Klaus Mann : Mefisto
Mefisto
Prijevod romana „Mefisto“ (1936.), najpoznatijeg djela Klausa Manna, njemačkog, a kasnije tijekom života i američkog pisca, važan je književni događaj u našoj sredini, jer radi se o književnom djelu, koje uz umjetničku, posjeduje, iz današnje perspektive naročito, s udaljenijom povijesnom distancom promatrano, i određenu širu, recimo to tako, društveno povijesnu vrijednost. Prvo izdanje ovog romana na hrvatskom jeziku, iz 1958. godine, danas je već teže pronaći u bibliotekama, pa je tim više ovo novo izdanje i prijevod Vere Čičin Šain dobra, potrebna stvar.
O piscu Klausu Mannu (1906. – 1949.) njegova biobibliografija kaže kako je bio najstariji sin od šestero djece Thomasa Manna, koji su svi bili pisci, no Klaus Mann iza sebe ostavio je najopsežnije i književno najvrjednije djelo. Počeo je s poezijom, a prvi roman „Pobožni ples“ iz 1925. godine objavio je u svojoj devetnaestoj godini. Do kraja Weimarske republike objavio je još dva romana, uz drame, novele i kratke priče, bavio se je i novinarstvom, glumom, kazališnom kritikom i novinskom publicistikom općenito. Njegov je život, i ranija djela, obilježilo osjećanje generacijske izgubljenosti mladih koji su u Njemačkoj došli nakon okončanja Prvog svjetskog rata, a koji su imali tu nesreću da ih brže bolje „poklopi“ dolazak na vlast Nacističke stranke, odnosno imenovanje njenog vođe, Adolfa Hitlera, kao Kancelara Reicha, 1933. godine.
Ovaj je drugi događaj umnogome odredio daljnju sudbinu i djelo plodnog pisca Klausa Manna, kojega se danas smatra važnim naročito zbog njegove esejističko autobiografske ostavštine, a koji će se, kao mladi, liberalno orijentirani pisac i intelektualac, do tada i svojevrsni predstavnik nečega što bi se moglo nazvati „zlatnom mladeži“, pomalo dekadentni mladi čovjek koji nije skrivao svoju homoseksualnu spolnu orijentaciju, silom prilika i spletom okolnosti, na jedan način morati zainteresirati za društveno politička zbivanja.
Takva su zbivanja do tada bila negdje posve na rubovima njegovih interesa, kao čovjeka prije svega zainteresiranog za rafinirana estetska pitanja i doživljaje, kao i one erotske naravi. Međutim, burni povijesni događaji stavila su na ispit mnoge osobne sudbine i karaktere, tako da su, među mnogima, i Mannova do tada objavljena djela u Njemačkoj javno spaljena 1933., a svoje protivljenje nacizmu obznanio je i prije tog događaja, sa sestrom Erikom.
Istovremeno, čuven govor njihova oca Thomasa Manna, kojega je održao ujesen 1930., godinu dana nakon primitka Nobelove nagrade za književnost, u berlinskoj Beethovenovoj dvorani, u kojemu je uspjehe Nacističke stranke na prethodnim izborima za Reichstag vidio kao „ekscentrično barbarstvo i primitivnu, masovno – demokratsko karnevalsku brutalnost“ zapravo je sve dovoljno glasno kazao.
