Josef Škvorecký : Kukavice
Nedavno je, u veoma lijepom izdanju Matice Hrvatske, Biblioteka Koloplet svjetske proze, a u odličnom prijevodu Matije Ivačića, objavljen prvi roman "Kukavice" čuvenog, nekada, kod naše čitateljske publike, voljenog češkog pisca, Josefa Škvoreckog (Nachod, 1924 – Toronto 2012). Radi se o prvom romanu slavnoga pisca, obimnom proznom djelu, pisanom na temu doživljaja nekoliko posljednjih dana rata proljeća 1945., odnosno prvih dana oslobođenja od njemačke okupacije, samoga svršetka Drugog svjetskog rata, u malome, izmaštanome češkome gradiću, imena Kostelec.
Pisac je ovo djelo pisao kao mladi student anglistike i filozofije, koji je u doba nastanka romana, između 1948. i 1949. godine, (dok je tema bila još uistinu veoma svježa), imao jedva dvadeset i četiri godine. Mladost autora neobično je antipodna zrelosti rukopisa – svatko tko se danas okrene čitanju ovoga djela Josefa Škvoreckog, nedvojbeno će ostati fasciniran intelektualnim i spoznajnim rasterima što ih je u svoje doba imao ovaj mladi češki čovjek – prototip evropskog, odnosno srednje evropskog intelektualca, odgojenog na filozofiji i književnosti, umjetnosti i glazbi, skeptična i melankolična pogleda koji, premda usmjeren na opisivanje i, teško je ne zamijetiti, „preslikavanje“ određenih kadrova uistinu doživljene - onovremene stvarnosti, ne može sam sebe zaustaviti na onome burnome i površinskome, već, shodno pozivu ozbiljne književnosti, prodire – onako lepršav i mladenački, čist i prostodušan - do suština stvari koje vežemo uz krucijalnost iskustva ljudskoga bitka.
Kukavice
Poziv na čitanje, doživljaj ovog prvog Škvoreckijevog djela, uz samu činjenicu da se radi o kvalitetnom i zanimljivom štivu, tim je više interesantniji jer na hrvatskome do sada nismo imali prijevoda „Kukavica“ - za razliku od mnogih drugih romana ovog čitanog autora, što u pogovoru knjizi detaljnije objašnjava prevoditelj, Matija Ivačić, navodeći kako su „Kukavice“ objavljene 1967. godine u Beogradu, no kako je to izdanje (izdavač je bila beogradska „Prosveta“, a prijevod su potpisale Jara Ribnikar i Jasna Novak) polazilo od drugoga češkoga izdanja „Kukavica“, iz 1964. godine (na prvo izdanje autor je, zbog staljinistički kontrolirane i kreirane češke stvarnosti tijekom pedesetih, pričekao sa službenom objavom do pod konac tog desetljeća, 1958.)…
Međutim, kako se je i tada podigla službena bura oko ovog romana, za kreatore tadašnjih ideologija i nakon Staljinove smrti 1953., i nadalje veoma oštrih parametara, usmjeravanih pravocrtnim linijama društvene ispravnosti, tada obojanim u boje komunizma, tako je autor, prije objave drugoga izdanja problematičnog romana „Kukavice“, bio prinuđen na određene indoktrinacijske, „samokritičke“ zahvate unutar tkiva pripovijesti, kako bi roman prilagodio zahtjevima cenzure. To izmijenjeno i prošireno izdanje, informira nas prevoditelj Ivačić, iz 1964., služiti će za sva naredna objavljivanja i prijevode „Kukavica“, sve do 1991., kada će konačno biti objavljeno prvotno izdanje iz 1958. godine, koje će autor Škvorecký ujedno proglasiti konačnim.
Roman „Kukavice“ koji je danas pred nama prijevod je dakle izvornog izdanja iz 1958. – i u međuvremenu, nakon svoje burne prošlosti i konačnog, pa imamo zadovoljstvo svjedočiti čistom rukopisu, jednoj nepatvorenoj autorskoj impresiji i opservacijama mladoga pisca na temu posljednjih dana okupacije, čiji je junak, provincijski gimnazijalac kojega čeka odlazak na studij u Prag, Daniel Smiřický, zvan Danny - jedna vrst autorova alter – ega.
Dakako, posrijedi je fikcijsko djelo, no iz kojega odjekuje zbiljsko iskustvo, ali i autorska čvrsta odlučnost da vlastiti doživljaj stvarnosti ne prilagođava izvanjskim horizontima, čvrstome i jasnome omotaču komunističkog diktata, odnosno da ostane – uz rizik koji nije ostao nenaplaćen, do konca vjeran zahtjevima književnosti, tim više jer se za njega ispostavlja, a u motu knjige to je i istaknuo, citirajući jednog od svojih tada važnijih literarnih uzora, Ernesta Hemingwaya, kako je „Piščev posao govoriti istinu“.
