Jon Fosse : Drugo ime (Septologija I. – II.)
Drugo ime
Jutro i večer
Prva dva dijela romanesknog remek djela norveškog pisca, prevoditelja i dramatičara Jona Fossea, pod nazivom „Drugo ime“, u prijevodu Muniba Delalića, objavljena su pred nekoliko tjedana u jednoj knjizi, uz putokazni podnaslov „Septologija I. – II.“, kod zagrebačkog nakladnika Ljevak, gotovo istodobno s nedavno proširenom vijesti o tome kako je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost upravo Jon Fosse (ili Jon Olav Fosse, punim imenom, rođen 1959. u mjestu Haugesund, na jugozapadu Norveške, uz obalu Sjevernoga mora).
Sretna podudarnost nadovezala se je i na ove godine također objavljen kratak roman ovog norveškoga pisca „Jutro i večer“ (s norveškog prevela Vesna Salomonsen, Naklada Ljevak), koji je doživio dobar prijem kod naše književne publike, i moguće, pokrenuo interes i za kod nas ranije prevedene knjige drama ovog pisca – „Netko će doći“, Fidipid, Zagreb, 2010., (s norveškoga preveo Munib Delalić) i „Majka i dijete“, HNK Varaždin i Disput Zagreb, 2012., (s njemačkoga i engleskoga preveo Dubravko Torjanac). Ovoga ljeta naš je dnevni tisak („Jutarnji list“, Zagreb) donio čak i ekskluzivan intervju, što ga je ovaj pisac, ne suviše sklon javnom govoru, dao zagrebačkoj novinarki Karmeli Devčić u Oslu, prigodom boravka na jednom skandinavskom književnom festivalu.
Ako je proljetno izdanje kratkog romana Jona Fossea „Jutro i večer“ bilo odlično zagrijavanje, literarno dostojanstven, uvjerljiv uvod u prozni svijet ovoga pisca – koji je, ipak, dosta drugačiji – osobno smatram književno ipak dosta vrjedniji od njegova svakako zanimljiva, vrijedna i čitalačke pažnje dramska svijeta, onda je – književni sladokusci imaju razloga za radovanje – nedavna objava prve dvije knjige Fosseovog velikog, polu-autobiografskog romana, od sveukupno sedam knjiga, već jako dobro zahuktani književni „Tour de force“, odnosno, na naš jezik, svakako zahvaljujući i prevoditelju Munibu Delaliću, odlično objelodanjen dokaz o tome kako se radi o nezaobilazno vrijednom književnom djelu.
Kao i mali roman „Jutro i večer“, i „Drugo ime“ jamči visok književni užitak, zahvaljujući specifičnoj, veoma autonomnoj vještini pripovijedanja što ju je razvio ovaj autor, svojevremeno student komparativne književnosti, poštovatelj filozofije Jacquesa Derride, i njegova stava kako „Ono što ne možemo izreći, trebamo napisati“, prevoditelj i ljubitelj poezije Georga Trakla i romana Franza Kafke, „Zamak“, koji je svojevremeno, vodeći radionice kreativnog pisanja tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, među svojim polaznicima „širio“ vlastitu maksimu – „Piši, ne misli!“. Ove svoje maksime Jon Fosse se – djela koja su danas pred nama tomu najbolje svjedoče – nije odrekao niti kasnije, dapače. U svome pisanju išao je – i „Jutro i večer“ i „Drugo ime“ su manifestacija toga, u istraživanje rubova vlastitoga uma, a potom se vješto prebacio i preko toga, i u toj je vještini, suptilnoj i impresivno prirodno izvedenoj, koja se neprestance proteže kroz njegove umjetničke tekstove, razvio osobnu izvrsnost, suveren znak vlastita pisanja.
To nije samo svjetlost transcedentnih osjećanja i misli što izviru iz manifestacije književnog teksta osobnim iskustvom vjere nadahnuta autora, već je ono što prosijava kroz tekst svojom ljepotom i snagom, uzvišenom veličanstvenosti zapravo svjetlost same književnosti, velikog ili nezaobilaznog umjetničkog djela...
No, jednako tako, suveren znak umjetničke izvrsnosti tekstova Jona Fossea također je i u kontinuitetu njegovih umjetničkih opsesija, u trajnoj intrigantnosti načina na kojima se sa njima nosi, uspijevajući da čini značajne pomake u samoj formi, načinu oblikovanja pojedinih djela koja su iz tog razloga, unatoč protežnosti često istih ili sličnih motiva, uvijek zasebni, novi univerzumi.