Jasno je da su Mannovi bili otvoreni neprijatelji nacizma, pa su kao takvi morali u emigraciju, jer, kako će Klaus Mann kasnije, u svojim autobiografskim zapisima, sjećanjima iz knjige „Prekretnica“, zapisati: „Nacizam je objavio rat našoj kući. Obitelj Mann bila mu je trn u oku.“
U istoj će knjizi, kod nas objavljenoj u Grafičkom zavodu Hrvatske, 1987., također kazati: „Nema dvojbe, bio sam protiv Hitlera od samog početka, bezuvjetno... Cijeli taj pokret nije mi odgovarao, gadio mi se i zgražao sam se nad njim, bio mi je protuprirodan... Možda je u misterije nacističkog duha i nacističkog žargona mogao biti upućen samo onaj, tko se odrekao zdravorazumskog razmišljanja. Onom, koji u tome još nije uspio, moralo je biti malo tjeskobno pri duši od tolikih gluposti i laži... Nije mi htjelo u glavu da Nijemci posve ozbiljno mogu smatrati Hitlera velikim čovjekom, pa čak i Spasiteljem. On i Veliki!? Bilo ga je dovoljno samo pogledati!!!“
Hendrika Höfgena bilo je mnogo posvuda, u raznim oblicima i varijacijama – i sam Klaus Mann ih je promatrao, razgovarao sa svojim dojučerašnjim prijateljima i poznanicima, ne vjerujući da su mogli „zatvoriti oči“ pred stvarnošću i naprosto – stati uz naciste, pronaći razloge za opravdanje njihove „misije“.
Klaus Mann iz Njemačke je otišao 1933., prvo u Amsterdam, potom u Prag, Pariz te Zűrich, odakle je 1936. otišao u SAD. U Amsterdamu je pokrenuo izdavanje emigrantskog, antinacističkog časopisa „Die Sammlung“ („Zbirka“), u kojem su surađivali i pisci poput Heinricha Manna i André Gidea. I sam Klaus Mann djelovao je mnogo u toj sferi, pa se danas smatra jednim od najznačajnijih predstavnika internacionalne antifašističke publicistike, a bio je aktivan i u humanitarnim organizacijama i udrugama, poput PEN- centra.
Tako će i njegovo književno umjetničko djelovanje postati neminovno obilježeno ovim, za njegovo vrijeme krucijalnim, neizbježnim pitanjima, vezanim uz političke i društvene korijene nacističkog režima, što će se najviše izraziti upravo u romanu „Mefisto“, iz 1936. godine. Tri godine nakon „Mefista“ objavit će roman „Vulkan“, kao jednu vrst prikaza živopisne panorame skupine prognanika. Tijekom života u SAD-u, nakon što je sa sestrom Erikom nekoliko godina proveo na predavačkim putovanjima kroz SAD, napisat će dvije knjige na engleskom – „Escape to life“, 1939. i „The Other Germany“, iz 1940.
Godine 1943. Klaus Mann postat će američki državljanin i pridružiti se američkoj vojsci u Europi, na što je dugo čekao. Kao dopisnik vojnih američkih novina posjetit će razorenu Njemačku 1945., potom će živjeti u Rimu, Amsterdamu, New Yorku, Kaliforniji... Svoja će čitalačka nadahnuća i naročito poštivanje spram djela francuskog pisca André Gidea, za kojega je kazao da ga je „ohrabrio da istraži i upozna sebe“, iznijeti u djelu „André Gide i kriza modernog mišljenja“, iz 1943.
Mučen spisateljskom blokadom, dugogodišnjom ovisnosti o heroinu, kao i političkim razočaranjem, Klaus Mann oduzeo si je život 1949. godine, u Cannesu.
O pisanju Klausa Manna interesantnu je rečenicu zapisao Jean Cocteau, kazavši kako je on jedan „mladi čovjek koji loše živi na svijetu i koji bez ustezanja govori dijalektom srca.“ Takvim je dijalektom, bez ustezanja, progovorio ovaj značajan pisac i u svome romanu „Mefisto“, u kojemu se je bavio, kako će kazati i u podnaslovu romana, jednom karijerom – karijerom jednog glumca u usponu, koji se je, unatoč odbojnosti što ju je osjećao prema nacizmu, oportunistički prilagođavao, ne bi li sebi, poput tipičnog društvenog skorojevića, opsjednutog „pozlaćenim životom“, prije svega u obožavanju i javnom slavljenju, nizanju karijernih uspjeha, boravkom na „tronu“ svoga poziva, priuštio željeno.
Junak njegove pripovijesti je hamburški glumac Hendrik Höfgen, lik koji je dijelom oblikovan prema uzoru na jednog od najznačajnijih njemačkih dramskih glumaca 20. stoljeća, Gustafa Grűndgensa, kojega je Klaus Mann osobno poznavao i s kojim je jedno vrijeme i surađivao, a koji se je vještim prilagodbama u doba uspona nacizma „probio“ u Berlinskome teatru, zahvaljujući činjenici da su i publika i kritika bili „oduševljeni gnjusnom pokvarenošću, histerično živahnim hodom, zagonetnim smiješkom, blistavim pogledima...“.
Autora je u romanu, kroz „oživljavanje“ jednog takvog lika, i njegova kruga djelovanja, prije svega kazališnog, a onda i šire društvenog – sve do samog političkog vrha, zanimalo prikazati jedan „tip“ čovjeka, koji se u njegovo, ili u bilo koje, po sebi zahtjevno, radikalno doba, koje svoje sudionike iskušava u najtemeljnijim pitanjima dobra i zla, doba koje nije zaokupljeno nijansama, već koje iziskuje zauzimanje stava, primarne odluke i odabire, koji se tiču odluke za ljudskost, ili ipak možebitno protiv nje (a znamo i kako šutnja znači pristajanje), prikazati jedan takav „tip“ dvoličnog, oportunog čovjeka koji se pojavljuje u mnogim sferama djelovanja, ne samo onim javno teatarskim.
Hendrika Höfgena bilo je mnogo posvuda, u raznim oblicima i varijacijama – i sam Klaus Mann ih je promatrao, razgovarao sa svojim dojučerašnjim prijateljima i poznanicima, ne vjerujući da su mogli „zatvoriti oči“ pred stvarnošću i naprosto – stati uz naciste, pronaći razloge za opravdanje njihove „misije“.
U svojim sjećanjima u knjizi „Prekretnica“ o takvim će momentima Klaus Mann zapisati:
„Da, žalosno je kad zao duh zavodi laike, neobrazovan puk. No još je mnogo gori i žalosniji opsceni flert propovjednika i njegova zakletog neprijatelja. A upravo se to događalo u Njemačkoj u onoj finalnoj fazi, pred sam početak Trećeg Reicha. Propovjednici, to jest intelektualci (ne svi, ali velika većina njih) ulagivali su se antikristu, neprijatelju duha, slobode, morala.“
Bezočnost i beskrupuloznost, sebičnost, odnosno isključiva usredotočenost na vlastito dobro i probitak stoje kao putokazi, vodiči na kolosijeku ovakvih i inih društvenih katastrofa.
Čitajući danas Mannova „Mefista“ moći ćemo ostati zadivljeni bezočnom drskosti kojom se taj pisac okomljuje na žalobnu malograđansku svijest takozvanih „ljudi od duha“, inteligencije, u politički i društveno krajnje amoralna, zla vremena. On u ovome djelu oslikava jednu tipičnu „dvorsku atmosferu“, punu slatkorječivosti i licemjerja, unutar koje se sve prilagođava, koncentrira na interese oko aktualne društvene, političke moći, atmosferu koja svojim „šuškanjem“, svojim lakovjernim i šupljoglavim odobravanjem hrani i održava, jača i snaži glupost, zlo i silu koja iz nje proizlazi, pokazujući i te kako važnu uzajamnu povezanost ovih pojava, koje jedne bez drugih ne opstaju.
Stil kojim je roman pisan proizlazi iz jednostavnog, neuvijenog, iskrenog jezika, čija se umjetnička snaga odražava u prodornosti autorove inteligencije koja neminovno pobuđuje čitateljevo udivljenje i naklonost.
Pripovjedaču ovoga romana se vjeruje, jer je njegov stil takav da osjećamo kako je pripovjedač onaj koji je „cijepljen“ od svih društvenih, socijalnih prevara i mimikrija, zavođenja i gluma koje opisuje, a koje veoma vjerno oslikava na primjeru jednog izoliranog društvenog sklopa, male interesno, odnosno profesijom povezane zajednice, unutar kakvih se najbolje očituju čovjekovi psihološki mehanizmi, i oni tajni, uokvireni i modulirani onim javnim, društveno-političkim.
U slučaju romana „Mefisto“ ta je zajednica glumačka družina, skupina uposlenika Hamburškog kazališta. S obzirom na to da su u pitanju glumci, kod kojih je teatralnost, pa i izvještačenost, dio frazema i gotovo pa uobičajene komunikacije, autor te značajke u romanu vodi do zanimljivih modulacija i prenapregnutosti, bremenitosti koje donose dašak olakšanja u trenutcima kada se stvari obrću u smjeru groteskne humornosti, bizarnosti, satire, što je također jedna od značajnijih odlika njegova pisanja.
Mannovo je „suđenje“ ljudskoj rasi nepristranije utoliko jer je uokvireno neskrivenom naklonosti čovjekovoj čednosti, poštenju, karakternosti, koje je kao pisac, svjedočimo u ovom djelu, ne samo znao prepoznati, već i vrednovati kako valja, a da se pri tome njegov ton nije „okupao“ i nije potonuo u moru jeftinih, suviše jednostavnih značajki, već da je i unatoč tom jasnom opredjeljenju ostao vjeran visini i zahtjevnosti, višeslojnosti, kompleksnosti svoje zadaće.
To je izazov pred kojim svakako, u književnom smislu, živo i impresivno ostaju stajati samo rijetki, izazov kojega Klausa Manna bezrezervno stavlja na stranu književnosti koja u sebi ima upisano nešto uistinu veliko, djelima zbog kakvih smo zahvalni, jer su na umjetnički pravi način znala poštovati ono istinito, dobro i vrijedno u ljudskome svijetu, podržavajući i naše nadu i vjeru, naša najbolja nastojanja.
Krucijalna tema romana „Mefisto“ zapravo je ljudsko častohleplje, težnja za društvenim i karijernim probitkom, a ovu temu autor obrađuje i veoma vižljastim opisima čovjeka i njegovih motivacija u preobrazbama u društvenom okruženju. Ti su opisi vrlo pedantni i raskošni, no nikada zagušujući ili samodostatni, već nošeni tajnovitim pozadinskim razlogom suptilnog raskrinkavanja ljudske karakterne, moralne dvojbenosti.
Klaus Mann je tu svoju rafiniranu, virtuoznu gestu uzdigao u ovome djelu do razine općeg pripovjednog principa, kojemu se cijela naracija bogatog i kompleksnog romana pokorava, pod kojim se ona „prirodno“ razlistava i teče, vukući brzac svojega tijeka savršenom neprimjetnosti kojoj su dosada ili zamor čitatelja nepoznati kao iskustvo.
Sve to zahvaljujući maestralnoj zajedljivosti, podrugljivosti njegova cinizma, u kojemu ima one brutalnosti koja svjedoči o složenim uvidima u jalovost, veoma laku lomljivost ljudskih karaktera, ne samo pod zahtjevnim društvenim okolnostima, već, prije svega, u pogledu izazova što ih čovjeku nameću njegovo porijeklo, obiteljsko nasljeđe i složenost, protuslovlja ustroja vlastita bića.
Svakako se istovremeno može kazati da su Mannova oslikavanja i karakterizacije katkada pretjerane, ali to je ona vrst pretjeranosti koja karakterizira umjetnost nastalu u tako zla vremena, od kakvih se je, kako je kazao jedan njemački slikar, „moglo više povraćati negoli što se je moglo pojesti“.
Bezočnost i beskrupuloznost, sebičnost, odnosno isključiva usredotočenost na vlastito dobro i probitak stoje kao putokazi, vodiči na kolosijeku ovakvih i inih društvenih katastrofa. Mannovo je djelo utoliko interesantnije jer pokazuje dvostrukost, upitnost morala, žalobnu uskogrudnost motiva i kod takozvanih „intelektualaca i umjetnika“, mislećeg sloja društva, koji nerijetko, u složenosti društvenih slika, figuriraju kao javni pojam za kritičnost i neovisnost pogleda, predstavljajući slavljene i časne uzdanice koje njihova nepotkupljivost čini nositeljima visokih uzusa.
Klaus Mann radikalan je u opstruiranju i razaranju jedne takve slike, a njegova je metoda u tome uvijek tako čvrsta, gotovo fizička – prianja uz temeljne čovjekove izraze lica i geste, potom i riječi, čvrsto se držeći „onoga što je kao takvo uistinu i dato“, čime izbjegava bilo kakvu osobnu notu težnje za osvetom, bilo kakvo pozadinsko osjećanje resantimana, koje bi poljuljalo uvjerljivost jednog takvog gledišta, koje se u prikazu „općega stanja“ doima neminovnim i krucijalnim.
Tonalitet romana tijekom razvoja pripovijesti mijenja se, prilagođava praćenju geneze lika glavnoga junaka (tako nezaboravno oživljenog u liku glumca Karla Marie Brandauera, u jednako nezaboravnom filmu „Mefisto“, ekranizaciji romana Istvána Szabóa, iz 1981.godine, koji je iste godine nagrađen nagradom Oscar za najbolji strani film, a dvije je nagrade dobio i na Filmskom festivalu u Cannesu). Čitatelj prati i njegov emotivni, i obiteljski život, upoznaje prošlost, ne samo njegovu, već i brojnih junaka važnih za razvoj priče, primjerice Barbaru, kao predstavnicu predratne njemačke aristokracije, liberalno, demokratski nastrojene, koja završava u emigraciji (baš kao i sam autor romana), gdje pokreće časopis otpora nacizmu, i drugih... Sam glavni junak, „dijabolični“ Hendrik, kazat će tako Barbari u jednome času kako je ona osoba koja se, za razliku od njega, nije nikada dovela u situaciju da se mora stidjeti sama sebe.
„Ja se moram često tako užasno stidjeti – do u pakao stidjeti...“, reći će Hendrik o sebi.
Jer Hendrik je bio jedan od onih predstavnika tadašnjeg njemačkog društva koji ništa ne vide niti ne čuju, „zatvoren u svoje častohleplje kao u neku tamnicu“. Iz tog će razloga biti sposoban kretati se interesnim poljima na kojima će se zdušno zalagati, isprva vođen tobožnjim revolucionarnim porivom, borbom protiv fašizma, kao čovjek koji „riskira“, a u stvari igrajući samo svoju vlastitu igru, koja će ga naravno, dovesti do toliko žuđenoga zbližavanja s moći, odnosno s političkim vrhom, to jest do velikoga uspjeha, ali i do sloma, spoznaje vlastite promašenosti, praznine...
Tekst romana „Mefisto“ i danas nam je ponovno bačen poput rukavice u lice, dovoljno izazovan da nas okrene ka razmišljanjima i preispitivanjima o temama koje su potencijalno uvijek prisutne kao opasnost, bez obzira na vladajuće paradigme, ideologije, dogme... To je jedan i danas vrlo živi tekst, doživljavamo ga dijelom kao fikciju, dijelom kao iznimno vrijedno svjedočanstvo, s onim duboko intimnim osjećanjem da je autor takvo što i priželjkivao, dok je pisao ovaj značajan, za sva vremena nezaobilazan roman.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Mefisto
- Prijevod: Vera Čičin-Šain
- Petrine knjige 06/2024.
- 324 str., meki uvez
- ISBN 9789538423925
Za života u sjeni poznatoga oca Thomasa Manna, aktivno politički angažiran kao kritičar fašizma i zagovaratelj liberalnih ideja, prisiljen je emigrirati iz Njemačke 1933., nakon čega nastaju sva njegova značajnija djela, a 'Mefisto' je njegov najznačajniji roman. Objavljen 1936. u egzilu, svoje prvo njemačko izdanje doživljava nakon autorove smrti, ali je cjelokupna naklada odmah po objavljivanju povučena.