Govorimo o djelu koje nadrasta okvire svoga vremena, jer je čitatelj jednako tako zahvalan i za ratno svjedočanstvo, koje doprinosi općem znanju i informacijama koje se u široj svijesti posjeduju o vremenu kada je Italija bila pod Mussolinijem, a svjedočanstvo Natalije Ginzburg daje doprinos općim i širim snagama otpora zlu, nesalomljivosti ljudskoga duha i u onim trenutcima kada ga to najskupocjenije košta.

Kako se, postepeno, prolaskom kroz ovaj roman mozaička struktura slike o teškoćama i tragedijama vremena tijekom i pri koncu, i dakako nakon Drugog svjetskog rata, bude jasnije izgrađivala, tako će čitatelj nužno prepoznavati ideološke obrasce, logiku i mehanizme njihovih zakona unutar vlastita životna iskustva, kao i unutar širih, a već proživljenih ili trenutno proživljavanih, povijesnih iskustava.

Centar je u svijesti pripovjedača, u subjektivnom doživljaju i ocrtavanju individualne egzistencije 'per se', gdje se psihologija junaka vodi često i do neke od najkrajnjijih točaka, ili njihove slutnje, a to je često točka ludila. Jer Walserov šetač nije samo promatrač – on i vidi, a paradoksalno, u onome što i kako vidi snažno se zrcali on sam.

Magija ovih tekstova na čitatelja djeluje principom koji je, prije obrnut nego prevladavajući u književnosti – principom „odčaravanja“, a ne „očaravanja“, no nipošto ne bez literaturi neophodnih „slikarskih pozadina“, plastičnosti opisanih priloga, vjerno oslikanih dijaloga.

Suptilni ključ Pressburgerove spisateljske problematike je borba za slobodu življenja i mišljenja, djelovanja i stvaranja, i to stvaranja uz pomoć imaginacije, koja se pokazuje kao jedna od najuzvišenijih mogućnosti za realizaciju čovjekove vrste općenito.