Nataša Govedić : Pasja kola

Čini se da je Nataša Govedić odlučna u namjeri ozbiljnije se upustiti u pjesničko stvaralaštvo. To potvrđuje autoričina netom objavljena druga zbirka "Pasja kola" koja dolazi dvije godine nakon debitantskog naslova ("Zlice i vilice", 2022.). Ambicioznost se namjere dade naslutiti i s obzirom na renomirane izdavačke kuće koje su zbirke objavili (prvu je objavila Fraktura; ovu, pak, V.B.Z.), i urednička imena (urednica je "Zlica i vilica" Monika Herceg, a "Pasjih kola" Marko Pogačar).

I ovaj se put, međutim, kao mogući problem nameće pitanje selekcije tekstova kojih je u objema zbirkama oko stotinu i dvadeset, mada treba reći da ovaj put ne možemo govoriti o propustu ravnopravnom onom u prvoj zbirci. Koncepcija i konceptualnost knjige – manje ciklusni ustroj, a više logički smislena primjena protežnih motiva – donekle umanjuju negativni efekt zalihosti koje se pojavljuju u "Pasjim kolima". Točnije, ne ostavljaju (makar u usporedivoj mjeri) utisak da su u knjigu uvrštene pjesme koje je naprosto negdje valjalo uvrstiti – kako, eto, ne bi „propale“.

Pomak je vidljiv i na planu ublaženih (ne i blagih) stilskih oscilacija (poetička su kretanja u prvoj zbirci gdjekad bila nepodnošljiva), koje navode na zaključak da autorica polako pronalazi put prema odgovarajućem joj jeziku – onom čija je primarna karakteristika ludizam, sada s nešto manje primjesa „rješenja“ koja nude druge, (ne)usporedive poetike (od konkretne poezije do poezije označenoga). Doduše, sve što je navedeno u uvodnom pasusu moguće je uzeti s ozbiljnom rezervom: teško je, naime, prisjetiti se kritičkog nezadovoljstva zabilježenog nakon pojave autoričine debitantske pjesničke knjige. Možda je, za ilustraciju, moguće ukazati tek na ponešto suzdržaniji tekst Luke Rovčanića koji je objavio portal Kritika HDP, a koji opravdano upozorava na grafičke intencije „često ispraznoga znaka“, što je jedan od problema proizašlih iz nekontrolirane stilske heterogenosti. Drugi se, mnogo veći problem, tiče utiska da autorica demonstriranjem poznavanja različitih poetika čitaocima nastoji dokazati vlastitu elokvenciju, čime je naudila poetičkoj usredotočenosti.

Pasja kola Govedić Nataša

Toga je u "Pasjim kolima" manje, no još uvijek nedovoljno da bismo ignorirali problem – bez obzira tko je izdavač, tko urednik, i kakva je dosadašnja recepcija ove (i prethodne) zbirke. Pa ipak, spomenute koncepcija i konceptualnost knjige, k tome i povremeno učinkovit transfer kolokvijalnog jezika (osobito vulgarizama) u mozaički medij autoričine poetički pluralističke poezije, razlozi su za čitalačko neposustajanje. Navedenom je svakako dodati angažirani aspekt zabilježen u rasponu od suptilnog cinizma do „grafitske“ jasnoće, koji pretežno ne narušava estetički integritet zbirke, čak ni kada se čini odveć predvidljiv (komentari usmjereni na položaj crkve u društvu, primjerice). Zbirka je ustrojena u trinaest brojem tekstova nejednakih ciklusa (od dvije do dvanaest pjesama) i, ako spomenuti broj ne dovedemo u vezu s ezoterijom (ili u ovom slučaju ironijom), mogli bismo propitkivati njegovu opravdanost – ciklusa je, drugim riječima, previše.

Svaki ciklus, u prilog tezi o konceptualnoj prirodi knjige, započinje „definicijom“ riječi koja u korijenu sadrži „pas“ (osim prvog koji je riječju „pas“ naslovljen, odnosno petog u čijem je naslovu jednina zamijenjena množinom). „Definicije“ oponašaju rječničke natuknice, a definirani pojmovi ili pripadaju postojećem leksiku (pri čemu im je dano drugo značenje: npr. „psovka“, „psina“, „pasodoble“), ili su neologizmi s potencijalom da ostanu hapaksi, tj. one novotvorenice koje su se pojavile samo jednom („pasjekotina“, „paslanje“, „pasoptikum“). Sukladno oponašanoj leksikografskoj praksi, za svaku je od naslovnih riječi naznačeno iz kojeg jezika izvorno dolazi, što možemo shvatiti i kao poruku koja se, pored ostalih, tiče leksičke univerzalnosti jezika. Spomenuti hapaks „pasoptikum“ tako je „grecizam“, a znači san svakog psa; „psovka“ je, naravno, hrvatska riječ, definirana kao „pseći izraz hvaljenja bogova“.

Ključne su stilske figure i postupci ritamski motivirane figure ponavljanja (uključujući varijacije podvostručenja), kalamburi, stopljenice, homofoni, povremene grafičke (grafostilističke) intervencije i, dakako, neologizmi, vulgarizmi, te gdjekad metafora. Uobičajene oscilacije apropos (ne)poštivanja pravopisno-gramatičkih pravila i zakonitosti, kao i neujednačeno korištenje interpunkcije, idu u prilog težnji da jezik bude prezentiran kao organizam slobodan od akademske i moralne stege – premda je jasno da inzistiranje na slobodi, barem kada je poezija u pitanju, ne ostavlja nužno utisak post-čitalačke „oslobođenosti“.

Pitanje slobode propitkuje uvodna pjesma prvog ciklusa (pazi oštar pas) koja može poslužiti kao obrazac za predviđanje onog što uglavnom slijedi – to su reference (Stjepan Gulin, šibenska manifestacija Poezija u špinama) i psovka (vuk to zna / i boli ga kurac za to kakve je volje danas / gazda). Sami vulgarizmi, jer u protivnom bismo možda pomislili da imamo posla s poezijom zakašnjele „emo girl“, nisu značenjski jednoobrazni – oni su, baš kao i kalamburi, gdjekad korišteni kao argument u prilog preispitivanju temeljnih „kozmičkih istina“ (sakralna arhitektura), ili kategoričke kritike crkvene institucije motivirane materijalističkim umjesto duhovnim probitkom (prioritet).

Pjesma paslovice, međutim, može poslužiti kao obrazac ludičkog pretjerivanja koje ostavlja utisak da je posrijedi kakva nedovršena stilska vježba, a ne finalni proizvod – tim više što su takve varijacije u domaćem pjesništvu decenijama iscrpljivane (Slamnig, osobito Balog). Za ilustraciju: klin se klinom izbija / kljun se kljunom napaja / kit se kitom doziva / kret se kretom zabaja / kraj se krajem nastavlja. Pjesma Pasandrin poučak jedna je od obilježenih makrostilističkim interveniranjem (poput povećanog proreda među stihovima), a nepoznanice jedan od rjeđih primjera skretanja u (po meni nedovoljno korištenu) narativnost.

Drugi ciklus obilježen je korelacijom pojmova kao što su „san“, „sloboda“ i „oslobođenje“, propitkujući moć prirode (kljunobradost) te pitanja izbora (i da i ne) – potonji primjer apsolutnu slobodu determinira kao mišljenu, a ne djelatnu kategoriju. I ovdje su, uslijed poetičkog lutanja, zabilježena ne odveć sretna rješenja poput vezanog stiha (zamjenice). Koncepcijski pomak u odnosu na prethodnu zbirku potvrđuje treći ciklus koji se na prethodno spomenuti set pjesama značenjski naslanja, djelatnu slobodu opisujući kretanjem (psovke koje najavljuju lijepo vrijeme).

„Klasifikacija“ psovki u ciklusu parodira jezik bliskosti (psovke iz ljubavi), afektivni jezik (psovke nad kolijevkom), jezik negacije (psovke zavođenja) ili jezik paradoksa (psovke posljednjeg časa) – one, dakle, jezike „proizašle“ iz psovačkog/literarnog kanona (Kamovljeva psovka) koji je, zahvaljujući statusu općekulturne činjenice, izgubio prvotnu namjeru – šokirati. Pored ostalih figura/postupaka, ciklus je obilježen akumulacijama i dvoumicama (amfibolijama), kojih ne manjka ni drugdje u zbirci.

Sljedeća dva ciklusa naglašavaju otpor prema sistemu („pseći anarhizam“) koji, ako i ne može rezultirati prevratom, posjeduje terapeutski učinak. Otpor se sastoji u demontaži ceremonijalne laži (vers(a)i), podcrtavanju javnosti prezentiranog digniteta, rodno predestinirane uloge (vještica kao majka), ambivalentne prirode kršćanskog nauka (Isuse reci im da se skockaju), podređenosti kretanja cilju (između), ili u isticanju samoće kao najvišeg stupnja djelatne slobode (samokres). Pored uočljivosti homofonije i sažimanja (kljunidba, krunidba), ili uvođenja protežnog motiva kao što su „ptice“ i „Marija“, svakako valja ukazati i na ideologeme poput onog u pjesmi naslovljenoj volitva (bogovi su crveni / i koštica im je tvrda).

