Virginia Woolf : Dnevnik spisateljice
Premda se dnevnička proza, u širem smislu promatrano, smatra, kako kaže Vladimir Nabokov, „najnižim stupnjem pisanja“, ipak je poznato kako ima slučajeva dnevničkog pisma koji literarnom i intelektualnom vrsnoćom daleko odskaču i od ovog pravila. Moguće je da će se svaki zaljubljenik u književnost sjetiti nekog primjera iz osobnog čitalačkog iskustva, koji svojom izdvojenom pozicijom poništava ovakvo šire mišljenje – osobno odmah pomislim na dnevnike Gustava Flauberta, kao na primjer vrhunskog književnog teksta, kojega se može dugo iščitavati iznova, a da on ne gubi na svojoj vrijednosti. Tu su svakako i dnevnici Franza Kafke, sa svojim visokim momentima – uvijek pomislim na to kako mu riječ blista upravo u kratkoći i jednostavnosti iskaza, oslikavanju nekog običnog, svakodnevnog prizora, kada je prividna namjera zapisa bila da on bude samo običan kroki, a ispala je snažna modernistička slikarija, kakva ostaje gotovo kao trajno zarobljena pred očima.
Svakoga puta kada se iznova vratim „Pariškim dnevnicima“ Ernsta Jűngera, fascinacija izvrsnosti njegova pisma (kako i ekskluzivnosti njegove misli i iskustva) još uvijek je jednaka – ti su dnevnici naprosto vrlo vrijedna literatura.
Dnevnici Witolda Gombrowicza, poznato je, pripadaju među anale umjetničke dnevničke proze, literatura per se, koja ne traži pozadinu piščevih drugih djela, kako bi opravdala važnost svoga postojanja. Tu su, svakako, dnevnici Miroslava Krleže, koji bilježe spektakularne trenutke slavlja duha, umješnosti rada u i s materijom jezika, intelekta, erudicije, etike… Osobno, važni su mi iznimno i dnevnici Imre Kertésza, Zdravka Malića, Gustawa Herling–Grudzińskoga…
Dnevnike Andréa Gidea, Sándora Máraia, Cesarea Pavesea možda, po osobnom doživljaju, ne mogu staviti na posve jednaku ravan sa do sada spomenutima, ali s pravom se drže važnim književnim naslijeđem moderne književnosti… I tako dalje – vjerojatno za mnoge važne i vrhunski ispisane dnevnike pisaca još uvijek ne znam, ali interesantno je, uviđam, kako je malo – ili ih barem ja ne poznajem – dnevničke proze koju su pisale žene pisci, a koja se smatra suverenim dijelom nekog šireg književnog kanona. Da, tu su poznati „Moskovski dnevnici“ Marine Cvetajeve, dnevnici Anaìs Nin, kao i Susan Sontag, no čak i ukoliko se tom nizu pribroje još neka, manje široko znana imena, još uvijek se on doima pomalo škrt, naročito ako razmišljamo u kategorijama „antologijskih dnevničkih proza“, ili zapisa.
Dnevnik spisateljice
Odnedavno, zahvaljujući izdanju biblioteke Bodoni, i prijevodu Ande Bukvić Pažin, na hrvatski jezik imamo preveden „Dnevnik spisateljice“, jedne od najznačajnijih spisateljica moderne književnosti uopće, Virginije Woolf. U originalu, ti su dnevnici objavljeni 1953, godine, u biblioteci The Hogarth Press, pod nazivom „A Writer s Diary“. Radi se o izboru iz dnevnika kojega je za prigodu tog izdanja učinio Leonard Woolf, pisac, urednik, s kojim je Virginia Woolf bila u braku od 1912., pa do svoje smrti.
Leonard Woolf je iz obimne građe spisateljičinih dnevnika koje je Virginia Woolf pisala – ne uvijek svakodnevno, no ipak u jednom kontinuitetu, od 1915. godine pa do konca svog života, 1941., (radi se o 26 svezaka) odabrao one zapise koji se tiču njenog književnog rada, spisateljičine okupacije samim stvaralaštvom, onim što se u njenom nepredvidivu tijeku dešava. Po tome je ova knjiga dnevničkih zapisa, zapravo jedna vrst rijetkosti, u vrtu važnih i bogatih dnevničkih knjiga.
Naročito, ukoliko uzmemo u obzir da onaj, koji je u svojim zapisima „opsjednut“ svojim pisanjem, onime što i kako raditi, na što se fokusira, u kojem smjeru i kako treba ići dalje, a potom i refleksijama i reagiranjima drugih na njegovo pisanje, na čitanja drugih autora i promišljanja o njihovim djelima – ako uzmemo u obzir da taj netko nije pisac, već dapače, spisateljica, možemo kazati da u rukama držimo knjigu dnevnika koja je u stvari jedan zbiljski raritet.
