Možemo kazati da Fosseovo pisanje dobiva na smislu i značaju ukoliko ga promatramo u ili kroz vremenski kontinuitet književnosti – on kao da se prirodno nastavlja na slijed onoga što su prije njega učinili autori poput Becketta, Kafke, Bernharda i drugih značajnih modernista, kao što su Faullkner ili Virginia Woolf.

Čitanjem ove važne knjige otvara niz zanimljivih polja koja produbljuju, na izvanredan način zaokružuju ličnost Ivana Meštrovića. Ne samo da nakon čitanja knjige možemo kazati da sada bolje poznajemo, razumijemo velikoga kipara, već s jednakom mjerom udivljenja i poštovanja možemo kazati da ga na jedan način i osjećamo kao čovjeka.

Elena Ferrante se i ovom knjigom pokazuje kao stručnjakinja, jer način na koji su ispisani ovi vrlo profinjeno i znalački, promišljeno i pošteno 'skladani' eseji pokazuje nam kako je riječ o autorici koja zna što, kako i zašto radi, a koja, paralelno, posjeduje i jedan 'izvansistemski' književni nerv, koji je daleko više literarne prirode od onoga što prezentiraju njena vrlo uspješna i široko hvaljena...

'Nesanica' nas Ivi Andriću približava iznimno blizu, gotovo bi se moglo kazati da je kroz ove, nekada iznimno sugestivne zapise, pisca moguće osjetiti kao živu pojavu ili duha u čijem se prisustvu boravi, sa čijim se patnjama suosjeća, čiji se strahovi i boli, ali i nenadana ushićenja i vedrine, bodrosti, prepoznaju, tako reći kao na vlastitoj koži.

Suština Ecova razmatranja o pojmu netolerancije leži u shvaćanju kako je misao, intelekt, nemoćan pred divljom netolerancijom, obzirom da ona nije podložna racionalnom tumačenju niti argumentima. Drugim riječima, intelektualci, za koje se po nekom općem viđenju smatra da su tu da se, između ostaloga, bore protiv netolerancije, u toj su borbi gubitnici, odnosno oni sami su često njene prve žrtve 'jer je...