Ivica Prtenjača : Odeon

U kratko vrijeme u našoj su se literaturi pojavile dvije knjige, dva romana čije je „prostorno“ uporište Pariz; za Luciju Tunković Grad svjetla čini se kao mogući novi početak ili, barem, sigurna udaljenost s koje je moguće rekapitulirati dotadašnje iskustvo egzistiranja u provinciji. Toj rekapitulaciji nije naudilo ni što je protagonistica (i nepouzdana pripovjedačica) u francuskoj prijestolnici završila s majkom i mlađom sestrom, usprkos, blago rečeno, teretu dotadašnjeg porodičnog iskustva. Za Tunković (točnije za junakinju njena romana), magiji Pariza možemo dopisati ontološko svojstvo – Pariz je kao adresa pretresanja prošlosti samim tim novi početak, a taj novi početak ne podrazumijeva (doduše i ne osporava) rastanak od književnosti. Pariz novog romana Ivice Prtenjače, pak, ne samo da je adresa, već i metafora protagonistova vrlo izvjesnog oproštaja od poezije. I bit će da je i to razlog zašto se autor odlučio za Pariz nakon Bataclana, za vrijeme kataliziranog straha i kulturne degradacije koje, čini se, odagnati nisu uspjele ni lanjske Ljetne olimpijske igre.

Pod kulturnom degradacijom, da ne bude zabune, mislim na spominjani restriktivni i u knjizi spomenuti odnos makronovske Francuske prema kulturi, čega je posljedica i naznačeni sunovrat festivalskog života u zemlji poezije – i to upravo kada je poezija u pitanju. Drugi je razlog za ovu poveznicu – čime ujedno ukazujem na autobiografičnost obiju knjiga – Sisak. Za Luciju iz „Pupčane vrpce“ Sisak je mjesto fizičkog, a za Danijela D. iz „Odeona“ književnog rođenja. U oba slučaja sve što je potom uslijedilo neminovno je vodilo prema jedinom mogućem raspletu – odlasku – bilo onom od fizičkog ili od prostora poezije. Ova se usporedba može činiti kao pretenciozna, tim više što se Prtenjačin Daniel D. (star 52 godine) sisačkog iskustva dotiče tek ovlaš i na jednom mjestu, no upravo u toj reminiscentnoj epizodi – što čini se prepoznaje i Ivica Ivanišević u svojoj kritici "Odeona" – ogleda se jedan od uzroka smrti poezije u živom čovjeku; posrijedi je spoznavanje nepovredivosti mediokritetskog poretka u domaćoj literaturi, čega je simbol ostarjeli pjesnik „dubokog glasa i plitkih stihova“.

Svakom tko je makar ovlaš upućen u ovdašnju pjesničku mediokraciju jasna je aluzija na Kvirinove poetske susrete, kao i ona na Dragutina Tadijanovića, tobožnjeg barda o čijoj je tobožnjosti, bit će, najstrože zabranjeno govoriti. Ono što vjerujem Ivica Ivanišević nije mogao znati tiče se komičnog elementa rečene reminiscencije – svadba u hotelu u kojem borave pjesnici, naime, nije samo Prtenjačino (tj. Danijelovo) iskustvo, pa bi netko ciničan mogao dopisati kako su zvukovi pira iz svatovske sale zaštitni znak jedne od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj. Dodajmo za svaki slučaj da su laureati Susreta održanih 2000. godine – pogađate – Tadijanović i Prtenjača.

Daniel D., prema tome, dolazi u Pariz kao gost pjesničkog festivala, odsjeda u jeftinom hotelu koji vode gospodin Ibrahim, kći mu Adèle i Alex, čija je majka pristigla iz Modriče. Iz sudara svjetova – na kulturološkom i interesnom planu – kao zajednička vrijednost (ili možda negacija vrijednosti) proizlazi odustajanje: odustajanje od ugostiteljstva (Adèle, Alex) i već rečeno odustajanje od literature (Daniel). Ono što ih povezuje dakako da je i egzistencijalna tjeskoba, uslijed čega – mada to nipošto nije isključivi motiv – Daniel, u početku gost, postaje zaposlenik hotela, k tome pomažući Alexu u poslovnom zaokretu za koji se odlučuje – uzgoju fazana. „Društvo književnika“ iz reminiscentne sisačke epizode u početku biva zamijenjeno rezidencijalnim književnim društvom među kojima prepoznaje i otprije poznata lica, te tako implicira pripadnost literature svijetu – „nadnacionalna“ osobina literature time je stavljena u opreku naspram „elite“ okupljene u Sisku oko barda godina, a ne jezika.
 

Odeon Prtenjača Ivica

Daniel se ne libi raditi različite poslove, obožava voziti automobil (što u pjesničkim krugovima, primjećuje, nije čest slučaj), a rasplet knjige koji slijedi, budući se prethodno „ispisao iz književnosti“ (kako je naglasio Ivanišević), naoko se čini neočekivan; netko će ga naime protumačiti kao povratak, mada smo, čini se, bliži istini ako kažemo da je posrijedi – potvrda odlaska. Povratak je iluzija, kao što je u briljantnom filmskom debiju iz 2003. ilustrirao ruski režiser Andrej Zvjagincev, usprkos precizno zadanim koordinatama; posrijedi je, jasno, sukob sprege prostora i vremena (u teoriji relativnosti promatranih kao cjeline) te „linearne percepcije“ na koju smo – dodao bih neovisno o literaturi – doživotno osuđeni. Povratak koji to nije, govorimo li o Danijelu, podrazumijeva njegovo ponovno fizičko premještanje, no ne i povratak poeziji. Uostalom, pozovemo li se na Ivaniševića, nije slučajno to što je u naslovu romana izostavljen dugouzlazni naglasak na unutarnjem slogu (Le quartier de l'Odéon jedan je od četiriju kvartova koji sačinjavaju pariški 6. arondisman); ludizam je u naslovu i više nego eksplicitan, te upućuje na rečenu ireverzibilnost odlaska (Odeon doista lako možemo pročitati kao Ode on).