Tome možemo dopisati i referencu na Zvonimira Baloga kao točku kulminacije alegorijskog, društveno angažiranog teksta ´Duhovi otoka´, film (Čekaj, tko misli da je to dobar završetak? / Ja, magarac); navedeni je primjer ujedno i mogući pokazatelj skretanja u banalnost (pa i infantilnost) kao posljedice inzistiranja na što većoj koncentraciji što raznolikijih, odavno ustaljenih postupaka – konkretnoj pjesmi, ukratko, izostavljanje citiranih stihova na funkcionalnom planu ne bi naudilo, barem ne u mjeri u kojoj je njihova uključenost naudila estetici cjeline.

Uvodna pjesma šestog ciklusa (dragi Guštl), vodeći se opisom pojma „psine“ kao „psećih pothvata“, jedan je od oglednih primjera korištenja podvostručenja (ponavljanje neparnog monostiha psina se nastavlja, uz završnu varijaciju psina je tu da se nastavlja), a figura ponavljanja kao anafora kompozicijsko je uporište i u kojem od kasnijih slučajeva (kao što je citrullus Ianatus). Motivski, uočljivo je i crpljenje općih mjesta pismenosti, kao što je slučaj sa Zenonovim paradoksom kretanja (neke stvari znam pouzdano), ili socijalnim statusom tragično preminule ruske poetese Marine Cvjetajeve (jutro uopće nije jednostavno). Navedeni primjeri odabir smrti, naspram dogme, ilustriraju kao stvar ličnog izbora, dok pjesme dragi Guštl i luda s aktovkom valja istaknuti kao pokušaj „korespondiranja“ s teatrom (valjda zato što svijest okružena bijedom žudi za paralelnom stvarnošću); potonji primjer potvrđuje povremenu sklonost prema grafičkom/grafostilističkom interveniranju čija je opravdanost diskutabilna.

Sljedeći ciklus, opisujući „pasjekotine“ kao „pseći osmijeh“, može apostrofirati „izgubljenog čovjeka“ – čovjeka smijeha čiju evoluciju nisu mogli zaustaviti totalitarizmi, ali prema svemu sudeći jest otuđenje potpomognuto ulaskom u digitalno doba, kao i politički korektnim narativom (cenzurom). Fokus sa zaustavljene evolucije čovjeka smijeha prelazi na evoluciju jezika (solfeggio) čiji je najviši stupanj muzika. I ovdje su uočljive grafostilističke intervencije koje je moguće opravdati kao hommage (Vlado Martek), a nagoviješten je i „rat protiv crkve“ u čijem je slučaju oružje (ili ipak oruđe) otpora – priroda (pošta za Mariju). Korišteni hifeni/neologizmi (Marijo-neto / Marijo-bruto) ističu ekonomsku dimenziju institucije podvrgnute literarnoj sabotaži.

Koncepcija je zbirke kao njena ključna vrlina potvrđena i u osmom te devetom ciklusu, pri čemu osmi ciklus započinje „definicijom“ anglizma „passport“ kao „pseće sklonosti pišanja po granicama“, čime se nadovezuje na ranije apostrofiranu ograničenu djelatnu slobodu i smijeh prepušten drugima. Tome u prilog govori i kritika obrazovnog sustava iznesena u pjesmi otajstvo (Zašto u školama rade ljudi koji ne vole / poeziju. Zašto. Zašto. Zašto.). Izostanak upitnika na kraju opetovanog „zašto“ daje naslutiti da su posrijedi pjesničkom subjektu (ali i čitaocima) poznati razlozi takvog stanja.

Pomalo očekivano, kritička oštrica biva usmjerena i prema licemjerju zapadne civilizacije (kolega i ja) – katkad kao parodija temeljena na suprotnosti (demokracija), negacija lirske/filozofske misli (paklina je vrsta smole, ništa više), ili kao „skica za matrijarhalno evanđelje“ (persiflažno naslovljeno mater noster). Važno je istaknuti da posljednji u nizu primjera preispituje ideju umiranja za „opće dobro“; u matrijarhatu, naime, ne bi postojala potreba za žrtvom koju utjelovljuju bilo literarni likovi (poput onih biblijskih), bilo potvrđene historijske ličnosti.

