije u tome da se stvori „bolja“ verzija jezika nego da se u ljude utjera strah i da ih se izdresira da se klanjaju „autoritetima“ bez ikakve mogućnosti da oni dovedu u pitanje ideološke stavove koje im ti „autoriteti“ nameću kao „neutralne činjenice“. Zbog toga takva jezična politika odgovara desnim, konzervativnim ideološkim programima, koji i u drugim sferama zahtijevaju da se pojedinac pokori nadređenima, da ne propituje njihove odluke, da ne postoji kao individualac kritičkog uma nego da se utopi u amorfnoj masi uplašenih i ušutkanih ljudi, koji će postati produžena ruka vlasti.

Kada se npr. progone strane riječi iz jezika/dijalekta X, time se između redaka poručuje da govornici jezika/dijalekta X nisu legitimni ljudi u dotičnoj državi, a od poslušnog građanina se očekuje da postane progonitelj tih govornika, sve u službi trenutno dominantne politike. Ako želite postići da se npr. radnici osjećaju kao da ne zaslužuju bolje uvjete rada i životni standard, proglasit ćete samo govor kapitalista „pravilnim“, a govor radnika „nepravilnim“, pogotovo radnika koji su došli iz drugih krajeva. Radnik koji je povjerovao u tu manipulaciju neće se usuditi govoriti javno i tako zauzimati za svoja prava jer za sebe misli da „ne zna jezik“ i da zbog toga nema pravo na javni diskurs. Na taj se način ušutkavaju te i dalje iskorištavaju ogromni brojevi ljudi. Radi se o vrlo snažnom i uspješnom mehanizmu društvenog isključivanja i zato lingvistički aktivizam nailazi na velik otpor u krugovima koji od tog isključivanja ostvaruju materijalnu korist.

Pojedinac koji shvati da je njegov govor sasvim legitiman i normalan takav kakav jest postaje sigurniji u sebe i opasan – u sljedećem koraku shvatit će da je legitiman ne samo kao govornik nego i kao kompletna osoba, a onda će se puno vjerojatnije suprotstaviti manipulaciji, iskorištavanju i isključivanju.
 
Kapović: Što se tiče priče o zlatnom dobu, jedna od bitnih ideologija unutar preskriptivizma je ideologija tradicionalizma, tj. „starije je bolje“ ‒ preferiraju se starije riječi, oblici, značenja itd. Međutim, kao što se u politici „tradicija“ često izmišlja (o čemu je pisao već spomenuti Hobsbawm), nešto slično vidimo i u preskriptivizmu. Preskriptivisti teže tome da se jezik ne mijenja ili da se mijenja što je manje moguće, kao što konzervativci u politici (a preskriptivisti su zapravo samo jezični konzervativci) teže tome da se društvo ne mijenja ili da se mijenja što manje. To je, naravno, nemoguće jer je jedna od temeljnih karakteristika jezika, i osnovnih znanstvenih spoznaja lingvistike o jeziku, da se jezik uvijek mijenja ‒ to ne mogu zaustaviti čak ni svi silni suvremeni masovni mediji, društvene mreže itd. Postoje, recimo, brojne studije koje pokazuju kako se ubrzano mijenjaju američki urbani dijalekti, a ništa drugačije nije ni kod nas. To je naprosto neizbježno i smiješno je kad netko tko se stručno bavi lingvistikom ustvrdi da je jezična promjena nešto loše ‒ ona nije ni loša ni dobra, ona jednostavno jest i ne može je se izbjeći, kao što se ne mogu izbjeći promjene u modi, frizurama, arhitekturi i sl.

Preskriptivisti, dakle, preferiraju starije oblike pa će tako, recimo, zagovarati razliku dativâ poput velikomu prema lokativima poput velikom (tj. razliku -mu prema -m(e)), iako se to u općem jeziku i većini dijalekata realno više ne razlikuje. Ili će, recimo, anakrono zagovarati da riječ značaj mora i dalje značiti samo 'karakter', što je doista bilo starije značenje te riječi, a da nikako ne može značiti 'značenje, važnost', što je novije i danas puno češće značenje. No problem s preskriptivistima je što su oni najčešće neuki i znaju vrlo malo o povijesti jezika tako da u bar pola slučajeva progone riječi, oblike i konstrukcije koje zapravo nisu inovativne. 

