Rachel Cusk : Depandansa

Rachel Cusk, Depandansa

Roman „Depandansa“ suvremene kanadske spisateljice Rachel Cusk (1967.), u originalu je objavljen 2021. godine, a nedavno je, nakon do sada prevedena četiri naslova ove autorice („Arlington park“, „Oris“, „Tranzit“, „Lovorike“) izašao i kod nas, u nakladi Vuković Runjić iz Zagreba, i u prijevodu s engleskog izvornika Vlatke Valentić. Vrlo misaona, ali i vrlo egzaktna proza, koja naglašenom racionalnosti izraza ima nakanu – a pokazuje se da u tome i uspijeva – dekonstruirati, razobličiti i pokazati stražnje strane mnogobrojnih mehanizama koji prožimaju ljudske psihologije i odnose, naročito one unutar obitelji, a potom i dalje, profesionalne, interesne ... i k tome slično. 

Depandansa Cusk Rachel

S iskustvom življenja u takozvanom modernom, zapadnom svijetu, u kojemu se pripadnici srednjih i viših društvenih klasa osjećaju dovoljno egzistencijalno zbrinuto da pojedinci čak i umjetničkim radom mogu živjeti neopterećeno temeljnim pitanjima opstanka – ili, u slučaju junakinje romana „Depandansa“, i više od toga, dakle privilegirano, autorica se bavi temama umjetničkog stvaranja, identiteta, hrabrosti, ljubavi, slobode, odnosa između partnera ili odnosa roditelj – dijete; dakle, prividno probranim, elitnim temama, a zapravo univerzalnim, općim, jer sve se te teme tiču laži i istina samoga i svakoga ljudskog bivanja.

Vlastitim pristupom pripovijedanju R. Cusk gradi osoben svijet – tjeskoban i uznemirujući, sposoban da čitatelju poljulja tlo pod nogama, no istovremeno nimalo začudan, nimalo ludistički ili poetičan u svojim pozadinskim, ili unutarnjim slikama – opreka koju doživljavamo kao jednu od temeljnih zakona umjetnosti, na kojoj sve počiva, ili iz koje sve niče, u ovom se pismu malo i teško nazire. Kao da autorica Rachel Cusk nije pisala pod pritiskom građenja određene vrste naracije, određenog jezičnog stila, estetike gonjene određenim, manje ili više klasičnim odnosno modernim uzusima – njen je jezik – jezik kojim pripovjedačica pripovijeda svoje neobično i traumatično, ali i preobražajno iskustvo nekom svom prijatelju Jeffersu (možda mu zapravo i piše ovu knjigu, da bi mu to što je doživjela ispripovijedala) gotovo da je razočaravajuće jednostavan, običan, prizeman.

To je jezik jedne obične obiteljske žene (koja doduše i sama jest umjetnica, književnica, ali s nedovoljno zbiljskog povjerenja u vlastiti glas), koja govori svoju ispovijest, kao što bi je za stolom neke kavane ispričala najboljoj prijateljici, ili prijatelju. 

Međutim, njegovu težinu i značaj, umjetničku vrijednost cijeloga djela čine oni dijelovi njena govora kada iz pripovijesti koju govori prokuljaju misaone, sublimirane, čvrste i konzistentne, poput kakvih drevnih mudroslovnih aforizama, drvenih ili kamenih pagoda, bujice prodornih, iskustveno zgusnutih spoznaja i analiza, uvida i takozvanih neprijepornih istina koje ona izriče onako usput, iznoseći svoju pripovijest koja, suženo rečeno, govori o posve običnome životu i metamorfozama kakve se manje ili više uobičajeno zbivaju unutar ljudi, ljudskih odnosa, ali i predodžbi što ih čovjek ima o sebi samome, o drugima, o umjetnosti, stvaranju i drugome... 

U svojim analizama, Cusk kroz priču svoje pripovjedačice, dotiče same stupove ili potpornje na kojima stoje pojedinac i njegov svijet, analizirajući ih i bez straha da ih izmakne, i tako riskira da se cijela građevina sruši – ako takvo što nalaže potreba ispitivanja koje ona vrši. Njen je tonalitet pomalo zlokoban, pun pritajene gorčine, težine što je nosi iskustvo koje želi prenijeti nama nepoznatome Jeffersu, i tako čak i odbojan i zamarajući i za onoga koji je čita, naročito kada se još susretne s nimalo prijatnim, niti ohrabrujućim „istinama“, što ih pripovjedačica iznosi u svojim hladnokrvnim i oštrim dekonstrukcijama, sagledavanjima sebe same i drugih. 