Povratak poeziji, međutim, možda i nije kategorički osporen, osobito ukoliko se poezija preselila u kuhanje – Danijelov ulazak u hotelsku kuhinju, na mjesto umrlog kuhara Marcela, dovoljno je sugestivan da pomislimo kako s poezijom nije gotovo, te kako je njena recentnost sačuvana „prelaskom“ iz medija jezika u medij hrane. Jednostavnost kojom Daniel priprema hranu, vjerujem da će pojedini Prtenjačini obožavaoci pomisliti, odgovara jednostavnosti njegova poetskog iskaza koji je u njegovoj za sada posljednjoj zbirci doživio kulminaciju (unaprijed se ispričavam ako mi je promakao kakav noviji naslov). Tranziciju autora i njegova stvaralaštva ujedno ćemo zaokružiti primjećivanjem Marcelove simbolike – nije slučajno to što se čovjek koji je živio (i stvarao/kuhao) u potpunoj samoći zvao upravo tako. Nastavno na tezu o transformaciji umjesto o entropiji poezije, nije zgoreg spomenuti intervju koji je za „Tportal“ Prtenjača dao Gei Vlahović ističući, pored ostalog, uvjerenje u neuništivost poezije – ona će, kaže, s ljudima ostati do njihova kraja; na što, temeljem pročitanog romana možemo dodati, neovisno o tome da li kao splet pjesama kojima je Daniel onomad oduševio publiku na neimenovanom pjesničkom festivalu u Beogradu, ili pak kao pečena patka kojom je ostala oduševljena Ibrahimova kći. 

Uvodno spomenuti odnos makronovske Francuske prema tamošnjoj (a onda i svjetskoj) kulturi jedan je od kritičkih slojeva teksta na koji također treba osvrnuti pozornost, budući sugerira kulturnu degradaciju kao simptom kapitalizma koji filozofi poput Borisa Budena, bojim se optimistički, proglašavaju kasnim. Opisana rekao bih opskurnost festivala na kojima Daniel sudjeluje, u gradu koji je tokom 19. i ranog 20. stoljeća generirao umjetničke trendove (u kojem su procvjetali „Cvjetovi zla“ Charlesa Baudelairea, dovoljno je reći), podsjeća na prešućivanu sinonimiju postindustrijskog i postkulturnog. Uslijed takve je prešućivane sinonimije – temeljene na strukturalnom nasilju (sredstvo kojeg je, prije ostalog, institucionalno obrazovanje u službi zaglupljivanja) – Pariz nakon Bataclana prestao biti srce (ili mozak) umjetnosti i postao – srce straha.
 

Ne čudi izostanak i najmanje Danijelove fascinacije lokacijama na kojima boravi, pa i njihovo nadomještanje cinizmom koji opet motivira razmisliti o simbolici imena (Daniel D.), a zatim i o anegdotalnim prisjećanjima na koja nas navodi asocijativni mehanizam: malo tko iole upućen u književne trivije nije upoznat s anegdotama koje se tiču djelatnog cinizma jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Danijela Dragojevića. Tu, što možda odgovara ciklički izvedenoj misli, ponovno možemo o dvama nedavno objavljenim djelima koja imaju nešto zajedničko; o drugom je riječi bilo posve nedavno, s tom razlikom što su Danijel Dragojević i njegova posljednja za života objavljena zbirka („Kasno ljeto“, 2018.) spomenuti izrijekom. Simbolički, Prtenjača gradi (i gradira) značenja „koristeći se“ živim, a Ferić mrtvim Pjesnikom. Možemo li međutim i u toj opasci prepoznati autobiografičnost – uzmemo li u obzir one djelatne dodirne točke Dragojevića i Prtenjače (poput uređivanja radijskih emisija o književnosti) – drugo je pitanje.

Ono što svakako možemo jest kao čitalački zadatak preporučiti ovo dojmljivo ostvarenje, vjerujući da zasluge za ukupnu ocjenu ovog ostvarenja dijelom pripadaju i urednici Vanji Kulaš, pratiocima književne kritike po estetičkoj beskompromisnosti poznatom imenu.

Ivica Prtenjača

Odeon

• V.B.Z. 04/2025.
• 176 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535207993
• Cijena: 17.90 eur
• Kupi knjigu!

Svojim nas je romanima Ivica Prtenjača odavno uvjerio da su bajke moguće, da mogu biti stvarnije od stvarnosti. Od 'Brda', preko 'Tihog rušenja' do 'Alberta' ovaj prije svega pjesnik nježno ali dosljedno mrvi naše cinizme i blaziranosti, blokade i obrambene, često beskorisne mehanizme, okreće nas humanističkim idealima i, najvažnije, jedne drugima. Tako se i ovdje, u romanu'Odeon' koji se odigrava na vrhuncu europske dekadanse, i to baš u mitologiziranom Parizu...