Promocija knjige Jeziku je svejedno (foto: Iva Perković)

Jezična kultura Vuković Petar

Razlikujete jezičnu standardnost od legitimnosti... Objasnite nam malo što znači progoniti varijabilne oblike ili iskorjenjivati stoljećima stare "pogreške" koje se mogu naći i kod naših klasičnih pisaca na koje se preskriptivisti, pak, često pozivaju?

Kapović: Treba kao prvo reći da se preskriptivisti zapravo i ne bave samo standardom ‒ oni će nominalno reći da se bave standardom u javnoj funkciji, ali se po tome kako i što pišu jasno vidi da zapravo govore o jeziku općenito i to u svim funkcijama i situacijama. Ako npr. ispravljaju ispijanje kave u pijuckanje kave, što je sumanuto jer to uopće ne znači isto, to očito nije pitanje standarda jer se kava obično ne ispija u središnjem dnevniku. Također, kako već rekoh, preskriptivisti redovno napadaju i riječi, oblike i značenja koji se normalno bilježe i u gramatikama i u rječnicima (npr. glasati). Svoje pak neznanje pokazuju kada se, primjerice, pokušavaju potisnuti izrazi poput iza rata (jer se tobože iza smije koristiti samo u doslovno prostornom značenju, kao u iza kuće, a ne i u vremenskom), što je konstrukcija kakvu nalazimo npr. i kod Gundulića (a u svim je jezicima uobičajeno da se prostor i vrijeme konceptualno povezuju), ili oblici poput gledati svoja posla jer je tobože to posla „nepravilno“ iako je riječ o arhaizmu (množina srednjeg roda od imenice muškog roda u jednini) koji porijeklo ima doslovce u praindoevropskom prije 6.000 godina.

Naravno, znanstveno gledano, potpuno je svejedno upotrebljava li neku riječ u nekom značenju Gundulić u 17. stoljeću ili je upotrebljava neki „običan“ čovjek u 21. stoljeću jer su sve riječi koje se upotrebljavaju i pravilne u smislu da u svakom pojavnom obliku jezika nalazimo pravila, obrasce i strukturu, no to nam pokazuje kako preskriptivisti vrlo često ne da sprečavaju jezik da se mijenja, nego ga zapravo sami pokušavaju promijeniti u smjeru nekakve izmišljene kvazitradicije i kvazipovijesti, bespotrebno u svom neznanju pokušavajući zatrti često prastara značenja i oblike.

Koliko je općenito stara ideja standarda? Možete li nam ukratko ispričati povijest bolesti preskriptivizma u nas, kako kažete, i dotaknuti se francuske prakse i Praške lingvističke škole kao modela? 
 
Kapović: Standardizirane varijante jezika u modernom smislu nastaju, kako je već rečeno, tek s nastankom modernih nacionalnih država, dakle otprilike od 19. stoljeća, i bile su vrlo bitne u njihovu nastanku. Može se reći da su nove nacionalne države gradile standardne dijalekte, a standardni dijalekti su istovremeno gradili nacionalnu državu. Standardni se dijalekti stvaraju kroz proces preskripcije ‒ odabiranjem prvo dijalekatske osnovice, a onda i vokabulara, oblikâ itd. koji će ulaziti u standard. Proces preskripcije je, naravno, uvijek politički, no on je očekivan u modernim društvima, ako ništa a onda iz praktičnih razloga ‒ za potrebe školstva, sudstva i sl. No na preskripciju se zatim nakalemljuje i na njoj parazitira preskriptivizam kao mistifikacija preskripcije, tj. činjenice da postoji službeno propisan oblik jezika. Preskriptivizam onda tvrdi da je standard jedini pravi, neiskvaren, najelegantniji, najprecizniji i najvredniji oblik jezik, dok se sve drugo može eventualno, ako se baš mora, tolerirati sve dok se govori unutar svoja četiri zida.