Autor je svojevremeno, u jednom intervjuu danom nekom britanskom časopisu, o svojim prozama prostodušno, ali i uvjereno u vlastite poetičke imperative, kazao: „Ne trebate čitati moje knjige zbog zapleta.“
Inzistiranje na unikatnosti pristupa svakako nije jedina prednost što je nosi pismo ovog autora, već je način na koji u riječi – i u riječni tijek svoje proze – prenosi proživljavanja često graničnih situacija svojih junaka (u „Jutru i večeri“ rađanje, a potom i umiranje, ulazak u prostor s druge strane „žive“ stvarnosti glavnoga junaka, u prve dvije knjige Septologije – „Drugo ime“, svijet tugujućih ljudi, obilježen ne malim osobnim gubitcima, svijet gubitnika i mariginalaca, psihičke okrhnutosti i ustrajavanja na tijeku običnoga života, i također, plovidbe u onostranost, odnosno umiranja)…
Drugim riječima, svijet temeljne ljudske svakodnevice, onoga što se događa stalno, i onakvih – prije svega osamljenosti i bolom prožetih ljudi, kakvih je možda i ponajviše, današnji svijet suvremene, zapadne modernosti pun.
Prisustvo, osjećanje onostranog, tajanstvenost, mističnost ljudske stvarnosti, pa i ideja Boga, onako kako je doživljavaju vjernici koji ne vjeruju iz poslušnosti dogmi ili organizaciji, već vjerujući vlastitom unutarnjem osjećanju koji im se nameće upravo kroz ova granična iskustva, visoko obilježava i kratak roman „Jutro i večer“, i prva dva dijela Septologije „Drugo ime“.
Fosseovi junaci slijede to osjećanje (koje je u stvari osjećanje svetosti samoga života, svakog proživljenog trenutka, ali jednako tako i osjećanje svetosti smrti, odnosno umiranja), oživljujući njegovo prisustvo činom molitve, ili ispravnim djelima – primjerice, pomaganjem onima kojima je pomoć potrebna – jer to osjećanje prisutnosti božanskog čovjeku donosi mir, osjećaj spokoja i milosti, okajanja grijeha, čime se rastjeruju tuga i strah – upravo kao što to čini glavni junak „Drugog imena“, slikar Asle, koji živi sam negdje u nekoj zabiti u jugozapadnoj Norveškoj i u žalosti je zbog gubitka, smrti supruge Ales.
Stoga je njegova proza, premda se bavi i opisuje mahom, ponajviše sumorna stanja i atmosfere napuštenosti, ljudske samoće (kako s nekime podijeliti njegovu bol, pita se Asle, junak „Drugog imena“, znajući kako je to zapravo nemoguće, kako je u svojoj boli svatko sam), kao i teške događaje i prisjećanja, sva prožeta nekom neobičnom svjetlošću. To nije samo svjetlost transcedentnih osjećanja i misli što izviru iz manifestacije književnog teksta osobnim iskustvom vjere nadahnuta autora, već je ono što prosijava kroz tekst svojom ljepotom i snagom, uzvišenom veličanstvenosti zapravo svjetlost same književnosti, velikog ili nezaobilaznog umjetničkog djela – ista ona svjetlost o kojoj u jednoj svojoj pjesmi „Vermeer“ piše pjesnikinja Szymborska, kada kaže da svijet ne zaslužuje smak svijeta sve dok na zidu Kraljevskog muzeja Vermeerova „Djevojka s vrčem“ i dalje sipa mlijeko iz bokala…
Sam Fosse o svome pisanju, u jednom intervjuu prošle godine danome za „The New Yorker“, kaže: „Imam osjećaj da je ono što pišem na jedan način istina. To nije realizam, samo nije fikcija…Pisanje je znalac, ono zna više nego što netko kao osoba zna. To je veće. To je dar sve velike literature.“
Jon Fosse u stvari piše iz nekog gotovo pa neljudskog ili neuobičajeno ljudskog stanja, stanja koje je lišeno žudnji i strasti.
Ono što je specifično baš za roman „Drugo ime“, jest određena sporost te proze, inzistiranje na sporosti, kao jednome od temeljnih spisateljskih načela, kroz koje prosijava duboko unutrašnje stanje junaka romana, redom u ulozi svojevrsnih dvojnika, preklapajući se i povremeno pretapajući s unutarnjim monolozima pripovjedača i glavnog junaka Aslea, poput Asleovog susjeda, također slikara istog imena – Asle.
Asle pripovjedač naime noć uoči Božića pronalazi svog prijatelja Aslea (ili vlastitog nekadašnjeg sebe, sebe koji je nekoć umro…) bez svijesti i gotovo smrznutog na hladnoći, umirućeg od dugotrajnog trovanja alkoholom (treba napomenuti da je sam Fosse bio bolnički liječen od alkoholizma, nakon čega se je, kao prethodno ateist, obratio na kršćansku vjeru)…Slijedi ispreplitanje ove dvostruke memorije koja se postepeno zamućuje u jedan glas, kroz jednu difuznu svijest koja pripovijeda, a koja je sposobna egzistirati u mnogim vremenima, i na mnogim mjestima istovremeno.
Tako se stječe osjećaj kako proživljenih života, tako i života onoga drugoga, koji je mogao biti proživljen, da se je kojim slučajem bilo druga osoba. Čitatelj je, zbog specifičnosti sporosti ove proze, prinuđen živjeti Asleov život s njim samim – istovremeno osjećajući svu intenzivnost njegovih misli i doživljaja kroz dugu i trajnu rečenicu, specifičnost sintakse, koja je plod samoga djela, ali i nasljeđa – učenja preko modusa sintaksi oblikovanih u romanima i prozama Thomasa Bernharda, koja je u ovom Fosseovom romanu jedna vrst početnog impulsa, od kojega se kreće, da bi se dospjelo negdje posve drugdje.
Jer, dok Bernhard intelektualizira, kritizira, polemizira, Fosse ne čini ništa od nabrojanog, već najčešće opisuje ljudske pokrete i radnje, ili se bavi razmišljanjima glavnoga junaka, pripovjedača. Bernhard je, kako je poznato, ironičan i konfliktan, a Fosse nešto posve suprotno od toga – razgolićujuće raspoložen prema samome sebi i pomirljiv naspram drugih ljudi. Dok Bernhardove ponavljajuće, jednolične, ritmične rečenice ostavljaju snažan dojam, jer njihov sadržaj od čitatelja traži i intelektualan angažman, ista sintaktička metoda, isti princip gradnje rečenica kod Fossea samo ječi određenom prazninom i jednostavnošću, katkada i monotonijom, čiji se razlog samo naslućuje (ljudska bol, žaljenje, depresija, osamljenost, tuga, rutina svakodnevnog života…).
Ako se prisjetimo i malog, savršeno ispisanog romana „Jutro i večer“, i potom se vratimo ka „Drugom imenu“, moći ćemo zamijetiti da Jon Fosse u stvari piše iz nekog gotovo pa neljudskog ili neuobičajeno ljudskog stanja, stanja koje je lišeno žudnji i strasti. Svaka akcija koja se u tom stanju poduzima mogla se je, ali se i nije morala dogoditi. Sve je prepušteno volji onoga nevidljivog – iz tog razloga djela su lišena dramskoga sukoba, napetosti, tenzije – jer za time nema potrebe, promatrano iz ove vizure.
Junak „Drugoga imena“ kao da je pomiren sa smrti, način njegova pripovijedanja zvuči kao govor nekoga tko je gotovo pa spreman predati se smrti onoga časa kada shvati da je ona tu. Asle je netipičan junak, ili svakako jedan od rjeđih tipova junaka modernog romana, jer je lišen bilo kakvih potreba za samozavaravanjima, time i obmanama. On je slikar koji slika zato da mu prođe vrijeme, i da zaradi nešto novca prodajom svojih slika – ne utvara si ništa više od toga. Krenemo li samo od ovog junakovog stava, možemo roman „Drugo ime“ nazvati filozofskim. I nadalje, zamjećujući neke od karakteristika junaka, primjerice, on ljudima ne zamjera na njihovim manama – prihvaća ih zajedno s njima. Pri tome, ne čini niveliranja u vrednovanjima drugih – svi su jednako prihvaćeni (ili Bog sve jednako voli, kako kaže kršćanski nauk, odnosno Biblija…). Svakako, ovaj roman donosi mnogo zanimljivih promišljanja o vjeri, ljubavi, umjetnosti, stvaranju, o shvaćanju vremena i ljudskih individualnosti…
Stvarno i nestvarno, java i san, halucinacija i umišljaj, prošlost i sadašnjost, pojedine osobe – likovi – sve se to prelijeva jedno u drugo.
