Robert Walser : Šetnja

Šetnja Walser Robert

Nedavno je kod nas prevedena kratka pripovijest švicarskog pripovjedača Roberta Walsera, „Šetnja“, u vrlo lijepo opremljenoj knjižici, i uz, popratno, prijevod još nekoliko kraćih proznih radova ovog autora, nastalih u istom vremenskom periodu kada i ova pripovijest. Također, knjiga je popraćena interesantnim pogovorom prevoditelja Milana Soklića, a koji daje detaljan i interesantan uvid u život i djelo ovog pisca, rođenog 1878. godine u Švicarskoj, preminulog 1956, a čija je kreativna karijera trajala od 1904. godine, kada je objavio knjigu kratkih proznih radova „Pismeni sastavi Fritza Kochera“, pa negdje do ranih 1930-ih godina, kada je Walser završio u psihijatrijskoj ustanovi gdje je ostao do kraja života, a gdje je, vjerojatno, njegov talent splasnuo, na posljetku i okončao u šutnji.

Do tada, Robert Walser, o čijem se životnom putu, obilježenom neimaštinom i borbom za preživljavanje može čitati u pogovoru ovoga izdanja „Šetnje“, za života je objavio romane „Djeca Tannerovih“, 1907., „Pomoćnik“, 1908. i „Jakob von Gunten“, 1909. Posmrtno je objavljen i njegov roman „Razbojnik“ (1972.), a njegova ostavština broji oko 3000 kartica raznoga teksta, koje se danas nazivaju „Walserovi mikrogrami“. Na hrvatskom jeziku do sada smo imali preveden Walserov najpoznatiji roman, „Jakob von Gunten“ („Naprijed“, Zagreb, 1963., prijevod Slavka Grbešića), dok je roman „Djeca Tannerovih“ objavljen također tek nedavno, u Sarajevu (naklada „Connectum“, 2010., u prijevodu Mire Đorđević).

Za širu kulturnu sredinu djelo ovog autora relativno je nepoznato, stoga je ovaj prijevod male novele „Šetnja“ ujedno i jedna vrst ponovne inauguracije rukopisa ovog pisca u našu kulturnu sredinu, pisca kojega se smatra jednim od važnih začetnika modernističkog pisma, onoga koje je rušilo do tada čvrste i uvriježene konvencije naracije, strukturiranja proznoga teksta, razvijanja fabule, koncepcije likova i drugo, probijajući nove putove u mogućnosti oblikovanja proznoga tkiva, u skladu s vremenima, povijesnim okolnostima, napretkom industrijalizacije, znanosti i svega što je taj napredak donosio sa sobom – već i kao svoje očigledne poraze. 

Sve se to već polako očituje i nagovještava i kroz novelu „Šetnja“, koja je čak i skromnom i relativno slabo u svoje vrijeme poznatom autoru, priuštila određen uspjeh kod publike i kritike, pa danas, čitajući ovo malo djelo, prije svega ga primamo kao jedan fenomenološki obrazac koji na malome prostoru vrlo lijepo demonstrira put razvoja modernog ili modernističkog pisma, u čijim se literarnim odbljescima već naslućuje ono što smo kasnije vidjeli, razvijeno gdjekad do modaliteta nedostižnosti u prozama, romanima Franza Kafke, ili kasnije, u proznim djelima Thomasa Bernharda, Petera Handkea ili W. G. Sebalda, autora koji su također pisali na njemačkom jeziku i izrastali iz njegove kulture i književne tradicije prije svega, što je svakako jedan od važnih okvira i za primanje Walserova djela. 

Da bi se u cijelosti sagledalo značaj i važnost ovoga pisca kao umjetničke pojave bilo bi dobro imati uvid u sve njegove romane, jer neki među njima važe za djela izvanrednijih dosega. Promatrano u kontekstu novele „Šetnja“, možemo kazati da je vremenski i prostorni okvir nastanka toga djela nešto što čitalac danas, nakon svega što je nakon Walsera – ili paralelno s njime (a tu se svakako prisjećamo i važnosti romana Rainera Marije Rilkea, „Zapisci Maltea Lauridsa Briggea“, objavljenog 1910. godine) učinjeno, da bi se moglo ocijeniti ovu prozu kao važnu i vrijednu, jer nedvojbeno je da je ono što je Walser ovim svojim – bez sumnje umjetnički samosvjesnim i autentičnim pionirskim radom tek probijao i utirao, u međuvremenu nadograđeno i razvijeno u nizu kasnije možda impresivnijih primjera, što jedinstvenosti Walserove umjetničke pojave ne oduzima niti važnost, niti snagu – upravo obrnuto, još ih dodatno i pojačava. 

Jer nedvojbeno je – iskra genijalnosti u spoznaji i tumačenju, doživljaju i viđenu svijeta, i čovjekova postojanja u njemu, probija na mjestima snažno i kroz ovo malo djelo autora toliko sebi svojstvenog, toliko individualnog u jeziku, stilu, u nutarnjem ustrojstvu i vrijednostima koje su često i romantičarsko idealizirajuće, pa možda tim više neobičnije, da čitatelj katkada pomišlja da je Walser pisac koji nije imao prethodnika, koji se ni na što ne naslanja (u vrijeme prvih objava njegovih djela u Berlinu, jedan oštroumni čitatelj i kritičar kao što je bio Walter Benjamin držao je kako Walser uopće „ne posjeduje svoj stil“). 

No, kako je jednom zamijetio J. W. Goethe – „Nitko nije izrastao sam iz sebe“, a Walserov se stil razvijao njegovim jezikom, koji je u svojoj površinskoj prostodušnosti i čistoći istovremeno utjelovljenje fantazije, provizorij nebrojenih mogućnosti što ih otvara rad s jednim tako podatnim materijalom kao što je jezik, koji u sebi nosi i veliki potencijal transformacija – što očituje upravo ova pripovijest, u kojoj susreti šetača s drugim ljudima, i njegovi doticaji, razgovori s njima, mogu biti stvarni, no isto tako i potpuni plod fantazije ili umišljaja, i također potencijal poniranja u metafizičko, dakle u ono što se krije iza pojavnoga, koje je na koncu uvijek opsjenarstvo. 

Put ka dubljim značenjima svakako je bio i nesvjestan cilj autorove male „Šetnje“, pripovijesti ispisane u prvom licu, u jednom monologu koji je sanjarsko poetičnog, i istovremeno ironijsko autoironičnog tonaliteta, što stvara protutežu onom prvotnom doživljaju pisca – šetača koji izlazi na ulicu hodati, van iz svoje stvaralačke sobe pune utvara i demona, kako bi se razgalio u svjetlosti dnevnoga, jednostavnoga, običnoga života, i ispunio svoje srce bljeskovima prirode, ljudi, beskrajnih mogućnosti što ih svijet čovjeku nudi, no koji je, kroz tu protutežu, ipak bolno svjestan svih težina, tama, propasti, nesreća, nepravdi i zala što su tu, u toj istoj prozračnoj melasi života, ili tek malo iza nje. 

Tako je tu vlastita umjetnikova svijest (i također, svijest o umjetničkom stvaranju, o predanosti tom poslu) jedna vrst temeljne materije kojom se Walser u noveli bavi – a kojom će se, i nadalje, baviti moderna umjetnička proza – dakako, svijest transformirana kroz jezik i imaginaciju u ono što se kasnije prima kao jedna vrst poetičko meditativnog manifesta ukoričenog i nazvanog „roman“, „pripovijetka“, „poezija“ ili nešto treće (a upravo je modernizam težio urušiti ova razgraničenja između formi i pokazati prirodnost njihova prožimanja kao jednu spontanu simbiozu između poezije i filozofije u globalu). 

Kao što je poznato, za razliku od realističkog romana ili pripovijetke, kojima je bio važan društveni okvir i njegovo oslikavanje, kao ono unutar čega se kreću likovi ili junaci (a „Šetnja“ je odličan primjer i za to), ovdje je to jednim potezom piščeve olovke izbrisano – centar je u svijesti pripovjedača, u subjektivnome doživljaju i ocrtavanju individualne egzistencije per se, gdje se psihologija junaka vodi često i do neke od najkrajnjijih točaka, ili njihove slutnje, a to je često točka ludila. Jer Walserov šetač nije samo promatrač – on i vidi, a paradoksalno, u onome što i kako vidi snažno se zrcali on sam.

Tako i ova pripovijest ne bi imala svoje prave dubine i veličine, snage spisateljskog značaja, bez svoga konačnoga „klimaksa“, završetka u kojemu se šetnja pokazuje kao put ka spoznaji sebe, kao istinito i nepotkupljivo sagledavanje vlastitih tamnih i potisnutih strana, slabosti, mana, grijeha, ali se, jednako tako, kroz prihvaćanje toga – kroz prihvaćanje sebe samoga, a time i čovjeka općenito onakvog kakav on jest, cjelokupnog života onakvog kakav on jest – a Walser je, čini se, dosta dobro vidio i prihvaćao, ostvaruje i jedna vrst iskupljenja, time i iscjeljenja, kako za samoga junaka, odnosno autora, tako i za zahvalnoga čitatelja. Uz napomenu da ovo dvojstvo između junaka i autora, odnosno njihovo poistovjećivanje, kod Walsera, za kojega se uobičajeno kaže kako mu je djelo jedna vrst autobiografije u nastavcima, biva prevaziđeno kroz nešto što nije zadano racionalnosti ili egom – to se pripovjedno „ja“ gubi i rastače rastopljeno u čistom subjektivitetu. 

Robert Walser

Šetnja

• Prijevod: Milan Soklić
• Bodoni 06/2022.
• 160 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
• ISBN 9789538398070

'Šetnja' je bila najuspješnije djelo danas nepravedno zaboravljenog švicarskog modernista Roberta Walsera. Tadašnji su kritičari isticali njegovu vedrinu, opisivanje zgoda koje samo pjesnik može zamijetiti, zanimanje za naizgled beznačajne stvari i ljude, ljupko čavrljanje i djetinje čuđenje nad svijetom, uz naglašenu samoironičnu crtu.