Istina glavnoga junaka „Kukavica“, ujedno pripovjedača romana, Dannyja, bila je svakako zanimljiva za čitatelje, a ostaje takvom, nakon sedamdeset i više godina, i danas. Pripadnik češke, dobro, premda više ne i vrlo dobro stojeće obitelji, koja je nekada imala i kućnu pomoćnicu, isprva zabavno, nehajno, pristupa temi „teških vremena“, osjećajući kako dolazi njihov kraj (a tijekom njih, sabrao je i neke lijepe uspomene), no skupa sa svojim prijateljima, s kojima svira u jazz bandu, gotovo pa je posprdan naspram „revolucije“ koja se iščekuje, a koja bi trebala donijeti promjenu – konačan odlazak, povlačenje njemačkih vojnih trupa, i dolazak „ruskih oslobodioca“, kao i američke vojske.
Danny već unaprijed vidi što će „revolucija“ donijeti sa sobom, pa će tako na jednom mjestu u uvodnom dijelu romana kazati: „Jer mnogima je revolucija bila u interesu. I mnoga su se gospoda trebala oprati. Revolucija će im doći kao naručena. Već sam vidio kako gospodin Machecek piše: „Povijest kostelečke revolucije“.
Danny, taj mladi, prozapadnjački (ili proamerički) orijentiran liberalan intelektualac, glazbenik i sanjarski raspoloženi antijunak, kao i cijela njegova muzičarska i prijateljska ekipa predstavljaju neku vrst češke inačice one znane „izgubljene generacije“, među koju se ubraja svakako i jedan od Škvoreckijevih učitelja, Ernest Hemingway. Da, neoprostivo je kada rat čovjeku otme najbolje godine mladog života, a to je svjedočanstvo na tihi, generacijski način utkano i u tkivo romana „Kukavica“ – tim više i bolje, istinitije možemo kao čitaoci prilijegati uz njihovu gorčinu i ironiju, uz njihovu opću distancu i nagnuće ka sprdnji, jer su vidjeli i doživjeli i previše nelijepih stvari, koje će se do konca romana opetovati, i tijekom burnih borbi protiv fašističkih tenkovskih jedinica u kojima će akteri romana, netom uvojačeni, sudjelovati, žrtvujući se za njihove i tuđe slobode.
Distanca koju junaci imaju od povijesnih zbivanja dakle nije trajna – traumatična iskustva nisu ih zaobišla, i tim više, ovaj roman, koji o svemu tome „govori“, danas doživljavamo i kao važnu povijesno literarnu ostavštinu, jer na vjerodostojan način oslikava zbilju rata, odnosno samoga dolaska, tako reći čina oslobađanja, koji ponovno nije bez svojih nevinih žrtava, bez zvjerstava koja se događaju i pristižu od svih uključenih strana, uistinu od svih strana – kako od strane njemačkih okupatora, tako i od strane čeških domoljuba i oslobodioca, kao i od ruskih osloboditelja. Još su angloamerički saveznici najneviniji u cijeloj igri – nisu motivirani nikakvom mržnjom niti osvetama, jedino što ih zanima, je nakratko osvojiti, prije nego li se vrate svojim kućama, mlade i zgodne češke djevojke, kojih barem u romanu, ima u izobilju - što u stvarnosti same pripovijesti, što u imaginaciji, obojenoj ljubavnim žudnjama glavnoga junaka, koje ostaju neuslišene, pa je Dannyjev ranjeni, gubitnički ton, tim više snažniji, i svakako dobro priliježe uz opću sliku glupih i priprostih, barbarskih pobjednika, pred kojima inteligencija i senzibilnost, kompleksnost i analiza nemaju što tražiti niti u primislima.
U kaosu okončanja velikog svjetskog rata, gdje se na jednome mjestu odjednom zbiva toliko toga, gdje se miješaju vojske, dojučerašnji logoraši oslobođeni iz logora, gdje se patnje i poginuli zaboravljaju i već se kroje novi nacionalistički mitovi, uz pomoć čijih kreacija se ispiru tamnije mrlje iz donedavne prošlosti, tihih ili glasnijih kolaboracija s fašistima, mladi Danny osjeća se pozvanim da, s jedne strane, oslika kaotičnost (često i neljudskost i zvjerstva, zločine) uokolo površinskih zbivanja, i da, svojim introspektivnim analizama uđe ondje gdje ne stoje samo konkretni događaji i iskustva, već se kroz i uz pomoć njih stiže do polja općih uvida i zaključaka, pitanja i sumnji, koja neće biti ni suviše laka, ni suviše optimistična prtljaga za pleća tek stasalog čovjeka, koji je ipak, uspio preživjeti rat.