Međutim, unatoč odbojnosti koju ta junakinja romana stvara i vlastitom ulogom pomalo naivne i razočarane žrtve, čija je uloga u cijeloj priči da bude dijelom i odbojna, zbog okorjelosti svog nesigurnog stava koji je na jedan način i negativistički, s općim manjkom vjerovanja u dobro i lijepo – a što sve kao da dolazi od njene vlastite sputanosti, nepovjerenja u vlastite snage i istinu svoga bića, s nedovoljno odvažnosti da ih u sebi uoči i iskaže – nešto nas ipak nadalje vuče da ne odbacimo njeno djelo, njen govor, doživljaje, interpretacije i misli. 

To nešto, upravo je u nevjerojatnom daru da uslijed niza običnih stvari i rečenica što ih njeni – rekla bih, prilično neinteresantni, prosječni ili samo nedovoljno stvarni, kao papirnati, dvodimenzionalni likovi razmjenjuju (ali možda je baš takav, ili se takvim želi doimati, moderan svijet današnjih uspješnih ljudi, kakve R. Cusk opisuje – kao skinut s Instagrama ili neke druge internet mreže) samo tako, valjda kada dovoljno zaboravi na samu sebe i ono što je sputava, poskoči i otisne se od tla takozvanih životnih trivijalnosti i u nekom polusvjesnom letu, odrazu od težine sile gravitacije, uspijeva u svojim samo propitivanjima, i općenito u propitivanjima, uhvatiti neke od značajnih istina ljudskoga iskustva. 

Primjerice, o tome što je sloboda i kako je se ona može postići: 

„Mislila sam da je puko raskopčavanje, otpuštanje, a zapravo je – kao što ti dobro znaš – premija na račun neumoljivog pokoravanja zakonima stvaranja i ovladavanja tim zakonima... Život će ti malokad pružiti priliku da se oslobodiš na više polja.“

„U koliko sam samo pretinaca držala stvari pa birala što ću pokazati drugim ljudima, koji i sami sebe drže u pretincima! Dotad mi se činilo da je Tony najmanje podijeljena osoba koju sam u životu upoznala: on se u svakom slučaju skresao na dva pretinca, na ono što je govorio i činio i ono što nije ni govorio ni činio. No naslutila sam da je L prva potpuno pospojena osoba na koju sam naišla i prvi mi je nagon bio da ga ulovim, kao da je divlji stvor kojeg treba namamiti u klopku; pritom mi je pak svitalo kako se on po svojoj naravi ne da uloviti i da ću mu se samo morati pokoriti u nekoj groznoj slobodi.“

I tu se, naravno, događa zbiljska književnost – ono zbog čega, unatoč usnama iskrivljenim u bolan grč ovoga ili onoga, što u nama može izazvati ovo djelo, i nadalje, kao vučeni nekim tajnim magnetom koji sam od sebe izbija među koricama sklopljene, već napola odbačene knjige, i nadalje radi svoj posao – zove da mu se onaj tko od književnosti traži nešto više, pa makar to ne bila poezija, enigma, tajnovitost ili neobičnost kreativne igre, već sama muka i teret življenja, pa bilo to i razmaženo i pomalo isprazno, ispuhano obijestima materijalizma življenje zapadnog svijeta – zamijetit ćemo ponovno kako naposljetku, s pripovjedačicom odnosno njome vođeni, uistinu suptilno izbijamo na tlo onoga što smo cijelo vrijeme i žudjeli – tlo literature kao takve. 

A na tome smo tlu svi jednaki, i sve što preostaje jest tegobnost našega, zajedničkog iskustva, koje pero R. Cusk ogleda velikim darom i visokom ispisanosti. Možemo dakle zahvaliti na izvrsnom prijevodu ovoga romana, jer je sposoban, uz što nam nosi priču koju čitamo da bismo saznali „što je bilo dalje“, a što je ipak nedovoljan motiv da nas zaokupi u dubljim puninama naših navika, razmišljanja, postojanja, na posve jedinstven i samosvojan način, što pak znači tegobnim utiranjem jedinstvena vlastita puta, kakvoga podrazumijeva djelo koje ne podliježe unaprijed znanim modelima, već samo nepisanom i nespoznatljivom, univerzalnom zakonu stvaranja – dovesti nas do osjećanja zadovoljstva i spokoja, zahvalnosti na neobičnom literarnom, a to onda znači i filozofskom, i spoznajnom iskustvu.

No što se zapravo događa, na pripovjednoj razini, romana „Depandansa“? Osim pripovjedačice, tu su još, redom, njen muž Tony, slikar L, čije slike junakinja romana obožava, kojima je opčinjena, kao i zagonetnim L-om kao umjetnikom, kojega je pozvala u goste, da ostane koliko želi, na njihovo imanje u nekoj močvari, na izoliranom mjestu, u depandansi gdje bi L mogao stvarati, sve kako bi ona mogla dobiti priliku da njega, time posredno sebe samu, upozna pobliže... 

Potom, tu su još i L-ova priležnica, zgodna i razvratno bogata Brett, kćer pripovjedačice i Tonyja, Justine, koja u međuvremenu ostavi svog dečka Kurta i zaljubi se u L.-ovog prijatelja Arthura, dok Brett odjezdi s literarno ambicioznim Kurtom koji će postati tajnik i pratilac u privatnom avionu njenog također prebogatog bratića, koji s njenim ocem ima dio kapitala u nakladničkoj kući, pa bi Kurtu mogao srediti da objavi roman... I to bi ujedno bilo sve, što se likova tiče.

Radnja se zbiva među tim osobama – a radnja je intenzivna, i na njoj počiva brodski motor ovoga romana koji samo vuče i vuče dalje, premda se sve odvija u mislima i svijesti, prisjećanjima analitične (netko bi kazao – psihoanalitične) pripovjedačice, ipak je nešto u tim zbivanjima, određena vrst napete intenzivnosti, iščekivanja, obrata i raspletanja, ali i jednostavnog jezika, nalik na dobre krimiće, ili možda i pomalo takozvane „romane s ključem“ (premda je ova pripovijest plod koncepta, čije gole konstrukcije, poput rubova plahtama zastrtog paravana, proviruju iza rubnih zidova, no to, za čudo, ne smeta u konačnome dojmu) – gdje napetost postoji dok ne dođe do nagloga obrata, i potom stvari „prodišu“ u sasvim drugome svjetlu...

Naravno, koncentriranost zapleta je u činjenici dolaska slavnoga slikara u depandansu, koji će, kao jedna inkarnacija zla, unijeti nemir, a potom i razastrti svojevrsne slike pakla iščupane ravno iz ljudskih duša (a ponajviše se to odnosi na dušu same pripovjedačice ove priče) – ravno preko najduljeg zida depandanse, e a da bi tom slikom lažnoga raja suočio nju samu s njenim najvećim strahovima, lakovjernostima, slabostima, zabludama (ali i snagama i vrlinama, ljepotama), kao i da bi i sebe samoga, u krajnjem klimaksu destrukcije, suočio s naličjem opsjednutosti stvaralaštvom, i onime što se zove biti velik i slavan umjetnik u svijetu koji ždere uspjeh i slavu, s jutarnjim zdjelicama zobenih pahuljica s bobičastim voćem i grčkim jogurtom, sve preliveno pregledavanjem najnovijih izdanja web i drugih portala i novina, najnovijih zidnih i drugih Facebook čitulja... 

Knjiga ostavlja gorak okus i traži da se o njoj misli, makar i kritički, a nakon što se uvidi da unatoč svim prigovorima koje bismo joj možda i mogli uputiti, stvar i na dalje stoji netaknuta u snazi svoje oštroumne i nemilosrdne jedinstvenosti, na jedan se način doživi olakšanje, jer naše su sumnje, ustanovit ćemo, bile samo strahovi da se ne radi o samo još jednoj dobro upakiranoj suvremenoj književnoj laži.

Rachel Cusk

Depandansa

• Prijevod: Vlatka Valentić
• Vuković & Runjić 04/2024.
• 192 str., meki uvez
• ISBN 9789532863567

'Depandansa' Rachel Cusk studija je spona između stvaralaštva i vlasništva, kontrole i slobode, ženske sudbine i muške povlaštenosti, muškog pogleda i ženskog glasa, jezičnoga i slikovnoga, majčinstva i umjetnosti. Fabulativno jednostavna, gusta u transkripciji misli, sigurnom nas rukom vodi kroz stakleni labirint ljudskih odnosa i podsjeća na sposobnost umjetnosti da čovjeka ushiti – i uništi.