Puškinovo veliko djelo frca i iz njegovih pisama – to je, dakako, on - još otvoreniji i izravniji, bez paravana i zavjesa. Rečenice koje Vizelj prenosi iz njegovih pisama zapete su onom pucajućom snagom i odvažnom zrelosti kakve, s jedne strane, povlači providnost genija, a s druge pak neumoljivost, snaga karaktera, a iz te napetosti izbija suptilno, trepereći kao nevidljiv duh od dima, istina ljudskog...

Ako čitanje ove knjige dnevničkih zapisa Virginije Woolf može nečemu poučiti, onda je to prije svega misao koju knjiga spontano nameće, a koja čitatelju sugerira kako pisac, odnosno piščevo djelo nije ovdje kako bi bilo uklopljeno – ili još gore, ukalupljeno, već je tu kako bi njegovalo (svakako, i uvećavalo), njegovu 'pomaknutu individualnost', koja, kakva god da jest, u zbilji jest jedna vrst...

Svijet Gospođe O., jedan je moćan introspektivan ženski svijet; pratimo događaje u njezinoj obitelji, njen odnos sa suprugom, odgoj i brigu za dijete, brigu za roditelje, a mnogi naizgled nebitni trenuci svakodnevnog života upravo su oni sitni događaji u kojima se otkriva čarolija života i ovog lirsko-filozofskog romana Tatjane Gromače.

Možemo kazati da Fosseovo pisanje dobiva na smislu i značaju ukoliko ga promatramo u ili kroz vremenski kontinuitet književnosti – on kao da se prirodno nastavlja na slijed onoga što su prije njega učinili autori poput Becketta, Kafke, Bernharda i drugih značajnih modernista, kao što su Faullkner ili Virginia Woolf.

Elena Ferrante se i ovom knjigom pokazuje kao stručnjakinja, jer način na koji su ispisani ovi vrlo profinjeno i znalački, promišljeno i pošteno 'skladani' eseji pokazuje nam kako je riječ o autorici koja zna što, kako i zašto radi, a koja, paralelno, posjeduje i jedan 'izvansistemski' književni nerv, koji je daleko više literarne prirode od onoga što prezentiraju njena vrlo uspješna i široko hvaljena...