Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Tatjana Gromača Vadanjel • 28.01.2023.

Czesław Miłosz : Osvajanje vlasti

Veliki poljski pisac, pjesnik, esejist, prevoditelj, romanopisac Czesław Miłosz, s pravom je, nakon mnogobrojnih godina proteklih od vremena kada je pisao svoj roman „Osvajanje vlasti“, istakao kako je drugi sloj tog romana, a radi se o zapažanjima i promišljanjima, sitnim opisima zbilje kojom se roman bavi, jedna vrlina ovoga djela. Kao predgovor hrvatskome prijevodu ovoga romana, izdavač donosi autorov kratak zapis, Opaska nakon minulih godina, kojim Czesław Miłosz, koji je dugo vremena imao loše mišljenje o tom svom djelu, vraća pogled unazad, na same okolnosti i motive nastanka romana, a potom se i novim čitanjem „Osvajanja vlasti“ sam postavlja naspram tog svog romana, uviđajući njegove uspjele i dobre strane, ocjenjujući ga kao „dobro obavljen zanatski posao“.

Osvajanje vlasti Milosz Czeslaw

I drugi autorovi uvidi u samo djelo su točni. Roman je to koji uistinu, gotovo bez ravnopravnog pandana u književnoj povijesti Miłoszewa rodna jezika, na jedan političko beskompromisan način opisuje, oživljava prateći živote nekolicine junaka, ideološki izuzetno naglašen i složen, gotovo bi se moglo kazati kaotičan trenutak u novodobnoj Poljskoj povijesti (a dobrim dijelom to se može čitati i šire, naročito kada je riječ o istočno europskim zemljama u kojima je na vlasti bio komunizam). Riječ je o trenutku završetka Drugog svjetskog rata, kada se na ulicama Varšave, gdje je locirana radnja ove pripovijesti, još uvijek odvijaju borbe, gdje ljudi još uvijek pogibaju, ali se i u ozračju predstojećeg oslobođenja konsolidira nova vlast, nova diktatura, koja po svemu utire put obrascima budućeg totalitarnog, staljinističkom doktrinom oblikovanog, društva.

Miłosza je ovim romanom, kao uostalom i njegovom čuvenom esejističkom knjigom „Zarobljeni um“, čiji je prvotisak objavljen na poljskom, unutar poljskih kulturnih egzilantskih krugova u Parizu, 1953. godine (iste godine kada i roman „Osvajanje vlasti“, koji je, zbog jednog književnog natječaja, objavljen u francuskom prijevodu), uz vrlo uvjerljivo oživljavanje ratne i skoro poratne zbilje Varšave, svega nekoliko godina unazad, čiji je svjedok, pišući i djelujući u ratnoj poljskoj književnoj polu-ilegalnosti i sam bio, dodirnuo, sagledao, literarno oživio i protumačio načine čovjekovog prianjanja uz ideologije – ne nužno samo one čiji dolazak romanom opisuje.  

Iskusivši težinu bivanja i opstanka unutar jednog, ideologijom prožetog, društva, kao i svih borbi za opstanak i stvaranje, koje je uslijedilo napuštanjem tog društva, Czesław Miłosz je smogao snage – svjedoči nam to, pored njegovih svjetski značajnih pjesničkih i esejističkih djela, da i na intelektualan i na umjetnički način sebe kao autora izuzetno bezrezervno suoči s ovom kompleksnom temom. Odnos terora i manipulacije u staljinističkom sustavu tako je svakako i jedna od dominantnih tema ovoga djela, a učinkovitost tih varijabli očituje se na svim karakterima u romanu, a naročito na centralnom liku na kojemu počiva težište pripovijesti, liku Piotra Kvinta, političkog komesara I. poljske divizije, koji je bio prokazan zbog kontrarevolucionarne djelatnosti, uhićen i poslan na služenje kazne na Uralu… Na koncu, on, vođen željom da emigrira u Pariz, biva prisiljen surađivati s Rusima, staviti se u službu nove vlasti…

