Ivan Gončarov : Oblomov
Prijevod velikog ruskog realističkog romana „Oblomov“ Ivana Aleksandroviča Gončarova na hrvatski jezik učinio je veliki, slavni prevoditelj, poliglot i književnik Iso (Isidor) Velikanović (1869. – 1940.), pa je ovo važno djelo svjetske književnosti, izvorno objavljeno 1859., objavljeno u nas 1934. godine, u zagrebačkoj „Minervi“. Potom je isti prijevod izašao 1960. godine, u zagrebačkom „Naprijedu“, i evo, s kraja prošle godine, novim izdanjem istog – legendarnog – prijevoda razveselio nas je koprivnički „Šareni dućan“.
Ovo je, veoma lijepo priređeno izdanje, s odličnim ilustracijama preuzetim iz starih ruskih izdanja i pogovorom književnika i književnog znanstvenika Denisa Peričića, uistinu bilo više nego potrebno – na Gončarevljev najpoznatiji i najcjenjeniji roman teško se je moglo nabasati već i u knjižnicama, starija izdanja počela su polako kopnjeti s polica, postajati raritet i u antikvarijatima... Ali nova izdanja ovoga romana događaju se danas i drugdje u svijetu, kao da se obnavlja val interesa za ovo djelo, težnja da se ono pronađe, ponovno uskrsne i u očima, duhu novih čitatelja, zasigurno potječe i od mišljenja, ideje, da njegove teme na određen način korespondiraju i s našim vremenom, mišljenja koje se, iz više uglova promatrano, pokazuje kao utemeljeno.
Oblomov
Izraz „oblomovština“ se, poput izraza „kafkijanski“, davno udomaćio kao vrst žovijalne intelektualne paralele u razgovornim svjetovima ljubitelja literature, čak i bez obzira na to je li onaj koji ga upotrebljava uistinu čitao taj slavni roman Ivana Gončarova (1812., Uljanovsk – 1891., Sankt Petersburg) ili ne. Otprilike se zna što taj izraz podrazumijeva – jednu vrst od društva odalečenog čovjeka, takozvanog „suvišnog čovjeka“, koji nigdje ne pronalazi svoje mjesto, u svjetovima djelatnog, aktivnog duha, ali niti ne iskazuje naročitu potrebu da ga pronađe – ne samo zbog lijenosti, tromosti svoje naravi, već i zbog specifične kompleksnosti svoje prirode, sposobne da analitičnošću i potankim promišljanjima dopre do pozadine stvari, razobliči ih i učini ne samo neprivlačnima, već i unaprijed besmislenima.
Tako je Ilja Iljič, ili Oblomov, junak romana Ivana Gončareva, pisca koji je – interesantno – bio član jedne vojne pomorske ekspedicije s kojom je učinio dvogodišnji put oko svijeta, obišavši svijet od Engleske, preko Afrike, Kine do Japana, vrativši se u Rusiju kopnom preko Sibira, o čemu je objavio cijenjen putopis „Fregat Pallada“, 1855. – 57.“, i u našoj čitanoj i pisanoj kulturi na jedan način prisutan, kao vrst oznake za „filozofa“, melankolika sklonog apatiji i nihilizmu, ali također, na jedan simboličan način, čovjeka istisnutog iz društva, koji ne prianja uz društvene ideologeme i pokrete, ne sljubljuje se s demagoškim metodama takozvanog prosperiteta, ostajući odano, idealistički privržen humanističkim načelima u njihovu izvornom poimanju...
No, izvana promatrano, „oblomovštini“ skloni pospani plemići, u stvari su „propali“, njihovo je naslijeđeno bogatstvo davno proćerdano, oni još doduše imaju toliko novca da plate služinčad i podstanarstvo, ali ne i da obnove stari ljetnikovac, propalu obiteljsku „daću“, kakve su poznate iz također mnogobrojnih ruskih pripovijesti, drama, romana (usput – Čehov je Gončarova držao daleko boljim piscem od sebe – moguće je da je ipak ponešto pretjerao u toj procjeni, dok je Dostojevski također smatrao kako je riječ o piscu kvaliteta čak – eto, ima katkada i tako neobičnih osobnosti – ravnih po snazi, dubini svoga djela, čak i njemu samome).
Gončarov je bio tvrdo realističan pisac, njegov je stil, način njegova pripovijedanja izrazito vezan uz dob, vrijeme u kojemu se on javlja – nema tu nagovještaja, niti pomisli ni na kakav stilski eksperiment. Može se kazati da je, ravnopravno sa svojim društvenim uvjerenjima čini se, Gončarov bio tradicionalist, čovjek naslijeđenih, sigurnih i starih vrijednosti, koje je prenosio i u idejnom, ali i u formalnom smislu u svoje djelo.
Pa što je onda za nas danas iz njegova pera možebitno atraktivno, pitat ćemo se? Bez obzira na stil i formu, koje možemo doživjeti, ako ne kao anakrone, onda barem kao povremeno, blago „dosadne“, Gončarov će nas „zaplijeniti“ i držati uz sebe upravo ovom tradicionalnošću u širem, opće literarnom smislu, snagom poniranja svojih idejnih zahvata – kada je riječ o složenosti i nijansiranosti psihologizacije svojih junaka – koja transcendira vrijeme, smještajući ovo djelo u domenu trajnih, klasičnih vrijednosti, dodirujući i ogledajući kroz njega (sredstvima i načinima kakvi su bili uvriježeni u autorovo doba) vječne istine o čovjeku i njegovu životu, o temeljnim iskustvima življenja, u kojima se ogleda mnogo toga po čovjeka i svijet arhetipskog.
Naročito je to vidljivo i impresivno u raskošnim svjetlima brojnih nijansi u kojima se prikazuje tema ljubavnih odnosa, zaljubljivanja, odnosno propitivanja ideje ljubavi, odnosa muškarac – žena, psihologije žene i ideje braka, zasnivanja života prema jednoj od temeljnih povijesno civilizacijskih matrica unutar kakve i muškarčev i ženin život dobivaju na osmišljenosti, prožimajući se nizovima zadataka, gradeći, i kroz podizanje djece, nove stupove nekog zacijelo i ponovno novog, boljeg društva i svijeta... U promišljanjima i reflektiranjima ovih, za život svakog čovjeka na pragu, ili u zrelom životnom dobu, nekih od temeljnih pitanja, Gončarov je impresivan.
Oblomov predstavlja onu rijetku, enigmatičnu vrst čovjeka koji ne gleda, jer vidi, a primjer čijega postojanja pruža najvjerniju demonstraciju činjenice kako istinita i čista, odvažna riječ – ipak – pronalazi svoj put među ljudskim lažima...
Njegov junak, Oblomov, zaljubljuje se u mlađahnu ali umnu Olgu, i tu se događa nenadani zaplet ovog romana – Oblomov, koji se inače ne diže s kreveta, kojemu sluga nazuva čarape, i koji se strovali natrag u naslonjač iz kojega se taman bio pridigao jer (pomislivši pri tome – „Sad ili nikad!“, „Biti ili ne biti!“), „nije od prvog maha pogodio nogom u papuču i opet je sjeo“, kojega ništa na svijetu naročito ne impresionira i ne motivira da „krene nekuda dalje“ i da „živi kao sav normalan svijet“, iznenada, susretom s Olgom, koju mu ciljano „dobaci“ prijatelj Andrej Štoljc, inače živ, radišan, aktivan, racionalan mlad muškarac – sušta suprotnost ležećem melankoliku, dobiva priliku, motiv, čak i živu volju, da svoj i Olgin život osmisli i kreira – jasno, aktivnim djelovanjem, sudjelovanjem u mnogovrsnim oblicima stvarnosti (čak i prezrenim odlascima u teatar...).
Stvar se zakuha do ozbiljnih granica, i upravo kada se čini da je Oblomov spremno zakoračio u mušku, zrelu, aktivnu, produktivnu dob, koja se brine za posjedovanje i vlasništvo – sve krahira.
Olga kao ideal ženstva nije dovoljan motiv, nešto ne štima – Oblomov se ne prepoznaje u ulozi urednog građanina koji odlazi na kazališne premijere i koncerte, a njegova mlada žena elemente društvenih promocija podrazumijeva kao nešto samo po sebi razumijevajuće, bez čega se ne može. S druge, ili s iste strane, on je društveno degradiran, osiromašen, ne poistovjećuje se s normama i kategorijama vlastita nekadašnja staleža, koji mu ničim ne imponira, pa niti materijalnim mogućnostima.
Tako se malograđanština i odmetništvo, idealistički humanizam (moguće i predmnijevanje revolucionarstva) i društveno poltronstvo, oportunizam, sukobljavaju na nevidljiv, tinjajući način. Društveni obziri i društveni okviri, racionalnost – to su ipak temeljne i prevladavajuće karakteristike ličnosti Olge, one su je krucijalno razdvojile od naklonjena srca Oblomova, koji ostaje privržen upravo srcu samome, njegovoj nepotkupljivosti, bezrezervnoj odanosti dobroti...
Ideal žene Oblomov spontano prepoznaje u svojoj napola zapuštenoj kućnoj pomoćnici Agafji, udovici i majci, kroz čije geste, posvećenost brizi za kućanstvo i hranu prosijava ona „božanska čistoća“ ljudske – ženske predanosti materijalno osiromašenih, ali bližih duhovnim istinama „nebeske pravde“, pravde kakvoj naš junak u svojim iskonski mistično filozofskom doživljaju bivanja moguće teži...
Stoga privržena mu pomoćnica na koncu postaje njegovom suprugom, a svoga će sina, nasljednika, dobivenog u tom braku nazvati po imenu prijatelja Andreja, koji će pak oženiti Olgu... No niti brak s čednom i radišnom Agafjom, simboličnom obelisku kršćanstva u ovome romanu, neće biti ona prevaga koja će dati potreban impuls da se Oblomova pokrene u vis, u svijet prosperiteta i djelovanja, čak i u ovako jednom površinski doživljajno pročišćenijem pravcu, već će on, prema svojoj dugoj navadi, ipak radije tonuti natrag u krevet, u apatiju i prokletstvo „oblomovštine“, što će ga ubrzanim putem voditi ka bolesti, uspavanosti, smrti.
Umrijet će, osuđivan od okoline cijeloga života kao vrst društvenoga dekadenta, a zapravo suštinski u proturječnosti s takvom društvenom osudom i viđenjem – upravo kao – čitatelj se tome osvjedočuje – moralno najispravniji lik romana, onaj čija se čistoća, ljubav, prostodušna dobrota, uzdižu i bjelasaju nad njegovim imenom.
Ta ideja, takav rasplet situacije, čitatelja stavljaju u razmišljanje – s pravom, no da bi se uistinu ušlo u suptilnost problema cijele stvari potrebno je dakako pročitati ovo djelo, koje je, kažu, imalo i značajan društveni utjecaj u onovremenoj i kasnijoj, revolucionarnoj Rusiji, a nadahnulo je i samoga Lenjina, koji je s autorom „Oblomova“ dijelio grad, mjesto rođenja...
Svome prijatelju Andreju Oblomov će na koncu svoga života kazati rečenicu u kojoj se, možda, nagovještava tajna, misterij, odnosno njegovo rješenje, ličnosti ovog, preteče modernih romanesknih antijunaka, kakvima će nadasve obilovati romani dvadesetog stoljeća: – „Ah, Andreju, sve ja osjećam, sve razumijem; odavno me je stid što živim na svijetu!“
Tako Oblomov predstavlja onu rijetku, enigmatičnu vrst čovjeka koji ne gleda, jer vidi, a primjer čijega postojanja pruža najvjerniju demonstraciju činjenice kako istinita i čista, odvažna riječ – ipak – pronalazi svoj put među ljudskim lažima...
Jer Oblomov, premda nepokretan i truo, nije mračan – imao je vedru, djetinju dušu, sklonu svemu što je vođeno svijetlim, dobrim načelom, lišenom bilo kakve – kako bi kazao naš veliki prevoditelj Velikanović, kojega je I. G. Kovačić nazvao „Don Quijoteom hrvatske knjige“ – „himbe“.
Međutim, najveći dio ovog pozamašnog romana posvećen je uvelike opisima ljubavnih tegoba i premišljanja, brigama njegovih junaka, koji se uz to još bore i s kojekakvim mučiteljskim i licemjernim društvenim skrupulama, i da bi se došlo do suštine, tajne ličnosti samog Oblomova, treba se probiti kroz niz, za današnjeg čitatelja, zacijelo staromodnih opisa ljubavnih pripetavanja dvoje junaka, kroz realistične opise njihovih gesti i djelovanja, dijaloške zamahe i slično, što sve zajedno u našim očima danas djeluje malo suviše „demode“ i „ofucano“, puno debele vremenske prašine koja je u međuvremenu napadala na ovaj i slične mu romane.
Svemu tome u sasvim je nadmoćnom svjetlu suprotstavljena autorova nevjerojatna invencija, probrana i znalačka, nepogrešiva tankoćutnost i nijansiranost kojom dopire do najskrivenijih psiholoških mjesta, do složenih, vanjskim mimikrijama zapletenih inhibicija junaka u čije se akcije uživljuje, a koje zbog te činjenice doživljavamo kao srodne.
Premda naše, uvjetno ili samo lapidarno rečeno, „moderno“ vrijeme gotovo u pravilu ne zanimaju ovakve i slične teme ljubavnih pitanja, visokih, strastvenih iskaza, analiza, iskušenja, sumnji, kušnja, ipak – svemu tomu nasuprot – stojimo zainteresirano naspram muka, patnji, zanosa i ćutnji što ih proživljavaju Ilja i Olga, što je dokaz da postoje neke tajne, „skrivene komore“ naših bića, sposobne da bez naprezanja, ali i bez ograda, i ovakve „bure“ prepoznaju kao svoje, vlastite.
Na stranu i to što u zbilji dvoje ljubavnika rijetko kada jesu tako rječiti, kao što su to u romanu Olga i Ilja, rijetko kada spremni na taj njihov način – otvoreno i iskreno, iznositi jedno pred drugoga svoje osjećaje, verbalizirati ushite i sumnje, kolebanja i dvojbe, baviti se ozbiljnim, filozofskim analizama vlastita doživljaja pojma – osjećanja ljubavi...
No sve su to elementi koji su piscu bili potrebni, kako bi uz njihovu pomoć uspio prodrijeti do najzatamnjenijih dijelova osjećanja i strasti, kakvi prožimaju dvoje zaljubljenih. To bunilo strasti, prikazano kroz ovo dvoje shakespeareovskih junaka, tog parodiranog Hamleta i Ofeliju na rusko devetnaestostoljetni način, možda nam katkada može djelovati pretjerano, čak i smiješno, no moguće je također da je samo stvar u tome da sami sebe nismo kadri, u situacijama sličnim onima kakve nam ovi literarni junaci uprizoruju, vidjeti, osmotriti staloženo.
Premda prepun zbivanja i intenziteta preokreta u radnji, i premda se je autor pobrinuo da ne oskudijeva u takozvanim pozadinskim ili sporednim likovima, koji također imaju „svoju priču“, koja se negdje paralelno također odvija, jasno je da se ovakav roman ne čita zato da bi se vidjelo „što će se naposljetku dogoditi“ s Olgom, a što s Oblomovim, kao i „što je bilo“ s ostalima, već zbog onog drugog i dubljeg – savršeno duboke, precizne, suptilne i argumentirane optike koja tako jasno i nedvosmisleno, po mnogim tamnim uglovima osvjetljava (da li samo ove, papirnate?) ljudske duše, zrenja osjećaja i sumnji, spoznaja i uvida koja se odvijaju u njima...
To i jest činjenica zbog koje roman „Oblomov“ Ivana Gončareva i danas, nakon toliko prohujalih godina, stilova, umjetničkih, književnih i drugih nastojanja, mnogih takozvanih, ali i zbiljskih „revolucija“, i nadalje mirno ostaje stajati na životu, na visokom i sasvim zasebnom mjestu unutar književnog panteona, koje je, jasno, za sebe sam izborio.
Oblomov
- Prijevod: Iso Velikanović
- Šareni dućan 12/2024.
- 440 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533201634
- Cijena: 25.00 eur
Oblomov je pripadnik propadajućeg plemstva i spokojno živi u zapuštenosti i nehaju; nesposoban da se pokrene, opire se bilo kakvim promjenama i uporno odgađa rješavanje i najmanjeg problema. Uglavnom, ništa mu se ne dâ, osim leškarenja i sanjarenja. Premda objavljen polovicom 19. stoljeća, ovaj roman o 'čovjeku koji se nije mogao pokrenuti' osvaja duhovitošću i emocionalnošću...