Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Tatjana Gromača Vadanjel • 17.04.2021.

Peter Handke : Nesreća bez želja

Peter Handke: Nesreća bez želja

Nesreća bez želja Handke Peter

Kratak roman (ili malo dulja pripovijest) Petera Handkea, „Nesreća bez želja“, objavljen je u originalu godine 1972., a tek ga od nedavno imamo prigodu čitati na hrvatskome jeziku u vrsnome prijevodu Borisa Perića, cijenjenog i nagrađivanog prevoditelja i pisca. Ovo je važna knjiga u značajnome, bogatom opusu autora čije je djelo obilježilo kraj dvadesetoga i početak dvadeset i prvog stoljeća. Pripada tekstovima nastalim u ranijoj fazi Handkeova stvaralaštva, točnije, pisana je vjerojatno 1971. godine, u vrijeme neposredno nakon tragičnog događaja koji je zacijelo obilježio i njegov daljnji život – te si je godine, saznaje se iz ove autobiografske poeme, majka pripovjedača ove tečne, tužne i prijemčljive pripovijesti, oduzela život.

Pripovjedač, za kojega se, čitajući tekst, ne dvoji o tome kako se uistinu radi o glasu samoga pisca, želi, obzirom na to da se bavi književnošću, riječima, književno oblikovati teško životno iskustvo, ispripovijedati ga sebi i drugima jasno, kako bi si njegovo porijeklo i uzroke pokušao objasniti, učiniti užas tragičnog događaja, i tragične sudbine manje strašnim i bolnim. Prisutnost pripovjedačeva samo razmatranja u tekstu, upravo u pogledu traganja za najprigodnijim iskazom kojime bi oblikovao ono čemu teži, njegova samo propitivanja tijekom pisanja, dodatno pogoduju literarnome ambijentu pripovijesti, dajući joj ton, auru klasičnoga djela, budeći asocijacije na razvoj književno prozne umjetnosti kroz povijest i vrijeme, upisujući se u nevidljiv, ali osjetno prisutan literarni niz koji se neprekidno, unutar sebe, ponavlja i samo obnavlja.

Dakako, takav postupak nije jedinim razlogom  visoke literarne doživljajnosti teksta, njegove književne čistoće, jer, potrebno je, s vremena na vrijeme, prisjetiti se Goetheovih riječi o tome kako je „značajan spis, kao i značajan govor, samo posljedica života“.

Pripovijest otpočinje novinskom vijesti, objavljenom u nedjeljnom izdanju koruških novina, gdje se šturim jezikom izvještava o smrti pedesetjednogodišnje domaćice, koja je počinila samoubojstvo uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje. Potom slijede razmišljanja pisca koji, sedam tjedana nakon majčine smrti, sjedi za pisaćim strojem i neprestano kuca jedno te isto slovo. Pokušavajući pisati o onome što se dogodilo, dospijeva bliže k osjećanju da je to na neki način uspio prebroditi. Sebe kao pisca doživljava kao stroj za sjećanje i formuliranje. I piše priču – životnu priču svoje majke, koja otpočinje njenim pogrebom, da bi se vratio u vrijeme njenog rođenja – i jedno i drugo događa se na istome mjestu (majka je bila pripadnica slovenske manjine u austrijskoj pokrajini Koruškoj, majčin otac bio je Slovenac, stolar i zemljoradnik…).

Ovdje se upoznaju dublje okolnosti pripovjedačeva porijekla, i daje se vrlo precizna, nedvojbeno istinita u svojoj promišljenoj konkretnosti, slika cijelog jednog društvenog svijeta, seosko zemljoradničkog sloja, pripadnika upravo jednog geografsko – kulturnog podneblja, slovensko – austrijskog svijeta – slika koja se potom prelijeva i šire, sa jedne strane na germanski, a sa druge na slavenski svijet, koji se porijeklom pripovjedačeve obitelji uvezuje u jedno. Važan moment mentaliteta iz kojega potječe, a kojega izrazito vješto oslikava, jest moment vlasništva, jer je vlasništvo, kako je pročitao u nekom gospodarskom listu, „postvarena sloboda“. Za razliku od svih starijih i prethodnih članova obitelji, koji su bili sluge, i gotovo po pravilu izvanbračna djeca i ljudi bez vlasništva, a time i bez integriteta, djed, odnosno majčin otac, bio je prvi vlasnik, prvi posjednik.

No to, uz sve druge okolnosti, kao što je, primjerice, bio Drugi svjetski rat, nije naročito doprinijelo životu i sudbini same majke – ona je, samim time jer se je u takvom ambijentu i okvirima rodila kao žena, već u svojoj sudbini imala upisano sve što je mogla i smjela zamisliti i ostvariti, i niti malo dalje do toga. Tako da njena volja za učenjem, koju je iskazivala kao djevojčica, nije mogla biti uslišena na adekvatan način – najdalje dokle joj je bilo dozvoljeno u životu otići jest završiti za kuharicu i zaposliti se u nekom restoranu u malenom gradiću u Austriji, upravo negdje u vrijeme kada se Hitler, za kojega je držala da „ima ugodan glas“, trijumfalno provezao ulicama Klagenfurta…

U svakom slučaju, ovdje Handke daje maestralan opis jedne potuljene, čak ne niti malograđanske, već upravo, za vrijeme i kraj kojega opisuje, arhetipske seoske svijesti, koju vrlo dobro možemo produljiti i na naše krajeve, i na, na žalost, naše vrijeme, jer se je vrlo malo toga od tada do danas uistinu u toj svijesti (kojoj je ipak uspjelo da pruži korak od seoske ka malograđanskoj, i potom ga brže bolje vrati natrag) uistinu promijenilo. 
On tu zaostalu svijest opisuje poznajući je podrobno iznutra - kao netko tko je u njoj bivao, tko je u njoj rođen, odgajan i odrastao, i tko ju je nadrastao.

No pripovijest pokazuje nesretnu sudbinu njegove majke, kojoj to nije pošlo za rukom – ona je pala kao žrtva jednog svjetonazora i mentaliteta kojima kao temperament, uviđa se u knjizi, ipak nije posve robovala, no to nije bilo dovoljno. Jednoličnost vrlo zbitih životnih formulacija, unutar kakvih sam sebe sapinje takozvani „običan maleni svijet“, živeći gotovo bez ikakvih očekivanja (osim možda kakvoga privatnog vlasništva), uspjela je i taj život pretvoriti u, samo još jednu u nizu, tipičnu paradigmu, kakvih ima na pretek, i čija je majka, sa opisanom sudbinom, bezimeni i simbolički predstavnik.

Jer, ova pripovijest kao da na neizravan način i to hoće reći - ne stradavaju brojni i bezimeni ljudski životi samo po bojnim poljima i po logorima smrti – bezbroj je neznanih pogibelji u takozvanim običnim životima, koji se žive samo kako bi se nekako priveli kraju, kako bi se otrpjeli tupošću i prikrivenom ranjenošću životinja koje slute skori odlazak u klaonicu.

Interesantno je kako je Handkeu uspjelo napraviti kvalitetan rukopis ozbiljne, klasične težine, baveći se opisivanjem – približavanjem čitaocu – jedne neinteresantne, obične, prosječne osobe, koja, površinski promatrano, ne posjeduje karakteristika, a niti joj je život bio ispunjen avanturama, što bi je učinilo potencijalno pripovjedno zanimljivim likom.

On se – i to je u ovome djelu hvale vrijedna komponenta, niti ne trudi da je učini zanimljivom, kako bi time raspirio čitateljsku maštu i čitateljske strasti – dapače – on se je, pišući o njoj neposredno nakon smrti – njenog samoubojstva – prisjeća onakve kakva je bila, trudeći se da je kroz tekst na neki način ovjekovječi u onome najegzaktnijem za njenu ličnost.

Ovdje stižemo do točke koja u književnom smislu predstavlja vrijedno u ovome djelu – Handkeu uspijeva, govoreći o običnosti, ukalupljenosti, neslobodi i nesretnosti određenih običnih ljudi (prije svega o svojoj majci, ali i o ocu i poočimu) ispisati jednu interesantnu pripovijest, koja se čita s pomnosti i predanosti zanesenih tekstom, plodom jednoga  književnog umijeća.

I ne samo to – uspijeva mu, kroz govor o običnim ljudima, razgrnuti i za čas rastvoriti i njihove jedinstvenosti, povremene otvorenosti koje su naglašavale mogućnosti njihovih potencijala, pokazujući ih u mnogostrukoj optici, kao kroz više leća, njihovih karaktera i kompleksnosti mišljenja proizašlog, prije svega iz njihovih života i životnih iskustava.

Jer nemoguće je oslikavati neku ljudsku bezličnost a da kroz to, istovremeno, ne izroni neka druga slika, slika jedne ličnosti, koliko god ona bila oblikovana – i njen život uvjetovan – zastarjelim seoskim atavizmima, za kakve se, na žalost, pogrešno pretpostavlja da ih je ljudska svijest nadrasla, i da pripadaju, kako se u pripovijesti navodi, 19. stoljeću.

A ono najosobnije i najslobodnije, najhrabrije, najviše vrijedno osjećanja tragičnosti i udivljenja, jest odluka te ličnosti – pripovjedačeve majke – da si oduzme život, odnosno, sama njena gesta, čin oduzimanja života.

To je uzdiže iznad prosječnosti – to je pokazuje u njenom konačnom otporu zatupljujućoj i umrtvljujućoj prosječnosti, otporu kojega je iskazivala kroz pojedinačne geste kao što su čitanje knjiga Dostojevskog ili Hamsuna, ili pušenje cigareta na javnome mjestu, ili povremeni odlasci u gostionu, otporu koji se je sažeo u jednu konačnu, promišljenu, neumoljivu odluku koja iskazuje više snagu nego slabost, više pobunu nego pristajanje i pokornost, više kritiku i gađenje nego udivljenje, više jedinstvenost i pojedinačnost nego općost, više izgred nego pravilo…

Na sasvim neizravan i svakako formalno jedinstven način Handke je ovim djelom, tako malo govoreći o samome sebi i vlastitim relacijama sa svojom majkom tijekom perioda djetinjstva, odrastanja i rane zrelosti, koliko su dijelili zajedno, ispisao jedan posve netipičan bildungsroman. Ocrtavajući okvire koji su oblikovali i uvelike uvjetovali životne putove i izbore (ukoliko ih je uopće bilo) svoje majke, Handke je, precizno, ispravno odabranim – krajnje neekstravagantnim jezikom, a koji odiše unutarnjom plemenitošću, ocrtao ono ishodišno u samome sebi – najdublje nutrine vlastita jastva, u kojima se nalazi polazište za nastanak jednoga pisca, nedvojbeno značajnog za književna stvaralaštva svoga vremena. To su, u međuvremenu, potvrdila i mnogobrojna druga važna njegova djela, kao i mnogobrojne nagrade koje je za njih primio – naposljetku i, 2019. godine, Nobelova nagrada za književnost.

Za ovdašnje čitateljstvo, a kao da je ta misao potiho ugrađena u ovaj izdavački pothvat, naročito će biti važno upoznati ovo Handkeovo djelo, jer ono, na jedan način, implicitno, dovodi do dubljega razumijevanja nekih autorovih postupaka iz takozvanog svjetovnog, društvenog, odnosno političkog života, koji se izvana promatrani doimaju teže ili sasvim neshvatljivima, posve u suprotnosti sa onim što govori ili kamo vodi  njegovo djelo. „Nesreća bez želja“ kao da raspiruje ovu kontradiktornost, pokazujući njenu izvornost kroz svjetlo najsurovijeg obličja, zapisanog u talozima sjećanja iz vremena autorova najranijeg djetinjstva.

Peter Handke

Nesreća bez želja

  • Prijevod: Boris Perić
  • Fraktura 03/2021.
  • 112 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533583150
  • Cijena 99.00 kn

Kratki roman Petera Handkea 'Nesreća bez želja', o životu i smrti svoje majke iz perspektive sina, ali i objektivna pripovjedača. Ova, po mnogima najvažnija Handkeova knjiga, koja ni nakon gotovo pola stoljeća nije izgubila na aktualnosti, oda je ženi koja je slobodu našla tek u smrti i nesumnjivi dokaz da je Peter Handke već tada pokazao talent vrijedan Nobelove nagrade.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –