Ralph Waldo Emerson : Predstavnici čovječanstva
Knjigu eseja, odnosno prvotno predavanja, velikog američkog mislioca, filozofa i pjesnika Ralpha Walda Emersona, „Predstavnici čovječanstva“ nedavno je, u prijevodu Blaža Ivankovića, objavila zagrebačka naklada Disput. Dobro došao je ovo prijevod u našu kulturnu sredinu koja zapravo, čini se, pomalo i oskudijeva prijevodima spisa ovog filozofa, protivnika američkog robovlasništva, za kojega se drži kako je uvelike utjecao na američku modernu književnost, naročito na Walta Whitmana, ali i općenito na duhovni i intelektualni život Amerike 19. stoljeća, (također, bio je i vrst duhovnog mentora Davida Thoreaua), a bit čijega je učenja sadržana u shvaćanju kako je čovjek biće transcendencije, biće božanskoga porijekla, odnosno, kako su, rečeno Emersonovim riječima, „ono iznad nas i ono u nama sinonimi“.
Možda je već poznato, no podsjetit ćemo, kako je Emerson predavanjem „Američki učenjak“, iz 1837., koje je nazvano još i „intelektualna Deklaracija neovisnosti“, u govoru na Harvardovu sveučilištu 1838. godine, osporio vrijednosti povijesti kršćanstva i službenih crkava, zagovarajući individualan odnos prema božanstvu. Emersonovo učenje dijelom se oslanja na učenja platonizma, istočnjačke mistike, Swedenborga, njemačke romantike i engleskoga empirizma, a bavi se razmatranjima odnosa Bog – Čovjek – Priroda, sagledavajući svijet u svjetlu njegova jedinstva. Ključ čovjekova djelovanja ovaj filozof vidi u njegovu oslanjanju na sebe sama, prije svega zato što se istina intuitivno objavljuje svakome pojedincu, pa je njegovo klanjanje vanjskim autoritetima i ustanovama u svojoj biti kršenje unutarnjeg zakona, koji je zbiljska svetost vrijedna pojedinčeva poštovanja.
Predstavnici čovječanstva
Nakon prijevoda Voje Šindolića na hrvatski Emersonova spisa „O prirodi“ (izdavači Litteris, 2013., i Planetopija, 2022.), urednik intelektualno poticajne Disputove biblioteke Per Speculum, Stanko Andrić, odabrao je za naše novo čitateljsko iskustvo eseje odnosno predavanja „Predstavnici čovječanstva“, kao jednu od ponajboljih knjiga Ralpha Walda Emersona (kao još jednu od važnijih, urednik ističe knjigu „Engleske osobine“, spominje također nekima moguće već poznatu inspirativnost i misaonost Emersonovih dnevničkih zapisa)...
Knjiga „Predstavnici čovječanstva“ izvorno je objavljena 1850. godine, nakon što je autor na iste teme održavao niz predavanja u Americi, potom i u Engleskoj, 1845., odnosno 1846. godine. Zasigurno, pred nama je knjiga koja neće ostaviti ravnodušan i nenagrađen čitateljski trud, dapače - radi se o onoj vrsti esejističko filozofske literature koju se u širem smislu može shvatiti kao „temeljnu“, s mnogo građe vrijedne podcrtavanja i ponovnog (možda već i nakon dugo godina) vraćanja. Čitatelj ovdje može vidjeti što je to točno Emerson vidio, prepoznao u djelu ili djelovanju određenih, svakako ne samo za njega veoma velikih ljudi, u kojima on ujedno sagledava i naročiti „tip“ odnosno arhetip mislioca i čovjeka, a to su, ujedno i prema naslovima poglavlja odnosno eseja - predavanja Platon ili filozof, Swedenborg ili mistik, Montaigne ili skeptik, Shakespeare ili pjesnik, Napoleon ili svjetski čovjek i Goethe ili pisac.
Uz ove eseje, knjiga donosi i uvodni autorov esej nazvan Svrhe velikih ljudi, kao i pogovor urednika i priređivača Stanka Andrića, gdje se potanko i upućeno objašnjava geneza, razvojni put ovoga filozofa, njegova djelovanja, utjecaji, suradnje i prijateljstva, razmimoilaženja s važnim suvremenicima, kao i krucijalna mjesta njegove filozofije, što je sve dosta važno kako bi se jasnije i dublje sagledala intelektualna i duhovna pojava američkog filozofa.
I ovdje se ističe kao središnja misao Emersonove filozofije uvid, stajalište kako se ispod „površinskog mnoštva pojava i stvari nalazi duboko jedinstvo svijeta; to je jedinstvo Bog ili „Sve – duša“ (Over – Soul); sve su pojedinačne stvari izrazi tog temeljnog bitka; pojedinačna svijest samo je dio te vječne stvaralačke Duše i po tome povezana sa svime što postoji ili nastaje, i od istog gradiva...“
Emerson će već u uvodnom „predavanju“ u knjizi kazati neke činjenice koje „centriraju“ jasnije njegovu misao i odabir, a vezano uz inicijalnu temu „velikih ljudi“, kao primjerice stav da je „glavna razlika među ljudima u tome posvećuju li se oni svojem vlastitom zadatku ili ne“. Tu će odmah reći i što je za njega „veliki čovjek“ – to je onaj „čiji um obitava u višim sferama misli“, čovjek kojemu nije mnogo potrebno da stvari poveže u jednu širu sliku, čovjek koji uz malo sredstava postiže puno učinka, kojemu nije teško svoje mudrosti podijeliti s drugima, koji je ono što jest po svojoj prirodi – „koji nas nikada ne podsjeća na druge“.
Velik je čovjek svjestan činjenice da, ako su nas oduševile ideje - za to nije zaslužan Platon, kako napominje Emerson, „već sama ideja, kojoj je i sam Platon dužnik“. Uvođenjem, približavanjem ideja našim umovima takvi ljudi uvode „moralne istine u opći um“, s obzirom na to da je, kako već na samom početku ističe pisac, „ispravna etika ključna, te se prostire iz duše prema van.“
Genij je čovjek koji nam pruža ideje - filozof ga naziva prirodoslovcem ili geografom nadosjetilnih regija. Emerson ukazuje na činjenicu kako se visoke funkcije čovjekova intelekta nalaze u jednom nevidljivom savezništvu, koje je određeno jednim tipom imaginativne moći kakva se pojavljuje kod određene vrste čovjeka, koja je zajednička istaknutim umovima, onoj vrsti mislilaca koji imaju razvijen kontemplativan život, ali one vrste koji je u skladu s intuitivnom navikom promišljanja. On ih naziva određenim „razredom“ ljudi koji služe svima nama ostalima, i to iz razloga jer im je dana sposobnost „percepcije identiteta“ i „percepcije reakcije“ – percepcija tih zakonitost mjerilo je veličine uma - maleni ih umovi nisu u stanju vidjeti.
Svakako, Emerson upozorava da i „kod takvih gozbi može doći do neumjerenosti“ – određeni umovi „većih proporcija“ tražit će idolopoklonstvo, vrst sljedbeništva, vršit će svojim „podučavanjima“ ugnjetavanje i drugo, no također on ističe kako nas „istinski genij hoće sačuvati od samoga sebe“, i to iz razloga jer on ne želi osiromašiti, već osloboditi i podariti nova čula.
Velik je čovjek svjestan činjenice da, ako su nas oduševile ideje - za to nije zaslužan Platon, kako napominje Emerson, „već sama ideja, kojoj je i sam Platon dužnik“. Uvođenjem, približavanjem ideja našim umovima takvi ljudi uvode „moralne istine u opći um“, s obzirom na to da je, kako već na samom početku ističe pisac, „ispravna etika ključna, te se prostire iz duše prema van.“
Zbog čega se Emerson, na dalje, toliko divi velikim umovima (a jasno je, iz njegovih uvida kojima se ovdje imamo priliku počastiti, kako i on pripada jednom ovakvom „razredu“, jer i njegovo pisanje djeluje oslobađajuće i podaruje nam nova čula...)?
