Mario Vargas Llosa : Civilizacija spektakla

Važan je događaj za našu kulturnu sredinu nedavna objava prijevoda knjige eseja velikog južnoameričkog pisca Maria Vargasa Llose, „Civilizacija spektakla“ (sa španjolskoga izvrsno preveo pjesnik i prevoditelj Dinko Telećan). Rođen 1936. godine u Peruu, Llosa je povijesni i kulturološki svjedok mnogih tektonskih događaja koji su tijekom gotovo pa cijelog jednog stoljeća potresali ljudske zajednice i kulture – svjedok koji nije želio ostati nijem na teške i zle događaje koji su se nažalost nizali, i još uvijek se nižu jedan za drugim u ljudskome svijetu, već je svoju potrebu da ih prouči i produbi riječima unio u svoje književno i javno djelovanje.

Riječi su, kako kaže ovaj dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2010. godinu, kao i dobitnik brojnih drugih uglednih svjetskih nagrada, kao što su nagrade PEN/ Nabokov, Cervantes, – alat daleko sposobniji da pronikne dublje od pukih – privlačnih i zamamnih, dopadljivih i čak katkada umjetnički aranžiranih slika, do uzroka, do pozadine događanja koje nam danas prevladavajuće slike i videozapisi samo plošno podastiru, čineći nas pasivnim promatračima i produbljujući našu apatiju i osjećanje nemoći za mogućnost i potrebu promjene. Za razliku od riječi, koje su sposobne potresti nas, probuditi u nama sumnju, potrebu za kritičkim pogledom, preispitivanjem, za djelovanjem, odnosno za prijeko potrebnim promjenama…

Civilizacija spektakla Llosa Mario Vargas

Knjiga eseja „Civilizacija spektakla“, među kojima ima i eseja koje je Mario Vargas Llosa pisao tijekom protekla dva desetljeća za madridski dnevnik „El pais“, kao i govor, tekst pročitan u Frakfurtskoj crkvi Svetoga Pavla, 1996., prilikom primanja Mirovne nagrade njemačkih izdavača i knjižara, bavi se našom, suvremenom civilizacijom, u kojoj smo svjedoci jednog gotovo pa opće prevladavajućeg debakla, gdje su lakoća, zabavnost i prijemčljivost postali općom normom vrednovanja intelektualnih i umjetničkih tvorevina, općom normom koja već sa samozadovoljnom podozrivosti, prezirom i sigurnom porugom gleda na sve što nije tvorevina namijenjena isključivo zabavi, ili, kako autor kaže, kraćenju vremena tijekom vožnje autobusom ili metroom, već u sebi nosi potenciju i namjeru da djeluje dublje i trajnije, da zabrine, potakne, osujeti, da svojim sadržajem i oblikom nosi i nakanu, komadić one sjekire koja bi trebala još uvijek biti tu da razbije ono zaleđeno more u nama, kako je jednom zapisao Franz Kafka, podsjećajući na važne činjenice i vrijednosti istinskog humaniteta koje se u moru licemjernih, tome tonu prilagođenih proizvoda gube, potom i svesrdno zatiru i nestaju.

Danas se, kazati će Llosa, pišu i tiskaju mnoge knjige, možda više nego ikada, ali nitko više ne vjeruje da one služe bilo čemu izuzev kraćenju vremena. Da, zaključiti će on, „književnost je postala light, a to je pojam koji je pogrešno prevoditi kao laka, jer zapravo znači neodgovorna, često i idiotska“.

Jer, podsjeća nas u svom zapisu Llosa, danas već zaboravljena, pa i osporavana ili naprosto umrtvljena moć književnosti je u tome „da pomogne čitateljima da bolje razumiju ljudsku kompleksnost, da ukazuje na nedostatke života, da nam otvara oči za povijesnu stvarnost koja nas okružuje i da nas čini nepokornima spram manipulacije istinom od strane vlasti“.