Kod nas je situacija bila nešto drugačija nego u nekim zapadnim zemljama jer nije bilo velikih urbanih centara, niti su se u njima govorili prestižni ili naširoko razumljivi dijalekti ‒ recimo, Zagreb je sredinom 19. stoljeća imao samo 50.000 stanovnika, njegov kajkavski je bio dometom ograničen na sjeverozapadnu Hrvatsku, a u to su vrijeme elite vrlo često govorile stranim jezicima. Nekakav preskriptivizam u modernom smislu i u obliku jezičnih „savjetnika“ možemo pratiti negdje od početka 20. stoljeća, iako je i prije bilo takvih intervencija. 
 
Starčević: Francuska je zanimljiv primjer zbog toga što se radi o državi velikog međunarodnog ugleda u mnogim domenama, ali u kojoj vlada dosta isključiv stav prema jeziku, na koji se rado pozivaju preskriptivisti iz drugih zemalja kada pokušavaju opravdati svoje štetno djelovanje. U Francuskoj se legitimnim jezikom često smatra samo standardni francuski dijalekt, i to u toj mjeri da se standard poistovjećuje s francuskim jezikom uopće. Za nestandardnu jezičnu proizvodnju često se kaže „to nije francuski“, kao da se radi o govoru vanzemaljaca. Naravno, tu su i razni „jezični savjetnici“, zbirke savjeta o „pravilnom“ i „nepravilnom“ jeziku koji su jednako neznanstveni kao i njihovi hrvatski ekvivalenti te izravno pridonose razvoju jezične nesigurnosti kod govornika. S druge pak strane, ono što se kod nas ne zna je to da mnogi francuski lingvisti nastupaju protiv takvog pogleda na jezik te u svojim knjigama i radovima pokazuju na koje su sve načine „jezični savjeti“ neutemeljeni, a njihovi autori lingvistički neobrazovani i neinformirani. U knjizi smo i to prikazali kako bi se francuski jezični model napokon prestao uzdizati kao navodno legitiman i znanstven (zapadni) uzor domaćim preskriptivistima.

Drugi – nominalni – veliki uzor našim savjetodaviteljima je ugledna Praška lingvistička škola, koja se između ostalog bavila i tzv. jezičnom kulturom. S obzirom na znanstvena postignuća u raznim lingvističkim područjima i veliku reputaciju nekih njezinih članova (npr. Romana Jakobsona), preskriptivisti se rado na nju pozivaju kako bi ispalo da je njihov progon jezičnih elemenata znanstveno ovjeren uglednom tradicijom. Nažalost, ništa ne može biti dalje od istine. Kod nas je recepcija radova Praške škole bila otežana jer nisu bili prevedeni na hrvatski jezik do 2015. godine, kada je Petar Vuković objavio bogat zbornik s temeljnim i kasnijim praškim radovima, koje je sam preveo. Kada se pročitaju ti radovi, postaje jasno da su u Pragu već između dva svjetska rata znali da su purizam i jezični progon neznanstvene prakse odnosno da ono što danas zastupaju hrvatski preskriptivisti nema veze s lingvistikom. Štoviše, radovi praške škole o jezičnoj kulturi nastali su upravo kao kritika i reakcija na tadašnji češki jezični purizam. U kroatistici se iz Praške škole redovito citiralo koncepte elastične stabilnosti (u vremenu) i jezične kulture, a upravo ta dva koncepta ni sami Pražani nisu prepoznali kao slabe točke svojih razmatranja. Naime, na razini jezičnog planiranja odnosno odabira pojedinih elemenata za standard elastična stabilnost ne znači ništa: pojedinci koji jesu za uvrštavanje neke riječi ili strukture u standard naglašavat će elastičnost, a drugi koji se tom elementu protive potencirat će stabilnost. Nadalje, elastična stabilnost u vremenu odlika je svakog koda, i standardnog i nestandardnog, i nakon trivijalne spoznaje (da su kroz protok vremena neki dijelovi jezika stabilni, a drugi varijabilni) ne služi više ničemu.

Koncept jezične kulture kod nas je pak shvaćen tako da se kulturom proglašava ovladavanje i služenje standardnim dijalektom, a svi drugi dijalekti hrvatskoga postaju jezična – nekultura. Radi se o vrlo štetnom ideološkom stavu koji se kod nas promovira kao neutralan i znanstven, a od njega koristi imaju samo oni koji zarađuju na kljaštrenju jezika. 

Anđel Starčević, Daliborka Sarić, Mate Kapović (foto: Iva Perković)

U (utopijskom) svijetu bez preskriptivističkih priručnika i savjetnika, kako se jezik i njegovi govornici reguliraju? Je li opravdan strah od toga da se govornici raznih dijalekata bez stalnoga vježbanja u standardu više ne bi mogli razumjeti, da bi se sunovratili u jezični – i identitetski – kaos, ili, dovedeno do apsurda, u vrzino kolo nekakvih gotovo "privatnih" jezika kojih ustvari ne može ni biti, ako ćemo vjerovati Wittgensteinu. Može li se vaša knjiga shvatiti kao zagovor laissez-faire pristupa jeziku – da sve može i sve ide?
 
Sarić: Od ukupnog broja svih jezika na svijetu (oko 6000), standardizirani jezici čine manjinu. Uzmemo li u obzir da ljudski jezik postoji već jako dugo, a da je standardizacija pojedinih jezika recentna pojava u povijesti, tisuće i tisuće različitih jezika do danas su se govorile u raznim dijelovima svijeta, neopisani, nestandardizirani i bez pisma. Ljudski je jezik i nastao bez preskripcije, odnosno autoriteta. Dakle, nestandardiziranim se jezicima ljudi efikasno sporazumijevaju već tisućama godina, a mit o jezičnom kaosu, nepostojećem terminu u lingvistici, služi plašenju male djece. Što bi bilo da nema standarda? Pa ništa posebno. Većina dijalekata je dovoljno slična da se ljudi mogu međusobno razumjeti, to je u prvom redu stvar izloženosti i navike te činjenice da se govornici međusobno mogu prilagođavati. Također je uobičajeno da se spontano formiraju novi, miješani varijeteti, ili se uče drugi, dominantniji govori. Ništa ne može spriječiti komunikaciju ako za njom postoji volja, pa i među govornicima potpuno različitih jezika. Mi ne zagovaramo da u jeziku sve može i sve ide, mi upravo podsjećamo na tu činjenicu, to proizlazi iz naravi samog jezika. To također znači da je standardni dijalekt samo jedna od jezičnih varijanata, ništa bolja ili lošija od drugih, i da ga treba shvaćati kao pomoć i oruđe a ne kao vrhunaravni idiom kojem se svi trebamo klanjati.
 
Kapović: Naša knjiga na neki način doista zagovara laissez-faire pristup u jeziku, zato što je to doista način na koji jezik funkcionira. Sve ono što se u jeziku upotrebljava ‒ bilo da je to u standardnom dijalektu, bilo u nekom lokalnom govoru, slengu ili gdje god ‒ je samom svojom naravi i „pravilno“, što u lingvistici nije sinonim za „standardno“. To nije nužno standardno ‒ ali je „pravilno“. Npr. kaj, ča i šta sasvim sigurno nisu „nepravilni“ samo zato što je standardno samo što. Osim toga, standardnost nekog oblika je proizvoljna, povijesno uvjetovana i mijenja se s vremenom i prostorom ‒ tako je, recimo, u Sloveniji kaj standardno, u Bosni je standardno i šta, a u gradišćanskom hrvatskom i ča. To je lijep primjer po kojem se vidi koliko je odabir toga što će biti standardno zapravo proizvoljan. U jeziku je nepravilno (tj. nije po unutrašnjim pravilima jezika) samo ono što se ne koristi ‒ npr. nije pravilno reći Moj kuća jesi žutog umjesto Moja kuća je žuta, no o tome nema smisla ni govoriti jer nijedan izvorni govornik neće u tome pogriješiti.

Mi ne zagovaramo da se sutra donese zakon koji će zabraniti postojanje standarda i ukinuti njegovo učenje u školama ‒ čak i kad bi to bilo moguće. Mi samo zagovaramo da se standardni dijalekt počne gledati realno i u skladu sa znanstvenim spoznajama o jeziku, da se govornike više ne ubija u mozak izmišljanjem suludih nepostojećih „pravila“ i progonjenjem proizvoljno odabranih nepodobnih riječi.

Može li standard – kako stvari stoje kod nas – funkcionirati kao oruđe demokratičnosti ili je slučaj manje jednoznačan, možda čak i suprotan?
 
Starčević: Može, tako da se standard podučava i tretira kao pomoćno sredstvo komunikacije, a ne kao zlatno tele koje zahtijeva potpuno fetišiziranje i idoliziranje forme nauštrb sadržaja. Ako vam zatreba standard ili neki elementi standarda, oni bi trebali biti još samo jedan način da s nekim lakše komuniciramo. Svatko će u svojoj jezičnoj proizvodnji ostvarivati personalizirani standard, tj. jedinstveni sklop i upotrebu jezičnih elemenata koji potječu iz jedinstvenog načina usvajanja, redoslijeda usvajanja i kontakta pojedinih kodova u svom jezičnom repertoaru, kao i želje i mogućnosti da se pojedine jezične varijable kontroliraju ili ne kontroliraju u vlastitom govoru i pisanju. Personalizacija standarda nije prepreka komunikaciji jer svi govornici puno više razumiju nego što sami koriste, a i, kako smo već rekli, samoreguliraju se odnosno prilagođavaju svoje iskaze situaciji, sugovornicima itd. Glavna ideja koju želimo prenijeti je stav da standard treba služiti govornicima, a ne da govornici služe kao izvor zarade ljudima s nerealnim idejama o nasumično iskasapljenom standardu.
 
Standard je kod nekih preskriptivista, pišete, zamišljen kao "rastjelovljen": jezik kojemu ne treba tijelo odnosno pomoć neverbalne komunikacije, kojemu i bez nje uspijeva sve precizno i nedvosmisleno prenijeti. Upravo se na tu opreku referiraju i oni koji savjetuju da je bolje izražavati se neverbalno ukoliko se ne poznaju pravila standarda – dakle, bolje je šutjeti. Koji je odnos preskriptivizma i "civilizirajućih" projekata druge vrste – poput kolonijalizma? I na što je sve mogao misliti Derrida kad je rekao da je za određenje onoga što je unutra potrebno odrediti ono što jest ili ostaje vani, a što stoga nije samo prijetnja nego i jednako bitno? Tko je unutra, a tko ostaje vani u preskriptivističkom modelu?
 
Starčević: Osnovna ljudska komunikacija, povijesno i u razvoju pojedinca, redovito je verbalna i neverbalna, bez obzira na to poznaje li se standard ili ne. Pisani jezik uvijek nekako pokušava nadoknaditi neverbalni dio kako bi se vjernije prenijelo ono što se želi poručiti, npr. interpunkcijom, kosim i velikim slovima ili pak dodavanjem smajlića raznih vrsta. Pa ipak, uvijek nekako kaska za govorom, ali paradoksalno se u zapadnim kulturama baš pisani jezik tradicionalno (i neutemeljeno) smatrao „boljim“ i „pravilnijim“ od govorenog. Moderne tehnologije poremetile su malo tu sliku pa sad pisana online komunikacija navodno uništava jezik i sl. U preskriptivizmu je ključno da „vani“ svakako ostanu svi koji ne pašu trenutnim vladajućim strukturama, a čak i oni koji im pašu trebaju živjeti u strahu i skrušeno zbog svoje navodne jezične (a onda i izvanjezične) nelegitimnosti te pristati na podređen položaj u društvenoj strukturi.

Deskriptivizam i preskriptivizam u lingvistici nisu “dvije struje”, kako se nekad misli… Pojasnite nam malo.
 
Kapović: To definitivno nisu dvije struje. Deskriptivizam je lingvistika, a preskriptivizam nije lingvistika. Uspoređivanje deskriptivizma i preskriptivizma otprilike kao uspoređivanje astronomije i astrologije ili neurologije i frenologije. Istina, neki lingvisti mogu imati i preskriptivističke stavove, no to nikako preskriptivizmu ne daje znanstveni autoritet ili status ‒ to je otprilike slično tome kada fizičar Davor Pavuna tvrdi da velečasni Sudac ima sposobnost bilokacije, tj. može biti na dva mjesta odjednom, ili kada ministar zdravstva, koji je doktor medicine, izjavi da su u bolnicama popovi bitniji od liječnikâ.

Većina je današnjih isturenih preskriptivista ‒ ljudi koji zagovaraju neznanstvene i štetne ideje o jeziku o javnosti ‒ često, iako su nominalno stručnjaci za jezik, znanstveno irelevantna, no postoje i drugačiji primjeri. Recimo, Dalibor Brozović i Radoslav Katičić, koji sasvim sigurno pripadaju među najbolje lingviste 20. stoljeća kod nas, povremeno su također izražavali i izrazite preskriptivističke stavove ‒ oni su jednostavno u takvim momentima dopuštali da političko, neznanstveno i emocionalno nadvlada sve ono znanstveno i lingvistički što su znali o jeziku.

Stvari nisu crno-bijele, to što je netko izvrstan lingvist u području kojim se znanstveno bavi, ne znači automatski i to da je sve što o jeziku kaže znanstveno. Slično kao što to neki fizičar, koji može inače biti izvrstan u svom bavljenju fizikom, može reći da vjeruje u svemoćno božansko biće, no to ne znači da je ta njegova tvrdnja znanstvena. A preskriptivizam jednostavno ne može biti znanstven čak ni kad dolazi iz ustâ inače vrhunskog lingvista. 

Foto: Iva Perković

Analizirali ste i govor samih preskriptivista – na radiju, televiziju… 
 
Kapović: To je bio na neki način vrlo zabavan dio knjige. Analizirali smo kratko, fonološki i prozodijski, govor dvoje najpoznatijih preskriptivista u Hrvatskoj i ustanovili da oni uopće ne govore onako kako bi to formalno trebali i kako to priručnici standardnog dijalekta propisuju. Njihovi glasovni i naglasni sistemi su u velikoj mjeri potpuno ili velikim dijelom nestandardni. Naravno, to nije ništa neobično jer su realno u nas neki aspekti standardnog glasovnog i naglasnog sustava više „ideal“ kojemu se govornici po potrebi više ili manje približavaju i donekle ga aproksimiraju, nego nešto čime svi mogu 100% ovladati. No problem je u licemjerju kada netko tko propovijeda da Hrvati ne znaju svoj jezik ili da je jako bitno da se govori savršenim standardom ni sâm ne može, iako je riječ o kroatistima koji su predavali ili predaju na odsjeku za kroatistiku na fakultetu, ovladati tim standardom pa npr. imaju zagrebački dinamički naglasak (umjesto standardnoga novoštokavskoga četveronaglasnoga) ili ne razlikuju u govoru č i ć. Kako rekoh, u tome nema ništa loše ni neobično, no problematično je kada se sami ne držite ili se ne možete držati onoga što propovijedate. Posve bizarno, upravo je to ono što je neke preskriptiviste i najviše pogodilo ‒ ne diraju ih toliko znanstvene spoznaje o jeziku te će i dalje nastaviti govoriti neznanstvene besmislice u javnosti, ali ih jako pogađa kad im se osvijesti da ne razlikuju četiri standardna prozodema.
 
Kako stoje SAD i Velika Britanija po pitanju standardnog jezika, s obzirom da engleski zbog kolonijalizma danas ima status globalnog jezika, što još uvijek znači i golemo obogaćivanje vokabulara te brojne varijante u akcentuaciji itd.?
 
Starčević: Ono što je u anglofonim zemljama drugačije od Hrvatske je to da se u lingvistici standardnost procjenjuje na temelju gramatike: ako je ona u skladu s propisanim standardom, onda se iskazi klasificiraju kao standardni i obrnuto. Izgovor se ne uzima pritom u obzir. Možete izgovarati engleski kako god želite, i sa stranim akcentom, vaš engleski bit će standardni dokle god pratite morfosintaktička pravila standardnog engleskog. U Hrvatskoj je izgovor bitan u toj procjeni: ako imate zagrebačke naglaske, vaš će se govor smatrati nestandardnim, odstupanjem od standarda itd. S druge strane, ta razlika ne znači da su anglofone zemlje lingvistička utopija. Zna se koji su akcenti prestižni, a koji nisu, koji će izgovor otvoriti metaforička vrata i omogućiti uzlaznu društvenu pokretljivost, a koji će u velikom broju slučajeva biti neprihvatljivi poslodavcima i općenito ljudima na pozicijama moći jer su predrasude o jeziku i osobito izgovoru i dalje jake pa se pojedini akcenti smatraju „lošim“ i „ružnim“ oblicima govora koji navodno zrcale „nekompetentnost“ govornika.

Dakako, ponekad se nekim govornicima namjerno otežava napredovanje pa je akcent izlika da se to provede pod krinkom „netočnog“ ili „nerazumljivog“ izgovora. Također, govornici ispravljaju jedni druge tezama o „pravilnom“ i „nepravilnom“ u vokabularu i gramatici zbog jake ideologije standardnog jezika, ali sreća je što ipak ne postoje ozbiljni lingvisti koji će promovirati takve stavove. Ipak, lingvisti nisu najjači akteri i donosioci odluka u društvu pa i u tim zemljama lingvistički aktivizam itekako ima posla.
 
I za kraj, kakve su reakcije u medijima i drugdje – jesu li počele polemike s preskriptivistima?
 
Kapović: Nema tu zapravo prave polemike. Preskriptivizmom se realno moguće baviti samo u okviru pamfletâ ili popularno “znanstvenih“ TV- ili radijskih emisija, gdje je dovoljno samo reći da nešto „nije ispravno“ ili „nije pravilno hrvatski“, uz povremeno plasiranje kvaziargumenata. Nemoguće je napisati ozbiljan znanstveni rad takvog tipa jer nema ozbiljne znanstvene literature koja bi podržavala gluposti poput one da se ne smije nikako reći iza rata jer je to tobože „nepravilno“ ili da se mora reći glasovati jer se tobože glasaju životinje. Dok smo mi u svojoj knjizi mogli citirati stranice i stranice i klasičnih i najmodernijih lingvističkih radova, to preskriptivisti ne mogu ‒ jer takvih radova nema. To je kao da pokušavate naći ozbiljne znanstvene radove o tome da je Zemlja ravna. Tako da preskriptivistima ostaje samo gunđanje sebi u bradu i neargumentirano pljuckanje po „anarhistima“. Oni su, naime, potpuno svjesni da bi u bilo kakvoj izravnoj polemici bili uništeni ‒ ne zato što su lingvisti nužno posebno pametni, nego zato što lingvisti, za razliku od preskriptivističkih prodavača magle i njihovih proizvoljnih izmišljotina o jeziku, na svojoj strani imaju čitavu jednu znanost i bogatu literaturu.

S druge strane, oni lingvisti koji možda imaju nekakve preskriptivističke sklonosti ili političke inklinacije, iako su svjesni da takvo što znanstveno ne stoji, obično su prepametni da bi na papiru, a pogotovo ne, primjerice, na engleskom (tako da se to može čitati i van Hrvatske), ostavili tome traga. 

Anđel Starčević Daliborka Sarić Mate Kapović

Jeziku je svejedno

• Sandorf 06/2019.
• 394 str., meki uvez
• ISBN 9789533511153

Što je pravilno - ići kod doktora ili ići doktoru? Pričamo li francuski ili ga govorimo? Živi li netko nedaleko Zagreba ili nedaleko od Zagreba? Ako si postavljate ovakva pitanja, ako mislite da slabo vladate svojim jezikom i zbog toga se bojite pisati i javno govoriti, ako vas ispravljaju ili vi ispravljate druge... 'Jeziku je svejedno' je knjiga za vas.