Jedanaesti i dvanaesti ciklus položaj radničke klase promatraju kao civilizacijsku konstantu (raskoljeni šipak), humoreskno zadiru u numerologiju slobode (čista pseća petica), samim tim ističu opredijeljenost za bogove koji ne traže zahvalnost (mokro pseće krzno), te ujedno kritiziraju isključivost religijske institucije prema životinjama kao bićima nevinijim od ljudi (Marija i ja nekad šetamo gradom). Pjesma neznatnost službenice Božje konkretizacija je kritičkog diskursa usmjerena kako prema ekonomskom imperativu religije, tako i prema ljudskoj gluposti ključnoj da bi imperativ bio zadovoljen. Riječ je, dakako, o „međugorskom fenomenu“, i o Mariji koja uzaludno osporava povezanost s poduzećem koje profitira na njen račun (koliko je već Marija pisama napisala papama / o tome da veze nema s Međugorjem d.o.o.). I sve bi pritom bilo pohvalno da inzistiranje na angažmanu ne rezultira iznevjerenom estetičkom potrebom – posrijedi je, naime, diskurs čija kolokvijalnost umjesto „željenim bitništvom“ rezultira neuvjerljivom „brbljavošću“ (evo njih opet sa suvenirčićima / i fiksnom cijenom aranžmana / i „svecem dana“).

Posljednji ciklus, označavajući pojam „pastrva“ kao „pseći skok kroz vrijeme“, zaokružuje konzumerističku, groteski podvrgnutu sliku svijeta (proširenje rječnika). Takva slika opravdava spominjanje Friedricha Nietzschea (Nietzsche, fotografija) i aluziju na Silvija Strahimira Kranjčevića (gospodskom psu) – mada se, vjerujem, iskusniji čitalac do sada već umorio od u literaturi učestalog „posezanja“ za njemačkim filozofom.

Završni tekst (štetočinka) sintagmu „pasja kola“ naposljetku ilustrira kao kompromis između reda i ljubavi, ili možda kao kompromis temeljen na odsutnostima dvaju stanja/osjećaja – kao posljedicu izbora kojem, s obzirom na društveni kontekst, jedinka nije dorasla. Takav scenarij očekivano rezultira trpljenjem: ali onda razmisli bi li radije red ili ljubav / i jasno je što izabere: pasja kola.

Kada smo kod izbora, pred autoricom je jedan takav – hoće li ubuduće (a utisak je da će nas u budućnosti počastiti novim zbirkama) „potragu za stilom“ učiniti uočljivom tek poredbenom analizom predstojećih naslova, ili će „potraga“, unutar svakog rukopisa zasebno, biti uočljiva već na „prvo čitanje“. U uvodnom je pasusu naznačen pomak prema stilskoj koherentnosti (kakva je u debitantskoj zbirci gotovo posve izostala), no to još uvijek nije dovoljno da bismo knjigu, usprkos pozitivnim stranama kojih ne manjka, promotrili kao literarni proizvod osobito visoke kvalitete. Stilskih je lutanja i dalje previše (poezija označenog, elementi konkretne poezije, gdjekad elementi poezije označitelja, ludizam, narativna poezija i dr.), pa je lako steći utisak da je i ovaj put autorica javnosti na uvid ponudila „literarnu svaštaru“ lišenu strože selekcije i kardinalne poetičke nesigurnosti.

Šteta, budući na mjestima zbirka potvrđuje potencijal koji nije zanemariv, i koji nam daje za pravo priželjkivati znatno bolju treću zbirku, a zatim i sve predstojeće. Koncepcija knjige i njena konceptualnost, baš kao i mjestimice upečatljiv angažman, ključni su aduti zbog kojih "Pasjim kolima" Nataše Govedić treba pružiti šansu – naravno, vodeći računa o kontroliranom horizontu očekivanja.

Naposljetku, ne treba zanemariti mogućnost da će ovaj prikaz, baš poput Rovčanićeva u slučaju prve zbirke, proći kao „izdvojeno mišljenje“. 

Nataša Govedić

Pasja kola

• V.B.Z. 04/2024.
• 144 str., meki uvez
• ISBN 9789535206934

Nova pjesnička knjiga Nataše Govedić svoj naslov, ali i kičmu – uspravnu i pripadajućem simboličkom polju izravno suprotstavljenu – duguje etici i estetici psovke. Njezine postavke složenije su ipak nego u domaćeg rodonačelnika žanra, mitskog Kamova. 'Pasja kola', naizgled izravno iz psovke utekla, zapravo pripadaju metarazini, području komentara – njima se neimenovane kletve raščlanjuje, vrednuje, amplificira za buduću upotrebu.