Zato jer prezire sustave temeljene na ratu, na nadmoći jednih naspram drugih, na oholosti i mržnji, konkurenciji... U sferama mišljenja i življenja o kojima u ovim predavanjima govori, kada se do njih stigne, tada se i individualizam kojemu se prvenstveno teži, otapa, jer se propovijeda jednakost duša, jer onaj tko se predaje višoj vrsti razuma nije zainteresiran za to da ima sluge koje će mu iskazivati svoje „barbarske počasti“. S druge strane, i mi, takozvani obični ljudi, volimo se povezivati s „junačkim ličnostima“ – u društvu takvih ljudi lako i naše manire postanu „velikima“. Međutim, zapazit će Emerson i ovo -, „svi smo mi mudri u sposobnosti, ali malobrojni u energiji.“
Emerson čvrsto ustraje u tome da pokaže kako priroda upravlja svime, kako je prirodi stalo da „sačuva svako stvorenje od nametanja svih ostalih“. Dapače, napominje kako ne postoji ništa toliko očito kao „moć kojom se pojedinci brane od drugih pojedinaca, u svijetu u kojem svaki dobrotvor lako postane zlotvorom.“
I na dalje, cijeli je niz vrijednih zapažanja koje Emerson stilskom izvrsnosti i dubokom pronicljivosti, lišen svakovrsnih ograda, izdiže na razinu našeg „vidnog polja“ sa začudnom jednostavnošću i lakoćom, tako da gotovo da i ne primjećujemo da su se tu pojavila, dok istovremeno osjećamo (prvenstveno unutarnjim osjećajem, kojemu je podarena vrst prepoznavanja važnih uvida, a potom i razumom, koji je s tim uvidima bezglasno suglasan) njihovu sve važeću istinitost, proizašlu i iz prodornosti i gipkosti mišljenja, iz iskustva, iz bogatstva erudicije, koja pak nije ohola niti samozaljubljena, pa možemo kazati kako je princip Emersonova filozofsko esejističkog pisanja prije svega u svojim dubinama pjesnički – onakav kakvim su vođene i pisane neke od velikih, mudroslovnih knjiga svijeta, poput Veda uzmimo, ali i koji vodi – svojim unutarnjim nadahnućem, osjećanjem „približenosti vrelu“, pisanja nekih velikih pisaca ili filozofa, primjerice Shakespearea ili Nietzschea.
Na primjer, kao kada Emerson kaže da mi „stajemo ondje gdje i veliki ljudi stanu“, odnosno da smo rijetko kada sposobni zakoračiti dalje, s obzirom na to da smo zabludama vezani za svoje vrijeme i za utjecaj suvremenika, od kojega ne uspijevamo vidjeti univerzalne ideje, ono vječno i nepromjenjivo...
S druge strane, odanost velikim ljudima i uvidima koje oni dosežu mogu nas odvlačiti od vlastitih domena, naročito još i ako ne težimo tome da postanemo tuđe sluge i ubojice vlastita intelekta. Srećom, uvijek je moguće otkriti još i još novih ljudi – horizont je za one koji žele tražiti otvoren, premda se i najfinijom hranom, kako je znano, može prezasititi. I s velikim mislima i idejama važno je, upozorava američki filozof i pjesnik, obratiti pažnju na mjeru... A sve genije karakterizira i vrst neuhvatljivosti, činjenica da ih se ne može objasniti niti prenijeti drugim ljudima, kao i to da se njihova svrsishodnost brzo potroši...
Emerson čvrsto ustraje u tome da pokaže kako priroda upravlja svime, kako je prirodi stalo da „sačuva svako stvorenje od nametanja svih ostalih“. Dapače, napominje kako ne postoji ništa toliko očito kao „moć kojom se pojedinci brane od drugih pojedinaca, u svijetu u kojem svaki dobrotvor lako postane zlotvorom.“
No i početna misao o „razredima“ i prirodnom ekskluzivitetu velikih umova dodiruje se pri koncu uvodnog eseja, u nastavku razrade stvari, sa svojom suprotnosti, pa će filozof stići i do demokratične spoznaje kako u stvari, „obični ljudi ne postoje“, odnosno kako su svi ljudi na koncu „određene veličine“, barem u svome inicijalnom potencijalu, a uvjet da se te veličine u pojedincu ostvare jednostavan je – „poštena igra i otvoreno polje“. Nemoguće je ne zamijetiti istinitost onoga što ovaj mudrac kaže, naime kako je „Svakome nemilo sve dok ne odašalje svoju vlastitu zraku svjetlosti na konkavnu sferu te ne doživi svoj talent očitovan u posljednjoj plemenitosti i zanosu.“
A veliki ljudi – ili naša pojedinačna velika djelovanja, zapravo su učinci koji se raspršuju kao vrst dobra na čitavu zajednicu duša, pa je ključ razmišljanja o nadarenosti i ostvarivanjima u činjenici da svaki životni put treba određeno trajanje kako bi se obistinio, pa ako se svatko od živućih uspije uzdići do svog suštinskog identiteta, to a priori poništava postojanje prividnih nepravdi, a pojačava spoznaju o tome da su svi pojedinci sazdani od istovjetne tvari koja određuje i djeluje, odnosno kako svatko u sebi može razotkriti i razviti komadić univerzalnog genija čovječanstva.
Drugim riječima, niti jedan genij ne predstavlja određenu „izvornu silu“, već je svaki „eksponent šireg uma i volje“, a općenito, zaključit će Emerson u uvodu ove knjige, parafraziranjem čijih dijelova smo pokušali zainteresirati čitateljstvo za nju - „veliki ljudi postoje kako bi mogli postojati i veći ljudi“, jer je „na čovjeku da raspršuje sjeme znanosti i pjesme da bi ljudi bili milostiviji, a da bi se klice ljubavi i dobrobiti množile.“
Niti jedan genij ne predstavlja određenu „izvornu silu“, već je svaki „eksponent šireg uma i volje“.
Za uhvatiti suštinu ovih eseja svakako je dobro ako se prethodno poznaje djelo ovih, predočenih s izvanrednim poznavanjem i pronicljivosti, ali i s nadahnutom senzibilnosti, kongenijalno analiziranih „tipova ljudi“, duhova povijesti. Emerson je jedinstven – ili samo vrst arhetipskog mislioca, u tome jer zna misliti široko i kompleksno, a misao iznijeti gotovo lapidarno. Egzaltiranost odabranog tonaliteta kojim su eseji pisani razumijevamo ovdje kao stil čija suština, kao suština svakoga stila, leži u tajnoj unutarnjoj etici - a ovdje se stječe dojam kako Emerson o odabranim velikim ljudima ne piše zato što ih svojim pisanjem želi učiniti još većima, već zato jer je vođen onom vrstom čistoga ushita, radosti i zahvalnosti zbog činjenice jer smo njihovi baštinici, što nas ne bi trebalo ostaviti nezainteresiranima za nasljeđe koje je dijelom inkorporirano u našu stvarnost.
Kada razmišlja o Platonu, Emerson nastoji prodrijeti do odgovora kojima će pojasniti kako je došlo do toga da Platonova misao odnosno Platonovi spisi postanu utjecajni u jednoj takvoj mjeri da je nemoguće razmišljati o intelektualnoj povijesti ljudske rase, a da se pri tome ne samo razmišlja o njegovoj filozofiji, već i da se misli kroz njenu perspektivu.
– „On stoji između istine i uma svakog čovjeka.“, reći će Emerson, i primijetiti kako Platon, slažući i svrstavajući, demonstrira znanje definiranja, što upravo i vidi kao djelovanje filozofsko, a filozofiju pak pojašnjava kao „očevid koji ljudski um priređuje samome sebi o ustrojstvu svijeta.“
Pišući – misleći o Platonovoj filozofiji, Emerson misli o Vedama, o Bhagavad Giti... Razmatranje teži jedinstvu, a djelovanje različitosti, kazat će potom (primjerice, religijom čovjek teži jedinstvu, a intelektom ili osjetilima mnoštvu...). Tu je i veoma utemeljeno povlačenje paralela (a također, crta razdjelnica) između civilizacija Istoka odnosno Azije i Europske civilizacije, čime on postepeno stiže do rastvaranja nekih važnih istina o Platonovu filozofskom djelovanju...
No o svemu podrobnije u ovoj intelektualno poticajnoj, zaokupljajućoj knjizi, koja jamči dobro, kvalitetno utrošene sate.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Predstavnici čovječanstva
- Prijevod: Blaž Ivanković
- Disput 09/2024.
- 296 str., meki uvez
- ISBN 9789532605013
- Cijena: 19.00 eur
- Kupi knjigu!
'Predstavnici čovječanstva' skup je od sedam predavanja Ralpha Walda Emersona, objavljenih kao knjiga eseja 1850. godine. Prvi esej govori o ulozi 'uzornih ljudi' u društvu, dok od ostalih šest svaki veliča šest arhetipova ili smjerova u kojima se genijalni ljudi mogu realizirati, pri čemu je svaki utjelovljen u jednoj povijesnoj osobi kao najzornijoj ilustraciji: filozofu Platonu, mistiku Emanuelu Swedenborgu, skeptiku Michelu de Montaigneu, pjesniku Williamu Shakespeareu, 'svjetskom čovjeku' Napoleonu i piscu Johannu Wolfgangu von Goetheu.