Roman predstavlja rijedak, pomalo neobičan spoj jezično i misaono visoko artikulirane, umjetnički zrele filozofičnosti, sposobne da prodre do dubokih, kompleksnih odrednica, psiholoških motiva koji kreiraju život, ponašanje i djelovanje pojedinca unutar ljudske zajednice

Miłosz u romanu analizira ovaj pristanak, vraćajući se u vrijeme prije rata, u školske klupe i školski sustav, gdje prepoznaje metode autoritarnosti koje pojedinca pripremaju na bivanje poslušnim čimbenikom, kotačićem unutar mehanizma koji već i kod djece ne traži iskreno prianjanje uz određena vjerovanja, već jednu vrst površinskog prihvaćanja, koje od njih iziskuje prihvatljiva društvena ponašanja, prihvaćanje obrazaca i rituala kojima se sugeriraju i dominantne vrijednosti. Tako i junak ovoga romana uviđa da je i prihvaćanje totalitarnog društvenog poretka u stvari nešto što od čovjeka ne traži potpunu iskrenost i vjeru. Potrebno je samo, kako zapaža Piotr, da se „kada govoriš, postaviš tako kao da vjeruješ.“

No, stvari, pokazuje to ovaj roman, nisu niti približno tako jednostavne. Teror je taj koji čovjeka prinuđuje na pokoravanje – u ovome slučaju logici staljinističke, no na posljetku, i bilo koje druge, totalitarne vladavine. 
 

Treba kazati da je roman „Osvajanje vlasti“ jedna, ne suviše zahtjevno oblikovana realistička pripovijest, koja je literarno, umjetnički, manje uvjerljiva u svojim dominantnim dionicama, zasnovanim na dinamikama, fizičkim akcijama junaka i njihovim interakcijama, dijalozima, a daleko uspješnija i literarno poticajnija u manjim, takozvanim pozadinskim ili popratnim sekvencama (kako i sam autor zapaža), koje se iznalaze u introspekcijama junaka, opisima detalja ljudi, ulica, atmosfera grada, prirode i drugo.

Promatrano iz te vrijednosne perspektive, roman predstavlja rijedak, pomalo neobičan spoj jezično i misaono visoko artikulirane, umjetnički zrele filozofičnosti, sposobne da prodre do dubokih, kompleksnih odrednica, psiholoških motiva koji kreiraju život, ponašanje i djelovanje pojedinca unutar ljudske zajednice, s jedne strane, i, s druge strane, naracije koja po načinu svog dosta nezahtijevnog, prilično jednostavnog oblikovanja (naročito se to ponegdje oslikava u dijalozima), ne zadovoljava tako visoke i zrele literarne standarde, koji povremeno iskrsavaju unutar tog – za autora ipak kompromisnog pripovjednog koncepta, za čije se je pisanje odlučio iz životne nužde, motiviran mogućnosti zarade novca na jednom literarnom natječaju – ne dakle vođen čisto umjetničkim instinktom.

No taj okvir ipak u konačnici može zadovoljiti i zahtjevnijeg čitatelja, jer se sama događajnost romana doživljava kao jedna vrst prilično realističnog, gotovo pa izravnog uvida u stanje stvari na terenu, u onovremenoj poljskoj zbilji, i promatrano sa te razine, ostaje dojam da roman na vrlo – istini i stvarima privržen način – prenosi, oživljava tadašnju društvenu, političku i ljudsku, čak djelomice i onu intimnu zbilju.

Bez obzira na to što je riječ fikciji, roman „Osvajanje vlasti“ ostavlja dojam građenosti svog podteksta na dokumentarnosti, a njegovi ga spoznajni uvidi približavaju nekima od vrhunskih djela, recimo to tako, fikcionalizirane proze temeljene na „logorskom ili totalitarnom iskustvu“.