Velika je to moć, a olako predana u ruke ne samo tržišnim mešetarima, već dakako i političkim komesarima, odnosno novim vladarima ljudskoga svijeta, kojima je u cilju razvijati upravo one osobine kod publike i čitatelja koje će ih učiniti ravnodušnima spram svekolikih nepravdi, neravnopravnosti, rastućeg siromaštva odnosno društvenih nejednakosti u svijetu, a o ratovima i pogibijama da i ne govorimo, na štetu stvaranja književnosti koja će buditi u čitaocu građanina, svjesnoga vlastite odgovornosti za zbivanja koja ga okružuju.

Autor nas podsjeća na tu zaboravljenu i olako bačenu, predanu moć književnosti, od koje se nekada odustaje ne samo zbog oportunizma, zarade, već i zbog sujete. On naime, a ovi temeljito, intelektualno, analitički briljantno ispisani eseji to više nego potvrđuju, i nadalje vjeruje kako se „književnost treba baviti problemima svoga vremena, a pisac treba pisati s uvjerenjem da pisanjem može pomoći drugima da budu slobodniji, osjetljiviji, lucidniji“, premda je svjestan svih opasnosti i mogućnosti iskliznuća, kada je u pitanju građanski i moralni angažman intelektualaca, kao i mogućnosti promašaja mete.

Jer u temeljitosti svoga usredotočenja autor je zapravo, premda ponajviše vođen u svojim promišljanjima poraznim gubljenjem vertikalnih vrijednosti u modernoj književnosti, filmu, dijelom i glazbi (modernu likovnu umjetnost ocjenjuje kao degutantnog prvaka u izdaji istinski umjetničkoga, gdje se primjeri suvremenih likovnih djela ogledaju u ciničnom trijumfu dominacije ispraznosti i gluposti, koji se ujedno debelo naplaćuju, kako bi perverzija bila sasvim zaokružena), okrenut pitanjima očuvanja, i – ili razvoja demokracije, odnosno pitanjima njene ugroženosti u suvremenom svijetu.

Temeljna Llosina preokupacija zapravo jest pitanje – što je ono što potencijalno onemogućava razvoj otvorenih društava, ili ih ugrožava i destruira ondje gdje su već možda zaživjela?

Izvanredno širokog intelektualnog horizonta, koji je manifestacija ne samo velike obrazovanosti i načitanosti, već ustrajnog cjeloživotnog napora, osobnog uloga u to da se živo i djelatno misli i promišlja, da se suočava sa pitanjima ne malenog značaja i da se u traženju odgovora na njih bude temeljit i neprijeporan, ne ustupajući mjesto površnosti i trivijalnosti naspram onoga što traži ozbiljan odgovor uma i znanja, Llosa je jedan među rijetkima danas (nije slučajno što sam sebe u jednom tekstu naziva autoironično „dinosaurom“) čije djelovanje budi nadu da nas još uvijek nije u potpunosti prekrio i prilagodio, preobrazio u svog jednokratnog ili višekratnog konzumenta, današnji svijet bez kompasa.

Ovim izvanrednim esejima autor nam pokazuje kako se radi na rušenju zbiljskih demokracija, u zemljama koje žive samo privid demokracija, upravo preko, primjerice, suvremene literature, i načina na koje ona danas izigrava svoju pravu ulogu i odgovornost – kako se kroz takvu literaturu vrši jedna, kako on kaže, „demobilizacija građana“, koja ih navodi „da se osjećaju izuzetima od građanske odgovornosti“, suptilno im, među redovima poručujući kako je u redu živjeti u takvom „svijetu promatrača“, u društvima „demokratskih formi“, a zapravo društvima „letargičnih ljudi kakvima teže sve diktature“.

Llosa se ovom knjigom pokazuje kao iznimno pronicljiv, dugotrajan i poman pratitelj i analitičar mnogobrojnih i višeslojnih procesa, već desetljećima konstantno prisutnih, a tijekom nekoliko posljednjih desetljeća sve prisutnijih, time i sigurnijih, tragedije propasti zapadne kulture, u svim njenim raznolikim aspektima i izražajnim oblicima.

S druge strane, da bi se uistinu osjetio pripravnim da napiše jednu ovakvu knjigu i artikulira je na dovoljno utemeljen način, koji neće biti zasnovan samo na osobnom umjetničkom i intelektualnom autoritetu, a koji svakako da odzvanjaju i potvrđuju se svojom nedvojbenošću svakom ovdje ispisanom rečenicom, Mario Vargas Llosa konzultirao je, prisjetio se je literature, važnih teorijskih knjiga i tekstova ispisanih na temu suvremene kulture i onoga što se je kroz te tekstove svojedobno najavljivalo kao njena –naša perspektiva, a što se je, u međuvremenu, na žalost i obistinilo.

Tako on, sasvim meritorno, kreće od poznatog eseja T.S. Eliota iz 1948. godine, „Notes Towards the Definition of Culture“, u kojem Eliot ustanovljava jedno buduće činjenično stanje kulture „koje će znatno potrajati, i o kojem će biti moguće kazati da nema kulture“, ustanovljujući kako je to razdoblje upravo ovo naše, razdoblje „civilizacije spektakla“.

U svjetlu tih današnjih perspektiva, oblikovanih takozvanim „novim vrijednostima“ društva spektakla, koje Llosa naziva frivolnima, a taj pojam objašnjava kao „ravnanje po izokrenutoj ili neuravnoteženoj ljestvici vrijednosti, u kojoj se forma važnija od sadržaja, pojava važnija od biti, a gesta i nastup – predstavljanje – zamjenjuju čuvstva i ideje“ (frivolnost je – kazati će Llosa – „način razumijevanja svijeta, života, po kojemu je sve pojava, to jest teatar, to jest igra i zabava“), – u svjetlu dakle takvih perspektiva i Llosino književno djelo ima najizglednije šanse završiti onako kako je svojim „zlogukim“ esejističkim predviđanjima („In Bluebeards Castle, Some Notes Towards the Redefinition of Culture“, 1971.) svojevremeno pisao George Steiner, misleći na izglednu budućnost sveukupnog književnog naslijeđa civilizacija svijeta – u katakombama.

Sam pojam – ili pak pozivanje na ozbiljno umjetničko ili intelektualno promišljanje pojmova vezanih uz temelje ljudskoga bitka, kao što je uzmimo primjerice pojam transcedencije, pojam kojega „civilizacija spektakla“ ne trpi u svojoj blizini, prema Georgeu Steineru, koji je, kao i Eliot, držao kako je religija blisko povezana s kulturom, odnosno kako svaka kultura ima svoj religijski aspekt, zapravo je pojam krucijalan za stvaralaštvo, jer se „potisak volje koja začinje veliku umjetnost i duboko mišljenje rađa iz klađenja na transcedenciju“.

Međutim, sve to pripada sada već dobro nekadašnjoj, nama dalekoj kulturi, koju je već dobro prevrednovala, ili poništila, takozvana „nova kultura“.

Stara kultura je iščezla, a sa njome i staro poimanje vrijednosti – jedina postojeća vrijednost u danas prevladavajućoj kulturi ona je koju određuje tržište. Tako će u svojoj knjizi „Mainstream kultura“ zaključiti francuski sociolog Frederic Martel, na kojeg se autor također, među inima, osvrće.

Dakako da se kultura može shvaćati i kao „ugodan način provođenja vremena“, ali, kako kaže Mario Vargas Llosa, „ako se svede samo na to, izopačuje se i unižava“.

„Light književnost“, zamijetiti će dalje on u jednom od eseja, „kao i light kinematografija i light umjetnost, pruža čitatelju i gledatelju ugodan dojam da je kulturan, revolucionaran, moderan i avangardan, uz minimalan intelektualan napor. Na taj način kultura koja se izdaje za naprednu i pionirsku u stvari širi konformizam u njegovim najgorim očitovanjima: samodopadnosti i samozadovoljstvu“.

Zanimljive su i stvari koje Llosa zamjećuje u jednome eseju ispisanom na teme odnosa znanosti i umjetnosti. On kaže kako je pogrešno znanosti pridavati iste funkcije kao književnosti i umjetnosti, kako je to moderno poistovjećivanje znanosti i umjetnosti dodatno – uz sve druge probleme – a analizom mnogima od njih veoma se temeljito i suvereno bavi u ovoj knjizi, dodatno pridonijelo konfuziji koja u naše vrijeme prevladava na polju kulture.

Llosa tako podsjeća kako znanosti i tehnologije napreduju poništavajući ono staro, dok se književnost i druge umjetnosti neprekidno samoobnavljaju, hrane svojim prošlostima, i danas za nas mogu jednako žive biti književnosti Cervantesa ili Borghesa.

Stvar je u tome da književnost i druge umjetnosti evoluiraju kroz vrijeme, no na tom području ono novo ne dokida ono staro, odnosno ono staro ne umire, već nastavlja živjeti evoluirajući u mogućnosti svojih doživljaja i shvaćanja s novim čitateljima, ljubiteljima književnosti, slikarstva, glazbe… – a upravo je ta mogućnost evoluiranja ono zbog čega su književnost i umjetnost – barem do sada, primijetiti će autor, „tvorili zajednički nazivnik kulture – prostor u kojemu je bila moguća komunikacija s ljudskim bićima, usprkos razlici u jezicima, tradicijama, vjerovanjima, epohama...“

No međutim Llosa, kojega u ovoj knjizi eseja, koja se na jedan način za naše doba pokazuje kao uistinu prijeko potrebna, neizbježna, upoznajemo kao poznavaoca povijesti i povijesti kultura, povijesti filozofije i religija, njihova utjecaja i značaja u pojedinim dijelovima svijeta i kulturama, kao i poznavaoca modernog i postmodernog svijeta teorija, smatra kako smo zbog sklonosti igri i zabavi od kulture danas napravili „jednu od onih raskošnih ali krhkih kula sazdanih na pijesku, koje sruši prvi nalet vjetra.“

A kultura, podsjeća nas, „može biti eksperiment i refleksija, misao i san, strast i poezija i stalno i duboko kritičko preispitivanje svih izvjesnosti, uvjerenja, teorija i vjerovanja.“

Po značaju svoje intelektualne neminovnosti ova me je izvanredna knjiga podsjetila na slavne knjige eseja Milana Kundere, „Umjetnost romana“ i „Zavjesa“, u kojima Kundera na slično važan i nezaobilazan način piše o modernom romanu i njegovim, za modernu književnost, sudbonosnim i nezaobilaznim iskoracima. Svakako, „Civilizacija spektakla“ Maria Vargasa Llose jedna je od onih knjiga koju bi trebalo čitati, i vraćati joj se, u vremenima kada naša stvarnost objeručke i spremno, već dobro uhodano, uvježbano vjerodostojno poništava gotovo pa svaku njenu tezu, jasno, ukoliko se ne želi dobrovoljno pasti u čast rasta i bubrenja razornoga tromba dopadljive i šarmantne, blagoglagoljive i zabavne „civilizacije spektakla“, koja je tu da ublaži sve naše boli i premetne ih u stavku općega zaborava i ravnodušnosti, pa i tu posljednju, časnu pogibiju u njenu slavu.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mario Vargas Llosa

Civilizacija spektakla

• Prijevod: Dinko Telećan
• Vuković & Runjić 10/2023.
• 192 str., meki uvez
• ISBN 9789532863352

Kultura je u prošlosti bila svojevrsna vitalna svijest koja je neprestano pomlađivala i oživljavala svakodnevnu stvarnost, a danas je ponajviše mehanizam razbibrige i zabave. Knjiga eseja 'Civilizacija spektakla' propituje tu preobrazbu potvrđujući pritom kako Mario Vargas Llosa nije tek jedan od najboljih romanopisaca današnjice, već i jedan od najgorljivijih društvenih kritičara.