U jednom je razgovoru Fosse kazao: „Mislim da smo mnogo više od onoga što znamo. Sposobni smo za neobične stvari.“
Njegova proza dokaz je tome, dokaz sposobnosti neobičnih prodiranja u i kroz ljudske stvarnosti, u kojima ima puno vidovitosti, transcedencije, tajanstvenosti, gdje se osjećanje i značaj zbiljske realnosti povlači pred snagom onoga što supostoji ispod, ili skriveno iza nje.
Stvarno i nestvarno, java i san, halucinacija i umišljaj, prošlost i sadašnjost, pojedine osobe – likovi – sve se to prelijeva jedno u drugo, istovjetno. To podsjeća na misao iz poznate pjesme argentinskog pjesnika i prozaika Borgesa, naslovljene „Ti“: Samo se jedan čovjek rodio, samo je jedan čovjek umro na zemlji…“ „Govorim o jedinom, jednom, onom što je uvijek sam.“
Možemo kazati da Fosseovo pisanje dobiva na smislu i značaju ukoliko ga promatramo u ili kroz vremenski kontinuitet književnosti – on kao da se prirodno nastavlja na slijed onoga što su prije njega učinili autori poput Becketta, Kafke, Bernharda i drugih značajnih modernista, kao što su Faullkner ili Virginia Woolf.
Novinari i kritičari diljem svijeta ovih tjedana izražavaju vlastite neskrivene radosti i oduševljenja zbog književnosti Jona Fossea, svi redom pišući mnogo o svjetlu i glazbi njegovih rečenica, o tome kako je on autor koji ispituje granice perceptibilnog svijeta, i slično… Jedan je novinar tako zapisao kako je „Septologija“ jedini roman kojega je pročitao, a koji ga je uvjerio u postojanje božanskog.
Pred nama su sada prva dva djela Fosseovog „magnus opusa“, pa je prirodno da se kao čitatelji nadamo i s radošću očekujemo prijevode ostalih dijelova „Septologije“ („Septology VI –VII“ iz 2021. godine ušao je u uži izbor za Međunarodnu nagradu Booker). Također, tu su i mnogi drugi intrigantni i hvaljeni naslovi proznih djela iz velikog opusa ovoga pisca, poput proza i romana „Aliss u vatri“, „Prizori iz djetinjstva“, „Sjaj“, „Melankolija I – II, „Ja sam Drugi“ i ostalo – kao obećanje i nada za nastupajuće čitalačke avanture svima zainteresiranima, a koje tek trebaju doći.
Za kraj, prenosimo komadić obrazloženja visoke komisije, koje je pročitano uz proglašenje ovogodišnje nagrade u Stockholmu, a koja po četvrti puta ide u ruke predstavniku norveške književnosti, prvi puta nakon daleke 1928. godine, kada ju je primila spisateljica Sigrid Undset – kao poticaj onima koji se možda još uvijek osjećaju nedovoljno privučeni književnim djelima Jona Fossea, moguće zbog težine i sumornosti Fosseovih tema:
Iako Fosse dijeli negativan pogled na svijet, kao i njegovi prethodnici, za njegovu posebnu gnostičku viziju ne može se reći da rezultira nihilističkim prezirom svijeta. Doista, postoji velika toplina i humor u njegovu radu, i naivna ranjivost naspram njegovih oštrih slika ljudskoga iskustva.
Jon Fosse dobitnik je i mnogih drugih značajnih književnih nagrada u svijetu, poput francuskog Nacionalnog ordena za zasluge, 2007., ili, 2010. prestižne Nagrade Ibsen. Britanski magazin The Daily Telegraph rangirao ga je kao 83. osobu, na svojoj listi od 100 živućih genija, koju je plasirao 2007. godine. Fosse piše na nynorsku, ili „novonorveškom“, jednoj od dvije službene verzije norveškog jezika, koji koristi samo oko 10 posto stanovništva zemlje.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Drugo ime : Septologija I.-II.
- Prijevod: Munib Delalić
- Naklada Ljevak 10/2023.
- 368 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533557359
Roman ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Jona Fossea izvorno je objavljen u sedam nastavaka i tri sveska u ukupnom opsegu od 1250 stranica. 'Drugo ime' (prva dva sveska 'Septologije') govori o prirodi umjetnosti i o Bogu; o alkoholizmu i prolasku vremena. Kao i većina Fosseovih djela, i ovo je roman o ljubavi, smrti i moru.