Svatko tko se osjeti zainteresiran za dodatno proučavanje te iznimno kompleksne ratne i poratne stvarnosti ovim će Miloszevim romanom moći dodati još nekoliko značajnih kockica unutar već, vjerojatno, postojećeg mozaika, izgrađenog koliko posredovanjem konkretnog povijesnog znanja, toliko, a gdjekad moguće i više, posredovanjem znanja stečenog kroz doticaje s umjetničkim djelima, naročito književnim – esejima, romanima, poezijom, kao i filmskim (nedvojbeno je jedna od prisutnijih asocijacija pri čitanju „Osvajanja vlasti“ nezaboravan film Andrzeja Wajde, snimljen prema predlošku romana Jerzyja Andrzejewskog, „Pepeo i dijamant“ – no čini se kako Milosz u svojim viđenjima, kritici totalitarnog poretka ide dalje od spomenutih autora).

Kako se, postepeno, prolaskom kroz ovaj roman ta mozaička struktura slike o teškoćama i tragedijama vremena tijekom i pri koncu, i dakako nakon Drugog svjetskog rata, bude jasnije izgrađivala, tako će čitatelj nužno prepoznavati ideološke obrasce, logiku i mehanizme njihovih zakona unutar vlastita životna iskustva, kao i unutar širih, a već proživljenih ili trenutno proživljavanih, povijesnih iskustava.

Bez obzira na to što je riječ fikciji, roman „Osvajanje vlasti“ ostavlja dojam građenosti svog podteksta na dokumentarnosti, a njegovi ga spoznajni uvidi približavaju nekima od vrhunskih djela, recimo to tako, fikcionalizirane proze temeljene na „logorskom ili totalitarnom iskustvu“, kao što je to, primjerice, zbirka priča Tadeusza Borowskog „Kod nas u Auschwitzu“, ili kao što su to romani Prima Levija.

Kako zamjećuje o knjizi Witold Gombrowicz, čitajući ovaj Miloszev roman u svojoj vrsti specifičnog izgnanstva, 1954. godine, u Buenos Airesu, zapisujući dojmove o „Osvajanju vlasti“ – vrlo pozitivne – u svoj, danas već nadaleko čuveni „Dnevnik“: „Te su knjige dostavljačice nove stvarnosti, a njihov cilj – tako važan – jeste: privući nas na povijest.“

Premda govori o povijesnom vremenu oslobađanja Poljske, napose Varšave, od fašista, „Osvajanje vlasti“ je roman koji tematizira prije svega čovjekovu, odnosno društvenu neslobodu, u društvima koja su, poput poljskoga, oslobađajući se od jednog, za vratom već imala drugog okupatora, koji će vladati narodom koji je tog okupatora izrazito prezirao i bio mu, najvećim svojim dijelom, istovremeno, također i izrazito lojalan. Taj će okupator poljskim narodom vladati daleko dulje vremena od prethodnog – samo drugim metodama i drugim sredstvima, a izravan cilj neće mu biti uništenje velikog broja ljudstva, već njegovo operativno osmišljeno iskorištavanje u ideološke svrhe, u gradnju jedne totalne vlasti i totalnog društva, društva totalne kontrole.

Na žalost, iskustvo pokazuje da se radi o konstantno aktualnim temama, koje važne knjige poput ove pomažu bolje, dublje, jasnije razumjeti. 

Czeslaw Milosz

Osvajanje vlasti

  • Prijevod: Adrian Cvitanović
  • Disput 10/2022.
  • 252 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532604443

Roman 'Osvajanje vlasti' Czeslawa Milosza jedinstven je u poljskoj poslijeratnoj književnosti po tome što pokazuje kako politika pretvara ljude u puke poslušnike koji prodaju sva prijašnja načela u zamjenu za privremenu sigurnost. Jedan je naime totalitarizam smijenio drugi, pritišćući te nastojeći iskoristiti i potkupiti dojučerašnje zaklete protivnike.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –