Natalia Ginzburg : Obiteljski rječnik
Roman „Obiteljski rječnik“ jedno je od najpoznatijih djela čuvene talijanske spisateljice Natalie Ginzburg, koji je doživio slavu i nagrade – već iste godine po objavljivanju prvoga izdanja romana, 1963., ovjenčan je najvećom talijanskom književnom nagradom, Premio Strega (u pogovoru ovog lijepog, u primjereno i oku ugodnom starinskom štihu opremljenog izdanja naklade Bodoni, spisateljica i novinarka Nadia Terranova napominje kako je Natalia Ginzburg bila druga žena koja je dobila tu nagradu, šest godina prije nje dobila ju je Elsa Morante, za roman „Arturov otok“).
Obiteljski rječnik
Opće je osjećanje, koje se je održalo i do današnjih dana, da je Natalia Ginzburg, pišući o vlastitoj obitelji i o ljudima koji su dolazili u doticaj s njome, a to se proteže do vrlo širokih rakursa, bilježeći vrijeme svoga odrastanja i sazrijevanja, uoči početka Drugog svjetskog rata, a potom i vrijeme životne zrelosti, neposredno nakon rata, ovim literarnim djelom stvorila jednu živu i neponovljivu sliku života u mnogim obiteljima Italije toga, pa i kasnijeg vremena, sliku koja je široko prepoznata, s kojom su se mnogi mogli poistovjetiti. Tako i Nadia Terranova u pogovoru kaže kako bi, posjećujući privatne domove raznih ljudi po Italiji, uvijek pogledom tražila postoji li na policama njihovih kućnih biblioteka „Obiteljski rječnik“ Natalie Ginzburg, i uvijek bi tu knjigu brzo pronalazila, s tihim osjećanjem olakšanja, koje joj je pružalo podršku u mišljenju da je u tom slučaju s ljudima u toj kući svakako „sve u redu“.
Uistinu, ne radi se samo o tome da je Natalia Ginzburg ovim djelom uspjela oslikati atmosferu, ponašanje, karaktere, običaje, načine življenja u mnogim talijanskim domovina svojega vremena, već svakako i prije svega o tome da je to, najvećim svojim dijelom, maestralno i neponovljivo radosno napisana knjiga, s izuzetnim povjerenjem u snagu i upečatljivost literarnog načina interpretacije ljudske zbilje, čak i ukoliko se ne preže pred doslovnošću te interpretacije, koju pak literatura uvijek na sebi svojstven (a čitatelju, pa i samome autoru nedokučiv način) izigra ili nadigra.
Princip ove živosti i trajnoga dojma neposrednosti, ali i likovne, vizualne pamtljivosti stila „obiteljskog rječnika“ jest u izravnosti i neposrednosti govornoga jezika, koji čini glavno tkivo ovoga romana. Pripovjedačica prenosi ono što je upamtila, a to su najčešće dijalozi, često ponavljane „kućne“ rečenice, fraze i izrazi korišteni po tisuću puta u nekoj obitelji, priče o osobama, rođacima i poznanicima koje se često u kući, za stolom ili po sobama prepričavaju, neke vrste anegdota u kojima se zrcale karakteri, ludosti, postupci, sudbine, ne samo pojedinaca o kojima govore, već i čovjeka općenito, koji se tako izneseni nekom prirodnom spontanošću i zaigranom dinamikom samo prelijevaju, iz slike u sliku (a sve su te riječi i priče neka vrst unutarnjeg ključa, tajne spojnice za ponovna povezivanja članova jedne obitelji, na koje, ustvrditi će autorica, protjecanje vremena i razdvajanja, udaljavanja, nemaju utjecaja).
Stoga se niti uvid Ginzburgove u obiteljski život njene vlastite, židovsko talijanske obitelji, ne doživljava, u svojim najdubljim i najsofisticiranijim porama kao uvid u život određenih kulturoloških, nacionalnih, ili nekih trećih izdvojenih zajednica, već dakako, što je znana srž književno uspjelog teksta, u život, sudbinu, narav, karakter čovjeka kao takvog općenito.
Najvećim svojim dijelom, ovo je maestralno i neponovljivo radosno napisana knjiga, s izuzetnim povjerenjem u snagu i upečatljivost literarnog načina interpretacije ljudske zbilje, čak i ukoliko se ne preže pred doslovnošću te interpretacije.
Uz tu činjenicu ide dodatno i onaj okvir bez kojega se ljudska povijest teže može temeljitije promatrati, okvir bez političko društvenoga, povijesnih mijena odnosno burnih povijesnih vremena koji junaka priče – do nedavno samo pitoresknog i slikovitog, simpatično neurotičnog pojedinca, zabavljenog takozvanim običnim životom, egzistencijom, odgojem djece, planinarenjem vikendom, sakupljanjem kristala i uzoraka zemlje (što je bila uobičajena navada Natalijina oca, znanstvenika i sveučilišnog profesora, svakako najdojmljivijeg, najfilmskijeg lika u romanu) stubokom okreću u jednu spiralu straha i neizvjesnosti, brige i turobnosti, očaja i bezizlaznosti, što je nastupilo dolaskom fašizma na vlast, a potom i početkom Drugog svjetskog rata, rasnim progonima, odnosno suprotno, organiziranjem rijetkih ali srčanih talijanskih komunista u snage otpora Mussoliniju, a među takvima bili su i mnogi članovi porodice autorice, na jedan način i ona sama.
Ovdje stoga imamo i jedno svjedočanstvo „iz prve ruke“, gdje sve u skokovima „urnebesnih obiteljskih događanja“ odjednom pred oči stižu i slike brata pripovjedačice, koji je uhvaćen u krijumčarenju komunističkih letaka negdje kod švicarske granice, i koji isprva uspijeva pobjeći policiji skočivši (u kaputu, zimi - što će, ne bez udivljenja i naivne očaranosti, često ponavljati njihova majka) u rijeku, no potom ipak završi u zatvoru, a zatim i druge slike – oca koji biva priveden na policiju, a zatim i utamničen, i koji se nakon nekoliko mjeseci zatvora vraća kući umoran i blijed, bez vezica na cipelama i bez kravate, s prljavim rubljem pod miškom, zamotanim u stare novine, i druge, ne manje, već samo još i teže ratne i poslijeratne događaje, od smrti autoričina prvoga supruga Leonea Ginzburga, važnog talijanskog urednika i pisca, jednog od heroja antifašističkog otpora u Italiji, pa do drugih gubitaka, među koje se u širem smislu može ubrojiti i samoubojstvo autoričinog prijatelja i kolege, čuvenog talijanskog pisca Cesara Pavesea.
Doduše, u tom drugom dijelu romana, koji se odnosi na težak period obiteljske osamljenosti i isključenosti uoči, a potom i svih zabrinjavajućih i teških događanja tijekom, kao i neposredno nakon rata, autorica nije uspjela održati svoj izvanredan ludičko parodijski, žovijalan i rudimentarno jezični stil, kakav prevladava u prvome dijelu romana, zbog čega se tonalitet dosta spušta – jezik postaje običniji, bliži gdjekad običnom izvještavanju, katkada i s dokumentarističkom notom. No pred kraj romana autorica je ipak uspjela ponovno zategnuti uzde literarnosti i približiti se prvotnoj zaigranosti, barem dijelom, a jednako tako i prvotnoj niti vodilji ovog teksta, ideji „obiteljskog rječnika“, rječnika izraza i riječi, formulacija i pripovijesti koje su tvorile tkivo jednog asocijacijama i dogodovštinama ispunjenog obiteljskog života.
Tako se naročito težak period iskustva, nedvojbeno zbog svoje traumatičnosti i osobne sljubljenosti autorice s teškim događajima, nije niti težio preobratiti u nešto približno nalik svojoj suprotnosti – u vedru lakoću radosti, ljubavi i blage ironije, kakva, poput krajnje suprotnosti, prevladava u prvome dijelu romana, a koja najviše doprinosi njegovom visokom umjetničkom dojmu.
Govorimo o djelu koje nadrasta okvire svoga vremena, jer je čitatelj jednako tako zahvalan i za ratno svjedočanstvo, koje doprinosi općem znanju i informacijama koje se u široj svijesti posjeduju o vremenu kada je Italija bila pod Mussolinijem.
No u cijelosti promatrano svakako da i nadalje govorimo o djelu koje nadrasta okvire svoga vremena, jer je čitatelj jednako tako zahvalan i za ratno svjedočanstvo, koje doprinosi općem znanju i informacijama koje se u široj svijesti posjeduju o vremenu kada je Italija bila pod Mussolinijem, a svjedočanstvo Natalije Ginzburg daje doprinos općim i širim snagama otpora zlu, nesalomljivosti ljudskoga duha i u onim trenutcima kada ga to najskupocjenije košta, a čega su rijetki primjeri u njenom životnom okruženju bili ne samo članovi njene, u Italiji poznate i cijenjene porodice Levi, već i neki od njihovih bliskih prijatelja i znanaca, a prije svih njen suprug Leone Ginzburg.
S druge strane, metoda prvotnog lakrdijaškog pristupa u prikazu ljudskih karaktera i osobina, humorna, no nikada suviše gruba ili suviše satirična (u našem širem kulturnom krugu sličan primjer takvog teksta mogao bi biti slavni roman Bore Ćosića, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ iz 1969. godine), koliko god nehajna i zaigrana djelovala, s protjecanjem vremena u ovome tekstu daje i svojih zrelijih obola – pojedine karaktere, upravo kroz njihove vlastite rečenice, kroz dijaloški okvir, lišene istaknutijeg autoričinog mišljenja ili suda, dobivamo u dubljoj i zaokruženijoj slici, i možemo vidjeti ono što je možda katkada o određenim osobama teško izreći, već se ovako, kao u dobrome slikarstvu, samo izdiže kroz prizmu „obiteljskog rječnika“, lebdeći izbija na površinu.
Za kraj svakako treba pohvaliti izvrsno prenošenje ovoga romana, koji je sklon i dijalektalnim izrazima, za što je sve prevoditeljica Ana Badurina sjajno, s puno prevodilačke ljubavi i radosti pronašla živosti u našem jeziku i našim – dalmatinskim i istarskim živopisnim jezičnim frazama i izrazima, često naslijeđenim i preoblikovanim talijanizmima.
Svakako, „Obiteljski rječnik“, baš kako patina njegova vizualnog okvira u hrvatskom izdanju i sugerira, predstavlja jednu vrst idealnog štiva za ljetna čitanja…
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Obiteljski rječnik
- Prijevod: Ana Badurina
- Bodoni 04/2023.
- 272 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
- ISBN 9789538398230
Natalia Ginzburg spada među velike europske autorice – od Simone de Beauvoir do Annie Ernaux – koje su obilježile žanr autobiografije. I ona je, poput njih, stvorila ja toliko duboko i vrtoglavo da se pretvara u mi, i ona je osobnu priču pretvorila u anatomiju jednog doba i jedne zemlje. Na stranicama 'Obiteljskog rječnika' privatni se život sastoji od fašizma, rasnih progona, ali i potrebe da se nakon rata krene iznova.