Premda naizgled (ali samo naizgled) jedan „običan roman“ realističkog pripovjednog prosedea (Škvorecky se vježbao pisati prirodne i lake dijaloge „o ničemu“, po uzoru na Hemingwaya, i to mu je također polazilo za rukom), o sazrijevanju u društvenim i povijesnim, još uvijek ratnim i po život opasnim, iako nadomak post ratnih okolnosti, „Kukavice“ su štivo bogato čeznutljivom sjetom složenog poetsko filozofskog tipa, koje kompleksnom strukturom svog psiho – intelektualnog senzibiliteta prodire, s površine burnih zbivanja, do daleko suptilnijih nijansi ljudske zbilje.
Upravo autorova sposobnost da se prodornošću mišljenja probije ondje gdje se, lišena društvenih, političkih, ideoloških oznaka zrcali ogoljena apsurdnost praznine ljudskoga iskustva, u konačnici, na jednoj dubljoj razini, lišava ovo djelo vezanosti uz vremenski okvir njegova nastanka, stavljajući ga, njegovom spoznajnom, filozofskom težinom, nedvojbenošću koja je potkrijepljena konkretnim životnim iskustvima, rame uz rame mnogih važnih književnih dostignuća, nastalih tijekom književno bogatog i interesantnog 20. stoljeća.
Tako nasuprot dramatike izvanjskih zbivanja stoji dramatika, važnost zbivanja koja se odvijaju unutar junakove svijesti, i, promatrano iz ugla književnih vrijednosti, svakako da je upravo njima dan apsolutni primat. Ta se zbivanja kreću od čisto doživljajnih, tako i impresija vezanih uz izrazitu slikarsko poetsku senzibilnost pripovjedačeva oka, odnosno autorova dara i majstorstva da unutar teksta preslika pojedine vizualne senzacije, poput mnogih impresivnih gradskih veduta, prizora češke provincije noću, primjerice, punih tople likovne melankolije – crkveni toranj na uzvisini, zidovi staroga zamka iz kojega će sutradan bježati predstavnici dojučerašnje stare češke aristokracije, tvorničarske kuće ili pak pogoni nekadašnje pivovare, gdje se u tajnosti priprema „revolucija“, vagoni na pruzi u kojima žive pripadnici fašističke vojske (žar cigarete čuvara sjaji iz tame…), i svi spavaju mirno jedni pored drugih, uključujući i oslobođene iz koncentracionih logora…
A pripovjedač sve vidi, kao na pladnju, i sve (ili najveći dio toga) razumije, svačija nastojanja, žudnje (od političkih, ratnih, ideoloških, preko intimnih, emotivnih, ljubavnih, erotskih…), i svojim intelektualnim alatima viđeno apstrahira iz stvarnosti, kako bi ga promišljanjem, analitičkom opservacijom učinio predmetom vlastitih filozofskih uvida i sumnji.
Stojeći tako, kao gimnazijalac pred studijem, tek na početku svog života, Danny je atipičan predstavnik svoga doba, kao mlad čovjek koji već tada ne vjeruje ni u što naročito, izuzev u nešto ljubavne sreće i ljubavnog užitka, kao i užitka koji se stječe sviranjem, uživanjem glazbe, prepuštanjem oslobađajućoj struji onog neiskazivog, koje se dotiče uz pomoć kreacije, stvaranja, ili pak kroz seksualno i ljubavno iskustvo, što je za ovoga junaka gotovo pa istovjetno.
No razlog takvome stavu nije u njegovoj samoživosti i egoizmu, u koncentriranosti na isključivo vlastito zadovoljstvo, već se takav stav prosijava kroz gusto sito njegovih razmišljanja, koja također intenzivno dotiču bol i proživljavanja drugih (on pati i zbog pogibije i izvrgnutosti mučenjima od strane njegovih sunarodnjaka njemačkih esesovaca), i kojima je, kroz težnju ka sveukupnosti doživljaja, u cilju neprekidno propitivati stvarnost, čak i pod cijenu razotkrivanja vlastitih slabosti i mana - otvoreno i nezaštićeno postavljati sebe naspram manje ili više zahtjevnih kušnji i potraživanja života…
Stoga nam je ovakav junak drag, ukoliko ne i blizak, jer je pred nama rasklopio mnoge nijanse svoga senzibiliteta, s ciljem da se oslika onakvim kakav jedan mladi čovjek njegova iskustva i pozadine može uistinu biti, ne brinući o mogućoj skrupuloznosti naših ili nekih općedruštvenih dojmova, odnosno imajući pred očima samo jednu meritornost – onu dobre literature.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Kukavice
- Prijevod: Matija Ivačić
- Matica hrvatska 10/2023.
- 495 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533412542
'Kukavice' donose sliku jedne ratom iscrpljene generacije, koja je u besmislu kolektivnoga martirija potratila neke od svojih najboljih godina. Ne želeći biti dio poratne euforije i pompe, Danny i njegovi prijatelji Benno, Lexa, Harýk, Fonda odbacuju uloge ratnih junaka. Njihovo mjesto nije u društvu kukavica, ali isto tako ni u društvu velikih heroja, oni odbija takvu dualnu podjelu svijeta ne bi li očuvali vlastitu samosvojnost.