Podsjetimo, Virginia Woolf u svojim je romanima i esejima, potom i književnim kritikama, otvorila i ostvarila polja iznimnih mogućnosti rada s apstraktnim idejama, poput ideja protoka vremena, ideja života i smrti, ljubavi, života ljudskoga duha unutar prostora opipljivog i neopipljivog, propitivanja granica onoga što se u tijeku jednoga života može dosegnuti – unijevši tako jednom posvemašnjom prirodnosti i protočnosti, stilskom slikovitosti i živosti ono metafizičko, tradicionalno rezervirano za poeziju, u prozni tekst.
Leonard Woolf je iz obimne građe spisateljičinih dnevnika odabrao one zapise koji se tiču njenog književnog rada, spisateljičine okupacije samim stvaralaštvom, onim što se u njenom nepredvidivu tijeku dešava. Po tome je ova knjiga dnevničkih zapisa, zapravo jedna vrst rijetkosti, u vrtu važnih i bogatih dnevničkih knjiga.
Učinila je to do tada neviđenom slobodom i nadarenošću, hrabrim i jedinstvenim zahvatima, oslobodivši prostor umjetničko proznog izraza nepotrebnih balasta što mu ga je u brigu i teret ostavilo pripovjedno nasljeđe, naročito ono netom proteklog 19. stoljeća. Njeni dosezi, uz put budi rečeno, teško da su dostignuti u svemu što je nakon nje uslijedilo, u sferi interesa, odnosno stilskog izraza kakvog joj ga je uspjelo ostvariti, a koji se i dan danas nameće kao meritoran u rafiniranosti i pronicljivosti, suptilnosti i lakoći svoje inteligencije, napose kada su čovjek i iskustvo njegova bivstvovanja u pitanju.
Stoga je jasno da je iznimno vrijedno – s obzirom upravo na tu točku motrišta spisateljice Virginije Woolf, imati jednu ovakvu dnevničku knjigu – knjigu uvida u procese i tijek, nećemo kazati znanstveničinog rada, no nećemo pogriješiti ako nam imaginacija nametne ovu sliku – znanstvenice u njenom radnom kabinetu, koja traži putove – i iznalazi načine, kako da stigne do novih spojeva – zapravo spojeva za koje predosjeća da već postoje, da su negdje tu, i za koje zna da do njih ustrajnim radom, umnom prenapregnutošću i marljivošću još treba stići – pažljivo opipavajući – do konačne esencije onoga za što ne zna u potpunosti što je točno, no osjeća da je važno i vrijedno izvući to na vidjelo, i da je to zadatak pred kojim stoji.
Ako čitanje ove knjige dnevničkih zapisa Virginije Woolf može nečemu poučiti, onda je to prije svega misao koju knjiga spontano nameće, a koja čitatelju sugerira kako pisac, odnosno piščevo djelo nije ovdje kako bi bilo uklopljeno – ili još gore, ukalupljeno, već je tu kako bi njegovalo (svakako, i uvećavalo), njegovu „pomaknutu individualnost“, koja, kakva god da jest, u zbilji jest jedna vrst podzemne, nevidljive osovine iz koje izrasta djelo.
"Moje je junaštvo bilo isključivo literarno."
Sama autorica reći će – „ovdje pišem samo duhom“, i to je precizna istina o ovoj knjizi. U tom smislu, njeno je pisanje ovih zapisa lišeno literarnih očekivanja – prvi je cilj ovih književno dnevničkih zamaha osloboditi, rasteretiti, razbistriti, dovesti u fokus, a zatim i pomalo vježbati, gimnasticirati, hvatati – tragati za nijansom tona u izrazu, eksperimentirati – igrati se, prepustiti se igri – jer, kako kaže na jednom mjestu, „igra je za razvoj talenta važna jednako kao i „ozbiljan“ rad“.
O tome svemu čitamo promatrajući – diveći se njenom duhu, usredotočenosti, volji i ustrajnosti, humoru, inteligenciji, pronicljivosti, i prvenstveno iskrenosti pred samom sobom. Jer Virginia Woolf, svjedočimo, ne gradi sliku o sebi, ona je, sasvim neplanski, spontano ocrtava svojim pisanjem dnevnika, premda joj to niti najmanje nije bila nakana.
Tako će kazati o samoj sebi: „Moje je junaštvo bilo isključivo literarno.“ Iz tog razloga njena nevidljivost, za i kroz sva književna vremena, no i njena postojanost (mi je promatrano dubinski, kroz povijest književnosti, i ne razaznajemo gotovo ni po čemu drugome, izuzev po junaštvu na čiju potvrdu nalazimo unutar njene literature). No nije li upravo to ono što smo trebali dobiti, i što smo dobivali od drugih književnih velikana, kao što su, primjerice, Homer ili Shakespeare, kojima se, među inima, spisateljica divi?
Po svojoj zaokupljenosti književnim radom Virginia Woolf možda je najsrodnija Franzu Kafki, premda ona sama kaže kako se vjerojatno nitko osim nje i Flauberta nije toliko mučio oko pisanja. Međutim, to je naročita muka ugode, jer kako i sama zamjećuje, „Kad pišeš, to je duboko zadovoljstvo, a kad te čitaju, površno.“
Ako čitanje ove knjige dnevničkih zapisa Virginije Woolf može nečemu poučiti, onda je to prije svega misao koju knjiga spontano nameće, a koja čitatelju sugerira kako pisac, odnosno piščevo djelo nije ovdje kako bi bilo uklopljeno – ili još gore, ukalupljeno, već je tu kako bi njegovalo (svakako, i uvećavalo), njegovu „pomaknutu individualnost“.
Jedinstvena u svojoj lucidnosti, u nadarenosti koju teško da možemo vidjeti prispodobivom nečemu što poznajemo u krugu književnog djelovanja, Virginia Woolf bi k ovim svojim zapisima mogla privući uvijek i na prvome mjestu one koji preferiraju neku vrst nekonvencionalne proze (ona sama željela je nekakav novi naziv za romane koje je pisala, pitala se je ne bi li naziv elegija možda više odgovarao, Leonard je roman „Svjetionik“ vidio kao „psihološku poemu“…). No, ne u smislu da se iz njenog iskustva, ovako zabilježenog, može nešto naučiti i usvojiti, već naprosto približiti ga k sebi radi još jednog užitka u takvoj vrsti bivanja, prožetog suptilnom usredotočenosti na boravak, osjećanje pripadnosti takozvanom „duhovnom prostoru“.
Bez obzira na to što je ova knjiga dnevničkih zapisa samo jedan izbor iz daleko širih dnevnika, koncentriran na stvari oko bavljenja književnosti, stječe se dojam kako je dnevni život spisateljice u zrelijoj, stvaralački iznimno aktivnoj dobi, bio u velikoj mjeri prožet poslovima vezanim uz književnost. Čitanje, pisanje, iščitavanja, korekcije, prepisivanja, razmišljanja o i za književnost, prožimali su u velikoj mjeri njene dane, upravo onako kako je to jedna iznimno nadarena pojavnost, ćud njene darovitost i zahtijevala.
Tu se možemo osvrnuti i na sretnu i dobru okolnost ipak, čini se, solidne ekonomske zbrinutosti, što je proizlazila iz svih, pa i zajedničkih poslova što ih je spisateljica dijelila sa svojim suprugom (zajedno su, 1917. godine, osnovali izdavačku kuću The Hogarth Press, u kojoj je Leonard Woolf i objavio ovaj posthumni izbor iz njenih dnevnika), i koji je, s druge strane, bio svjestan značaja i važnosti onoga što je stvarala, brinući o tome da joj osigura za rad potrebne okolnosti.
Još jednom, i uz pomoć ove knjige, postajemo svjesni dara velike spisateljice da sluša i prenosi ljudske razgovore, ono što se među ljudima odvija, a kao također naročito vrijedni prepoznaju se i odlomci koji bilježe dojmove, impresije o čitanjima autora koje je voljela.
Zanimljivo je, čitajući „Dnevnik spisateljice“, vidjeti u kojoj je mjeri Virginia Woolf bila sposobna da nevjerojatnim elasticitetom i snagom – usmjerenosti na samopromatranje, nadraste i obuhvati svaku situaciju, gotovo u trenu njena odvijanja, apstrahirajući iz nje ono ključno za sebe samu. To je veoma rijedak dar – neobično prizemna sposobnost samodistanciranja u tijeku aktualnosti zbilje u kojoj se participira, sposobnost koja, u spoznajnom i psihološko emotivnom smislu ne donosi uvijek samo blagoslove, već često i pripadajuća razočarenja, depresiju, otrežnjujući pogled za onoga koji bi, možda, i želio katkada biti zaveden, no živa mu i vibrantna protočnost vlastite svijesti to ne dopušta...
Sav rad Virginije Woolf mogli bismo okarakterizirati, kako ona na jednom mjestu kaže preciznim izrazom: „mističan poetski rad“, te na drugome mjestu nastavlja opis vlastita čina stvaranja rečenicom: „…neočekivan način na koji se te stvari iznenada same stvore – jedna povrh druge u ciglih sat vremena.“
Svijest kao takva – područje neprekinutog interesa moderne književnosti, možda je najsenzibilnije i najopipljivije dotaknuta i promotrena iznutra, kroz djelo Virginije Woolf, koja je zamišljala kako se svijet mijenja, koja je vidjela kako je to moguće uz pomoć širenja razuma, koju nisu zanimali događaji kao takvi, jer je smatrala da oni gotovo da i ne postoje, u usporedbi s moći i snagom, mogućnostima bivanja, i provedbi unutar svijeta duha i ideja - („I istina jest, nemoguće je o duši pisati izravno. Čim je pogledaš, iščezne; ali pogledaj u strop, u Grizzlea, u beštije u zoološkom za male pare izložene šetačima u Regent Parku, i duša se uvuče“).
Takvim istinama svjedočimo i kroz ove dnevnike - u kojoj je mjeri autorica bila očarana šarenilom samoga života, ali i njegovom površnošću, s nevjerojatnom sposobnosti da se uživi u njegova mnogobrojna očitovanja, ne gubeći iz vida njihove skrivene pozadine… Žudjela je nekada i za, kako je sama kazala, „dubljim i intimnijim uvidom u život“, za bavljenjem „stvarnim stvarima“…
Iz tog razloga ova je knjiga bogatstvo i zbog zapisa koji vrve njenim očaranostima, da li krajolicima i prostorima (krajolici seoske Engleske ili srednje i južne Italije, koju je posjetila u dva navrata, urbani pejzaži Londona kojega je voljela…), ili izvanredno živopisnim i vjerodostojnim portretima osoba koje susreće i koje su je se dojmile (poput seoskog velečasnog Hawkesforda, ili romanopisca Thomasa Hardyja, čije ju je skromno pridavanje značaja književnosti fasciniralo, jer je, kako je zamijetila, „bio prirodno zanesen zamišljanjem i stvaranjem bez pomisli da je to teško ili iznimno“).
Sav rad Virginije Woolf mogli bismo okarakterizirati, kako ona na jednom mjestu kaže preciznim izrazom: „mističan poetski rad“, te na drugome mjestu nastavlja opis vlastita čina stvaranja rečenicom: „…neočekivan način na koji se te stvari iznenada same stvore – jedna povrh druge u ciglih sat vremena.“
Još jednom, i uz pomoć ove knjige, postajemo svjesni dara velike spisateljice da sluša i prenosi ljudske razgovore, ono što se među ljudima odvija, a kao također naročito vrijedni prepoznaju se i odlomci koji bilježe dojmove, impresije o čitanjima autora koje je voljela (poput Miltona, Byrona, Shelleyja, Scotta, Austin, ali i Sofokla, Euripida, Platona, i mnogih drugih…).
Svakako, ova nam knjiga neprekidno pred oči izvlači zadatak na kojemu je Virginia Woolf radila - onaj književno povijesni, i nipošto ne lak, a koji se je sastojao od onoga što autorica sama u dnevnicima dobro artikulira - „ukloniti sav balast, mrtvilo, suvišak, dati cjelinu trenutka, što god uključivala… taj užasni pripovjedni pristup realista: praćenje od ručka do večere: lažan je, nestvaran, puka konvencija. Čemu u literaturu pustiti bilo što, što nije poezija – pod čim mislim zasićena? Nije li to ono što zamjeram romanopiscima? Da nikada ne biraju?...“.
Znamo, taj je zadatak odrađen kako treba. Tim više, ova knjiga, koja iznutra opisuje tijekove njegova procesa, ima svoju težinu i značaj u približavanju i opisu jednog revolucionarnog književnog procesa, a kojemu je bio posvećen jedan iznimno nadaren život - procesa čiji su tihi dužnici svi oni koji su došli nakon njega, bez obzira na pojedine interese i specifikacije.
Ova, ne laka po spoznajama i emocijama koje posreduje (jer opisuje postepen rast i razvijanje, ali i urušavanje okvira, mizanscene jednog ljudskog i književnog života, naglo osiromašenog obzorima, nužnim za svoje postojanje, početkom Drugog svjetskog rata), važna i obimna dnevničko spisateljska knjiga ima i nekoliko veoma lijepo uklopljenih popratnih tekstova – originalan uvodnik priređivača, Leonarda Woolfa, kao i stručne, upućene pogovore teatrologinje, književnice, sveučilišne profesorice Nataše Govedić i prevoditeljice i sveučilišne profesorice Ande Bukvić Pažin.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Dnevnik spisateljice
- Prijevod: Anda Bukvić Pažin
- Bodoni 01/2024.
- 416 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
- ISBN 9789538398353
Virginia Woolf svojim je romanima odredila cjelokupnu modernu svjetsku književnost, ali ona je bila mnogo više od kreativne prozne umjetnice: esejistica, književna kritičarka i dijaristica. Dnevnik je pisala gotovo cijeli život i iza nje je ukupno ostalo oko 2000 stranica zapisa. Njezin je suprug Leonard Woolf priredio izbor iz tih zapisa koji je 1953. objavljen pod naslovom 'Dnevnik spisateljice'.